Napoleon je 1810. godine bio na vrhuncu svoje moći, a ona će početi opadati u ratovima sa Španjolskom i Rusijom. Slično je bilo i na Jadranu. 1811. dogodila se bitka koja je označila početak kraja francuske moći. Vis je za Napoleona bio vrlo važan, ali Englezi(1) su bili stvarni gospodari Jadrana i francuskim brodovima su oduzimali svaku mogućnost trgovine i opskrbe Jonskih otoka. Oni su shvatili stratešku važnost Visa dok Napoleon nije poznavao prilike na Jadranu što se itekako odrazilo u ovoj bitci.

Tweet

Francuska ratna mornarica na početku XIX. stoljeća

Francuska ratna mornarica bila je u vrijeme Louisa XVI. vrlo jaka, ali ju je za kratko vrijeme uništila Francuska revolucija. Jako teško stanje karakterizirao je nedostatak discipline, otkazivanje poslušnosti posade, odlazak preko 75% časnika na čije su mjesto došli časnici dijelom iz trgovačke, a dijelom iz ratne mornarice. Brodovi nisu održavani, a u opljačkanim arsenalima nije bilo ni drva, ni konopa ni platna za jedra.

Zbog veoma lošeg oružja koje se nalazilo na tim brodovima bilo, te slabo uvježbanih posada manevriranje je bilo vrlo sporo na što se žalio i Napoleon koji je u pismu jednom francuskom admiralu u kojem je 23. svibnja 1806. napisao(2):

Artiljerci ratne mornarice nisu uvježbani. Mornarica se uvijek žali da mornarima nedostaje iskustva, ali se ništa ne poduzima da bi se ona uvježbala.

Gubici se nisu mogli nadoknaditi. U Jadranu su Francuzi jedino mogli izgraditi topovnjače, a gradnja većih brodova koja se odvijala u Veneciji bila je veoma spora. Glavni zadatak francuske ratne mornarice na Jadranu bilo je održavanje prometa radi opskrbljivanja jedinica kopnene vojske u pojedinim mjestima i na Krfu.

Mornarica u cjelini, a ne samo na Jadranu nije bila osposobljena za vođenje rata. U većini bitaka, Francuzi su doživjeli teške poraze i imali osjetno veće gubitke nego protivnik. Tako je bilo i 13. ožujka 1811. godine kad je britanska mornarica pod zapovjedništvom admirala Hostea nanijela težak poraz francuskoj koju je vodio kapetan Bernard Dubourdieu. Od većih brodova koji su sudjelovali u bici možemo navesti fregatu, korvetu i brik(3), a osim tih tipova sudjelovali su još šambek i goleta. Takvi manji brodovi imali su uglavnom naoružanje od 6 – 10 topova.

Fregata

Fregata je ratni brod za eskortnu službu. To su bili redovito brzi ratni brodovi koji su služili za izviđanje i pratnju trgovačkih brodova i kao kuriri. Prvi put se spominju u XIII. stoljeću kao fregate na vesla i nije poznato iz kojeg su se brodskog tipa razvile. To su bile brze brodice na vesla i nalikovale su na male galije. Imale su jedan jarbol koji je od pramca bio otprilike udaljen jednu trećinu dužine trupa. Nosile su jedno latinsko jedro na dugoj, nešto zakrivljenoj lantini. Oglav jedra bio je pritegnut za kariku, pričvršćenu desno ili lijevo na pramčanom rilu prema tome je li fregata plovila desnim ili lijevim oglavima.

Kasnije, oko sredine XIV. stoljeća fregata ima deset ili dvanaest vesala, a trup joj postaje postepeno veći, vesla duža ali je svakim veslom veslao i dalje samo jedan veslač. Početkom XVI. stoljeća gradi se malo nadgrađe, koje je naličilo na krmu brika na vesla ili na malu galiju. U njemu se nalazio prostor za zapovjednika i dva čovjeka. Na pramcu su spavala dva vojnika, a veslači su ostajali kod vesala i spavali na klupama. Glavna prednost fregata na vesla jest da su služile kao brzi prenositelji zapovijedi zbog velike brzine, a glavna mana im je bila mala daljina plovljenja.

Potkraj XVI. stoljeća javljaju se fregate na jedra koje su nastale poboljšavanjem linijskih brodova. Radi usavršavanja manevarskih svojstava, Englezi su počeli graditi teške linijske brodove s dužim trupom. Visoke su brodove snizili, smanjili golema nadgrađa i poboljšavali podvodne linije. Tako poboljšani linijski brodovi postali su stabilniji i brži. Pravim fregatama, tzv. novim fregatama nazivaju se brzi brodovi koje je sagradila engleska ratna mornarica nakon 1646. za borbu protiv gusara iz Dunquerquea. Prvi od tri takva broda (Adventure, 240 t) bio je građen po uzoru na gusarske brodove u omjeru 3,5:1, naoružan s 32 topa u dva reda. Najteže fregate pojavljuju se u  engleskoj i francuskoj ratnoj mornarici krajem XVIII. stoljeća.

Korveta

Korveta, kao i fregata je ratni brod za eskortnu službu. To su redovito ratni brodovi za izviđanje i pratnju trgovačkih brodova. Prvi put se spominje 1476. kao korveta na vesla. U XVII. stoljeću pisci opisuju korvetu kao barque longue jer je bila uska i duga i išla je u red ratnih brodova. Plovila je na vesla i na jedra. Imala je jedan jarbol i jedno jedro. Korvete su bile pod upravom luka i ostajale su usidrene u luci gdje su vršile kurirsku službu između linijskih brodova i fregata. U početku XVIII. stoljeća postale su veće i imale su dva jarbola s deblenim košnim jedrima, jednim sošnim jedrom i posrtnjačom. Oko sredine XVIII. stoljeća skinut je ispod kosnika posrtni križ zajedno s posrtnim jedrom, a iznad kosnika razapeta je jedna velika prečka. Doskora su se sva tri jedra pokazala prevelikima, pa je velika prečka podijeljena u tri manje: prečkicu, prečku i letnjaču, a prevelike košnjače su podijeljene u dva jedra: košnjače i sljemenjače. Sljemenjače su imale jedan red kratica, a košnjače isprva dva, a kasnije tri reda. Francuski flotni zakon iz 1765. odredio je korveti dužinu 22m i naoružanje od 8 do 12 topova.

Brik

Brik je jedrenjak srednje veličine sa dva jarbola  s križnim jedrima i jednim sošnim jedrom na krmenom jarbolu. To je brod relativno novijeg doba. Ne spominje se prije početka XVIII. stoljeća. Uz ratne eskadre plovili su kao pratitelji brodova svih vrsta. Čini se da su ih prvi sagradili engleski kolonisti u Americi. Kopirali su križnjak na tri jarbola i na mali trup postavili prvi i treći jarbol bez srednjega. Neki pisci tvrde da je taj tip broda preuzeo ulogu dotadašnjih brigantina i da mu je ime došlo od skraćena naziva brigantin. Sredinom XVIII. stoljeća brik je imao 200 do 300 tona i naoružanje od 20 topova. Na pramčanom jarbolu imao je pet jedara (deblenjaču, gornju i donju krošnjaču, sljemenjaču i vrhovnjaču). Krmeni je jarbol bio veći i služio kao glavni jarbol. Na njemu je bilo pet jedara kao i na pramčanom jarbolu, ali je uz deblo bilo još jedno sošno jedro. Potkraj XVIII. stoljeća ponekad se izostavljala glavna deblenjača, pa je na glavnom jarbolu ostao donji križ gol. Na vrhu pramca brik je imao kosnik i prikosnik, a iznad njih su se razapinjale dvije prečke. Ratni brikovi razapinjali su između jarbola u slučaju potrebe i do četiri letna jedra, a povrh kosnika tri prečke. Sošno jedro se razapinjalo duž jarbolnog leta koje je teklo paralelno s deblom jarbola. U početku XIX. stoljeća pramac mu se zatvara i dobiva oblik oštrog, kliperskog krila. U pomorskim ratovima brik je izvršavao važne zadaće u dojavljivanju vijesti s udaljenih mora u metropolu, ali se znao vrlo dobro boriti u okršajima s manjim brodovima.

Bernard Dubourdieu (1773. – 1811.)(4)

Bernard Dubourdieu rođen je u Bayonneu u skromnoj obitelji kao sin Jeana Dubourdieua, vlasnika malog obrta. Već kao šesnaestogodišnji mladić trebao je pristupiti Trgovačkoj mornarici, ali splet okolnosti odveo ga je na sasvim drugu stranu. Nakon Revolucije, pomorska trgovina u Francuskoj bila je u jako lošem stanju, a Ratna mornarica pružala je vrlo velike mogućnosti mladom čovjeku skromna porijekla kao što je bio Dubourdieu, ali ona se u nekoliko mjeseci slomila pod utjecajem politike. Nedisciplina posade i jačanje moći nekih pojedinaca oslabili su zapovjedništvo. Časnici, uglavnom plemići, emigrirali su, pa je tako u ožujku 1792. mornarica brojila dva vice- admirala od devet, tri kontra- admirala od osamnaest, četrdeset i dva kapetana od stotinu i sedamdeset, te tri stotine i pedeset šest poručnika od petsto trideset. Ukratko, njoj je nedostajalo kadra i bila je prisiljena uzimati u službu časnike iz Trgovačke mornarice. Bernard Dubourdieu bio je kandidat 1792. godine, a nakon što je primljen, 1793. dolazi na fregatu Topaz koja je plovila za Cagliari i Napulj. 1797. u borbi s engleskom fregatom Arethuse  ranjen je i zarobljen, te oslobođen 1799. nakon sedamnaest mjeseci zarobljeništva. Iste godine unaprijeđen je u čin poručnika, a 1801. u zapovjednika korvete Coreuse čije je sjedište bilo na Martiniqueu. Dubourdieu je bio iznimno cijenjen i hvaljen o čemu svjedoči i pismo prefekta kolonija u kojem Dubourdieua naziva «časnikom koji je izazvao divljenje svojim djelima i hrabrošću».

U međuvremenu, njegov privatni život obilježava jedan važan događaj. Ženi se s gospođicom Testou s kojom će imati troje djece od kojih će Louis Thomas Napoleon postati vice- admiral 1853. Kad se 1806. vratio u Francusku, mornarica je bila u još gorem stanju zbog bitke kod Trafalgara. Broj brodova bio je smanjen na oko trideset, pa je tako francuska mornarica bila u jednom od najgorih stanja u povijesti. Vojska je stalno pobjeđivala, a mornarica je bila lišena te slave.

1807. Dubourdieu je postao zapovjednik fregate Penelope, a 1808. kapetan. Zbog zarobljavanja engleske fregate admiral Ganteaume ga je imenovao zapovjednikom eskadre na Jadranu. Dubourdieu se za svoju misiju pripremao vrlo pažljivo. Do posljednjeg trenutka skupljao je podatke kako bi bolje saznao položaj britanske eskadre. Britanci su na Visu uspostavili svoju bazu. Dubourdieu je u Anconu stigao 23. listopada i nakon što je ušao u luku St. George (sv. Jure), uništio je engleske trgovine i tvornice. Nakon ovog uspjeha, dodijeljen mu je zadatak formiranja eskadre u Veneciji i preuzimanja zapovjedništva u francuskoj bazi. Nakon što se eskadra formirala, u večer 11. ožujka skupila se u Anconi i krenula prema Visu. U toj borbi će poginuti. Nekoliko dana prije njegove smrti, potkralj Italije Eugene Beauharnais predložio ga je za čin kontraadmirala, ali on to nije dočekao. Umro je s činom kapetana. Njegovoj udovici Napoleon je slao 2 500 franaka godišnje što je bilo dovoljno za odgoj njezina sina, Louisa Thomasa Napoleona koji će postati prefekt u Toulonu.

Francuska ratna mornarica na Jadranu pred višku bitku

Iako je prema mirovnom ugovoru u Schönbrunnu  čitava obala Jadrana bila u rukama Francuza, Britanci su neprestano napadali pomorske komunikacije, te se bavili krijumčarskom trgovinom što su Francuzi pokušavali spriječiti na sve moguće načine, pozivajući čak Dalmatince da se bave gusarenjem. Neki izvještaji govore o tim akcijama iz prve polovice 1810. godine(5):
Tako je:

• 31. siječnja britanska korveta dovela na Vis pet uhvaćenih brodova
• 21. travnja fregata Amphion dovela je na Vis devet zaplijenjenih brodova
• 25. lipnja fregata Cerberus sa jednim brikom napala je konvoj, koji su pratile dvije fregate, dva brika i dvije topovnjače, francuski brodovi izbjegli su borbu i konvoj se uspio povući Francuzi su bili jako zabrinuti i zbog takvog stanja su pokušavali požuriti gradnju većih brodova u Veneciji, ali zbog nedostatka materijala gradnja je slabo napredovala. Francuski konzul izvještavao je o tim događajima(6):
• britanski ratni i gusarski brodovi otežavaju plovidbu ne samo na Jadranu nego i u vodama Krfa
• britanski ratni brodovi prate svoje trgovačke brodove do Kvarnera, a zatim britanska roba preko rijeke odlazi u unutrašnjost Europe
• britanski ratni i trgovački brodovi imaju odličnu bazu na Visu
• stanovništvo na obalama Ilirskih provincija mrzi Francuze, a ima koristi od suradnje s Britancima

Na kraju izvještaja konzul predlaže da se Vis zauzme, te na osnovu tih i drugih izvještaja Napoleon je naredio da se na Jadranu formiraju Ilirska divizija s bazom u Trstu, te Talijanska divizija koja je osnovana 1. kolovoza 1810. sa zadatkom izvođenja većih ofenzivnih akcija u Jadranu. Zapovjedništvo nad tom divizijom preuzeo je Bernard Dubourdieu.
13. listopada Napoleon je potkralju Italije naredio da organizira i izvrši akciju zauzimanja otoka Visa i to s 800 vojnika, ali nije poznavao ratovanje na moru, a francuske pomorske snage bile su preslabe da bi se mogle suprotstaviti britanskoj floti.

Dubourdieu je 18. listopada otplovio iz Ancone sa tri fregate (Uranie, Favorite, Corona), dvije korvete (Bellona, Carolina) i dva brika (Jena, Mercure). 22. listopada doplovio je pred Vis sa podignutim britanskim zastavama kako bi zavarao neprijatelja što je i uspjelo: Favorite, Corona i Bellona, uplovile su neometeno u luku koja je bila puna trgovačkih, krijumčarskih i gusarskih brodova, dok su ostali brodovi ostali izvan nje.

U 12:15 iskrcalo se oko pet stotina vojnika koji su se dali u pljačku engleske robe. Oko 16:00 vratile su se britanske fregate, a Dubourdieu je otplovio.
On  je bio izvrstan zapovjednik, ali razlog ovog njegovog postupka je leži u odnosu njega i posade u koju nije imao povjerenja, pa je želio izbjeći sukob s neprijateljem. Napoleon je bio vrlo nezadovoljan zbog neuspjeha ove operacije, ali mora se priznati da Dubourdieu, s onim što mu je stajalo na raspolaganju nije mogao ništa učiniti. Englezi su bili brojčano nadmoćniji i svejedno bi zauzeli Vis.

Ovaj francuski napad upozorio je britansko zapovjedništvo da Vis treba dobro osigurati, pa su od studenog 1810. na Visu bile dvije fregate, dvije korvete i jedan brik, a u Komiži jedna fregata, a na otoku i jedan odred mornaričke pješadije.
Kasnije su u Jadran češće dolazili britanski linijski brodovi.
2. veljače 1811. Napoleon je potkralju Italija uputio naređenje koje je obuhvaćalo sljedeće(7):

• ponovno organizirati operaciju zauzimanja Visa
• nakon zauzimanja ostaviti na otoku osam stotina vojnika, jedan brik i tri do četiri topovnjače, a ostale brodove vratiti u Anconu
• ojačati garnizon na Hvaru sa tristo do četiristo vojnika iz Trogira i po potrebi ih prebaciti na Vis
• na Visu izgraditi utvrde i svakako tri mjeseca organizirati opskrbu

Potkralj Italije je smatrao da je zauzimanje Visa moguće, ali da će opskrba jedinica biti veoma teška zbog toga što francuska flota na Jadranu nije dovoljno jaka, pa Francuzi nemaju dovoljno snaga za uspostavljanje jačih stožera na većem broju otoka.
Napoleon je bio ustrajan. 13. veljače naredio je da se na Vis uputi 1 500 vojnika. Potkralj Eugene Beauharnais je shvatio da suprotstavljanje Bonaparteu neće donijeti nikakve rezultate, ali ga je zamolio Napoleona da se uspostave jake baze na Cresu, Lošinju, Molatu, Hvaru, Korčuli i Lastovu, a operacija zauzimanja Visa opet je povjerena kapetanu bojnog broda Dubourdieu.
U to vrijeme britanski bojni brodovi nastavljaju svoje akcije. 12. veljače britanske fregate Active i Cerberus su u luci Pescari zarobile deset brodova sa teretom pšenice i ulja za Krf, a u luci su spaljena dva skladišta.
U veljači 1811. su fregate Flore i Danaë i brik Leoben otišle sa Krfa u Anconu, ali britanski brodovi susreli su brik Leoben i potpuno ga uništili dok su se fregate vratile u Anconu. Britanci nisu primijetili njihov dolazak.
Nakon toga uslijedio je napad na Vis. Noću 11. ožujka 1811. iz Ancone su otplovili sljedeći brodovi(8):

• četiri fregate: Favorite (zapovjedni Dubourdieuov brod), Flore, Danaë i Corona, svaka po 44 topa i posadom od 350 ljudi
• dvije korvete: Bellona i Carolina, svaka po 32 topa i posadom od 224 čovjeka
• brikovi Principessa Augusta, te Principe Eugenio  16 topova i 105 ljudi
• i još nekoliko manjih brodova

U predvečerje, 12. ožujka Francuzi su bili na trideset milja udaljeni od Visa. Kad je pao mrak, lokalni ribari su ih obavijestili da na Visu nema britanskih brodova. Oko ponoći, Dubourdieu je poslao jednu goletu kako bi se uvjerio u istinitost tog podatka. Goleta se vratila i potvrdila da je luka prazna.

Iste noći odred kapetana bojnog broda Hostea bio je blizu Hvara bio je sastavljen od tri fregate (Amphion, ujedno i Hosteov zapovjedni brod, Cerberus, Active, prve dvije po 32 topa, a treća s 38 topova) i korveta Volage s 22 topa. Svi brodovi su imali 124 topa, a posade nisu bile kompletne. Bilo je 879 ljudi umjesto propisanih 983. Tako je vrlo zanimljiv odnos između Francuza i Britanaca bio je (9):

• prema broju brodova 6:4 (ako uzmemo u obzir samo veće brodove)
• prema broju topova 271:124, odnosno 2,2 : 1
• prema broju ljudi 2100 (bez pješaka):879, tj. 2,4:1

Francuzi su tako u svakom pogledu bili nadmoćniji.

Bitka između Visa i Paklenih otoka 1811. godine

Primjetivši veći broj brodova  u viškom kanalu, očito francuskih,  za vrijeme ophodnje, u noći s 12. na 13. ožujka fregata Active je o tome odmah obavijestila Amphion i druge brodove, a zatim krenula prema njima. Hoste je, krenuvši prema neprijatelju, oko 4:00 h primijetio francuske brodove i naredio da se razapnu sva jedra jer je vjetar NNW bio slab.

Prije otplovljenja, Dubourdieu je zapovjednicima iznio svoj plan. Borbeni poredak će brodovi formirati u dvije kolone: desnoj – Flore, Bellona i Favorite, a u lijevoj Danaë, Corona i Caroline. Naredio je da se ne gađaju jarboli i jedra, nego bok i paluba neprijateljskih brodova kako bi im se onesposobili topovi, a onda prešlo na abordaž(10).
Ipak, Dubourdieu je neposredno pred bitku promijenio svoju odluku o borbenom poretku brodova, pa je tako u svitanje 13. ožujka iznenada dignuo signal koji je označavao da će Favorite zauzeti mjesto na čelu desne kolone. Kako se još nije bilo potpuno razdanilo, neki brodovi nisu primijetili taj signal, a neki ga nisu mogli protumačiti jer se zastave nisu mogle razviti. Samo ga je Bellona vidjela i prepoznala i to u trenutku kad je Favorite sa svojim razapetim jedrima prošla mimo nje.

Kad su promatrači s Favorite opazili u pravcu Hvara neprijateljsku eskadru, Dubourdieu je topovskim signalima naredio da se krene prema neprijatelju i za Principesu di Bologna da pretraži luku Vis. Šambek Eugenio trebao je kao brod- ponavljač ponoviti te signale, ali zbog već spomenutih okolnosti nije ih razumio i digao ih je sa zakašnjenjem.

Kad su svi francuski zapovjednici prepoznali signale, krenuli su u 6:00 h prema neprijatelju, vozeći u dvije nesređene kolone, a na začelju su ostali mali brodovi. Nakon što je sunce izašlo, vjetar je prestao puhati i svi pokušaji francuskih brodova da srede svoja mjesta u kolonama bili su bezuspješni.

Što se tiče Britanaca, oni su se brzo snašli. Brodovi su plovili u zatvorenoj koloni u WSW pravcu tako da je kosnik svakog dodirivao krmu ispred njega. Na svim jarbolima bile su podignute zastave za borbu, a brzina kolone bila je 3 čvora. Na čelu je bila fregata Amphion, a za njom Active, Volage i Cerberus.

Dubourdieuova fregata Favorite bila je brža od ostalih, pa je prva došla do Volagea. On je odlučio sam najprije napasti Britance što mu je bila velika greška. Jedina pravilna odluka bi bila najšprije sačekati da se svi brodovi postroje, a zatim napasti. Prema izvještaju admirala Hostea bitka se odvijala ovako:

Malo prije 9:00 h Favorite se približila Amphionu i Active s ciljem da se probije između njih i time im poremeti poredak. Oni su je napali topovskom vatrom, dok ona nije ni zrna ispalila.
Taj manevar tako nije uspio pa je Dubourdieu odlučio abordirati Amphion. Doubourdieu je okupio jurišni odred na pramcu Favorite i kad se udaljenost između njih smanjila na 10 – 20 m francuski mornari bacili su bacala sa kukama za privlačenje, ali su ih promašili. U tom trenutku Amphion je otvorio vatru na Favorite čiji je rezultat bio sljedeći(11):

• lijevi bok fregate bio je izrešetan, jarboli razbijeni, jedra rastrgana, a paluba pokrivena mrtvima i ranjenima
• Duibourdieu je poginuo, a svi njegovi časnici bili su ubijeni ili ranjeni

U 9:40 h , Hoste je digao signal za okret od 180° jer je Amphion je bila svega 100-ak metara udaljena od Viške obale. Eskadra je taj manevar izvela besprijekorno.

Zatim su na domet svojih topova došle francuske fregate Flore i Danaë . Zaspovjednik Flore proveo je svoj brod uz samu krmu Amphiona, pa je tako Flore došla u zavjetrinu svog protivnika, a ujedno se iz privjetrine približavala korveta Bellona. Oba broda otvorila su jaku vatru i ugrozili fregatu Amphion koja je morala istovremeno odgovarati na vatru sa oba boka.
U međuvremenu je poremećen i britanski borbeni poredak. Za vrijeme okreta od 180° pogodak je blokirao kormilo na fregati Cerberus i na čelo kolone koja još nije bila sređena došla je korveta Volage. Amphion se našao u teškom položaju, ali je ipak uspio primorati Flore da prekine vatru. Sva izrešetana, Flore se udaljila s bojišta.

Nakon Flore, topovi sa Amphiona otvorili su žestoku vatru na korvetu Bellona koja je u 12:00 h bila prisiljena spustiti zastavu. Fregata Danaë približila se korveti Volage, ali nije mogla izdržati vatru britanskih karonada od 32 funte, pa se morala odmaknuti. Domet britanskih karonada bio je premali, pa su na Volageu povećali barutna punjenja, što je prouzrokovalo teška oštećenja na karonadama, pa je na Volageu nakon kratkog vremena ostao upotrebljiv samo jedan top od 6 funti. Istovremeno, u dvoboju između britanske Cerberus i francuske Corona, Cerberus je pogođen više puta i skoro onesposobljen. Francuska korveta Caroline bila je od početka neaktivna, te se samo povremeno približavala i gađala Cerberus. Uništenje desne francuske kolone srušilo je moral Francuza, koji su, iako su bili u povoljnijem položaju jer su pred sobom imali dva britanska broda u teškom položaju, prekinuli borbu i odjedrili prema Hvaru. Oko 12:30 h fregata Active se na sredini kanala između Visa i Hvara žestoko sukobila s Coronom, koja je u 14:30 spustila zastavu.

U to vrijeme Danaë i Carolina već su bile otišle prema Hvaru. Britanci nisu išli za njima jer su pretpostavljali da će ih uništiti jake obalne baterije. Mali francuski brodovi već su se ranije povukli prema otvorenom moru.

Francuski izvještaji u nekim se elementima poprilično razlikuju:
U dvoboj između Flore i Amphiona ušla je i fregata Active. Na Flore su svi časnici poginuli osim jednog koji je u 11:00 preuzeo zapovjedništvo. Korveta Bellona onesposobila je Cerberus i Volage koju nije uspjela zauzeti.
U dvoboju između Active i Bellone sudjelovala je i Danaë koja zbog topovskog dima nije opazila brodove i koja je teško pogodila Bellonu misleći da se radi o neprijateljskom brodu. Teško oštećena Bellona se predala u 15:30.
Oko 16:00 zapovjedništvo nad preostalim francuskim brodovima preuzeo je zapovjednik fregate Danaë Villions koji je, vidjevši da je svaka daljnja borba uzaludna, korveti Carolina dao signal za povlačenje. Ona je uplovila u Hvar, a Danaë se približila teško oštećenoj Flore i odvukla je tamo.
Na Hvaru nije bilo obalnog topništva, pa su Francuzi s brodova iskrcali nekoliko topova i postavili ih na ulazu u luku, očekukujći britanski napad.

Sudbina preostalih brodova bila je tragična. Favorite je bila prava olupina, zapovjednik je poginuo, a pukovnik Giflengo naredio je manevarskom časniku da brod odvede u luku Vis, ali zbog jakog vjetra i struja ona se nasukala na rt Vela smokova. Giflengo je naredio da se oko 100 ranjenika prebaci na šambek Eugenio i goletu Principessa di Bologna koji su otplovili su u Split, a preostali dio posade se iskrcao i predao Britancima. Poručnik bojnog broda Fabris je, po Giflengovom naređenju na brod postavio barut i oko 16:00 h začula se strahovita eksplozija koja ga je raznijela u komadiće. Brik Principessa Augusta već je u početku bitke pogođen u kormilo i pošto nije bio sposoban za manevar, otplovio je u Split. Bellona i Corona upućene su na Maltu.

Poslije sukoba

Sukob francuskih i britanskih snaga na Jadranu označio je kraj francuske dominacije. Neuvježbani, bez discipline i dobrog poznavanja prilika na Jadranu, Francuzi su učinili nedopustive pogreške iako su bili brojčano nadmoćniji. Brodovi koji su sudjelovali u bitci bili su bolje naoružani nego britanski, ali ni to nije pomoglo jer je glavnu pogrešku učinio Dubourdieu koji nije čekao da se formira borbeni poredak njegovih brodova. On se sasvim predano borio, ali imao je pogrešnu taktiku(12). Bio je uvjeren da će se, ako napadne najjači engleski brod, razviti borba između Favorite i Amphiona, pa će tako Amphion ostati izvan borbe. Tako bi se francusko- talijanska eskadra borila samo s preostala tri engleska broda. Dubourdieu je tako išao u očitu propast, a engleska eskadra postala je jača. Bitka u Viškom kanalu bila je za Francuze sudbonosna zbog gubitka pouzdanja u vlastite snage. U bitci se pokazala superiornost britanskog zapovjednog kadra i posade. Britanski zapovjednici znali su što činiti i bez signala za zapovjednog broda, a posada je besprijekorno obavljala svoj posao.

Nakon što je uništena Favorite, svaki brod borio se sam za sebe i nijedan zapovjednik nije pokušao preuzeti zapovjedništvo i srediti snage.
Kapetan bojnog broda Hoste bio je teško ranjen i poslan na liječenje u Veliku Britaniju odakle se u kolovozu iste godine vratio kao zapovjednik nove, veće fregate Bacchante (38 topova). Nakon bitke, većina brodova otišla je na Maltu, a na Visu je ostala Aichorn, a povremeno su dolazili linijski brod Leonidas i fregata Belle Poulle. Britanci su pojačali zaštitu Visa baterijom od četiri topa na otočiću  ispred ulaza u luku i nazvali ga Hoste. Oni su i dalje bili aktivni u napadima na francuski pomorski promet. Na Visu su ostali do 1815. godine.

Bilješke uz tekst

1 Novak, Grga: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, sv.2, Marjan tisak, Split, 2004., str. 133
2 Scott Hardy, Malcolm: Velika Britanija i Vis. Rat na Jadranu 1805. – 1815., Književni krug Split, Split, 2006.
3 Pomorska enciklopedija, ur. Mate Ujević, Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ, 1954. – 1964., sv. 1, 3, 4
4 Bernard Dubourdieu. (pristupano 16. svibnja 2008.) http://mitglied.lycos.de/ttroubridge/dubordieu.html
5 Safonov, Nikola: Ratovi na Jadranu : 1797-1815, Pomorska biblioteka, br. 37, Beograd, 1988., str 166
6 Safonov, Nikola: Ratovi na Jadranu : 1797-1815, Pomorska biblioteka, br. 37, Beograd, 1988., str. 166
7 Safonov, Nikola: Ratovi na Jadranu : 1797-1815, Pomorska biblioteka, br. 37, Beograd, 1988., str. 167
8 Safonov, Nikola: Ratovi na Jadranu : 1797-1815, Pomorska biblioteka, br. 37, Beograd, 1988., str. 168
9 Safonov, Nikola: Ratovi na Jadranu : 1797-1815, Pomorska biblioteka, br. 37, Beograd, 1988., str. 168
10 prelazak posade na neprijateljski brod s ciljem njegova zauzimanja
11 Safonov, Nikola: Ratovi na Jadranu : 1797-1815, Pomorska biblioteka, br. 37, Beograd, 1988., str 170
12 Novak, Grga: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, Marjan tisak, Split, 2004., str. 134

Literatura

Novak, Grga: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, Marjan tisak, Split, , 2004.
Safonov, Nikola: Ratovi na Jadranu : 1797-1815, Pomorska biblioteka, br. 37, Beograd, 1988.
Scott Hardy, Malcolm: Velika Britanija i Vis. Rat na Jadranu 1805. – 1815., Književni krug Split, Split, 2006.
Pomorska enciklopedija, ur. Mate Ujević, Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ, 1954. – 1964., sv. 1, 3, 4

Internet

Konteradmiral Bernard Dubourdieu. (pristupano 16. svibnja 2008.) http://mitglied.lycos.de/ttroubridge/dubordieu.html

Even, Edouard. Le capitaine de vaisseau Bernard Dubourdieu (1773-1811) vaillant marin bayonnais de la Republique et de l’ Empire, stratisc.org (pristupano 16. svibnja 2008)
http://www.stratisc.org/pub/mo/pub_Mo3%20EVEN.html

Die Klippen von Lissa. (pristupano 16. svibnja 2008.)
http://es.geocities.com/ttroubridge/lissa.html