Novo:

Fidel Castro – Moj život. Biografija u dva glasa

Ignacio Ramonet : Fidel Castro - Moj život. Biografija u dva glasa, 2006. Fidel Castro iznimno je važna politička osoba u svjetskoj povijesti, koja se već nalazi i u hrvatskim udžbenicima za osnovnu školu. Mi danas imamo sretnu mogućnost sagledati njegov život u cjelini, a osobito pomagalo pritom nam pruža knjiga koju ovdje želim predstaviti. Naime, Ignacio Ramonet obavio je niz intervjua sa Castrom gotovo u najbolje moguće vrijeme, 2005. godine, trenutak prije nego će se on teško razboljeti što se dovesti do prijenosa vlasti na brata Raula. Temeljem tih razgovora nastala je opsežna knjiga, koja prati život Castra od djetinjstva do trenutnog političkog djelovanja, a radi se doista o fascinantnoj biografiji.

Forma intervjua, koji su prema autoru, trajali stotinama sati, prednost je i mana knjige. Prednost se ogleda u tome što je kazivač osobno autorizirao napisano, a mana je što usmeno izlaganjene izgleda uvijek dovoljno zanimljivo u pisanom obliku, jer je stil bitno drukčiji. Pritom nam autor ponekad sam otežava stvar, jer se predoslovno drži Fidelovih riječi, a vjerojatno mu je i prevoditelj knjige na hrvatski povremeno „pomagao“ u nedovoljnom oblikovanju iznesenoga. Zato se dogodilo da u neki dijelovi knjige pomalo dosadni, što bi u prebrzoj analizi bili skloni tumačiti Castrovom osobnom suhoparnošću. Ipak, neosporno je i da je autor u izradu knjige uložio ogromni trud, pri čemu je osobito važno istaknuti niz bilješki koje prate osnovni tekst, kao i dodatak detaljne kronologije kubanske povijesti i događaja koji su s njom povezani. U konačnoj ocjeni autorovog udjela treba istaći da je provokativnost njegovih pitanja sasvim zadovoljavajuća.

Istina je da je Castro u knjizi ponekad političar, pa je slijedom toga ne samo suhoparan već i neiskren. Malo nam je teško povjerovati da on doista zarađuje samo trideset dolara mjesečno, a demagogiju može potvrditi detalj kad na jednom mjestu Castro kaže da se „zapričao“ tj. zaboravio je da je na intervjuu. Ponekad je kazivač sklon govoranciji i pretjerivanju, ali u podnošljivoj mjeri. Naime, ako ste skloni pročitati knjigu do kraja, što bi vam svakako preporučio, biti ćete zadivljeni Castrovom informiranošću i obrazovanjem, ali i sasvim zadovoljni njegovom otvorenošću. Tako Castro bez ikakve zadrške priznaje da mu je otac bio nepokolebljivi pristaša Franca ili da je na Kubi problem korupcije velik ili da je provođena diskriminacija homoseksualaca (što opravdava mačizmom i neobrazovanošću stanovništva).

Castro se rodio 1926. u bogatoj obitelji od oca porijeklom iz Galicije u Španjolskoj i majke Kubanke. Školovao se u elitnim školama i stekao zvanje odvjetnika. Nakon uspostave diktature Fulgencia Batiste 1952. zaključio je da se takvom stanju u državi opravdano suprotstaviti oružanom borbom. Organizirao je napad na vojarnu Moncada 26. srpnja 1953. koji je završio potpunim debaklom. Mnogi napadači su odmah nakon toga pogubljeni, a u knjizi je doista napeto pratiti kako je i sam Fidel za dlaku umakao smrti. Naime, prilikom zarobljavanja se krivo predstavio, a časnik koji je shvatio prijevaru ga je, na sreću, zaštitio. Nekolicina preživjelih pobunjenika spasila se smrti u zatvoru tek intervencijom kubanskog nadbiskupa. Castro je osuđen na 15 godina zatvora, a na suđenju je održao znameniti govor koji je završio riječima „Povijest će me odriješiti“. Nakon dvije godine Castra je Batista pustio na slobodu (što mnogi drže njegovom velikom greškom), a Castro je već isti dan sasvim otvoreno započeo pripreme za nastavak oružane pobune, koju je jednostavno nazvao Pokret 26. srpnja. Okupio je istomišljenike u Meksiku (među ostalim i Argentinca Che Guevaru) i na improviziranom brodiću „Granma“ doplovio natrag na Kubu potkraj 1956. sa osamdesetak boraca. Već u prvom sukobu s vojskom Castrova skupina doživjela je teški poraz i spala na petnaestak gotovo nenaoružanih ljudi. Ipak, politička situacija na Kubi bila je takva da je Castro uspio osigurati određenu logistiku za reorganiziranje svoje gerile sa sjedištem u brdovitoj Sierra Maestri, često surađujući za krajnje neočekivanim saveznicima, što mu je možda i najveća kvaliteta koju je pokazao kao političar (možda bi takva osobina spasila Che Guevaru 1967. u Boliviji). Prijelomni trenutak se dogodio početkom 1957. kad je Castro dao intervju za New York Times i postao planetarno poznat, što mu je nakon toga omogućilo gotovo kontinuirano povećanje ljudstva u gerili. Uslijedili su poznati događaji borbe protiv Batiste koji su nakon pada Santa Clare rezultirali njegovim bijegom iz zemlje. Revolucionari preuzimaju vlast 1. siječnja 1959., a fascinira podatak da se još i tada radilo o samo tri tisuće gerilaca („rutavaca“ kako su ih nazivali).

Iako je od početka Castro bio antiamerički raspoložen njegovi stavovi bili su poprilično udaljeni od komunizma. Koliko sam shvatio čitajući Castrovu i Cheovu biografiju čini se da je prije svega Che Guevara utjecao na Castra da postane otvoreni marksist, ali gotovo podjednake zasluge imaju i SAD! Kao što sam Castro tvrdi da su napad na WTC tornjeve 2001. organizirali ljudi školovani po metodama CIA-e tako je i on sam ustvari došao na vlast uz pomoć SAD, kao i navedene obavještajne agencije. Naime, sasvim je izvjesno da je u pripremi pobune Castro primio prilično izdašne novčane svote u SAD, uključujući i od CIA-e. Također, Batista je provodio najbrutalniju diktaturu u Latinskoj Americi isključivo zahvaljujući pomoći najjače velesile na svijetu (to će već 1961. pokajnički priznati i sam John F. Kennedy), što je stvorilo uvjete kako za pobunu, tako i za antiamerički stav. Ustvari cijelo 20. stoljeće SAD su se ponašale prema Kubi kolonijalistički (osobito uz pomoć tzv. amandmana Platt), a dokaz tome je i slučaj Guantanama koji postoji još i danas (bespravne vojne baze na otoku poznate i po zloglasnom zatvoru). Protiv američkog pijuna Batiste su se okrenuli čak i vojni krugovi i kubanski biznismeni, pa su na kraju gotovo svi stanovnici Kube barem djelomično odobravali Castrovu borbu. Sam Batista je pao tek nakon što mu je veleposlanik SAD.a 10. prosinca 1958. otvoreno rekao da mu je uskraćena daljnja podrška čime su SAD otvoreno poduprle dolazak Castra na vlast. Kasnije su SAD ekstremnim pritiskom na Kubu dodatno pomogle homogenizaciju Kubanaca u otporu prema njima, a sve je počelo još u travnju 1959. kad je potpredsjednik Nixon prilikom posjeta Castra SAD-u dao vrlo negativnu službenu ocjenu njegove politike. Uslijedili su gospodarski i svaki drugi embargo, brojni teroristički napadi na Kubu, od kojih je najpoznatiji onaj u Zaljevu svinja 1961. godine, kada je Castro u bijesu konačno izjavio da Kuba provodi socijalističku revoluciju. Ono što se potom dešavalo predstavlja jedan od najznačajnijih trenutaka svjetske povijesti, a uključuje traženje vojne zaštite od SSSR-a 1962. godine, što je zamalo dovelo do 3. svjetskog rata i uništenja većine čovječanstva. Glavni akteri bili su predsjednici John F. Kennedy, Nikita Hruščov i Fidel Castro. Zanimljivo je da su mnogi zbog ove krize platili visoku cijenu, jedino je Castro profitirao. Kennedy je ubijen, Hruščov smijenjen i degradiran, Che Guevara ostavljen od Kremlja u Boliviji na cjedilu kao „avanturist“ (SSSR-u nije trebala nova vrsta kubanske krize). Koliko se može isčitati iz knjige najrazumniji u tom trenutku bio je Hruščov, koji se može smatrati i pobjednikom nad SAD-om. Izvukao je obećanje od SAD da neće izvršiti invaziju na Kubu i da povući rakete iz Turske. Tu se nalazimo u jedinom dijelu knjige gdje apsolutno ne podržavam Castrov stav, koji je smatra da je Kuba ignorirana tijekom krize i da je trebalo postići povlačenje baze Guantanamo, kao i da nije trebalo odbaciti mogućnost vojnog udara na SAD. Doista ne vidim nikakvo opravdanje za takvo razmišljanje koje držim nepotrebnim, opasnim i vrlo nerazboritim. Kuba je sasvim dobro prošla u tzv. „krizi projektila“ i Castrova kritika je preradikalna.

Kad spominjemo Che Guevaru kao ključnu osobu koja je Castra odvela na put otovrenog marksizma, u knjizi je vidljivo da je Castro još i danas duboko fasciniran Cheom i iz tog razloga sumnja na upletenost u njegovu smrt je prilično manja nego bi mogli špekulirati.

Nakon „krize projektila“ uslijedile su mnoge godine hladnog rata SAD i Kube čiji opisi bi ovdje uzeli previše mjesta. Kao osobito važne mogu spomenuti intervencije Kube u zemljama Trećeg svijeta, koje su joj omogućile veliki međunarodni ugled. Braneći Angolu od vojske Južne Afrike 1975-1987. kubanska vojska je pomogla ne samo obranu nezavinosti te zemlje, već i ubrzala slom politike apartheida. Često su kubanski liječnici ili učitelji diljem svijeta predvodili davanje humanitarne pomoći, o čemu se zbog medijske blokade Kube ne zna dovoljno. Ukratko, čini mi se da je iz sukoba sa svojim sjevernim susjedom Kuba izišla kao moralni pobjednik i njezin slučaj predstavlja jedan od najtežih poraza američke vanjske politike. Kolike su samo milijarde dolara utrošene na borbu protiv Castra i ocrnjivanje njegovog režima, ali bez konkretnog uspjeha! Koliku je količinu novca i vremena uložila vlada SAD-a da suzbije utjecaj Kube u Latinskoj Americi, a pritom je često to dovodilo do rušenja demokratski izabranih vlasti i postavljanja profašističkih diktatora daleko gorih od Castra (slučaj Pinochet i slični). Štoviše, SAD se nisu libile izvesti otvorenu vojnu invaziju Grenade (1983.) čim je ova izrazila solidarnost s Kubom. Osim toga, vlada SAD se smatra odgovornom za genocid nad Mayama u Gvatemali početkom 80-ih, što je definicija službeno prihvaćena od UN-a.

Castro je uspio na Kubi izgraditi izvanrednu zdravstvenu zaštitu na kojoj mu Amerikanci mogu samo zavidjeti, a ima čak i stopu smrtnosti djece nižu nego u SAD. Na Kubi jedva da ima droge i sličnih anomalija, ali SAD nikada ne bi osudile Kolumbiju, Čile ili Brazil za kršenje ljudskih prava ni približno u mjeri kao što to čine s Kubom. Prema izvješću Amnesty Internationala u Kolumbiji je u razdoblju 2002.-2005. vlada bila odgovorna za oko 2750 likvidacija, često sindikalista i boraca za ljudska prava, a upravo 2005. SAD daju Kolumbiji kredit u iznosu 781 milijun dolara! Castro u knjizi elaborira kako svaki stanovnik Kube (i to isključivo vrijedi za njegovu zemlju) koji dođe na teritorij SAD automatski dobija „zelenu“ kartu, pa se ističe bijeg nekoliko desetaka tisuća Kubanaca s Kube kao dokaz nedemokratičnosti režima. Ali, da takav zakon vrijedi za Meksiko pola Meksika bi se preselilo u SAD. Dok su za Kubance SAD otvorene, na granici s Meksikom nalazi se sagrađen zid. Također je pitanje i koliko bi bilo iseljavanja iz europskih zemalja u SAD da svi mogu dobiti „zelene“ karte bez ikakvog uvjeta. Sjedinjene Američke Države se predstavljaju kao borac protiv svjetskog terorizma, uključujući i kubanski, a neki od vodećih svjetskih terorista uživaju potporu SAD, pa čak i borave na njezinom teritoriju. Na primjer, u Panami pravomoćno osuđeni atentator na kubanske civile i planer atentata na samoga Castra Luis Posada Carriles je na pritisak SAD oslobođen, te se uselio u SAD. Castru se zamjera strijeljanje tri otmičara broda sudskom presudom iz 2003, a po drugoj strani on tvrdi da zemlje koje njega osuđuju svoje teroriste likvidiraju bez suda. Podsjeća na slučajeve članova ETA, IRA, Crvenih brigada, a mogu samo dodati cijeli niz navodnih „uličnih“ ubojstava s nedvojbenom političkom pozadinom, od Rusije preko Hrvatske sve do Engleske (John Lennon). Sve češće su i navodne saobraćajne nesreće, a lako se prisjetiti i „suđenja“ Che Guevari pod okriljem SAD-a (jedan od Cheovih likvidatora, Felix Gonzales, je relativno nedavno čak odlikovan od predsjednika Busha). Mnogi navode da na Kubi nema slobode medija, kao da u Italiji ili Rusiji ima, da ne spominjemo manipulaciju medijima koje vrše vlade, a sve više i moćne tvrtke s krupnim kapitalom. Jedna nazovi ugledna televizijska kuća poput HBO se usudi naručiti dokumentarni film od ni manje ni više već Olivera Stonea o Castru, a nakon toga ga nikada prikazati, jer nije „objektivan“.

Stalno se provlači ideja kako na Kubi treba izvršiti tranziciju vlasti, a ako se bude provodila tranzicija kao u Iraku ili Afganistanu čini se da će se ponovno raditi o stotinama tisuća mrtvih bez naznaka kad bi se broj stradalih mogao zaustaviti. Doista, danas je u svijetu toliko jaka propaganda protiv nekih država (Kuba, Venezuela, Libija, Iran itd.) da će čak i obrazovani čovjek bez gotovo ikakve zadrške papagajski ponoviti stavove vlade SAD i s najvećim gnušanjem govoriti o spomenutim zemljama. To će učiniti čak i oni koji recimo vole film „Avatar“. Malo tko će primijetiti da su jedan od glavnih iranskih dobavljača oružja bile SAD (afera Irangate), da su Gadafi i čečenski teroristi naoružani britanskim oružjem, a da je droga crack proizvod CIA-e za financiranje desničarskih vojnih skupina u Srednjoj Americi, k tome isprva namijenjena samo američkim crncima! Čitanjem Castrove biografije moramo nužno postaviti pitanja poput: „Zašto je različitost nužno loša?“, „Zašto si jedna velesila dopušta takvo nedostojno (negospodsko) ponašanje poput SAD-a?“, „Zar su potrošačko društvo i dolari doista jedina ljudska vrijednost za 21. stoljeće?“.

Ako pitamo samoga Castra on osobno je duboko zabrinut recimo za očuvanje ljudskog okoliša. Poučno je znati da je on još početkom 60-ih godina 20. stoljeća znao pravu istinu o razmjerima onečišćenja koje će uslijediti, što je upravo nevjerojatno! Već se davno riješio cigara (koje su inače bile medijsko sredstvo provokacije za SAD zbog provođenog embarga), a prešao je i na makrobiotičku prehranu, koja mu je valjda zadnjih godina i sačuvala život. Napominje da je na Kubi školovanje dostupno svima i posve besplatno sve do doktorskog stupnja (što zaista boli kad se sjetimo visine naših školarina!). Plaće na Kubi su male, ali su niske i cijene energenata. Zdravstveno osiguranje imaju svi, liječnika ima jako puno i izvrsno su školovani, a zanimljivo je da Kubanci u prosjeku žive duže nego Hrvati.

Castro tvrdi da njegova zemlja strpljivo čeka slom koncepta liberalne globalizacije pod patronatom SAD-a i čini se da to možda i nije toliko loše. Sama Hrvatska je s toliko nade rušila komunizam i zazivala intervenciju SAD-a na ovim prostorima, a sada imamo za čime zažaliti. Državni suverenitet sve je manji, standard također, a ljudske vrijednosti nikada nisu bile na nižim granama.

Kuba je pružala pozitivan primjer mnogim ljudima na cijeloj planeti, a osobito u Latinskoj Americi. Mnogi intelektualci su bili doslovno očarani Castrom ili poznate ličnosti poput Huga Chaveza ili Maradone. Kao posljedica utjecaja s Kube, sve više zemalja u Latinskoj Americi je odbacivalo radikalnu desnicu i slijepu odanost SAD-u. Istina je da je Fidel Castro povremeno znao biti oštro kritiziran i na samoj ljevici, ali njegova uloga prevazilazi klasične političke podjele. On je postao simbol otpora i dostojanstva jednog naroda, pa je zato često dobijao potporu i tamo gdje bi se najmanje nadali. Primjerice, Francisco Franco nikada nije pristao prekinuti diplomatske odnose sa Kubom, iako ga je Castro nesmiljeno kritizirao, a Kubu su posjetili i bivši americčki predsjednik Carter, papa Ivan Pavao II., kao i ekumenski patrijarh Bartolomej I.

Da je embargo protiv Kube nepravedan, dokazuje podatak da je Skupština Ujedinjenih naroda već 15 puta izglasala ukidanje ekonomske blokade, zadnji puta u omjeru 183:4, ali SAD ne popuštaju. Kad danas otvorimo internet pretraživače, pročitati ćemo „more“ informacija o komunističkom zlu na Kubi, koje će propasti već „sutra“. Većina tih informacija dolazi sa Floride gdje je baza kubanske emigracije obilato sponzorirane od strane vlade SAD-a. Ima li kakve veze činjenica da je Bush došao na vlast 2000. upravo lažnim glasovima s Floride? Ako savladate nelagodu i odlučite promisliti vlastitom glavom, pa se potrudite pročitati svjedočanstva turista koji su posjetili Kubu ili recimo vijesti sa Wikileaksa shvatiti ćete da je istina o Kubi prilično drukčija nego bi se nadali. Stoga preporučam svim ozbiljnim proučavateljima povijesti da služeći se pravnom poukom audiatur et altera pars saznaju što misli i suprotna strana. Pri tome je biografija Fidela Castra ispričana od njega samoga možda i jedan od najboljih načina da se to učini. Što god na kraju mislili o Castru, moramo priznati da se radi o velikoj povijesnoj osobi koja nas je natjerala da razmišljamo i čija moguća smrt u skoroj budućnosti zatvoriti jedno važno poglavlje u svjetskoj politici, kojemu smo i sami mogli svjedočiti.

Moja ocjena: devet (9).

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
<p>Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.</p>