Iz svoje izvorne postojbine u južnoj Švedskoj Goti su se sredinom I. st. pr. Kr. prebacili na prostor oko donje Visle, a zatim se proširili protjerujući ili podvrgavajući tamošnje narode, od kojih su najpoznatiji Vandali. Postupno su se do druge polovice II. st. prateći tok rijeke Dnjestra Goti spustili do pricrnomorskih ravnica, nastupajući pritom kao osvajači. Ubrzo po doseljavanju na sjeverne obale Crnoga mora Goti otpočinju s napadima na Carstvo, a upravo su njihovi prepadi bili jedan od glavnih razloga konačnog rimskog napuštanja provincije Dakije pedesetih godina III. stoljeća. Od polovice stoljeća Goti koriste unutrašnje neprilike i duboku krizu Carstva te učestalo provaljuju preko donjeg Dunava, a preko Crnoga mora napadaju i obale Male Azije.

Prva zabilježena provala Gota na rimski teritorij južno od donjeg Dunava odigrala se 241. godine, za vladavine cara Gordijana III. (238.-244.). Suzbio ju je pretorijanski prefekt i zapovjednik Timesitej i Goti su protjerani sjeverno od dunavskog limesa. Na žalost, od smrti careva Pupijena i Balbina, Gordijanovih prethodnika na tronu, nedostaju vrijedna svjedočanstva suvremenika i povjesničara poput Kasija Diona i Herodijana, pa smo za veći dio četvrtog stoljeća prisiljeni oslanjati se na manje vrijedne sumarne kompilacije kasnijeg vremena i prilično nepouzdane carske biografije Historija Augusta.

Novu je gotsku provalu preko Dunava uspješno suzbio namjesnik provincija Mezije i Donje Panonije Kvint Decije Valerin 249. godine, posljednje godine vladavine cara Filipa Arapskog (244.-249.). Pobjedničke su legije spomenutog namjesnika proglasile carem i zatim pod njegovim zapovjedništvom porazile i Filipove legije, a sam je Filip Arapski ubijen u bitki. Već sljedeće godine Goti ponovno prelaze Dunav i pljačkaju Trakiju. Pritom su sklopili sporazum s tračkim namjesnikom Titom Julijem Priskom, koji se proglasio carem, ali je ubrzo ubijen. Decijeva (249.-251) kampanja protiv Gota 251. bila je uspješna, ali je nastojeći spriječiti gotsko povlačenje preko donjeg Dunava kod grada Abrita rimska vojska u lipnju iste godine upala u klopku i Decije je poginuo kao prvi rimski car koji je stradao u pohodu protiv vanjskog neprijatelja.

Decijev je nasljednik na carskom tronu Trebonijan Gal (251.-253.) s Gotima sklopio mir, kako bi osigurao vlast, ali već sljedeće godine Goti su prekršili dogovoreni mir i upali na rimski teritorij. Ovoga puta porazio ih je namjesnik Gornje Mezije Marko Emilije Emilijan, koji je odmah potom od legija koje je poveo u pobjedu proglašen novim carem. Emilijan (kolovoz 253.-listopad 253.) je na čelu vojske žurno krenuo na Rim. Trebonijan Gal, zatečen brzinom Emilijanova napredovanja, ubijen je od vlastitih vojnika kod mjesta Interamna (današnji Terni) pedesetak kilometara sjeverno od Rima. Nove su gotske provale uslijedile redom 256., 262.-263, a 267. prešli su preko Crnoga mora i opustošili Malu Aziju. Tom je prilikom opljačkan i spaljen Artemidin hram u Efezu, jedno od sedam čuda antičkog svijeta.

Do nove i dotad najveće provale Gota preko Dunava došlo je 268. godine, za vladavine cara Galijena (253.-268.). U toj su provali zajedno s Gotima sudjelovali i Heruli. Iako Galijen nije stigao na vrijeme da bi Atenu spasio od pljačke i pustošenja, nanio je Gotima i njihovim saveznicima strahovit poraz kod grada Naisa (današnji Niš) u Meziji. U rujnu iste godine Galijen je ubijen u uroti, a uspješnu kampanju protiv Gota nastavio je sljedeće godine njegov nasljednik Klaudije II. (268.-270.) Pobjede su caru dale pravo da vlastitom imenu pridoda nadimak Gotski (Gothicus Maximus). Sljedeće je godine Gotima pošlo za rukom pobijediti rimsku vojsku u Trakiji, ali je kužna pošast koja je pogodila gotsku vojsku omogućila Rimljanima konačnu pobjedu. Klaudije II. nije dugo uživao u velikom uspjehu jer je od iste kuge koja je poharala Gote u kolovozu i sam umro.

Iako su nakon poraza 270. godine napadi Gota na dunavsku granicu Carstva prestali na neko vrijeme, oni nisu, kako nas u to uvjeravaju autori filma, živjeli životom mirnih poljoprivrednika, već su svoje napade usmjerili na susjedne narode, ponajprije na Karpe i Bastarne, koji su pred njima izbjegli na prostor Trakije, gdje im je carska vlast dopustila naseljavanje. Nasrtajima na svoje tadašnje susjede Burgunde, Vandale i Gepide, Goti su potakli njihovo preseljenje dalje prema zapadu. Novu veliku pobjedu nad Gotima ostvario je u Panoniji car Konstantin (307.-337.) koji ih je 332. teško porazio i prisilio ih na sklapanje sporazuma kojim su i oni i neka druga germanska plemena s lijeve strane Dunava morali prihvatiti rimsko vrhovništvo. To je vrijeme kad se među gotskom rodovskom aristokracijom počela postupno izdvajati funkcija kralja, a među rodovskim prvacima vodili sukobi za pravo na navedenu funkciju. U filmu nije spomenuto da se u sporu oko kraljevske vlasti slabiji od pretendenta, kasniji kralj Fritigern, obratio caru Valensu (364.-378.) tražeći vojnu pomoć, koju je i dobio. Fritigern je tom prilikom preuzeo i obvezu da zajedno s vlastitim pristašama prijeđe na kršćanstvo.

Upravo od Konstantinova vremena brojni su barbari, a među njima i Goti, stupali u rimsku vojsku, a kako bi se krajevi uz granicu, pogođeni depopulacijom uslijed čestih barbarskih provala i epidemija kuge naselili stanovništvom, vojna je služba barbara plaćana dodjeljivanjem zemljišta. U tom svjetlu treba promatrati i reformu rimske vojske na pogranične postrojbe (limitanei, ripenses) i mobilnu rezervu (comitatenses), započetu pod Dioklecijanom i definitivno uobličenu za Konstantinove vladavine.

Konačni sukob između Gota i Carstva otpočeo je 375. godine dolaskom na dunavsku granicu velikog broja Gota koji su bježeći pred Hunima zatražili odobrenje cara Valensa za naseljavanje na rimskom državnom teritoriju južno od Dunava. Valens im je odobrio prelazak Dunava i naseljavanje u Trakiji, ali je vrlo dvojbeno je li car uopće imao izbora. Da je zahtjev Gota kojim slučajem odbijen veliko je pitanje bi li rimska vojska mogla zaustaviti pokušaj njihova nasilnog prijelaza. Lokalni su državni činovnici potom u nastojanju da izvuku maksimalnu korist iz položaja u kojem su se Goti našli, iznuđivanjem, lihvarenjem i protuzakonitim utjerivanjem doveli do njihove pobune i pljačkaških prepada diljem Trakije, što je Valensa natjeralo na vojno djelovanje. Do velike bitke kod grada Hadrijanopola došlo je 9. kolovoza 378. godine. Rimska vojska kojom je osobno zapovijedao Valens pretrpjela je pravu katastrofu, a car je zajedno s većim dijelom vojske izgubio život na bojištu. Valensov suvladar Gracijan (367.-383.) imenovao je za svoga suvladara na istoku Flavija Teodozija (378.-395.), koji je nakon četverogodišnjeg ratovanja s Gotima 382. godine sklopio mir po kojem su Goti dobili status saveznika i pravo naseljavanja te preuzeli obvezu služenja u rimskoj vojsci, ali ne pod zapovjedništvom carskih časnika već vlastitog kralja.

Teodozijevom smrću 395. godine jedinstveno je Carstvo podijeljeno između dvojice njegovih sinova. Odlazak čvrstog i autoritativnog vladara naveo je kralja Alarika da sporazum sklopljen s Teodozijem smatra nevažećim, pa su Goti otpočeli s pljačkom diljem balkanskih provincija Carstva, a potom u dva navrata upali u Italiju, odakle ih je uspio potisnuti magister militum Zapada Stilihon. Nakon neuspjele opsade Rima, Alarik je iskoristio Stilihonovu smrt i pokolj germanskih vojnika u vojnoj službi Zapadnog Rimskog Carstva te 410. godine zauzeo i opljačkao Rim. Nakon toga Goti su se spustili na jug Apeninskog poluotoka, gdje je Alarik umro. Pod njegovim nasljednikom Valijom Goti su krenuli na sjever i provalili u južnu Galiju tražeći od Zapadnog Carstva da im prizna osvojeno područje. Carska ih je vlast uputila u Hispaniju sa zadaćom da iz te provincije izbace Vandale i Svebe. Na taj su način Goti zavladali jednom od najbogatijih rimskih provincija, što im je carska vlast u konačnici i priznala. S vremenom se za tu zapadnu grupaciju Gota ustalio naziv Vizigota (Zapadni Goti), za razliku od njihovih sunarodnjaka koji su zadavali probleme Istočnom Carstvu (Ostrogoti). Iako su gotovo neprekidno bili u zategnutim odnosima s Carstvom, Vizigoti su 451. godine postali ključni rimski saveznici u velikom obračunu s hunskim kraljem Atilom na Katalaunskim poljima u Galiji. No, to je savezništvo bilo prvenstveno uzrokovano zajedničkom opasnošću od Huna. Nakon hunskog poraza i Atilina povlačenja pod agresivnim kraljem Eurikom odnosi su ponovno pogoršani. S propašću carske vlasti na Zapadu u Hispaniji su udareni temelji novog moćnog barbarskog kraljevstva Vizigota, koje će potrajati do 711. godine, godine arapskog osvajanja Pirenejskog poluotoka.