Novo:

Gospodarstvo Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945. (3)

Kako bi se u najkraćem mogućem vremenu bilo moglo pristupiti sređivanju svih protokolarnih materijala, potrebnih za vanjskotrgovinske pregovore sa stranim državama, trebalo je vrlo hitno sakupiti sve moguće podatke, a koji bi bili pokazali barem približnu sliku onog stvarno potrebnog uvoza te realne mogućnosti izvoza NDH do kraja tekuće 1941. godine. U tu svrhu su tzv. Mjesna prinudna udruženja trgovaca, zanatlija i industrijalaca imala za zadatak sakupiti sve te neophodne podatke i iste urgentno dostaviti Uredu za vanjsku trgovinu. Podaci su se uglavnom odnosili na vrste roba, približne procjene potrebnih količina i financijske vrijednosti. I na području unutarnjeg uređenja narodnog gospodarstva potrebno je bilo za obaviti mnogo poslova u vrlo kratkom vremenu. Tako je već dana 26.travnja 1941. godine bila osnovana u Zagrebu Poslovna središnjica NDH za tekstil.

Sve tvornice tekstila, obrti i trgovine na veliko, koje su se bavile proizvodnjom i prodajom svih vrsta onda poznate tekstilne robe, mogle su i morale od toga datuma sve svoje proizvode prodavati ostalom pravnim osobama, privrednim poduzećima i tvrtkama, privatnim fizičkim osobama te vojnim i medicinskim ustanovama isključivo preko novoosnovane Poslovne središnjice za tekstil. Ista je pak započela svoje djelovanje u sklopu Saveza tekstilne industrije i bila pod upravom i nadzorom državnog Povjerenika, postavljenog od strane Ministarstva narodnog gospodarstva. Svi ugovori, zaključnice i narudžbenice pravnih osoba, privrednih poduzeća i tvrtki u vezi s prodajom i kupovinom tekstila i tekstilnih prerađevina, koji su bile sklopljeni iza dana 6.travnja 1941. godine, morali su se u roku od osam (8) dana predočiti na uvid i naknadno odobrenje ili poništenje valjanosti od strane Poslovne središnjice za tekstil. Ukoliko se netko ogriješio u navedene propise, bio je po kratkom postupku kažnjen zatvorom do jedne godine, kaznom do 500.000,- dinara, isključenjem iz prodaje i trajnim oduzimanjem obrtnice.

U istom je tjednu sprovedena i privremena obustava poslovanja trgovina sa artiklima za najnužnije životne potrebe, u prvom redu odjećom i obućom. Kroz slijedećih osam dana bijaše najstrože zabranjena sva prodaja u trgovinama na malo i veliko slijedećih tekstilnih, kožarskih i nekih drugih proizvoda i to: gotova odjeća, štofovi, donje rublje, čarape svih vrsta, popelin i zefira, pokrivači i gunjevi, prerađevine iz kože svih vrsta, sve vrste obuće te sapun svih vrsta, kao i konzerve od mesa i povrća. Sve trgovine na veliko i malo u gradovima i sjedištima kotarskih oblasti, koje su od ranije bile već specijalizirane za prodaju isključivo takvih (sada zabranjenih) artikala, morale su odmah obustaviti svoje poslovanje i zatvoriti sve svoje trgovačke punktove. One pak trgovine, koje su u svom programu ponude imale artikle izvan zabranjenog popisa, mogle su i dalje nesmetano raditi. No, svi su imali zakonsku obvezu u roku od pet (5) dana dostaviti gradskim poglavarstvima i kotarskim oblastima točan popis vlastitih zaliha zabranjenih proizvoda. Po isteku roka od osam dana, trgovine na malo su mogle nastaviti sa normalnom prodajom “zabranjenih” artikala, ali samo onim osobama koje su već imale posebne pismene dozvole nadležnih vlasti, tzv. DOZNAKE. Jednako je bilo i sa trgovinama na veliko koje su svoje poslovanje mogle nastaviti preko Poslovne središnjice za tekstil ili Zajednice za kožu. Tko u to vrijeme nije postupio prema ovim propisima, mogao je odmah biti kažnjen zatvorom u trajanju do šest mjeseci, novčanom kaznom do 100.000,- dinara te trajnim oduzimanjem obrtnice. Svi su ti rokovi ipak nakraju bili produženi za dodatnih osam dana tj. zaključno do 14.svibnja 1941. godine. Dana 9.svibnja 1941. godine popis “zabranjenih” artikala dodatno je još proširen na vunene i pamučne tkanine, tkanine iz umjetne svile i trikotažu. S popisa su bili izuzete pamučne tkanine za zastore, zavjese te za ručni rad, vunene tkanine protkane raznim metalnim i umjetnim nitima, prirodna svila, svilene čarape, donje svileno rublje i baršun, seljačka platna, narodne rukotvorine i narodna nošnja.

Osnivanje raznih središnjica, uprava i određivanje njihovih povjerenstava i povjerenika bila je samo priprema u jedan daleko veći poduhvat, a na koji se odlučila tadašnja hrvatska vlada. Naime, preko Ministarstva narodnog gospodarstva dana 9.svibnja 1941. godine započinje provedba službene Naredbe o raspodjeli i racionalizaciji namirnica za najnužnije potrebe života. Ovdje je svakako potrebno naglasiti, kako je cijeli ovaj sistem bio izgrađen po ugledu na njemački Treći Reich.

U nastavku, želja mi je bila vrlo potanko objasiti našem internetskom čitatelju sve poznate mi načine funkcioniranja onog već pomenutog programa racionalizacije u praksi. Buduće predstavljeni materijali su isključivo izvorni unikatni, a osobito bi me jako veselilo, ako bi se upravo kroz ine stvarno prepozna ona gospodarska nit koja je tada povezivala Hrvatsku sa svijetom pa makar i u vidu Iskaznica s kuponima neophodnim za život. Takav je pristup rješavanja životne egzistencije velike mase stanovništva bio već i ranije uobičajeni i dosta uhodani postupak u svijetu, pogotovo u onim teškim ratnim i ranim poslijeratnim godinama i pogotovo još dodatno u onim zemljama, koje su izgubile Prvi svjetski rat. Zato je primjerice Njemačka imala ogromna praktična iskustva u poslovima s neophodnim “točkicama koje život znače” i to odmah nakon Prvog te tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Već u ranim godinama trajanja prvog svetskog rata, njemačka je država ondašnjeg Prvog Reich-a uvela mnoge oblike tzv. Potrošačkih iskaznica sa kuponima, a koji su opet imali svoje specifične apoene i svekolike primjene. Njihovi su pak kuponi uglavnom svi bili unificirani i svodili su se na prepoznatljive oznake u vidu naziva i količine namirnica ili drugih važnih artikala, koji su se mogli jedino tim načinom i dobiti.

Dakle, pred vama je primjerak posebno praktične potrošačke iskaznice (slika iznad) za podizanje i kupovinu mesa i mesnih prerađevina u njemačkom gradu Minhenu, koja je vrijedila do 25.lipnja 1916. godine, znači u vrijeme izrazitih svjetskih ratnih operacija. Iskaznice su toga tipa bile složene u blok-knjižicu smeđe boje, dimenzija 55x100mm, na ime i adresu imaoca, s ukupno dvadeset stranica kupona (slika 20.) u plavoj boji te slikom vage u sredini, od čega je bilo:

  • deset (10) stranica sa osam kupona od 20 grama mesa (ukupno 1600 grama)
  • sedam (7) stranica sa šest kupona od 50 grama mesa (ukupno 2100 grama) i
  • tri (3) stranice sa četiri kupona od 100 grama mesa (ukupno 1200 grama)

Sveukupno je jednom takvom blok-iskaznicom bilo moguće podići točno 4900 grama mesa i mesnih prerađevina u raznim kombinacijama i to:

  • za 100 grama crvenog mesa, šunke ili kobasica trebalo je izdati kupona u vrijednosti od 120 grama
  • za 100 grama iznutrica, krvavica, jetrica i sl. kupona u vrijednosti 70 grama
  • za 100 grama drugog mesa i mesnih prerađevina, kupona u vrijednosti 100 grama te
  • za jednog divljeg zeca – 2250 grama, za jednog fazana – 1000 grama, za jednog goluba – 200 grama itd…

Također, jedan je od malo drugačijih primjera i potrošačka iskaznica (slika 21.) za nabavku mlijeka u razdoblju od 12.kolovoza do 6.listopada 1917. godine za njemački grad Baden. Ista je bila tiskana na žućkastom tanjem papiru dimenzija 125x135mm.

Kuponi su jednostavno označeni kao dani u tjednu, za ukupno šest tjedana, koji su onda bili križani od strane prodavača prilikom preuzimanja namirnica. Dokumenti su standardno glasili na ime i adresu imaoca, s vrlo precizno određenim količinama mlijeka koja se mogla podizati i to:

  • za djecu do jedne godine starosti – jedna (1) litra,
  • za djecu do dvije godine starosti – ¾ litre,
  • za djecu do šest godina starosti – ¼ litre,
  • za mladež do osamnaest godina – ½ litre i
  • za sve ostale – 1/8 litre mlijeka dnevno.

Identičnih je primjera potrošačkih iskaznica za različite živežne namirnice bilo pregršt. Sve je funkcioniralo na potpuno istom principu – preko adekvatnih kupona. Evo još nekih slikovnih primjera:

Nadalje našom temom o sveopćoj svjetskoj racionalizaciji, velika tamnica mnogih malih naroda, Austrougarska monarhija, također je gotovo tijekom svih teških ratnih godina (1914-1918., a i ona tek novostvorena Austrija još dugo po završetku Prvog svjetskog rata), koristila one famozne potrošačke iskaznice s kuponima. A u vrijeme postojanja Monarhije, zaključno sa danom 28.listopada 1918. godine, kada je ista vojno kapitulirala i formalno državno i pravno zauvijek nestala s lica zemlje, bile su u širokoj primjeni potrošačke iskaznice s kuponima, kako u samoj monarhiji, tako i na svim njezinim okupiranim djelovima čime je ujedino vršena gotovo apsolutna kontrola ekonomije i privrednog razvoja određenih krajeva – regija, kasnije cijelih novih država. Tako su primjerice na teritoriju tadašnje (i današnje) Slovenije u okrugu Štajerska bili 1915. godine izdavani u ime carskog i kraljevskog namjesništva tzv. “iskazi” (Aussweis-i) za 35 grama kruha i 25 grama brašna.

Potrošačka iskaznica ovoga tipa bila je pisana dvojezično, njemačkim i slovenskim jezikom, odštampana na tvrđem zelenkastom papiru dimenzija 152x264mm. Dokument je služio za podizanje (kupovinu) kruha i brašna u dva različita omjera. Lijeva strana iskaznice je bila za 66 dekagrama kruha ili 40 dekagrama brašna ukupno (sa sveukupno šesnaest kupona) te desna strana koja je bila za 1 kilogram i 40 dekagrama kruha odnosno 1 kilogram brašna ukupno (sa sveukupno četrdeset kupona). Konkretna iskaznica je vrijedila u razdoblju od 29.kolovoza do 4.rujna 1915. godine tj. isključivo za ondašnji 21. radni tjedan te tekuće godine. Prodaja traženih namirnica bila je dozvoljena samo za izrezanu protuvrijednost težine, odnosno ili 35 grama kruha ili 25 grama brašna. Ukoliko se postupilo drugačije, mogli su se i prodavač i imaoc iskaznice kazniti globom od 5.000,- kruna na licu mjesta ili čak zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci. Iskaznica je obvezno morala biti ovjerena pečatom općine stalnog boravka imaoca iste. Austrougarska monarhija je i inače vrlo decidirano svojim državnim zakonima odredila korištenje raznih potrošačkih iskaznica isključivo i samo na određenim djelovima teritorija tada službeno samostalno nepostojeće države Hrvatske pa je tako Carsko namjesništvo za Dalmaciju izdalo iskaznice samo lokalnog dalmatinskog karaktera. Potrošačka iskaznica za kruh i brašno, štampana na tvrđem sivomaslinastom papiru, sa pripadnim kuponima raspoređenim na sve tjedne u godini. Količina koja se tada mogla podizati, bila je 1960 grama kruha ili 1400 grama brašna po jednoj sedmici.

Potrošačka iskaznica za sirovu mast, proizvode od masti i ulje za jelo, bila je štampana na tvrđem smećkastom papiru dimenzija 156x120mm i vrijedila je za razdoblje od 2.ožujka do 1.travnja 1917. godine. Potrošačka pak iskaznica za ¼ kilograma smjese za kavu (čista kava se nije smjela prodavati kao takva), bila je štampana također na tvrđem smećkastom papiru identičnih dimenzija kao prethodno opisana. Ista je vrijedila do kraja siječnja 1918. godine i to samo za Dalmaciju.

(nastavlja se…)

Darko Prebeg
About Darko Prebeg (26 Articles)
<p>Dipl.ing. strojarstva. Živi i radi u Čakovcu.</p>