U godini kada je Franz Liszt rođen – 1811. – na životu su još bili skladatelji stilskog razdoblja klasike – giganti klasike – Ludwig van Beethoven, Muzio Clementi, Friedrich Kuhlau pa tako i Antonio Salieri. Poznato je da nema ravnalom iscrtane crte razdvajanja dvaju stilskih razdoblja, dapače, neki skladatelji u svojim ranim godinama rada pišu u jednom stilu, a u kasnijim godinama u drugom stilu, ta dva stila mogu biti dio jednog života jednog skladatelja, kao što je to slučaj Beethovena – većim dijelom se smatra skladateljem klasike, no svoja pozna djela pisao je s razlikama koje pripisujemo romantičkom stilu. Liszt je romantik, obilježja romantike su se pripremala godinama prije njegovog rođenja, i sa cijelom generacijom novih skladatelja – Chopina, Schumanna, Mendelssohna – zaživjela snažno u prvoj polovici 19. stoljeća kada su novi skladatelji stasali i školovali se, te živjela do manje-više kraja 19. stoljeća. Kada je ponovo oblak stila bio pun i prepun ponovo novih i drugačijiih ideja za (avangardnu) glazbu 20. stoljeća, koje su počele ‘kišiti’ već krajem 19. stoljeća… Liszt je već u zrelijem razdoblju svog skladanja koristio nove elemente tipično svojstvene tek razdoblju nakon romantike – impresionizmu. Liszt je bio vizionar i neumorni tragač za razvojem i napretkom. Ciklička smjena, razvoj i neumitna preklapanja stilskih razdoblja u glazbi prisutna je gotovo u cijeloj povijesti glazbe.

Liszt je za klavir preradio i mnoge opere odnosno dijelove opera unijevši i novih elemenata i vlastitih ideja, nazivao ih je opernim fantazijama ili parafrazama, pa su tako poznate i vrijedne slušanja parafraze na Meyerbeerovu operu Hugenoti ili Verdijevu operu Rigoletto ili Wagnerovu operu Tristan i Izolda.

Vrlo važno je i Lisztovo ostvarenje nove glazbene forme – simfonijske pjesme. Simfonijska pjesma je za razliku od simfonije kraća, ima samo jedan stavak. Simfonijska pjesma je (također) djelo napisano za (simfonijski) orkestar no djelo ima ‘programatski’ karakter – inspiraciju iz drugih umjetnosti – poezije, likovne umjetnosti, književne, dramske, kazališne, plesne i sl. Tako primjerice ne nailazimo na ‘čisto glazbenu’ Simfonijsku pjesmu op. 1 br. 2, već na simfonijsku pjesmu pod naslovom ‘Masakr Huna’, koju je Liszt napisao inspiriran slikom slikara Wilhelma von Kaulbacha istoga naziva. Osim slika ili pejzaža, i povijest je poticala Liszta na stvaranje. Sedam važnih mađarskih povijesnih osoba – István Széchenyi, Ferenc Deák, László Teléki, József Eötvös, Mihaly Vörösmarty, Sándor Petöfi i Mihály Mosonyi – glazbeno je portretirano u ciklusu Lisztovih skladbi pod nazivom ‘Povijesne mađarske slike’.

’Masakr Huna’ Kaulbachova slika

Liszt je bio i učitelj. Među učenicima bili su kasnije i sami značajni pijanisti Hans von Bülow, Karl Klindworth i Karl Tausig, svakako Alexander Siloti, o kojem sam već pisala, potom Alexander Gottschalg, Eugen d’Albert, Teresa Carreño i mnogi drugi. Liszt se također zalagao za mnoge svoje kolege skladatelje – svoje suvremenike – tadašnju suvremenu glazbu, svirajući njihova djela, upoznavajući učenike sa djelima, velikodušno im pomažući u prezentiranju javnosti ili hvaleći u tiskovinama njihova djela.

Prikaz jednog nedjeljnog koncerta u Lisztovoj kući u Weimaru, s uglednim slušateljima, po slici Schmidta, ovdje tiskano na razglednici u ranom 20. stoljeću

Nije lako sažeti život tako bogat događajima, djelima, poznanstvima kakav je bio onaj Franza Liszta u nekoliko rečenica ili nekoliko stranica, stoga napominjem da zasigurno ima ispuštenih segmenata iz života, djela ili podataka. Nno nadam se da će Vas ovaj članak ipak potaknuti da i sami poslušate neko njegovo djelo ili pročitate neko svjedočanstvo o njegovom životu te tako upotpuniti vlastite spoznaje i dojmove o ovom velikom pijanistu i skladatelju.

Muzička akademija koja nosi Lisztovo ime u Budimpešti