Novo:

Grgurovska reforma i njezin odraz u Hrvatskoj (1.)

Od clunyjevske do grgurovske reforme

Benediktinski samostan Cluny, kojega je 909. osnovao akvitanski vojvoda Vilim Pobožni, postao je u prvoj polovici X. st. izvorište reformnog pokreta čija je primarna zadaća bila reforma redovništva. Korjenita reforma života i djelovanja redovnika, povratak asketskim idealima, molitva kao glavna smjernica redovnicima, u skladu regulom sv. Benedikta i njegovom maksimom ora et labora, bili su neki od zahtijeva reformatora. Koliko je clunyjevskim reformatorima bila važna molitva najbolje govori podatak da se u samostanima zahvaćenim reformnim strujanjima molilo dnevno i više od 138. psalama.(1) Iz matičnog samostana Clunyjevska su se pravila širila brzo zahvativši čitavu Francusku, kao i ostale zemlje poput Španjolske, Italije, Engleske, Lotaringije i Njemačke. Ipak, u Lotaringiji i Njemačkoj clunyjevski pokret je sporije napredovao, budući da su lotarinški samostani imali svoj poseban reformni pokret, koji se donekle razlikovao od onog clunyjevskog.

Prilikom osnivanja samostana vojvoda Vilim mu je podijelio slobodu, tako da on nije imao nikakvog gospodara, kao ni većina ostalih samostana koji su se poveli za njim. Svima njima upravljao je vrhovni opat iz Clunya, tako da su činili neku vrstu clunyjevskog saveza. Iako bi ovo moglo sugerirati da je clunyjevski pokret već tada u svom programu imao neovisnost o svjetovnoj vlasti, čini se da se o takvom nečemu kod clunyjevaca ne može govoriti. Oni nisu razmišljali o promjeni srednjovjekovnog feudalizma i njegovih odnosa, o odricanju svjetovnim velikašima prava na miješanje u duhovne stvari, već je njihova reforma u prvom redu vodila računa o moralno-duhovnim vrednotama svojih redovnika. Tek kasnije u 11. st., kada ove ideje iziđu iz uskih redovničkih okvira, one će u doba grgurovske reforme dobiti svoj politički značaj. (2)

Ako govorimo o duhovnim stvarima onda je Cluny svakako prethodnica grgurovske reforme. Clunyjevski zahtjevi za moralnom obnovom redovnika, inzistiranje na strogim redovničkim pravilima, korjenita reforma svojih redova, naći će u doba grgurovske reforme svoju primjenu kod čitavog svećenstva, a ne samo u redovnika. U tom smislu clunyjevski pokret je izuzetno važan jer je pokrenuo niz događanja, koja će ostaviti dalekosežne posljedice na crkvena zbivanja u cjelini.

Clunyjevski reformni pokret svoj je vrhunac doživio početkom 11. st., kada se potpuno proširio na već spomenute zemlje. Sve više ljudi privučeno je njihovim religiozno–asketskim idealima. Na taj način zapadno kršćanstvo ulazi u novu razvojnu fazu. Što su clunyjevski ideali imali više pristaša, to su poroci srednjovjekovne Crkve sve više izlazili na vidjelo. Posebna pažnja usmjerena je na kritiku svećeničkog braka, simonije i drugih crkvenih poroka. Valja imati u vidu da se ovdje nije radilo samo o moralnom pročišćenju Crkve, nego da su veliku ulogu igrali i ekonomski razlozi. Konkretno, kad je riječ o svećeničkom braku Crkva se bojala za svoje posjede, jer je bilo sve više svećeničkih sinova koji su imali pravo na dobivanje imanja. S druge strane, zahtjev za celibatom bio je udar na osnovne svećeničke porive, kojih su se jako teško odricali. Simonija je, pak, ponegdje dovodila do prave anarhije. Nekontrolirano trgovanje crkvenim funkcijama i častima nije samo dovodilo u pitanje moralni kredibilitet Crkve, nego i samu njezinu opstojnost u takvom obliku.

Zbog svega toga Crkva će se početi energičnije suprotstavljati tomu već u prvoj polovici 11. st. Tako je primjerice Sabor u Paviji 1022. strogim dekretima udario na simoniste i nikolaite. Ali trebat će još malo pričekati dok se pokret protiv ovih crkvenih zala ne omasovi, da bi onda kulminirao u potezima reformnih papa od sredine 11. st.

Reformni pokret u vrijeme Grgurovih prethodnika

Pravi početak grgurovske reforme treba staviti u sredinu 11. st., početkom pontifikata njemačkih papa. To su pape koje je postavio njemački car Henrik III., kako bi podigao posrnulo papinstvo. U njemačke pape ubrajamo Klementa II., Damasa II., Lava IX. i Viktora II. Pontifikat većine njih bio je kratkotrajan, tako da nisu ni mogli ostaviti dubljih tragova što se tiče reforme. Oni su se uglavnom ograničavali na suzbijanje nikolaizma i simonije, radeći na tomu predano, pri čemu ih je pomagao i sam Henrik III. Tada reforma, naime, još nije bila prešla okvire pročišćenja Crkve na moralno–kršćanskim temeljima i još uvijek nije zadirala u kompetencije svjetovne gospode, prije svih cara. Upravo u vrijeme Lava IX. započinju veliki progoni nikolaita i simonista, koji neće prestati desetljećima. Već je bilo riječi kako je nikolaizam bio uvriježen među svećenstvom, kako onim visokim, posebno pak među onim nižim, budući da je papinstvo jako teško nadziralo niže svećenstvo i kod njih provodilo odredbe reformnih sinoda. Zbog toga je reformni Rim na tom području imao jako malo uspjeha i proći će puno vremena dok se ne osjete pravi rezultati. Konkretnih rezultata protiv nikolaizma papa je mogao imati u Rimu i njegovoj neposrednij okolici, te u ostalim većim gradovima, gdje su tamošnji biskupi i nadbiskupi bili pristalice reforme. Dok se sinoda u Rimu 1049. godine zadovoljava općenitom zabranom svećeničkih brakova, što je trebalo vrijediti za čitav kršćanski Zapad, papa Lav IX. izdaje posebne naredbe za područje Rima. Tako je primjerice zabranjeno vjernicima da se obraćaju nesuzdržljivim svećenicima, a konkubine rimskih svećenika dao je zakmetiti u korist lateranske palače.(3) Glavni ideolozi ovog pokreta i njegovi najradikalniji predstavnici bili su opati Humbert i Hildebrand. Izdavši 1058. spis pod nazivom  Adversus simoniacos, Humbert je upozorio na sve posljedice koje kršćanstvo trpi zbog negativnih pojava unutar Crkve, a njegova je zasluga što su simonisti u to vrijeme smatrani i hereticima. Humbertova i Hildebrandova borba protiv simonije nije bila plod nekakvog pukog fanatizma, nego rezultat opravdane bojazni za opstanak Crkve kao institucije, tim više što se oko viših i nižih crkvenih položaja isplela čitava mreža gospodarskih i političkih interesa (4), što je simoniju činilo gotovo neiskorjenjivom.

Ipak, na ovome stupnju reforma širi svoje dosege i dospijeva u političke okvire. Ona počinje zadirati u prava svjetovne gospode, budući da su problemi simonije bili usko povezani s laičkom investiturom. Problem je bio što na kršćanskom Zapadu nisu bila točno utvrđena područja moći pape i cara, odnosno duhovne i svjetovne vlasti, što će u konačnici i dovesti do sukoba papinstva i Cartsva. Bizant, pak, nije imao takvih problema, budući da je odnos cara i patrijarha bio uređen na principu cezaropapizma, u kojemu je patrijarh bio podvrgnut bazileusu. Još u vrijeme Henrika III., kada je ovaj postavio čitavi niz njemačkih papa, činilo se da će se i to pitanje relativno lako riješiti, na način da će papinstvo podleći carskoj moći. Kako se pokazalo, to je bio samo privid, jer su unutarnje proturiječnosti između sacerdotiuma i imperiuma bile vrlo duboke, a nakupljale su se još od trenutka kada je papa stvorio crkveno kraljevstvo u Italiji, svoj patrimonium Petri.(5)Jačanjem papinstva i posjeda crkvene države bilo je, s druge strane, sve očitije da je taj dio Carstva njemačkim vladarima sve više izmicao, a da su oni još samo po nazivu bili rimski carevi. Prava borba između svjetovne i duhovne vlasti tek je dakle predstojala.

Borbom za investituru Crkva je nastojala spriječiti laike da se miješaju u duhovnu stranu Crkve, a svjetovne gospodare udaljiti od imenovanja biskupa, opata i svećenika, čime je istakla jedan od svojih glavnih ciljeva – od crkvenog poretka stvoriti neovisni poredak.  Želja Crkve za neovosnošću bila je direktno uperena protiv cara, budući da se od laika upravo on najviše miješao u crkvene poslove, postavljao i investirao klerike te ih sukladno tomu i nadgledao, što ga je i promoviralo u glavnog protivnika reforme. Dok se proturječnosti između papinstva i Carstva na početku reforme nisu manifestirale, a takva se pitanja izbjegavala, od sredine XI. st. one su u svoj svojoj težini izbile na vidjelo, dodatno opterećujući srednjovjekovnu svakodnevicu.(6) Premda su radikalna reformna strujanja po ovom pitanju nastupila s papom Nikolom II. i reformnim saborom u Rimu 1059., već je Lav IX. 1049. svoj izbor za papu uvjetovao izborom od strane rimskog klera. Spomenuta sinoda iz 1059. donijela je, između ostalog, i dekret o izboru pape, koji pravo na izbor pape prenosi isključivo na kardinalski zbor. Ipak, i nakon toga car je zadržao određena prava po tom pitanju, premda iz riječi Nikole II. ne možemo zaključiti o kakvim se konkretno pravima radilo.(7) Možemo pretpostaviti da je riječ o pravu careve privole, pri čemu ostaje otvoreno pitanje je li se radilo o pravu privole za papinskog kandidata ili za već izabranog papu, što u konačnici i nije bile od neke naročite važnosti, budući da je od tada pri izboru pape bio mjerodavan isključivo crkveni autoritet.

Na odgovor se nije trebalo dugo čekati, budući da je carev dvorski sabor, održan oko 1060. osudio taj papin potez, proglasivši njegove odluke nevažećim. Već pri izboru novog pape carski je tabor reformnom kandidatu Aleksandru II. suprotstavio svog pretendenta Honorija II., što je dovelo do vrlo ozbiljne shizme, koja je ostavila dubokog traga u čitavom zapadnom kršćanstvu pa tako i na teritoriju srednjovjekovne hrvatske države. Zahvaljujući diplomatskoj vještini reformnog tabora Aleksandar II. je ipak priznat za papu i od strane cara, nakon čega su započele najodlučnije reformne akcije do tada. U tom razdoblju vodeća osoba reforme postao je kardinal Hildebrand, koji je reformna nastojanja usmjeravao prema željenom cilju – postizanju papinog regimen universalis. U trenutku kad on nakon Aleksandra II. zasjedne na papinsku stolicu započet će glavna faza grgurovske reforme.

Nastavak slijedi …

Bilješke

  1. H. JEDIN, Velika povijest crkve,  III/I, Zagreb 1971., str. 356. – 389.
  2. ISTO, str. 364.
  3. ISTO, str 399.
  4. ISTO, str 400.
  5. J. LE GOFF, Das Hochmittelalter, Frankfurt am Main, 1999.
  6. ISTO, str. 86. – 97.
  7. H. JEDIN, n. dj., str 407.

Dijelovi serijala:

Grgurovska reforma i njezin odraz u Hrvatskoj

Borba za dominium mundi

Početak reformnih strujanja na istočnoj jadranskoj obali

Reformna djelatnost Grgura VII. na istočnoj jadranskoj obali

Zvonimirova krunidbena zavjernica – trijumf Grgura VII.

Tomislav Šarlija
About Tomislav Šarlija (23 Articles)
Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi na radnom mjestu profesora povijesti u Školi za cestovni promet u Zagrebu, a prije toga je radio u V. gimnaziji, Gimnaziji Tituša Brezovačkog, Gimnaziji Lucijana Vranjanina i II. ekonomskoj školi u Zagrebu. Suautor je udžbenika povijesti za šesti razred osnovne škole i udžbenika za drugi razred gimnazije, kao i metodičkih priručnika uz te udžbenike.