Novo:

Franjo barun Trenk – Franz Seraph Freiherr von der Trenck

Franjo barun Trenk (1711. – 1749.) u hrvatskoj historiografiji ostao je zapamćen kao hrabar vojnik, strateg i vojni zapovjednik, ali i kao pustolov sklon brojnim tučnjavama i kršenju vojne discipline. Zahvaljujući svom prijateljstvu sa caricom i kraljicom Marijom Terezijom ostvario je zavidnu vojnu karijeru, ali i doveo se u sukob koji je rezultirao utamničenjem.

Rođen kao treće dijete obitelji Trenk, oca baruna Ivana Trenka i majke Marie Anne von Ketteler, 1. siječnja 1711. godine, Franjo potječe iz duge loze vojnika i generala. Već od ranog djetinjstva pokazivao je interes za oružje, ratovanje, ali i svađe i tuče. Majčinim nastojanjima, barunice Ketteler, pohađao je školu u Ödenburgu (današnji Sopron) u jezuitskom samostanu, iz kojeg je, nakon svađe i tučnjave bio izbačen. Obrazovanje nastavlja u Požegi,  a nakon obiteljske tragedije (smrt najstarijeg brata Wilhelma, a uskoro bake i majke) seli se ocu Ivanu u Brod gdje nastavlja sa brojnim avanturama i nezgodama.

Obiteljsku vojnu tradiciju započeo je  imenovanjem bajraktarom od strane  palatina grofa Nikole Palffya ab Erdodya 1726. godine, u regimenti sa sjedištem u Biogradu. Iako je njegova bogata karijera pokrenuta sa navršenih 16 godina, na svom položaju stječe lošu reputaciju zbog stalnih sukoba i dvoboja sa drugim vojnicima. Zaljubivši se u kćer upravitelja petrovradinske tvrđave, Josephine von Tillier, posredstvom njegovog oca i njezine majke, sklopljen je brak. Iako se Trenk primirio i počeo baviti gospodarstvom, 1732. godine nasljedivši imanja Pleternicu i Brestovac, takav miran život ne traje zadugo. U vrijeme kada podmaršal Sekendorff pokreće austrijsku vojnu protiv Turaka 1737. godine, Franjo mu nudi usluge regimente pandura koje bi opremio o svom trošku što podmaršal odbija. Ljutit zbog takvog razvoja događaja, odlazi u Rusiju gdje se isticao svojom hrabrosti i podvizima. U to vrijeme, njegova žena i četvero male djece umrli su od kuge te Trenk nije imao razloga ostati u domovini. Primljen u rusku vojsku na mjesto konjaničkog satnika u husarskoj pukovniji grofa Kumingtona ponovo izaziva svađe i tuče te nakon sukoba sa grofom Kumingtonom zatvoren je i osuđen na smrt strijeljanjem. Pomilovan je i  poslan u kijevsku tvrđavu na prisilni rad u razdoblju od šest mjeseci te nakon toga izgnan sa ruskog područja dok mu je sva imovina zaplijenjena. Primoran vratiti se u Slavoniju, na svojim imanjima uspostavlja jedinicu sastavljenu od lokalnog stanovništva, tzv. spahijske pandure. Takvu lokalnu jedinicu posjedovalo je svako veće vlastelinstvo kako bi bilo osigurano od navala hajduka i ostalih pljačkaša. Uz njihovu pomoć Franjo je rastjerivao navale hajduka koji su pljačkali naselja Slavonije, na svojim posjedima i šire.

U tom razdoblju, na polju vanjske politike, nakon smrti kralja kralja Karla VI. 1740. godine dolazi do značajne promjene, kada na prijestolje stupa žena. Njegova kći, Marija Terezija, tada mlada djevojka, preuzima carsku i kraljevsku vlast temelju na Pragmatičkoj sankciji, zakona koji je stubokom promijenio način nasljeđivanja krune. Temeljem tog zakona, žena je dobila pravo na prijestolje, što joj je odmah, po smrti cara Karla VI. bilo osporavano. Najsnažniji protivnik, Pruska, na čije je prijestolje zasjedo Friedrich II., nije htjela priznati Šlesku Mariji Tereziji te je zahtjevano pravo na tom pokrajnom. Kada je Marija Terezija to odbila, pruske su trupe ušle Austriju te je započeo Prvi šleski rat. Kako bi obranila svoje nasljedno pravo, Marija Terezija hladne glave ulazi u rat protiv Prusa, ali i Bavaraca, Sasa, Španjolaca i Francuza, koji su imali jednu namjeru – osvojiti djelove Monarhije. Nakon objave rata Austriji bavarskog kneza Karla VII. Albrechta koji je dobio povjerenje izbornih knezova i carsku krunu, Marija Terezija prihvatitla je ponudu Franje Trenka o opremanju čete od 1000 pandura koji će se o njegovm trošku opremiti i ratovati na strani Marije Terezije i austrijske krune.

trenk-1

Dobivši ujedno čin bojnika, temeljem Werb – patenta dano je na znanje svim vojnim oblastima u Slavoniji i Srijemu kako Trenk u Slavoniji oprema svoju četu dopuštenjem Marije Terezije. Pri tome su izdani i uvjeti novačenja. Povjesničar Ferdo Šišić ih navodi redom: Trenku je dozvoljeno samo od svakih pet zadruga primiti po jednog momka dobrovoljca, od podunavskih i posavskih krajišnika mogu se također novačiti dobrovoljci ali i pomilovani slavonski hajduci. Vrhovni zapovjednik je barun Trenk dok na svakih 50 momaka ide jedan harambaša što čini ukupan zbroj od dvadeset na jednu četu. Četa nakon okupljanja prvo odlazi u Osijek zatim u Šlesku, a po dolasku u Osijek svaki vojnik ima pravo na plaću u iznosu od šest novčića iz kraljevske blagajne, čime će plaćati kruh u vrijednosti od dva novčića. Donesen je i propis o ponašanju – svaki pandur se treba kloniti izgreda, dok je sav plijen na neprijateljskom području, osim ratne blagajne, barjaka, topova i municije, smio prisvojiti pandur.

Novačeni su ljudi sa prostora okruga Mitrovice, Srijemskih Karlovaca, Petrovaradina, Iloka, Virovitice i Voćina. O Trenkovom trošku novačeni su ljudi sa njegovih imanja, a ostatak troškova snosila je austrijska kruna i vlasnici imanja s kojih su novačeni panduri.

Oprema svakog pojedinačnog vojnika iznosila je trošak u visini od 62 000 forinti. Kako bi četa djelovala efektnije, njihove odore bile su poput osmanlijskih, premda nisu svi bili identično odjeveni. Kako se izgled čete temeljio na turskom načinu odjevanja,  čest odjevni predmet bila je crna kapa, crvena kabanica sa kapuljačom, zatim modre hlače i opanci. Njihovo naoružanje činili su do četiri kubure, handžar ili jatagan (dugi nož turskog tipa, sa drškom od bijele kosti) te jedan manji lovački nož izrezbarenog drška na kojem su stajali slika pandura i natpis vivat pandur. Osim navedenog, njihov sastavni dio naoružanja bila je i turska sablja i puška turskog tipa šišana, koje su tijekom 17. i 18. st. imale mehanizam na fitilj, a kasnije su dobile kremeni. Po uzoru na osmanlije brijali su glave i nosili umjesto zastave tug (konjski rep). Kako bi djelovali uvjerljivije i zastrašujuće na protivnike, vojnu glazbu činila je „turska banda“ sastavljena od frula, bubnja i činela, koja je označila početak uporabe vojne glazbe.

Jedinice Trenkovih pandura podjeljene su na dva dijela dok je glavni zapovjednik bio Trenk noseći vojni čin bojnika. Ostali vojni zapovjednici bili su dva satnika, natporučnik, pet poručnika, kvartimajstor, pobočnik, dva kapelana (katolički i pravoslavni), dva ranarnika, 40 harambaša, 5 pisara, 80 kaplara, i 12 već navedenih glazbenika te 890 pandura. Iako su djelovali u sasatvu austrijske vojske, nisu bili regularna vojna formacija, već dobrovoljna regimenta, a vojevali su ili samostalno ili u zajedništvu sa drugim vojnim jedinicama.

Nakon počasnog mimohoda u Beču 27. 05. 1741. godine gdje je regimenta predstavljena svečanim činom carici i njezinoj obitelji, ali i brojnim Bečanima, krenuli su u vojni pohod. Od tog tana, Trenk postaje jedan od kraljičinih miljenika, oduševljena njegovom vojskom.

Prvi vojni uspjeh panduri su postigli osvajanjem grada Zoptenberga 18. lipnja 1741. godine. Kod tvrđave Neisse ometaju opskrbu vojske kralja Friedricha II., a nakon uspješne obrane mosta na Dunavu kod Beča i zarobljavanja pet velikih opskrbnih lađa natovarenih zobi i ječmom, nastavljaju svoje uspješne pohode na Claus, Windischgarten i Spital. Također zauzimaju grad Linz 1742. godine, pri čemu panduri trpe gubitak od 6 vojnika, a i sam Trenk je bio ranjen. Nakon što je grad kapitulirao, Trenk je prihvatio njihovu predaju uz uvjet od godinu dana ne ratovanja protiv Marije Terezije. Sa odredom od 25 pandura potom osvaja grad Platting, a zatim Deggendorf, Mainburg i Neustadt.

Jedna od Trenkovih najvećih usjeha bila je opsada i osvajanje grada Drechlera pri čemu je nakon tri dana zaplijenjena veća količina hrane, streljiva i oružja. Zahvaljujući tom uspjehu, Trenk je dobio promaknuće u čin potpukovnika. Iako je ubrzo teško ranjen prilikom eksplozije skladišta, već nakon samo godine dana, Trenk ponovo kreće u osvanjanje novog grada Aua. Uspjevši rastjerati dvjestotinjak konjanika pod gradom, i dobivši informaciju kako uskoro dolazi novih 2 800 francuskih vojnika, odlučuje se na napad, te sa 146 pandura uspjeva poraziti 3 000 Francuza i Bavaraca. Zaplijenio je 15 000 vozova sijena, slame i zobi koje zbog nemogućnosti prijevoza zapaljuje.

Dobivši nalog za osvajanje grada Chema 1742. godine, Trenk odlazi sa 140 pandura, 300 dobrovoljaca iz Slaonije i potporu regimenata Andrašijeve i Fogačeve pukovnije. Grad je bio pod upravom grofa Künigla. Jaki bedemi i vojska od jedne bavarske bojne i dvije satnije grenadira sa 13 topova, 2 mužara  i 48 velikih pušaka  te grof koji je očekivao pojačanje, uvjetovali su opsadu prilikom koje je došlo do ubojstva jednog pandura. Trenk tražeći krivca kao taoca uzima grofovog glasnika. Uskoro, Trenk ljutit, nakon izjave grofa kako nema vremena za pregovore  predaje grada jer je upravo pri ručku, pokreće napad. Zauzima predgrađe i pali ga pri čemu se vatra širi na sam grad gdje je eksplodirala barutana, a panduri su pobili većinu stanovništva. Grad je izgorio do temelja, a zarobljeno je 722 vojnika, pet zastava i deset topova. Tako se jedna opsada pograničnog grada pretvorila u Trenkovu Pirovu pobjedu.

Nakon silnih i uspješnih bitaka, panduri su se, uz dopuštenje carice, vratili u Slavoniji. Naslijedivši smrću oca Ivana velike posjede u Slavoniji (Brestovac, Pleternica, Pakrac) uz imanja koja je već imao u svom posjedu (Velika i  Nuštar) Trenk je imao veći dio obradive površine u svom posjedu, točnije 150 sela i sa godišnjim prihodom od 60 000 forinti. S obzirom kako su uvjeti seljaka bili teški i uvjetovani velikim davanjim i slabim razvojem zemlje u Slavoniji koja se jos uvijek oporavljala nakon turske okupacije, izbijale su bune seljaka. Vrativši se na svoja imanja koja su također bila zahvaćena bunama, Trenk uspijeva, zajedno sa svojim pandurima ugušiti bune pokrenute oko područja Virovtice, Požege, Daruvara, Pleternice i Sirača. Kako bi povećao svoj odred, pobunjene seljake uključio je u regimentu koja je sada brojila 3 000 novih ljudi.

Jedna od bitaka koja je Trenku donijela novo napredovanje u vojsci bila je bitka kod Stockstadta za prijelaz preko rijeke Rajne 1743. godine. Nakon što su se panduri dobro ulogorili na rijeci sa vojskom od 1 300 pandura, 40 konjanika i 8 topova, spretnim napadom na neprijateljsku francusku vojsku osigurani su prijelazi i utvrde na Rajni što je omogućilo austrijskim snagama gradnju mosta  kako većina vojske mogla prijeći na drugu stranu. Iako plan o prelasku vojske nije realiziran do kraja, uspjeh Trenkovih ljudi bio je dovoljan kako bi Trenk bio promaknut u čin pukovnika, a princ Karlo Lotarinški dobio veliki ugled. Tek sljedeće godine, 1744. Trenku je uspjelo osvojiti veći dio Rajne koju je u tri dana (1. – 3.  srpnja) prešlo oko 70 000 austrijskih vojnika i okupiralo francusko područje. Kako su većim dijelom vojske zapovjedali Trenk i general hrvatskih četa, Nadaždi, možemo reći kako su upravo Hrvati ti koji su omogućili uspjeh na Rajni.

Bitka koja je nanijela teške gubitke Trenkovim pandurima bila je na francuskom području, u gradu Weissenburgu. Iako su ga osvojili, ostali su okruženi neprijateljskom vojskom koju je trebalo odbiti. Premda su Trenk i general Nadaždi zapovjedali samo 10 000 ljudi, odlučili su se na bitku sa daleko brojnijim neprijateljem koji je raspolagao sa 40 000 ljudi. U teškoj borbi, panduri i ostale hrvatske čete izgubile su 1 000 ljudi, dok je na francuskoj i bavarskoj strani ta brojka dosezala i do 5 000 ljudi. Teškom mukom hrvatske strane su odbijale neprijatelja, koji je, brojčano moćniji ipak provalio u grad i pobio jedan dio krajišnika među kojim se nalazio i pukovnik Forgač, dok je drugi dio odveden u zarobljeništvo. Koliko su Francuzi bili zaplašeni novom vojskom, govori i činjenica kako su dio zarobljenika odveli u Strasbourg kako bi ih “pokazali” narodu, upozoravajući na njihovu odoru i oružje. Ta vojna epizoda ostala je zapamćena kao veliko herojstvo hrvatskih vojnika.

Kako bi se učvrstio položaj austrijske vojske, pokrenute su nove uspješne bitke, posebice za grad Metz, kako bi se osigurala Lotaringija, te grad Saverne/Zabern, a povratak preko Rajne bio je ostvaren bez gubitaka. Međutim, napadom Friedricha II. na područje Češke sa 80 000 vojnika započeo je Drugi šleski rat (1744. – 1745.). Nakon uspješnog povlačenja vojske pod budnim okom pandura, dolazi do borbi u Češkoj, u kojima se ponovo ističu Trenkovi panduri. Premda je Friedrich II. osvojio gradove Prag, Tabor i Podhrad u samo mjesec dana (16.  rujna – 2. listopada), suočio se sa teškim neprilikama – namirnica za vojsku nije bilo, a uvjeti su bili posebno teški. Iako je pruska vojska brojila 10 000 ljudi manje od austrijske (60 000 : 70 000), Friedrich se odlučuje na bitku kod grada Tyna u kojoj su se ponovo istaknuli panduri. Vještim napadima predvođeni pandurima, austrijska kruna uspjela je povratiti gradove Tyn, Podhrad, dok se Friedrich u gradu Kolinu spasio jedino zahvaljujući Trenkovom ranjavanju zbog čega vojska nije htjela dalje sudjelovati bez svog zapovjednika.

Nakon Friedrichovog povlačenja u Šlesku ulazi austrijska vojska, a u Bavarskoj u to vrijeme dolazi do novog razvoja događaja – sklopljen je mir sa austrijskom krunom 22. travnja 1745. u Füssenu, nakon iznenadne smrti Karla Albrechta. Njegov sin obećao je Mariji Tereziji kako će njezin suprug, Franjo Lotarinški dobiti carsku krunu. Njime je konačno priznata Pragmatička sankcija i pravo nasljedstva Mariji Tereziji, a nakon petogodišnjeg ratovanja nastupio je mir. Iako je Trenk bio prilično ozbiljno ranjen, ponovo je izbjegao smrt te se čak i pjavio pred kraljicom. Tom prilikom došlo je do preuređenja njegove satnije po uzoru na redovnu vojnu pukovniju koja se sastojala od 3000 vojnika  podjeljenih u 20 stalnih satnija od 140 ljudi i dvije grenadirske satnije po 100 vojnika. Ujedno je došlo do promjene u nazivu vojske, koja je sada dobila ime Trenkova pandurska pukovnija.

Godine 1745. Trenk se ponovo vraća u Slavoniju gdje uspijeva osloboditi imanja od provala hajduka te uspijeva ponovo povećati svoju vojsku, a vrlo brzo nakon toga odlazi u Šlesku gdje su osvojeni gradovi Loslau (29. ožujak), Ratibor (20. travanj) i Neustadt (10. svibnja). Jedan od većih vojnih pothvata bilo je zauzimanje utvrde Kosel. Dobro opremljena i izolirana velikim vodenim jarkom predstavljala je poseban vojni izazov. Posredstvom pruskog zastavnika, panduri su  dobili vrijednu informaciju na kojem mjestu je napovoljnije prijeći jarak i osvojiti utvrdu. U noći, nakon izmjene straže i ophodnje nekolicina pandura prešla je jarak i bedeme utvrde te otvorila put ostalim vojnicima. U samo dva sata utvrda je bila u austrijskim rukama. Pri toj opsadi smrtno je  stradalo samo 10 pandura, dok ih je 25 bilo ozlijeđeno. Iako je utvrda osvojena relativno brzo i predstavljala uspješan pothvat, austrijska vojska izgubila je veći dio teritorija. Prvo su poraženi su u bitci kod Hohenfriedberga (4. lipnja 1745.) što je rezultiralo njihovim gubitkom Šleske, a kasnije i kod Zarowa u Češkoj. Panduri nisu sudjelovali i  jednoj bitci. Prema Slavku Gavriloviću, povjesničaru, Iako je Trenk stigao sat vremena kasnije napadom na pruski logor uspio je osvojiti kraljev šator i ratnu blagajnu u iznosu od 80 000 dukata, kraljev srebrni polsužavnik, prtljagu, pisma, konja i oružje.

Austrijska vojska bila je pobijeđena i kod gradova Hennersdorfa (23. studenog) i Kesseldorfa (15. posinca), a panduri za to vrijeme uzimaju plijen. Ipak, mirom u Dresdenu 1745. godine, austrijska kruna zajamčila je posjed Šleske pruskom kralju Friedrichu II., dok je pruski kralj za njemačkog cara priznao Franju Lotarinškog.

Te iste godine dolazi do ključnog događaja u Trenkovom životu koji će mu odrediti daljnju sudbinu. Tijekom svoje vojne karijere, Trenk je nekoliko puta dolazio u sukob sa drugim vojnicima i generalima. Postao je poznat kao vrstan vojskovođa, strateg, ali i kao kartaš i pustolov te veliki zavodnik. Često je puta započinjao svađe i tučnjave čak i sa svojim nadređenima. Njegovi konkurenti 1745. podigli su tužbu Ratnom vijeću u Beču. Njegova vojna misija u češkom selu Gabla bila je posljednja u kojoj je sudjelovao sa svojim pandurima. Već sljedeće godine, 1746., podignut je kazneni postupak protiv njega na vojnom sudu, vođen u tri procesa, a na temelju optužbi za nemoralno ponašanje, prodavanje časničkih činova, zadržavanje pandurskih plaća u svoju korist te navodno primanje mita od strane Friedricha II. za njegovo puštanje na slobodu prilikom zarobljavanja. Protiv njega su vođena tri procesa, kojima su redom predsjedali španjolski fedmaršal Cordoba, podmaršal grof Lövewolde i fedmaršal Königsegg. Svoju temperamentu ćud, Trenk na suđenju nije mogao sakriti, pa je čak i jednom prilikom zamalo bacio grofa Lövewoldea kroz prozor. Njegovi ispadi mu nisu išli na ruku, iako je bio cijenjen kao vrstan ratnik i jedan od najhrabrijih vojnika koji se borio za austrijsku krunu. Ipak, njegova tvrdoglavost mu nije dopustila da traži oprost od carice Marije Terezije, iako bi ga ona pomilovala na temelju njegove poniznosti. Premda je prema prvoj presudi osuđen na smrt odsjecanjem glave, sama carica je tražila reviziju procesa. U trećem, posljednjem procesu, Trenk je, nakon intervencije same kraljice, osuđen na doživotnu tamnicu u Spielbergu, u Moravskoj, dok su upravu nad njegovim imanjima u Slavoniji preuzela su dva povjerenika  – Julije pl. Kempf i barun Marko Pejačević.

Zatvoren u tamnici, Trenk piše svoje memoare u razdoblju od 1747. i 1748. pod punim nazivom Merckwürdiges Leben und Thaten des weltberümten Herrn Francisci Freiherrns von der Trenck. 2. rujna 1748. godine zatvoren je u tamnicu gdje je proveo dvije godine. Umro je 4. listopada 1749. godine, sa navršenih 39 godina života, a sahranjen je u kapucinskoj crkvi po svojoj želji.

Panduri su nakon Trenkovog odlaska nastavili svoju vojnu aktivnost. Sudjelovali su u bitkama diljem Francuske i Nizozemske sve do zaključenja mira u Aachenu 30. travnja 1748. godine. Mirom u Aachenu konačno je priznata Pragmatička sankcija i Franjo Lotarinški kao njemački car, dok se granica nije mijenjala. Gubitak Šleske, čije je stanovništvo bilo pretežno njemačkog porijekla, odrazilo se u kasnijim vremenima na razvoj ostalih habsburških zemalja, iako je Marija Terezija sačuvala svoju krunu i nasljedstvo.

Oformivši posebnu vojsku, Trenkovi panduri zadržali su svoj kontinutitet, najduži u povijesti hrvatske vojske. Trenkova pukovnija pretvorena je u slavonski bataljun 22. prosinca 1748. godine. Nekoliko godina kasnije, točnije 1756., slavonski bataljun pretvoren je u ugarsku, 53. pješačku pukovniju koja je sa kasnijim sjedištem u Zagrebu održana sve do 1918. godine.

Marta Husic
About Marta Husic (4 Articles)
Diplomirala sam na fakultetu Hrvatski studiji 2010.godine. Svoje početke rada u struci započela sam u OŠ Mihaela Šiloboda. Daljnje profesionalno usavršavanje nastavljam na Hrvatskim studijima, na poslijediplomskom studiju, trenutno na trećoj godini.
Contact: Facebook
  • Poštovani, nije točan podatak da je Franjo barun Trenk naslijedio Pleternicu 1732. godine. Franjo barun Trenk je Pleternicu kupio 1745. kada i Pakrac a Brestovac je nasljedio od oca Ivana.
    S poštovanjem,