Osim ako Vam nisu prijatelji ili znanci, priznajte jeste li čuli za Dejana Lazića, Kemala Gekića, Brunu Vlaheka, Danijela Detonija, Aleksandra Madžara, Gorana Filipeca? Ako jeste, odlično, ako niste, evo prilike.To su mladi pijanisti, nadareni i perspektivni. Većina ih je otišla iz Hrvatske, rade i žive u inozemstvu. Ne želim raspravljati koliko su naši, koliko nečiji tuđi, već samo s Vama podijeliti radost njihovih uspjeha. U ovom članku početak kratkog pregleda njihovog rada i njihovih uspjeha. Svaki njihov uspjeh me veseli, bolje rečeno uspjeh svakog pijanista me veseli, jer znam iz osobnog iskustva koliko je teško baviti se koncertnim pijanizmom, a porijeklom biti iz siromašne države.

Tweet

Istraživanje za ovaj članak odvelo me na mnoge izvore informacija, no posebno me obradovalo kada sam neovisno naišla na najavu koncerta u kojem će sudjelovati Dejan Lazić. Radi se o izuzetno visokorangiranom ciklusu pijanističkih koncerata International Piano Series u Londonu. Ciklus International Piano Series započeo je s koncertima 1998. godine. Otada svake godine ugošćuje i predstavlja dvadesetak ponajboljih pijanista u svijetu. Ciklus organizira Intermusica Artists’ Management agencija iz Londona. Sljedeće sezone će uz legende pijanizma Alfreda Brendela, Maurizia Pollinija, Lang Langa, Krystiana Zimermana i gospođe Mitsuko Uchida nastupiti i Dejan Lazić.

Osim solističkih nastupa, Dejan Lazić nastupa i sa violončelistom Pieterom Wispelweyom. Lazić i Wispelwey snimili su sva Beethovenova djela za violončelo i klavir 2005 godine, i taj je nosač zvuka New York Times ocijenio kao jedan od najzapaženijih u 2005. godini. Lazić ima ozbiljnu agenciju koja ga zastupa. Ja ga se osobno sjećam kao ‘zvijezde’ u moje školsko doba, dvije godine je mlađi od mene. Svi koji smo pohađali glazbene škole smo uglavnom pratili tko gdje i kada i kako svira po Zagrebu. Lazić je bio tadašnja ‘Wunderkind’ zvijezda koja je svirala izvrsno i klavir i klarinet. Usuđujem se konstatirati da je Lazić i sada zvijezda, no zrelija i veća. Lazić ujedno i sklada, posebno se spominje Lazićev prvi gudački kvartet kojeg je napisao za 70-ti rođendan, sada pokojnog, Mstislava Rostropoviča kojem sam posvetila jedan od prethodnih članaka (Glazbenici velikoga srca).

Lazić dosta nastupa, snima, uglavnom u inozemstvu. Do sada je nastupao u Berlinu, Parizu, Beču, New Yorku, Chicagu, Tokiju, Buenos Airesu, te na visoko profiliranim festivalima u Edinburghu, Verbieru, Huntingtonu i Menuhin/Gstaadu. Ove sezone nastupa sa Filharmonijskim orkestrom London i Vladimirom Ashkenazyjem, Londonskom filharmonijom (drugi orkestar), sa filharmonijama Rotterdama i Hong Konga, Australskim i Nizozemskim komornim orkestrima. Također će imati solo recitale u Lincoln centru u New Yorku, u Amsterdam Concertgebouwu, u Antwerpu, te na festivalima Schleswig-Holstein i Menuhin Gstaad. Ima u planu 2008 turneje po Kini i Koreji, a i nastup sa Simfonijskim orkestrom Sappora/Japan.

Ja nikada nisam prestala sanjati, i vjerojatno ni neću. Sanjam da sve glazbene škole u Hrvatskoj budu smještene u prekrasnim i funkcionalnim zgradama, unutar lijepih parkova, sa cvijećem i vodoskocima u dvorištu. Da učenici glazbenih škola u Hrvatskoj sviraju na novim i kvalitetnim instrumentima. Da učenici glazbenih škola u Hrvatskoj imaju pristup notama, knjigama, nosačima zvuka i ostalim nastavnim pomagalima, na način koji će biti toliko utkan u nastavu i izvan nastavne aktivnosti, da se neće ni primjećivati. Jer kad se primijeti da nedostaje, to je nešto drugo. Da posebno nadareni imaju mogućnost dobivanja stipendija za daljenje obrazovanje. Da nakon dugog i zahtjevnog obrazovanja i svakodnevnih ‘treninga’, ako to njihov dar opravdava, mogu bezbolno prijeći iz zaštićenog školskog/akademskog života u nezaštićeni tržišni život i budu uspješni u ostvarivanju karijera koncertnih pijanista, odnosno da od svoje profesije mogu živjeti. Živjeti i ovdje.

Vrlo poticajno meni osobno bilo je čitati o povijesti nastanka Lincoln centra, u kojem je i Dejan Lazić svirao. 1955 godine odjel za obnovu New Yorka dobio je prvo zeleno svjetlo da se Lincolnov trg preuredi, s još nejasnom namjenom. Nakon nekoliko mjeseci razgovaralo se o kulturnoj namjeni, odnosno o izgradnji kulturnog centra. Dva tjedna nakon zaključka da će se graditi kulturni centar osnovan je neformalni odbor za izgradnju tog kulturnog centra, na čelo odbora imenovan je John Rockefeller Treći. Nakon pola godine osniva se tvrtka koja će voditi projekt izgradnje novog kulturno centra. Tijekom sljedeće godine Filharmonija New Yorka, Juilliard School of Music i Metropolitan opera izglasale su na svojim upravnim odborima da će se uključiti u projekt izgradnje novog kulturnog centra.

14. svibnja 1959. godine tadašnji američki predsjednik Dwight Eisenhower položio je kamen temeljac Lincoln centra za izvedbene umjetnosti. Taj naziv Lincoln centar zadržao je i danas – Lincoln center for performing arts. Danas Lincoln centar sadrži dvanaest rezidentnih organizacija, od koji je Centar za izvedbene umjetnosti samo jedna. Ostalih jedanaest su: Komorno glazbeno društvo Lincoln centra, Filmsko društvo Lincoln centra, Jazz u Lincoln centru, Juilliard škola, Kazalište Lincoln centra, Metropolitan opera, Balet grada New Yorka, Opera grada New Yorka, Filharmonija New Yorka, Javna knjižnica za izvedbene umjetnosti New Yorka i Škola američkog baleta. Svaka od tih organizacija ili ustanova ima svoju adminsitraciju i svoj Upravni odbor. Sve te organizacije godišnje organiziraju nekoliko tisuća umjetničkih, edukativnih, turističkih i drugih događaja.

Unutar Lincoln centra postoje dvadeset dvije dvorane u kojima se odvijaju razni umjetnički i ini događaji. Ono što me posebno razveselilo jest što se spominje i cijeni pozitivan gospodarski učinak tog kulturnog centra na grad i njegove stanovnike. Lincoln centar nije samo kulturni i intelektualni centar, izvor zabave, znanja, edukacije, razonode, već i značajan ekonomski faktor za sve zaposlenike centra, ali i sve gradske sadržaje. Godišnje Lincoln centar posjeti 5 milijuna ljudi. Dakle cijela jedna Hrvatska…Posjetitelji sigurno i prenoće u New Yorku, koriste usluge restorana, trgovina, prijevoza, hotela i na taj način – kulturnim turizmom – doprinose gradskim prihodima, a i osiguravaju egzistenciju tisućama zaposlenih u Lincoln centru i njihovim obiteljima. Na web stranici Lincoln centra www.lincolncenter.org može se pročitati i cjelovita ekonomska analiza upravo gospodarskog učinka kulturnog centra.

1955. i 1956. godina u američkoj povijesti obilježena je slanjem pomoći u Vijetnam, pomoći poslijeratnoj Europi, održavanju podjela i zona u Njemačkoj, dok se ‘kod kuće’ intenzivira problem rasne segregacije. Te godine Amerikanci uživaju u velikom ekonomskom napretku, velikom zamahu domaće ekonomije ponajviše zahvaljujući automobilskoj industriji. General Motors je te godine ostvario prvi put u povijesti neto profit u iznosu od 1 milijarde dolara. General Motors te je godine pod vodstvom Harlowa Curticea bio sjajna zvijezda vodilja američkog gospodarstva.
Snaga snova leži i u tome da održavaju nadu. Nadu da ćemo i mi jednom možda imati dovoljno ekonomske snage, razumijevanja i entuzijazma za projekte poput Lincoln centra. Bitan je koncept i ideja, ne toliko veličina tog centra, jer sve treba smjestiti u realni okvir prostora i vremena i društvenih uvjeta.