Novo:

Francuska za vladavine Louisa XIV (II.)

Veličanje vladara, sjajno doba umjetnosti i znanosti

Ministar Colbert i kralj dijelili su istu viziju, ideju o glorifikaciji, uzvišenju institucije monarha i monarhije. Kult kralja štovao se je i veličao kroz sve oblike likovne umjetnosti. Kralj je bio mecena umjetnosti, pokrovitelj umjetnika od kojih su neki imali svjetski priznati status i renome poput Jean Baptiste Moliera, Charles Lebruna, Louis le Vau, Jules Mansarta, Jean Baptist Lullya….Uz umjetnost velika pažnja se je pridavala i znanosti, tako je 1666. godine osnovana Akademija znanosti, a nedugo zatim i  pariški Observatorij (1667.). U narednom desetljeću osnovane su i Arhitektonska (1671.) i Muzička (1672.) akademija. Pridavanje važnosti znanosti imalo je za cilj jačanje države kroz tehnička dostignuća i inovacije.

“Movimiento 26 de Julio” traka za ruku “Movimiento 26 de Julio” traka za ruku

Velika novčana sredstva trošena su na arhitektonska zdanja koja su svojom grandioznošću i ljepotom veličala moć i ugled vladara. U Parizu je dovršena glavna kraljevska palača Louvre kojoj je dodana klasična kolonada koju je projektirao Claude Perrault.

Graditeljski vrhunac postignut je izgradnjom Versaillesa kojeg je projektirao Louis Le Vau. Versailles je iz lovačke rezidencije Louisa XIII prerastao u predivnu baroknu palaču koja svojom ljepotom i monumentalnošću postaje uzorom i nedostižnim idealom za mnoge kasnije Europske dvorove.

Prekrasan dvorac Versailles rađen u baroknom stilu pokazuju svu moć i raskoš kraljevske vlasti. Nekad je bio zaseok izvan Pariza, danas je u predgrađu francuskog glavnog grada.

Prekrasan dvorac Versailles rađen u baroknom stilu pokazuju svu moć i raskoš kraljevske vlasti. Nekad je bio zaseok izvan Pariza, danas je u predgrađu francuskog glavnog grada.

Slabljenje plemstva

Dvorac Versailles postaje od 1682. godine središtem kralja. Sukladno tome i središtem države. Kralj poziva plemstvo u dvorac. Na taj način nekad samostalno, samosvjesno plemstvo koje nije uvijek bilo sklono kralju pretvara u klasu ovisnu o kraljevoj milosti. Stvara se dvorsko plemstvo u punom smislu značenja. Postaje stvar prestiža biti dio dvorske svite u svakodnevnoj kraljevskoj blizini. Pitanje je da li je plemstvo bilo svjesno da je na taj način dovedeno pod stalni nadzor. Dvorsko plemstvo usred raskošnog života u Versaillesu pada u sve veću ovisnost o kruni koja ga u potpunosti kontrolira. Kralj se na taj način okružio uslužnim i poniznim dvorjanima koji nemaju gotovo nikakav utjecaj. U potpunosti samostalno vlada državom dovodeći ideju apsolutizma do potpunog ostvarenja. Cijeli život na dvoru svodi se na ritual, ceremonijal sve je podređeno i usredotočeno na personu kralja. Interesantan i zapanjujući je podatak da je gotovo više od polovice državnih prihoda trošeno na potrebe dvora.
“U njemu živi deset hiljada plemića, činovnika, slugu, a 60 %  poreznih prihoda troši se na uzdržavanje Versaja i kraljevog dvora.” (D.Živojinović,Uspon Evrope, str. 269.).

Na dvoru ceremonijal je bio sve, a kralj je uvijek bio u središtu zbivanja.

Na dvoru ceremonijal je bio sve, a kralj je uvijek bio u središtu zbivanja.

Sukob s Rimom

Zbog svoje jake centralističke, autokratske politike na svim područjima kralj je neminovno morao doći i u sukob s Rimom odnosno Papom. Iako je po vjerskom opredjeljenju bio strogih katoličkih nazora, kralj se protivio papinskom dominatu u vjerskim pitanjima. Na vjerskom planu kraljev konačni cilj bio je učvršćenje galikanizma. Galikanizmom kao varijantom zapadnog kršćanstva željela se je postići nezavisnosti francuskih kraljeva od strane papa prije svega u pogledu imenovanja biskupa. Uz status crkvenih prelata vežu se veliki posjedi, imovina i prihodi. Kralj također zahtjeva pravo imenovanja biskupa, priora i pravo ubiranja prihoda od svih vakantnih, praznih biskupskih stolica u zemlji. Sukob s papom Inocentom X  kulminirao je 1682. godine kada je Louis XIV donio zakonsku odredbu u četiri galikanska članka. Galikanskim člancima se potvrđuje sloboda od papinske jurisdikcije u svjetovnim pitanjima, nadmoć francuskih zakona u reguliranju odnosa Svete Stolice i Francuske te se naglašava potreba suglasnosti obiju stranu da se papinske odluke primjenjuju. Naglašena je i superiornost staleža nad papinstvom. Takvim odlukama dolazi do mogućnosti raskola Rima i Pariza. Nijedna strana međutim ne želi da se ponovi slučaj Engleske i Henrika VIII. Spor se rješava nakon smrti Inocenta X, nakon tog događaja Louis XIV povlači 1693.  sporna četiri članka i normalizira odnose s Vatikanom.

Kralj nije tolerirao nikakve heretičke pokrete niti nikakve vjerske struje koje bi se odvajale od službene državne katoličke politike. Progonio je vrlo okrutno i temeljito  jaseniste i hugenote.

Izgon Hugenota – kardinalna greška velikog kralja

Netrpeljivost državne vjerske politike dosegla je svoj maksimu kada je kralj odredbom ukinuo čuveni, tolerantni Nantski edikt. Edikt kojim je kralj Henrik IV (osnivač dinastije Bourbona) 1598. godine stabilizirao Francusku i dokinuo dotadašnje neprestane vjerske sukobe koji su razdirali državu. Ta je odluka o poništenju edikta bila presudna i predstavlja jednu od najvećih političkih pogrešaka koje je napravio taj veliki vladar. Posljedica je bila masovno iseljavanje bogatog i naprednog hugenotskog stanovništva. Francuska je s gubitkom tako značajnog  i kvalitetnog društvenog sloja izgubila na unutrašnjoj stabilnosti i prosperitetu. Neke druge države su prosperirale zbog te krive francuske odluke posebice Nizozemska i Brandenburg (buduća kraljevina Pruska) koje su s novim priljevom stanovništva unaprijedile gospodarsku i ekonomsku osnovicu zemlje.

Stalni ratovi  – uzrok propadanja sustava

U vanjskoj politici također je bila očita agresivnost i nastojanje da se postigne dominacija, odnosno konstantna težnja da Francuska postane najveća sila u Europi što je tada značilo i u svijetu. Iako su francuske armije bile vrlo uspješne stalni ratovi financijski su iscrpljivali sustav. Zbog neprekidnih ratova država je stalno bila opterećena velikim izdatcima. Pred kraj vladavine Louisa XIV  država gotovo da više nema nikakvih sredstava te je pred bankrotom.

Kralj-Sunce je od 1667. vodio gotovo neprestano ratove po Europi. U  Devolucionom ratu (1667. – 1668.) kralj se je borio za baštinu, nasljedstvo svoje supruge Marije Tereze. Nakon smrti njena oca Filipa IV 1665. godine, Louis XIV se je smatrao nasljednikom. Francuska je u tom ratu dobila neke teritorijalne ustupke.

Sljedeći veliki rat vođen je od 1672. do 1678.  sa ciljem da se uništi Nizozemska kao velika trgovačka i ekonomska sila te ozbiljan suparnik. Otpor i snaga  Nizozemske rastu stupanjem Viliama III Oranskog na nizozemsko prijestolje budući da je on bio ujedno i engleski kralj. Francuska nije bila dovoljno snažna da pobijedi protivnika budući da su u rat protiv nje ušli i Španjolska i Sveto Rimsko Carstvo (Habsburzi) i Brandemburg. Rat završava mirom u Nijmegenu 1678. godine. Nizozemska je ostala cijela. Francuska je dobila neke manje teritorije. Sve pobjede su ostvarene uz velike gubitke, a rezultati su bili vrlo skromni.

U razdoblju od 1679. do 1688. Francuska vodi nominalno, prividno miroljubivu politiku, ali potajno radi protiv svojih suparnika pomažući ugarske pobunjenike, buneći Poljake i potičući Turke.

Posljednji i svakako najvažniji rat za vrijeme Louisa XIV vođen je ponovno za španjolsku baštinu (1701.-1714.). U tom ratu francuski kralj branio je pravo svoga unuka Filipa V na španjolsko prijestolje koje mu je oporučno ostavio Karlos II posljednji španjolski Habsburg, mentalno i fizički jako nestabilna i krhka osoba. Filip V prihvatio je španjolsko prijestolje. No tada opet dolazi do obrata situacije jer strahujući od narasle francuske moći i utjecaja ostale europske sile: Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, Engleska i Nizozemska objavljuju rat. Iako su saveznički vojskovođe, vojvoda od Marlborougha  i Eugen Savojski bili sposobniji i vojnički superiorniji nad francuskim zapovjednicima; vojvodama de Villars, Berwicki i Vendome, Francuska je odolijevala udruženim napadima. Francuski otpor bio je tvrd i žilav, iako je monarhija bila pred ekonomskim krahom, sveopćom bijedom i gladi.

Mir je konačno postignut u Utrechu, a Francuska usprkos svim preprekama osigurala je španjolski tron. Prijestolje je dobiveno uz uvjet da ne smije doći do spajanja francuskih i španjolskih Bourbona te uz važnu odrednicu da se španjolski posjedi moraju podijeliti. Sukladno tomu Bourboni su dobili Španjolsku i prekooceanske posjede, a Habsburzi naprednu i prosperitetnu španjolsku Nizozemsku (Belgija) i španjolske talijanske posjede.

Bourbonska Španjolska

Filip V prvi Bourbon na španjolskom tronu.

Filip V prvi Bourbon na španjolskom tronu.

Rat za španjolsku baštinu imao je presudno, sudbonosno značenje za Europsku povijest. Za Pariz imao je dvostruko značenje. Loša strana toga rata bila je da je on iscrpio financijske mogućnosti Francuske slomivši ju kao velesilu, ona se od toga rata neće oporaviti sve do Napoleonova razdoblja kada će Francuska ponovno zablistati iako na kratko. Pozitivna strana rata bila je u činjenici da je preuzimanjem prijestolja od posljednjeg španjolskog Habsburgovca Karlosa II omogućen opstanak dinastije Bourbon u budućnosti. Nakon detronizacije i pogubljenja u Francuskoj francuska kraljevska krv Bourbona sve do današnjih dana vlada Španjolskoj (danas nominalno, pro forme).

Kraljevo nasljeđe za budućnost

Razdoblje Louisa XIV predstavlja jedno do najboljih perioda u francuskoj povijesti. U tom vremenu Francuska je dominantna sila, francuski jezik, stil života  predstavljaju uzor za ostalu Europu. Uz velike uspjehe bilo je i velikih padova i promašaja. Država je ekonomski upropaštena, privreda je uništena zbog stalnih ratova, a stanovništvo je osiromašeno. Slijed događaja je tekao tako da je nakon slavnog perioda za Louisa XIV slijedila pod njegovim nesposobnim nasljednicima Louisom XV. i Louisom XVI. postepena, ali sigurna degradacija i kauzalno slom. S tom propašću došao je i kraj jednog društvenog sistema te nastanak novog društvenog poretka izgrađenog na idejama prosvjetiteljstva.

Prosvjetiteljstvo, svijetlo napretka i prosperiteta

Prosvjetiteljstvo kao intelektualni i idejni pokret 18. stoljeća zasniva se na razumu i ljudskom razumijevanju kao glavnim mjerilima svih stvari. Razum će omogućiti ljudskoj individui da pronikne u suštinu, bit stvari. Taj pokret rođen u 18. stoljeću temelji se na tekovinama, stečevinama koje su izgrađene za vladavine jednog od najvećih francuskih vladara Louisa XIV. Da bi uopće mogle zaživjeti prosvjetiteljske ideje bilo je potrebno ispuniti nekoliko preduvjeta. Ti preduvjeti bili su ostvareni za vladavine Kralja-Sunca. Država je centralizirana, ujedinjena i osuvremenjena. Time je omogućeno da se kasnije prosvjetiteljske ideje iz središta države Pariza kao žarišta rasprše cijelom kraljevinom sa ciljem promjene postojećeg stanja.
Jačanje građanstva kao preduvjeta za ostvarenje građanskog društva

Važan preduvjet koji je ostvaren je i dokidanje starog feudalnog sistema. Stvaranjem autokratske monarhije, pretvaranjem samostalnog, ponosnog, regionalnog plemstava u ponizno, ovisno, dvorsko plemstvo stvoren je slobodan prostor za buržoaziju. Krupno građanstvo koje se polako stvara od tada je u konstantnom usponu (kapital postaje sve veće mjerilo vrijednosti i značaja), a plemstvo ide prema zalazu svoje moći i svome konačnom poništenju kao društvenog faktora. Ukidanjem plemićkih političkih moći i postavljanjem na odgovorne dužnosti lojalni činovnički kadar kralj je uklonivši moć jednog političkog sloja u konkretnom slučaju plemstva stvorio direktnu vezu kraljevske vlasti sa svakim podanikom. Spona je ostvarena i s osobama iz redova građanstva (naravno bogatog) jer više nije bilo krupnog plemstava kao posrednika ili blokatora povećanih političkih aspiracija građanstava. Sukladno tome sam monarh je na svojevrstan način dokinuo feudalni sustava puno prije fatalne 1789.  godine. Do te godine je de facto samo kralj predstavljao državu, ali i stari sustav. Plemstvo već ranije izgubivši većinu političkih privilegija nije bilo lojalno niti je stalo uz poredak i podržalo suverena. Aristokracija je bila u većini rezignirana, ravnodušna na zbivanja budući da oni sami nisu imali direktni utjecaj na upravljanje državom. To shvaćanje se je kasnije promijenilo kada se uvidjelo da revolucionari žele ukinutu sve privilegije te plemstvo proglasiti smrtnim neprijateljem novog poretka, no za aristokraciju i za njezin „ bell epoque“ tada u Francusko bilo je već prekasno.

Znanost i umjetnost promotori napretka na svim poljima ljudske djelatnosti

Financiranjem znanosti i umjetnosti  te otvaranjem akademija, 1666. godine otvorena je Akademija znanosti kralj je ne znajući za konačni rezultat svojih postupaka omogućio da se stvori intelektualna elita koja će biti glavni nositelj, promotor i kreator prosvjetiteljskih ideja. Već u 17. stoljeću djeluju rani prosvjetitelji pioniri; znanstvenici i filozofi poput Bacona, Galilea, Decartesa, Leibniza, Newtona, Locka i drugih. Njihove ideje nalaze plodno tlo i na odobravanje među  francuskom inteligencijom.

Posebnost Francuske monarhije 17. i 18. stoljeća

Francuska je specifična monarhija 18.stoljeća. Naime zahvaljujući razvoju i napretku za Louisa XIV u kojem je država ojačala nastalo je jako građanstvo. Građanstvo koje je postalo ponosno i svjesno svojih sposobnosti i kvaliteta, ali i stanja u monarhiji i svijetu. Kraljevina se nije demokratizirala u smislu da je došlo do podjele vlasti kao na primjer u Velikoj Britaniji već se je  arhaično, statično, autocentrirala u osobi vladara. Takva raspodjela snaga morala je dovesti do pada monarhije jer samosvjesno građanstvo s razvijenom sviješću da upravo ono s najveći davanjima uzdržava vlast više nije moglo tolerirati i podnositi da ne participira u podjeli vlasti koju održava. Upravo će s razvojem intelektualnog sloja koji se zalaže za slobodu izražavanja, protiv cenzure i represija osoba vladara postati glavna meta i protivnik u tom neizbježnom sukobu jer će se i lik kralja kao i njegovi postupci prosuđivati i kritizirati. U ostalim europskim monarhijama Istočne Europe (Rusiji, Austriji, Pruskoj ) slična situacija nije se mogla dogoditi jer su one još uvijek bile u društvenom razvojnom zaostatku za Francuskom. U njima je još uvijek vladao stari feudalno-agrarni sistem. Ulogu građanstva koje nije bilo dovoljno razvijeno da pokrene promjene će kod tih država preuzeti vladari. Prosvijećeni, apsolutistički vladari istočnih europskih sila nastojat će prosvjetiteljskim idejama osuvremeniti i unaprijediti svoje monarhije. U tom slučaju ne postoji revolucionarni, progresivni element budući da promjene dolaze iz samog vrha vlasti (te države će destabilizirati nacionalna pitanja).

Kraljev sukob s Rimom odnosno s papom doveo je do jačanja ideja galikanizma koje će osobito biti snažne za revolucije. Time se je nakon engleske šizme ponovno narušilo autoritet Rima i Crkve i to od strane jedne od najjačih katoličkih europskih zemalja. Otvorio se je prostor za propitivanje načela i biti same vjere. Upravo rasuđivanje svih pojava i načela u ljudskom životu pa i onih vjerskog sadržaja i oslanjanje samo na moć vlastitog razuma i sposobnosti prosuđivanja jedno je od bitnih, temeljnih obilježja prosvjetiteljstva.

Konačni rezultat – modernizacijom do suvremenog društva

Louis XIV preminuo je 1. 9. 1715. u Versaillesu, a posljednje počivalište tog velikog kralja je u bazilici Saint Denise u Parizu.

Louis XIV preminuo je 1. 9. 1715. u Versaillesu, a posljednje počivalište tog velikog kralja je u bazilici Saint Denise u Parizu.

Epoha Louisa XIV ključna je stepenica, preduvjet za nastanak modernog društva. Tada je stvoren društveni model koji je s promjenama koje su tada nastale u budućnosti u razdoblju prosvjetiteljstva ostvario, postigao vlastitu nadogradnju i društvenu evoluciju. U vrijeme Louisa XIV stvoreno je polazište i podloga za eru prosvjetiteljstva koje je sa svojim stavovima i idejnim konceptima promijenilo sliku svijeta. Svijet se je promijenio iz temelja te je postignut pomak prema daljnjem civilizacijskom i kulturnom napretku i razvoju čovječanstva. Svijet je krenuo prema boljem i pravednijem društvu u kojem se status i privilegije ne dobivaju rođenjem već radom i talentom.

Juriš na utvrdu Bastillu omraženi simbol kraljevske diktature 14. 7. 1789. Konačni rezultat svih promjena Louisa XIV dokrajčio je stari sustav

Juriš na utvrdu Bastillu omraženi simbol kraljevske diktature 14. 7. 1789. Konačni rezultat svih promjena Louisa XIV dokrajčio je stari sustav

Literatura

  1. Živojinović, D., Upon Evrope, Novi Sad, 1985
  2. Carpentier, J., Lebrun F., Povijest Francuske, Zagreb 1999.
  3. Goldstein I., Kronologija, Novi liber, Zagreb, 1996.
  4. Bertrand, L., Luj XIV, Zagreb, 1943.
  5. Saint Simon, Dvor Luja XIV, Zagreb 1960.
  6. Ilustrirana Povijest Svijeta , sv.13. , Rijeka , 1977. str. 6009.-6034.
  7.  H.Ragnhild,Louis XIV and His World , 1972.
  8. Bernier, O., A royal life, London, 1987.
  9. Ilustrirana Povijest Svijeta, sv.13. , Rijeka , 1977. str. 6009.-6034.
  10. 0.N. Hampson , A Cultural History of the Enlightenment , 1969.
  11. E.Cassirer , The Philosophy of the Enlightenment , 1951.
Drazen Klincic
About Drazen Klincic (49 Articles)
Magistar povijesti i inženjer medicinske radiologije. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je upisan postdiplomski studiji, zaposlen u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske u Upravi za zaštitu kulturne baštine, u zvanju višeg stručnog savjetnika.