Novo:

Goti – dokumentarni film

DVD-i sa serijom dokumentarnih filmova History chanela, u hrvatskom izdanju zagrebačke kuće Novi mediji, pod zajedničkim nazivom Barbari ovog su se proljeća pojavili na kioscima. Navedena serija obuhvaća četiri DVD-a s četiri epizode naslovljene Huni, Mongoli, Goti i Vikinzi. U ovom prilogu osvrnut ćemo se ukratko na treću epizodu serije posvećenu Gotima.

Odmah na početku nužno je naglasiti da se u svakom pogledu radi o najnekvalitetnijoj od četiri epizode navedene edicije. Ta je tvrdnja, koju ćemo morati podrobnije argumentirati, iznenađujuća uzme li se u obzir da su kao naratori angažirani neki od neupitnih znanstvenih autoriteta, kako za povijest Gota tako i za razdoblje kasnog Rimskog Carstva općenito, poput Petera Heathera, Ralpha Mathisena i Thomasa Burnsa. Navedeno bi trebalo shvatiti kao još jednu potvrdu da zvučna imena ne moraju uvijek biti i jamstvo za kvalitetu. Tako epizoda Goti, koja obrađuje razdoblje od hunske provale 375. godine do propasti vizigotskog kraljevstva u Hispaniji 711. godine, na žalost, vrvi banaliziranjem, uopćavanjem, stereotipima, kontradikcijama, a da o faktografskim pogreškama i ne govorimo. Ne nedostaje tu ni prešućivanja bitnih događaja kao ni izostavljanja važnih, da ne kažemo i ključnih povijesnih ličnosti.

Kažimo stoga samo uvodno da ovaj filmski uradak obiluje povijesnim netočnostima, kao i već spomenutim banaliziranjem i stereotipima, u tolikom broju da njihovo nabrajanje i argumentirano pobijanje gubi svaki smisao. Stoga se, s obzirom na ograničeni prostor, najracionalnijim rješenjem čini tek ukazivanje na dio onih najkrupnijih propusta. Kako će se na neke od u filmu navedenih tvrdnji ipak trebati malo opsežnije osvrnuti, odlučio sam podijeliti ih i svrstati okvirno u tri grupe, ovisno o tipu propusta, što u pojedinim slučajevima ne isključuje i njihovo međusobno preklapanje. Prvu grupu zamjerki naslovio sam Nonsensi i stereotipi, u drugu sam svrstao faktografske netočnosti i krupne pogreške, dok sam u treću svrstao ono što su autori dokumentarca prešutjeli ili izostavili. No, prije no što prijeđemo na redanje zamjerki, red je da u najkraćim crtama izložimo povijest Gota i njihovih odnosa s Rimskim Carstvom.

Iz svoje izvorne postojbine u južnoj Švedskoj Goti su se sredinom I. st. pr. Kr. prebacili na prostor oko donje Visle, a zatim se proširili protjerujući ili podvrgavajući tamošnje narode, od kojih su najpoznatiji Vandali. Postupno su se do druge polovice II. st. prateći tok rijeke Dnjestra Goti spustili do pricrnomorskih ravnica, nastupajući pritom kao osvajači. Ubrzo po doseljavanju na sjeverne obale Crnoga mora Goti otpočinju s napadima na Carstvo, a upravo su njihovi prepadi bili jedan od glavnih razloga konačnog rimskog napuštanja provincije Dakije pedesetih godina III. stoljeća. Od polovice stoljeća Goti koriste unutrašnje neprilike i duboku krizu Carstva te učestalo provaljuju preko donjeg Dunava, a preko Crnoga mora napadaju i obale Male Azije.

Prva zabilježena provala Gota na rimski teritorij južno od donjeg Dunava odigrala se 241. godine, za vladavine cara Gordijana III. (238.-244.). Suzbio ju je pretorijanski prefekt i zapovjednik Timesitej i Goti su protjerani sjeverno od dunavskog limesa. Na žalost, od smrti careva Pupijena i Balbina, Gordijanovih prethodnika na tronu, nedostaju vrijedna svjedočanstva suvremenika i povjesničara poput Kasija Diona i Herodijana, pa smo za veći dio četvrtog stoljeća prisiljeni oslanjati se na manje vrijedne sumarne kompilacije kasnijeg vremena i prilično nepouzdane carske biografije Historija Augusta.

Novu je gotsku provalu preko Dunava uspješno suzbio namjesnik provincija Mezije i Donje Panonije Kvint Decije Valerin 249. godine, posljednje godine vladavine cara Filipa Arapskog (244.-249.). Pobjedničke su legije spomenutog namjesnika proglasile carem i zatim pod njegovim zapovjedništvom porazile i Filipove legije, a sam je Filip Arapski ubijen u bitki. Već sljedeće godine Goti ponovno prelaze Dunav i pljačkaju Trakiju. Pritom su sklopili sporazum s tračkim namjesnikom Titom Julijem Priskom, koji se proglasio carem, ali je ubrzo ubijen. Decijeva (249.-251) kampanja protiv Gota 251. bila je uspješna, ali je nastojeći spriječiti gotsko povlačenje preko donjeg Dunava kod grada Abrita rimska vojska u lipnju iste godine upala u klopku i Decije je poginuo kao prvi rimski car koji je stradao u pohodu protiv vanjskog neprijatelja.

Decijev je nasljednik na carskom tronu Trebonijan Gal (251.-253.) s Gotima sklopio mir, kako bi osigurao vlast, ali već sljedeće godine Goti su prekršili dogovoreni mir i upali na rimski teritorij. Ovoga puta porazio ih je namjesnik Gornje Mezije Marko Emilije Emilijan, koji je odmah potom od legija koje je poveo u pobjedu proglašen novim carem. Emilijan (kolovoz 253.-listopad 253.) je na čelu vojske žurno krenuo na Rim. Trebonijan Gal, zatečen brzinom Emilijanova napredovanja, ubijen je od vlastitih vojnika kod mjesta Interamna (današnji Terni) pedesetak kilometara sjeverno od Rima. Nove su gotske provale uslijedile redom 256., 262.-263, a 267. prešli su preko Crnoga mora i opustošili Malu Aziju. Tom je prilikom opljačkan i spaljen Artemidin hram u Efezu, jedno od sedam čuda antičkog svijeta.

Do nove i dotad najveće provale Gota preko Dunava došlo je 268. godine, za vladavine cara Galijena (253.-268.). U toj su provali zajedno s Gotima sudjelovali i Heruli. Iako Galijen nije stigao na vrijeme da bi Atenu spasio od pljačke i pustošenja, nanio je Gotima i njihovim saveznicima strahovit poraz kod grada Naisa (današnji Niš) u Meziji. U rujnu iste godine Galijen je ubijen u uroti, a uspješnu kampanju protiv Gota nastavio je sljedeće godine njegov nasljednik Klaudije II. (268.-270.) Pobjede su caru dale pravo da vlastitom imenu pridoda nadimak Gotski (Gothicus Maximus). Sljedeće je godine Gotima pošlo za rukom pobijediti rimsku vojsku u Trakiji, ali je kužna pošast koja je pogodila gotsku vojsku omogućila Rimljanima konačnu pobjedu. Klaudije II. nije dugo uživao u velikom uspjehu jer je od iste kuge koja je poharala Gote u kolovozu i sam umro.

Iako su nakon poraza 270. godine napadi Gota na dunavsku granicu Carstva prestali na neko vrijeme, oni nisu, kako nas u to uvjeravaju autori filma, živjeli životom mirnih poljoprivrednika, već su svoje napade usmjerili na susjedne narode, ponajprije na Karpe i Bastarne, koji su pred njima izbjegli na prostor Trakije, gdje im je carska vlast dopustila naseljavanje. Nasrtajima na svoje tadašnje susjede Burgunde, Vandale i Gepide, Goti su potakli njihovo preseljenje dalje prema zapadu. Novu veliku pobjedu nad Gotima ostvario je u Panoniji car Konstantin (307.-337.) koji ih je 332. teško porazio i prisilio ih na sklapanje sporazuma kojim su i oni i neka druga germanska plemena s lijeve strane Dunava morali prihvatiti rimsko vrhovništvo. To je vrijeme kad se među gotskom rodovskom aristokracijom počela postupno izdvajati funkcija kralja, a među rodovskim prvacima vodili sukobi za pravo na navedenu funkciju. U filmu nije spomenuto da se u sporu oko kraljevske vlasti slabiji od pretendenta, kasniji kralj Fritigern, obratio caru Valensu (364.-378.) tražeći vojnu pomoć, koju je i dobio. Fritigern je tom prilikom preuzeo i obvezu da zajedno s vlastitim pristašama prijeđe na kršćanstvo.

Upravo od Konstantinova vremena brojni su barbari, a među njima i Goti, stupali u rimsku vojsku, a kako bi se krajevi uz granicu, pogođeni depopulacijom uslijed čestih barbarskih provala i epidemija kuge naselili stanovništvom, vojna je služba barbara plaćana dodjeljivanjem zemljišta. U tom svjetlu treba promatrati i reformu rimske vojske na pogranične postrojbe (limitanei, ripenses) i mobilnu rezervu (comitatenses), započetu pod Dioklecijanom i definitivno uobličenu za Konstantinove vladavine.

Konačni sukob između Gota i Carstva otpočeo je 375. godine dolaskom na dunavsku granicu velikog broja Gota koji su bježeći pred Hunima zatražili odobrenje cara Valensa za naseljavanje na rimskom državnom teritoriju južno od Dunava. Valens im je odobrio prelazak Dunava i naseljavanje u Trakiji, ali je vrlo dvojbeno je li car uopće imao izbora. Da je zahtjev Gota kojim slučajem odbijen veliko je pitanje bi li rimska vojska mogla zaustaviti pokušaj njihova nasilnog prijelaza. Lokalni su državni činovnici potom u nastojanju da izvuku maksimalnu korist iz položaja u kojem su se Goti našli, iznuđivanjem, lihvarenjem i protuzakonitim utjerivanjem doveli do njihove pobune i pljačkaških prepada diljem Trakije, što je Valensa natjeralo na vojno djelovanje. Do velike bitke kod grada Hadrijanopola došlo je 9. kolovoza 378. godine. Rimska vojska kojom je osobno zapovijedao Valens pretrpjela je pravu katastrofu, a car je zajedno s većim dijelom vojske izgubio život na bojištu. Valensov suvladar Gracijan (367.-383.) imenovao je za svoga suvladara na istoku Flavija Teodozija (378.-395.), koji je nakon četverogodišnjeg ratovanja s Gotima 382. godine sklopio mir po kojem su Goti dobili status saveznika i pravo naseljavanja te preuzeli obvezu služenja u rimskoj vojsci, ali ne pod zapovjedništvom carskih časnika već vlastitog kralja.

Teodozijevom smrću 395. godine jedinstveno je Carstvo podijeljeno između dvojice njegovih sinova. Odlazak čvrstog i autoritativnog vladara naveo je kralja Alarika da sporazum sklopljen s Teodozijem smatra nevažećim, pa su Goti otpočeli s pljačkom diljem balkanskih provincija Carstva, a potom u dva navrata upali u Italiju, odakle ih je uspio potisnuti magister militum Zapada Stilihon. Nakon neuspjele opsade Rima, Alarik je iskoristio Stilihonovu smrt i pokolj germanskih vojnika u vojnoj službi Zapadnog Rimskog Carstva te 410. godine zauzeo i opljačkao Rim. Nakon toga Goti su se spustili na jug Apeninskog poluotoka, gdje je Alarik umro. Pod njegovim nasljednikom Valijom Goti su krenuli na sjever i provalili u južnu Galiju tražeći od Zapadnog Carstva da im prizna osvojeno područje. Carska ih je vlast uputila u Hispaniju sa zadaćom da iz te provincije izbace Vandale i Svebe. Na taj su način Goti zavladali jednom od najbogatijih rimskih provincija, što im je carska vlast u konačnici i priznala. S vremenom se za tu zapadnu grupaciju Gota ustalio naziv Vizigota (Zapadni Goti), za razliku od njihovih sunarodnjaka koji su zadavali probleme Istočnom Carstvu (Ostrogoti). Iako su gotovo neprekidno bili u zategnutim odnosima s Carstvom, Vizigoti su 451. godine postali ključni rimski saveznici u velikom obračunu s hunskim kraljem Atilom na Katalaunskim poljima u Galiji. No, to je savezništvo bilo prvenstveno uzrokovano zajedničkom opasnošću od Huna. Nakon hunskog poraza i Atilina povlačenja pod agresivnim kraljem Eurikom odnosi su ponovno pogoršani. S propašću carske vlasti na Zapadu u Hispaniji su udareni temelji novog moćnog barbarskog kraljevstva Vizigota, koje će potrajati do 711. godine, godine arapskog osvajanja Pirenejskog poluotoka.

Što je od toga viđeno u filmu o Gotima?

Nonsensi i stereotipi

Uopće, cijeli ovaj dokumentarac obiluje stereotipima tipa «divlji barbari», «civilizirani Rimljani», «okrutni gospodari» u mjeri koja obilato premašuje prosječan školski referat jednoga za povijest slabije zainteresiranog učenika. Uvodni dio filma čine scene vizigotskog osvajanja, pljačke i uništavanja Rima, praćene glasom naratora. U izgovorenom tekstu se nekoliko puta naglašava suprotnost «civilizirani Rimljani – okrutni barbari», vojska barbara opisuje se kao «divlja», a spomenuta je i složenica «rimske prevare i zlostavljanja» te «barbari dovedeni do ruba». Ne bi tim, u najbanalnijoj formi i u osnovi točnim konstatacijama, trebalo biti nikakva prigovora, kad zatim ne bi slijedile sekvence u kojima se Goti opisuju kao «ponosni i mirni poljodjelci», «mirni Goti» i tome slično. U tom ćemo dijelu filma iz usta uvaženog P. Heathera imati priliku čuti i rečenicu koja zaslužuje da ju se citira: «seosko gospodarstvo bazirano na poljoprivredi.», ma što god to trebalo značiti. I ukratko, da skratimo priču, među takve mirne Gote provalili su divlji i okrutni Huni. Gotima nije preostalo ništa drugo do li da se sklone na teritorij Carstva južno od Dunava. Iako su od Carstva očekivali zaštitu, Rimljani, «okrutni i sebični nalogodavci», smjestili su ih u «koncentracione logore» i kao regrute novačili u carsku vojsku. «Dugogodišnje rimsko varanje i izgladnjivanje» dovelo je do gotske pobune. Da ne bude zabune, opisana zbivanja trajala su manje od dvije godine.

Opis Gota, kako ga donose autori ovog uratka, neodoljivo podsjeća na opis sjevernoameričkih indijanskih plemena iz velikih ravnica u drugoj polovici XIX. stoljeća i njihov odnos s bijelim osvajačima koji su te mirne prerijske lovce na bizone nemilice progonili, istrebljivali, i što je najvažnije, neprekidno varali sporazumima koje sami nisu poštivali. Otprilike u desetoj minuti filma R. Mathisen mrtav hladan izjavljuje za Gote: «Trgovali su s Rimskim Carstvom. To im je bilo jako zanimljivo.» Smiješnih momenata u ovom filmu evidentno ne nedostaje. Evo još jednog primjera: Goti «… kreću na smrtonosni marš kroz puste predjele.» Ovo smrtonosni, da ne bude zabune, ne odnosi se na Gote koji umiru na maršu, već na stanovništvo provincija, to jest «pustih predjela». Ili pak ovo: Iako su bili rimski saveznici, «Rimljani su Gote nakon Hadrijanopola doživljavali kao proste i opasne barbare.» Očito je da nisu bili ni kulturni ni bezopasni. Doživljavali su ih tako zbog više desetljeća pljačkaških provala, i to ne Rimljani već stanovništvo ugroženih provincija

Faktografske netočnosti i krupne pogreške

Prva od faktografskih netočnosti i krupnih pogrešaka odnosi se na obraćanje Gota za pomoć Rimu. Pravi je problem što je ta je tvrdnja ilustrirana velikom kartom Rimskog Carstva i strelicom koja se ekranom kreće od obale Dunava ka gradu Rimu. Ali, Goti se obraćaju osobno caru Valensu koji rezidira u Konstantinopolu. Grad Rim već gotovo jedno stoljeće nije bio istinska prijestolnica Carstva. Od Dioklecijanova vremena i tetrarhije carevi nisu vladali iz Rima, već su carski dvorovi sagrađeni u Nikomediji, Solunu, Trieru i Milanu,  a rimski je Senat izgubio ikakvu važnost. Od Konstantinova vremena nova prijestolnica, od 330. godine i službeno, postao je Konstantinopol.

Ni rimska vojska u Valensovo doba nije bila ono što su autori filma pretenciozno nazvali «rimsko elitno pješaštvo». A jednako tako, oprema rimskih vojnika prikazana u filmu standardne su uniforme i oprema legionara prve polovice 1. stoljeća, i nikako ne odgovaraju izgledu i opremi rimskih vojnika s kraja 4. stoljeća. Općenito, ni ustroj rimske vojske tog doba nije nam zbog nedostatka izvora pretjerano dobro poznat. Na vrhuncu moći rimska se vojska obilato služila pomoćnim trupama (auxilia), što se sa slabljenjem rimske moći postupno izgubilo. Tijekom ranog Carstva redovna je praksa bila i da se pojedine postrojbe, u cijelosti ili pojedini njihovi dijelovi, po potrebi prebacuju iz jedne u drugu provinciju, često u kriznim situacijama. Takve jedinice, okupljene za određenu svrhu u određenom trenutku i gotovo u pravilu sastavljene od više različitih postrojbi nisu dobivale naziv legije ili kohorte jer se očekivalo da će se nakon obavljenog zadatka vratiti u svoje matične postrojbe. Za tako oformljene trupe korišten je termin vexillationes. Mi nemamo nikakvih spoznaja o tome s kakvim je i na koji način skupljenim snagama Valens krenuo protiv Gota kod Hadrijanopola. Osim toga, o općem stanju rimske vojske toga doba najbolje svjedoči Flavije Vegecije Renat u djelu Sažetak vojne vještine (Epitoma rei militaris, I, 20): «Mjesto iziskuje da pokušamo iznijeti kojom vrstom oružja novake treba opremiti, odnosno zaštititi. Što se toga tiče, starinski je običaj potpuno zbrisan. Premda je naoružanje konjanika unaprijeđeno po uzoru na Gote, Alane i Hune, poznato je da su pješaci nepokriveni. Od osnutka Rima sve do vremena božanskoga Gracijana i pješačka se vojska štitila oklopima i kacigama. No, kako je poljsko vježbanje sustajalo, dok su nastupali nemar i zabušavanje, oružje se počelo činiti teškim jer su ga vojnici rijetko navlačili; zato traže od imperatora najprije da odlože oklope, a zatim i kacige. Tako je naše vojnike protiv Gota često satiralo mnoštvo njihovih strijelaca, jer su se s njima sukobili otkrivenih prsa i glava. Ni nakon toliko poraza, koji su doveli do propasti tolikih gradova, nitko se nije pobrinuo da pješacima vrati niti oklope, niti kacige. Tako dolazi do toga da oni koji se u bojnom redu nepokriveni izlažu ranjavanju, ne misle na borbu nego na bijeg. Ta što da bez oklopa i kacige radi pješak strijelac koji ne može uz luk držati još i štit? Što da u bitki rade zmajonoše i znakonoše koji lijevom rukom rukuju stjegovima, a zna se da su im glave i prsa goli?»

Bitku kod Hadrijanopola, grada koji uzgred rečeno prevoditelj prevodi kao Adrianople, (jednako tako prevodi i Marcianople, kojega čak i deklinira Marcianoplea) podrobno je opisao Amijan Marcelin (kojega također prevoditelj smješta u kraj 5. st.). Iz Marcelinova je opisa evidentno da je rimska vojska bila opkoljena i stisnuta tako da vojnici nisu mogli ni mahati mačevima. Rezultat takve bitke mogao je biti samo opći pokolj. I stoga je licitiranje Petera Heathera s brojem poginulih rimskih vojnika u najmanju ruku besmisleno. Prema Heatheru, poginulo je dvije trećine Valensovih vojnika, što bi iznosilo 10 do 15 tisuća ljudi. Ali, Amijan Marcelin kao suvremenik jasno navodi bitku kod Hadrijanopola kao najgori rimski poraz nakon bitke kod Kane. Kad bi bilo prema Heatherovu mišljenju, hadrijanopolski poraz ne bi se mogao usporediti ni s Augustovim u Teutoburškoj šumi, a ni s onima kod Trebije ili Trazimenskog jezera.

Nije jasno ni zbog čega bi se Alarik želio osvećivati Rimu, kako navode autori filma, nazivajući ga «veliki osvetitelj». Osim toga, ni bitka kod Frigida ni Teodozijev suparnik Eugenije uopće se ne spominju, iako se navodi da je u prvom danu bitke poginulo 10 000 Gota. Ako mu je već bilo do osvete, mogao je Alarik iskaliti bijes na Konstantinopolu, a zemlju za naseljavanje Goti su ionako dobili. Razloge višegodišnje seobe cijelog naroda na zapad zasigurno se ne može tumačiti željom za osvetom jednom gradu. Alarik je na kraju krajeva ipak bio samo još jedan barbarin kojega se Istočno Carstvo riješilo na elegantan način, šaljući ga, naime, na zapad.

Jednako tako nije jasno zbog čega se rimskoj vlasti zamjera novačenje barbara u rimsku vojsku, kad je to bila konstanta politike Rimskog Carstva od Konstantina Velikog nadalje, a kao što je već bilo rečeno, rimska se država na pomoćne trupe i savezničke vojnike oslanjala stoljećima, još od vremena osvajanja Italije. Goti su, osim toga, sa svime time bili dobro upoznati i otprije.

Prešućivanje i izostavljanje

Ni jednom riječju nije spomenuta podjela tada još jedinstvene carske vlasti između dviju osoba, careva Gracijana i Valensa, kao ni ona između Gracijana i Teodozija; ni jednom nije spomenut Konstantinopol kao tadašnje središte vojne i političke moći; uopće se ne spominje Stilihon, magister militum Zapadnog Carstva i ključna figura europske politike kroz više od jednog desetljeća, čovjek koji je te iste Gote nekoliko puta teško porazio i protjerao iz Italije natrag u Ilirik; nijednom nisu spomenute, a morale su biti, političke nesuglasice između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, a koje su velikim dijelom i omogućile uspjehe Vizigota, kao i drugih barbarskih grupacija; nisu spomenuti ni Alani, a ni drugi germanski narodi s kojima su Goti bili u čestim sukobima. Čak štoviše, ne spominje se ni jednom riječju svećenik Wulfila, koji je preveo Bibliju na gotski i ubrzao pokrštavanje Gota, proces koji je među Gotima otpočeo i prije no što je navedeni arijanski svećenik otpočeo svoju misiju. Da stvar bude bolja, arijanska forma kršćanstva, osuđena na Nikejskom koncilu 325. godine, također nije spomenuta. Tako da će slabije upućen gledatelj o Gotima steći potpuno pogrešnu sliku. U filmu se, na žalost, o kršćanstvu među Gotima ne govori ništa, osim uzgredna spominjanja o prelaženju na novu vjeru tek, ali tek nakon dolaska na rimsko državno područje. Prema filmskoj verziji, Vizigoti bi na seobu preko Dunava polazili kao pogani koji se za savjet obraćaju svojim šamanima. Još jedna krupna faktografska pogreška. Čak štoviše, Goti strahuju od kršćanskog cara Valensa.

Jednako takvu pogrešnu sliku zainteresirani će gledatelj laik steći i o odnosima između Gota i rimske vlasti. Jer ti su odnosi prikazani ne samo neobjašnjivo konfuzno, već i apsolutno nerealno te najvećim dijelom potpuno pogrešno, o čemu je već bilo riječi.

Odnosi Gota i Rimskog Carstva bili su daleko od onih prikazanih u ovom dokumentarcu, a Goti su bili sve drugo samo ne «mirni poljodjelci». I stoga, školskim rječnikom rečeno, ovaj filmski uradak ne zaslužuje prolaznu ocjenu.

Vladimir Posavec
About Vladimir Posavec (21 Articles)
Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1998. je magistrirao na poslijediplomskom studiju Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Koautor je udžbenika povijesti za prvi i drugi razred gimnazije i šesti razred osnovne škole, povijesnih čitanki i radnih bilježnica za iste razredete, te autor udžbenika za peti, šesti i sedmi razred osnovne škole s pripadajućim radnim bilježnicama. Također je koautor priručnika za nastavnike za sve navedene razrede, te priručnika za polaganje državne mature iz povijesti. Autor je knjige Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota. Objavio je više znanstvenih priloga, te brojne prikaze i znanstvene recenzije. Suradnik je i redovito objavljuje u časopisu Latina et Graeca.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*