Novo:

Feljton: Armensko pitanje u kasnom Osmanskom Carstvu (dio 1)

Početak feljtona

U svijetu se ovaj petak obilježila stogodišnjica genocida nad Armencima počinjenog  1915. godine. Papa Franjo je u nedavnom obraćanju izjavio da je to bio prvi genocid dvadesetog stoljeća, na što je stigla oštra reakcija turske vlade. Nakon pape, vlade pojedinih država počele su se izjašnjavati misle li da je to genocid ili ne i u tome na žalost bitnu ulogu igra sadašnja politička situacija i veze koje države trenutno imaju.

Na stranu to što je genocid uvršten u međunarodno pravo tek 1946. godine pa je teško današnjim metrom mjeriti nekadašnje događaje, no ako bismo to i mogli, postoje brojni prijepori.  Ni nedavne odluke Haaškog suda u tužbama za genocid koje su jedna protiv druge podnijele Srbija i Hrvatska ne daje nam sa sigurnošću za pravo tvrditi da se u Osmanskom Carstvu dogodio prvi genocid dvadesetog stoljeća pa time i uopće u svijetu. Naravno, tragedija u kojoj je smrtno stradalo oko milijun i pol ljudi dok su ostali pripadnici nacije uglavnom raseljeni teško da bi se drugačije mogla nazvati, ali je to ipak pravno pitanje koje ostavlja upitnike. Nije jednostavno dokazati da je netko namjerno želio istrijebiti određenu rasu, naciju ili vjeru i osim u slučaju Holokausta za kojeg postoji dovoljno dokumenata pronađenih kod počinioca genocida te događaja u Ruandi, genocid još nije dokazan za bilo koji drugi slučaj. Ipak, pozitivan pomak jest to što se u strogo nadgledanom turskom društvu ipak počelo raspravljati o ovim pitanjima i što se čak i tijekom ovog tjedna održavaju znanstveni skupovi na kojima se slobodno iznosi tvrdnja da se dogodio genocid. Službena Turska to još uvijek ne želi priznati niti o tome raspravljati.

U ovom feljtonu namjera mi je istražiti armensko pitanje u kasnoj fazi Osmanskog Carstva konzultirajući literaturu strana uvučenih u događaje, ali i svjetsku. Iako bi se istraživanje moglo vratiti i u prvu polovicu 19. stoljeća i stvaranje Srbije, Crne Gore i Grčke te rusko zauzimanje Karsa i Erezuruma 1828. i 1829. godine, početna točka moga proučavanja, nakon ovih uvodnih napomena, biti će Velika istočna kriza iz razdoblja 1875.-1878. s posebnim naglaskom na Berlinski kongres 1878. godine.

Osmansko Carstvo je bila narodnosno izmiješana država s paralelnim životima i paralelnim kulturama koje su s više ili manje uspjeha funkcionirale jedne kraj drugih. Dobar dio turskih povjesničara tvrdi da je to bila jedina prava multikulturalna država. Stanovništvo je bilo svjesno podjele mi i oni, ali baš tko smo to mi nije im bilo pretjerano jasno. U razgovorima sa stanovnicima ohridskog područja Henry Brailsford je na pitanje tko smo to mi najčešće dobijao odgovor Risjani (slobodni ljudi). Na kasnija pitanja jesu li Bugari, Grci, Makedonci ili Srbi, stanovništvo mu je odgovaralo da ne zna. Sve je to objavio u svojoj knjizi iz 1905. Godine, Macedonia: Its Races and their futures.[1] Nasilja je bilo, u nekim razdobljima puno, a u nekim razdobljima beznačajno. Početkom 19. stoljeća izvana je došla ideja nacionalizma koja je za sobom vukla i stvaranje nacija, ali se ona sporo probijala, kako je vidljivo iz prethodne ankete. Ipak među pismenim elitama došlo je do želje za stvaranjem država. Sve to nije pratio razvoj proizvodnje niti stvaranje velikih manufaktura, a kasnije tvornica. Glavna privredna grana bila je poljoprivreda, a kršćani su uglavnom bili čifčije u izrađenom timarsko-spahijskom sistemu. No, u gradovima su se bavili i trgovinom te su neki ostvarili i zamjetno bogatstvo (pogotovo Grci). Uz bogate Grke postojale su i velike židovske trgovačke zajednice za što je najbolji primjer Solun, jedan od najbogatijih osmanskih gradova sa drugom po veličini osmanskom lukom, u kojem su u gradskoj jezgri većinu činili Židovi.

Armenci su živjeli izmješani s ostalim narodima u Anadoliji, mirno do spomenutih ruskih osvajanja, podijeljeni u pravoslavni, katolički (od 1831.), i protestanski milet (od 1848.). U potonjem su djelovali britanski i američki misionari odigravši značajnu ulogu u stvaranju armenskog političkog pokreta koji se borio za kršćanska prava u Anadoliji. Tu se dakle susrećemo sa sukobom ruskog interesa (širenje Rusije) i britanskog (podizanja prava Armenaca unutar Carstva i preuzimanje uloge zaštitnice kršćana u Anadoliji). Nakon ruskih osvajanja (1829) dolazi do prvih migracija Armenaca na ruski teritorij (procjenjuje se da ih je otišlo oko 100 000). U suprotnom smjeru nakon Krimskih ratova dolaze brojni islamizirani Čerkezi koji su bježali iz Rusije. Procjenjuje se da je na područje Carstva između 1858. i 1864. došlo 595 000 Čerkeza.[2] Dio tih doseljenika otišao je u europski dio Carstva, ali je i ovaj manji dio od 200 000 ljudi umnogome usložnio situaciju u Anadoliji.

Velike sile su u Osmanskom Carstvu pazile na svoje ekonomske interese, nastojale su profitirati na krizi Carstva, ali su u isto vrijeme ipak bile i faktor kontrole ne pretjerano funkcionalnog Carstva i odigravale ulogu zaštitnica kršćanskog stanovništva. U tome su se isticale Rusija, koja je u više navrata napadala Carstvo i Velika Britanija koja je od tridesetih godina devetnaestog stoljeća igrala ulogu zaštitnice Carstva. Britanci su slijedili svoje interese, a najvažnija im je bila borba s Rusijom za dominaciju u slabom Osmanskom Carstvu radi tjesnaca i interesa u Aziji. Godine 1838. postignut je anglo-osmanski dogovor kojim su Britanci dobili osiguran pristup velikom osmanskom tržištu. Time je njihova borba za osmanski teritorijalni integritet ojačala i teško je bilo pronaći političara koji bi se toj borbi suprotstavio.[3] Krimski rat i britanska pomoć Osmanskom Carstvu produbio je te veze. Stvari su tako funkcionirale do Velike istočne krize, a onda nastupaju bitne promjene i ubrzava se raspad Carstva.

Bilješke

[1] Mark MAZOWER, Balkan, kratka povijest, Zagreb, 2007.

[2] Brad DENNIS, “Patterns of Conflict  and Violence in Eastern Anatolia Leading Up to the Russo-Turkish War and the Treaty of Berlin“, War&Diplomacy. The Russo-Turkish War of 1877-1878 and the Treaty of Berlin, 273-301.

[3] Hakan YAVUZ, “The Transformation of “Empire” through Wars and Reforms. Integration vs. Oppression”, War&Diplomacy. The Russo-Turkish War of 1877-1878 and the Treaty of Berlin, 17-55.

Igor Despot
About Igor Despot (11 Articles)
Završio je studij povijesti i filozofije u Zagrebu, potom magistrirao, a kasnije i doktorirao na svojoj omiljenoj povijesnoj temi - Balkanskim ratovima. Istraživanja o spomenutoj temi objedinio je u knjizi "Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*