Ciklus predavanja/okruglih stolova/tribina „Drugi pogled“ u organizaciji Udruge studenata povijesti „Malleus“, koja djeluje pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, započeo je sa okruglim stolom vezanim uz talijansku historiografiju 19. ožujka 2008. u prostorima Fakulteta od 8 do 10 sati ujutro. Ciklus „Drugi pogled“ otvorio je i dao uvodnu riječ voditelj projekta, apsolvent povijesti, Sanjin Matijević. Gostujući predavač, a većini prisutnih studenata starijih godina i nekadašnji profesor, bio je prof.dr.sc. Miroslav Bertoša sa nekada Filozofskog fakulteta u Puli, a danas Sveučilišta Juraj Dobrila u Puli, Odsjek za povijest. Tema predavanja bila je: „Historia delectat, no užitak je u arhivu! Povjesničar između erudicijskog poniranja u literaturu.“ Profesor Miroslav Bertoša kao iskusan povjesničar i po svom predavačkom, ali i istraživačkom stažu na vrlo zanimljiv (kreativan) i poučan način prenio nam je dijelić svog arhivskog  istraživačkog (možda najbolje reći životnog) iskustva po pitanju istraživanja talijanske historiografije te uspio potaknuti sve prisutne mlade umove na razmišljanje i želju za diskusijom. To treba znati moći!

Drugi pogled ili sučeljavanje onih koji djelomično misle kao mi i oni koji ne misle kao mi. Takav „drugi pogled“ i/ili dijalog između dviju strana potreban je za vezu između prošlosti i sadašnjosti. „Historia delectat“ znači da na razne načine ispričana povijest je zadovoljstvo, no dodatak užitku ili sam „grč užitka“ jest boravak i istraživački rad u arhivu, povratak izvorima/vrelima (lat. ad fontes). Povjesničar erudit, neprestano u procesu potrage za novim spoznajama, a ne gubeći svoj identitet može pridonijeti da se razumije druge i razumijeti ih i sam. Povijest je dijalog, razgovor dviju strana. Tim riječima započeo je prof. Bertoša svoje predavanje.

Talijansku historiografiju možemo gledati kao produkt jedne „apeninske civilizacije“. Međutim, u dosadašnjim „nacionalnim konfrontacijama“ između nas i prethodno spomenute civilizacije prečesto se događa/lo da je povijest (bila) sluškinja politike (lat. ancila politicae). Dogovaraju se povijesni kompromisi na kontekst u kojem se živi. Ancila politicae počinje slabjeti negdje u 60-tim i početkom 70-ih godina. Najviše se angažiraju povijesničari središnje Italije oko Orbina, Camerina, Barija, Napulja, Rima i Ancone, zatim povijesničari u Zadru, Splitu, Zagrebu, Kotoru i Albanskom priobalju. Posve rijetko povijesničari iz Pule, Rijeke, Kopra – gradova koji su u bili u sjeni političkih prijepora.  Postavljaju se pitanja poput sljedećeg: kako konstruirati model poučavanja dubinskih odnosa neobilježenih političkim i nacionalnim konfrontacijama?! Ideja je da se pođe u arhive i da se pozabavi „odnosima između dviju obala“. Povijest u arhivu je prirodna/normalna povijest ili povijest svakodnevice. Stvarnost je najmaštovitija, a arhivska građa zabilježena je stvarnost. Produkt možete vidjeti u tri zbornika pod naslovom „Tra le due sponde“.

Neka od nerješenih pitanja u odnosu hrvatske i talijanske historiografije su: egzodus talijanskog stanovništa, fojbe, represivni val nakon Drugog svjetskog rata, problem fašizma na istočnoj obali Jadrana (genocid (?), logori) itd. Ako ostanemo samo na razini političkih prepucavanja i stereotipa historiografija neće imati prodor u nove spoznaje. Mogu biti dva pogleda na  Mletačku Republiku (Veneciju): 1. pogled – robovanje pod tuđinom i 2.pogled – suživot pod Republikom Venecijom.

Hrvatska i talijanska historiografija su historiografije koje se prožimaju u jednu – mediteransku historiografiju. Potrebni su simpoziji između dviju obala, objavljivanje knjiga, otvaranje novih područja itd. No, velika razlika između talijanske i hrvatske historiografije jest ta da dok je talijanska historiografija vitalna, hrvatska se prečesto nađe izvan aktualnih europskih i svjetskih tokova. Talijani, odnosno talijanski povjesničari, žele biti stalno u žiži onoga što se događa. Izdavaštvo je kod njih razvijeno. Svaka imalo bitna literatura prevodi se žurno (ako prevode, onda se žele informirati) na talijanski jezik i dostupna je mnogobrojnom talijanskom stanovništvu. Talijanski intelektualac gotovo svako djelo koje izađe van granica njegove zemlje može pročitati na svom materinjem jeziku i tako pratiti svaku novu ideju u zanatu humanističkih znanosti. Uz obaviještenost o aktualnostima talijanski intelektualci, povjesničari,  imaju i kreativnu komponentu svoje vitalnosti, a ta je da i sami daju svoj doprinos kako svojoj tako i svjetskoj historiografiji. Slavenske se pak knjige, slavenski se spisi ne čitaju; zapravo, nema ih smisla čitati. Iz takvog stava izrodila se izreka: „slavica non leguntur“.

Produkt talijanske historiografske škole je termin „mikropovijest“ ili „povijest maloga svijeta“. Uz taj termin vezuju se dva poznata imena talijanske historiografije: Carlo Ginzburg i Giovanni Levi. Dominantne strukture nekoga svijeta ne mogu funkcionirati bez mikropovijesti. Carlo Ginzburg poznat je po svoju antropološkoj studiji „Sir i crvi“, u kojoj je glavni lik jedan obični seljak, mlinar imenom Menocchio isto znan kao Domenico Scandella. Međutim taj obični mlinar bio je po nečem neobičan. Htio je naučiti čitati i pisati, a nadasve naučiti čitati čitati. Domenico Scandella i Giordano Bruno bili su dva „Menocchia“, oboje su isti dan spaljeni na lomači. Pučka kultura je u to vrijeme bila vitalnija od učene, ali je bila i heretička, kažnjiva. Ginzburgovi sljedbenici počeli su istraživati po arhivima i tada je nastala fraza „postoji tisuću Menocchia“. Bilo je to vrijeme kritičnosti prema društvenim strukturama, prema sustavu.

U l`Archivio di Stato di Venezia (A.S.V.) nalazi se 16 milijuna svezaka, a dužina polica na kojima su smješteni dokumenti iznosi 62 kilometra. Inače, arhivska građa se mjeri u metrima. U građi ima svega od filceva, busti do knjiga od po 350 – 400 do 800 stranica. Postoje različiti fondovi, a neki koje je profesor Bertoša koristio u svojim istraživanjima su: fond vezan uz Senato – Secreta – o tajnim pitanjima i problemima mletačke vlade, zatim Dispaccio retori d`Istria – poruke koje su se upućivale talijanskim ministrima, državnim tajnicima od rektora koji su živjeli u Kopru, Novigradu, Poreču, Puli, Labinu itd. Prati se ritam svakodnevice pojedinih rektora. Il Consiglio dei Dieci – Vijeće Desetorice. Processi criminali – krivične i građanske parnice. Providatori da terra di Mar – fondovi o talijanskim (mletačkim) prekomorskim posjedima poput Istre, Dalmacije, Albanskog primorja. Ministero della Sanità – o Ministarstvu zdravstva itd. U arhiv se treba ići dobro pripremljen i zatim slijedi povezivanje, jedan trag dovesti će do drugog i tako gotovo unedogled, a nama preostaje listanje i čitanje niza prašnjavih listova na kojima se nalazi živo bilo povijesne svakodnevice. A kako profesor Bertoša kaže i arhivska prašina ima svoju priču. Tamnija prašina je ukoliko je na listovima pisano tintom od sipe i kada je tinta sušena pepelom, dok kada je pisano tintom od galke prašina svjetlija (žućkasta).

Na ovom okruglom stolu i predavanju okupilo se oko 20-ak ljudi i to većinom studentska populacija od prve godine do apsolvenata. Studenti su sudjelovali svojim pitanjima i razmišljanima u okruglom stolu.  Nažalost nije bilo odaziva javnosti niti talijanske zajednice (nac.manjine, udruge) osim prisustvovanja predstavnika novina „La voce del popolo“ i kasnije tog istog dana informiranje javnosti na Radio Rijeci o upravo održanom početku projekta. Termin održavanja okruglog stola i predavanja ranim jutrom možda je jedan od razloga, međutim, Udruga nema svojih studentskih prostorija i ovisi o slobodnim terminima (slobodnim prostorijama), koji ne idu na štetu obaveznih predavanja. Nakon uspješno odrađenog prvog okruglog stola i predavanja nadamo se da će sljedeći put odaziva javnosti prisustvovanju i sudjelovanju biti.