Četrdesetih godina osamnaestoga stoljeća u Europi se razbuktao Rat za austrijsku baštinu u kojemu su glavni protagonisti bili Austrija s jedne, te Prusija u savezništvu s Bavarskom i Francuskom s druge strane. Austrijska carica Marija Terezija u takvoj konstelaciji snaga nije imala gotovo nikakve šanse. Mlada i vladarski neiskusna stajala je nasuprot jednom od najvećih vojnih stratega toga vremena, Fridrika II. Pruskog, čovjeka koji je cijeli život odgajan u krutoj vojničkoj stegi pod paskom militaristički nastrojenog oca Fridrika Vlima I. U toj situaciji novoustoličenoj austrijskoj carici i hrvatsko-ugarskoj kraljici svaka je vojnička pomoć bila prijeko potrebna. Godine 1741., na samom početku sukoba za austrijsko nasljeđe, tu joj je neophodnu potporu pružio barun Franjo Trenk, osnovavši 29. travnja 1741. postrojbu od oko tisuću vojnika, koja je po svom osnivaču nazvana Trenkovi panduri.

Franjo Trenk rođen je 1. siječnja 1711. u Reggiu na jugu Italije, gdje mu je otac Ivan Trenk službovao kao austrijski časnik. Iako je rođen u Italiji, Trenk je zapravo bio Prus sa austrijskim državljanstvom i velikim posjedima u Hrvatskoj, točnije Slavoniji.

Djetinjstvo je uglavnom provodio u Italiji, Hrvatskoj i Mađarskoj, što nije bilo čudno s obzirom na očevo zanimanje koje je zahtijevalo česta preseljenja. Školovanje započinje kod isusovaca, ali ubrzo odlučuje da će njegov poziv biti u vojničkoj službi pa na daljnje obrazovanje odlazi u Šopron.

Po završetku vojne škole se oženio i sa suprugom i četvero djece odlučio živjeti na imanju blizu Požege. Međutim, godine 1737. Franjo je izgubio čitavu obitelj. Kuga mu je oduzela i ženu i djecu, pa ogorčen i emocionalno slomljen odlazi u rusku vojsku boriti se protiv Turaka kao plaćenik. Možda je upravo gubitak obitelji bio okidač koji je na površinu izbacio sve ono najgore iz njega, iako je i prije bio poznat kao nagla i neobuzdana osoba, pa su mu najveće probleme u kasnijoj vojnoj karijeri uzrokovali njegova agresivnost, ulaženje u mnogobrojne sukobe i okrutnost te očiti manjak poštivanja autoriteta i vojničke hijerarhije. Zbog takvog je karaktera protjeran iz Rusije, gdje je jedva uspio izbjeći smrtnu kaznu uzrokovanu svojim neprimjerenim ponašanjem.

Drugu priliku za dokazivanje vojničkog znanja, odlučnosti i hrabrosti dobio je 1741. godine kada je odlučio carici i kraljici Mariji Tereziji pomoći u sedmogodišnjem ratu za očuvanje teritorija koji su joj pokušali oduzeti francuski, poljski, bavarski, španjolski i napuljski vladari na čelu s pruskim kraljem Fridrikom II. Velikim, ukratko, svi oni koji nisu priznavali Pragmatičku sankciju njenog oca Karla VI. i ustoličenje žene na prijestolju zemalja habsburške krune.

Franjo Trenk je po čitavoj Slavoniji počeo novačiti dragovoljce, bivše hajduke i odmetnike u svoju postrojbu koju je nazvao Trenkovim pandurima. Ubrzo je u njoj mjesto našlo više od tisuću ljudi, a kroz četiri sljedeće godine broj se drastično povećao i do kraja 1745. iznosio nešto manje od sedam tisuća vojnika. Trenkova pandurska regimenta ratovala je za Mariju Tereziju na ratištima Bavarske, Nizozemske, Češke, Austrije, Francuske, Šleske i stekla reputaciju vrhunski obučenih i hrabrih vojnika. Diljem Europe prenosile su se priče o njihovim vojnim podvizima, a u Hrvatskoj je Trenk stekao neupitni status legende. Osim njihovih vojnih vještina, Europa se upoznala i s nekim novitetima, koji su i danas nezaobilazni dijelovi mnogih vojnih postrojbi. Naime, Franjo Trenk ponio je titulu oca i utemeljitelja vojne glazbe, a i način njihova odijevanja bio je potpuno drugačiji od svih vojničkih skupina toga vremena. Posebno je upečatljiva bila crvena marama vezana oko vrata, koja je zapravo bila preteča današnjoj kravati.

Sva ta zaslužena slava i požrtvovnost Franje Trenka i njegovih pandura očito je zasmetala mnogima, pa su opetovano iznosili optužbe na njihov račun. Tužili su ih zbog navodne pretjerane okrutnosti prema neprijateljskim vojnicima, iako je bio rat, zatim za pronevjeru, silovanje žena u gotovo svim mjestima kroz koja su prošli, neposluh, pa čak i za pobunu protiv carice i kraljice kojoj su se stavili na raspolaganje. Sve su optužbe nekoliko puta odbacivane kao neosnovane, ali Trenkovi tužitelji nisu odustajali sve dok legendarni slavonski barun nije završio kao uznik moravske tamnice u Spilbergu gdje je i umro 4. listopada 1749. godine.

U Hrvatskoj je Franjo Trenk zapamćen kao širokogrudni velikaš, galantan kavalir, veliki zavodnik i nadasve hrabar ratnik i vojnik. Kontroverzni je barun ostavio neizbrisiv trag i diljem Europe, a i danas ga posebno cijene Nijemci i Austrijanci, koji u povijesnim društvima uvijek iznova podsjećaju koliko im je značajna tradicija Trenka i njegovih neustrašivih pandura.

Bez obzira na mjesto rođenja i svoje podrijetlo, barun Franjo Trenk uvijek se najbolje osjećao u Hrvatskoj, gdje je svaki puta bio dočekivan s oduševljenjem, te je često ponavljao rečenicu koja je toj tvrdnji bila neupitan dokaz: „Ja sam Slavonac!“.

Trenkovo, nedaleko od Požege