Novo:

Europska unija – jučer, danas, sutra

Na županijskom stručnom vijeću geografa održanom u prostorijama zagrebačke XI. gimnazije 12. prosinca 2012. u organizaciji Suzane Parašilovac, profesor – mentor, održana su dva vrlo interesantna predavanja koja osim geografima jednako zanimljiva i korisna mogu biti i profesorima povijesti. Prvo predavanje pod naslovom „Europska unija – jučer, danas, sutra“ održao je kolega Hermenegildo Gall, profesor-mentor i koautor brojnih udžbenika iz geografije, a drugo Saša Čaprić, koji je uz kolekciju vlastitih fotografija govorio o Černobilu i Pripyatu. Posebnu vrijednost predavanju dali su marljivo prikupljeni i pregledno sistematizirani podatci o BDP-u, stanovništvu i drugim pokazateljima stanja u državama Europske unije. Zahvaljujući susretljivosti prof. Galla i voditeljice prof. Parašilovac nastavnicima su omogućeni sažetci i prezentacije te je ovaj članak mogao stići i do Hrvatskog povijesnog portala.  

Zašto je Europska unija nastala?

U prvom predavanju prof. Gall govorio je o tomešto je Europska unija i koji su njezini ciljevi, objasnio je njezine simbole (zastavu, himnu i novčanu jedinicu), tijek stvaranja ujedinjene Europe te njezino širenje, ali je naveo i probleme Unije, te se posebno osvrnuo na Hrvatsku u Europskoj uniji i naveo projekcije perspektive daljnjeg razvoja unije. Europsku uniju  predstavio je kao najveću ekonomsku organizaciju na svijetu koja je s 4 326 000 km² druga po površini u svijetu (iza NAFTA-e). Europska unija danas okuplja 27 zemalja članica s ukupno 509 mil. stanovnika (što je 7 % svjetske populacije), a ostvaruje čak 30 % svjetskog BDP-a. Smatra se najuspješnijim svjetskim modelom za ostvarivanje mira i demokracije (stoga ne bi trebalo čuditi što je dobitnica Nobelove nagrade za mir u Oslu 10. 12. 2012). Kao njezine prednosti istaknuo je najotvorenije tržište na svijetu za uvoz proizvoda i dobara iz zemalja u razvoju; vrijednosti kao što su sloboda, demokracija, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavinu prava. U začetku stvaranja EU, cilj udruživanja europskih zemalja bilo je prvenstveno jačanje gospodarstva stvaranjem zajedničkog tržišta, no s proširenjem Unije postavljeni su novi – jedinstveno tržište, jedinstveni monetarni sustav, ravnopravni uvjeti zapošljavanja unutar zemalja Unije za sve njene građane, zajednička vanjska politika i obrana, zaštita okoliša (kao osnovni preduvjet održivog razvoja) te stvaranje mira i stabilnosti ne samo unutar Unije već i čitave Europe.

Nastanak Europske unije: od ideje do realizacije i proširenja

Ideje o ujedinjenoj Europi pod jednom vlašću nisu nove i traju više tisuća godina. Povezane su i s velikim osvajačima od doba Rimskog carstva, preko srednjeg vijeka (Karlo Veliki) a i kasnije (Napoleon i drugi). Prve moderne ideje o ujedinjenoj Europi pojavljuju se već u 19. stoljeću. Francuski književnik Victor Hugo (1802.-1885.) zamišljao je miroljubive “Sjedinjene Europske Države” zasnovane na humanističkim idealima. Snove mnogih filozofa i vizionara toga doba uništili su ratovi koji su se u Europi vodili tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća.

Novu nadu o “novoj i mirnoj” Europi od 1945.–1950. godine dalo je nekoliko naprednih i hrabrih europskih političara kao što su Robert Schuman, Winston Churchill i  Konrad Adenauer. Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman je 9. svibnja 1950. objavio dokument o političkom i gospodarskom povezivanju zemalja Europe. Schumanovom deklaracijom postavljeni su temelji stvaranja ujedinjene Europe.

Robert Schuman

Robert Schuman

Dokumentom iz 1951. stvorena je Europska zajednica za ugljen i čelik (ECSC) u koju su ušle Francuska, Italija, Zapadna Njemačka, te zemlje Beneluksa. Rimskim ugovorom iz 1957. osnovana je Europska ekonomska zajednica (EEZ).  Ciljevi EEZ-a bili su: ukidanje carina, slobodno kretanje osoba, roba, usluga, kapitala među zemljama članicama – Francuske, SR Njemačke, Italije, Nizozemske, Belgije i Luksemburga. Iste godine osniva se i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM) čiji je cilj bio razvoj atomske energije u mirnodopske svrhe, osiguranje sirovina, pomoć u investicijama i drugo. Godine 1967. EEZ je promijenila naziv u EZ (Europska zajednica).

Jean Monnet i ostali utemeljuju prvo europsko “čelično” udruženje

Jean Monnet i ostali utemeljuju prvo europsko “čelično” udruženje

Ugovorom iz Maastrichta (1992.) ove tri zajednice (EZ, ESCS i EURATOM) zajednički formiraju Europsku uniju (EU). Širenje Europske unije imalo je nekoliko faza. Jezgri koju su činile Francuska, Italija, SR Njemačka i Beneluks (1957.), priključilo se Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Danska (1973.), Grčka (1981.), Portugal i Španjolska (1986.). U sljedećoj etapi važno je bilo Ujedinjenje Njemačke (1990.), zatim priključenje Austrije, Finske i Švedske (1995.), kao i Estonije, Letonije, Litve, Poljske, Češke (2004.), Slovačke, Slovenije, Mađarske, Malte, Cipra i  Švedske (2004.). Bugarska i Rumunjska priključile su se 2007., a Hrvatska bi trebala postati 28. članica 1. srpnja 2013. godine. Sljedeće države-kandidati su Makedonija, Turska, Island, Crna Gora i Srbija, a potencijalne države-kandidati Albanija te Bosna i Hercegovina.

Institucije Europske unije

Za razliku od ostalih međunarodnih organizacija, Europsku uniju odlikuje njezina institucionalna struktura: zemlje koje su je prihvatile,  potvrdile su spremnost da dio svojih suverenih prava ustupe neovisnim institucijama koje uz nacionalne interese istodobno zastupaju i interese Unije.

Europsko vijeće (Bruxelles, 9.12.2011.)

Europsko vijeće (Bruxelles, 9.12.2011.)

 Glavna institucija je Vijeće ministara, koje okuplja ministre vlada svih zemalja članica te  donosi sve značajnije pravne odluke i zaključke, a zajedno s Europskim parlamentom donosi uredbe i proračun Unije. Vijećem ministara svakih šest mjeseci, naizmjenično predsjeda druga država članica i to prema rasporedu kojega utvrdi Vijeće.

Europsko vijeće (engl. Eurepean Council) najviše je političko tijelo Europske unije. Vijećem predsjeda šef države ili vlade koja predsjeda Vijećem ministara. Glavna zadaća Vijeća je određivanje glavnih smjernica koje EU mora slijediti kako bi napredovala, kao što su uvođenje jedinstvenog novca ili potpisivanje nekog novog ugovora.

Zasjedanje europskog parlamenta

Zasjedanje europskog parlamenta

Europski parlament tijelo je demokratskog izraza i političkog nadzora čiji se članovi biraju na petogodišnje razdoblje. Parlament zajedno s Vijećem ministara donosi zakone i proračun Europske unije te potvrđuje članove Europske komisije. Europska komisija (engl. European Commission) – najviše administrativno tj. institucionalno tijelo Europske Unije, definirana je kao izvršno tijelo te se brine o primjeni odluka i ugovora koje donose institucije Unije i donosi odluke, preporuke i mišljenja o raznim pitanjima značajnim za funkcioniranje Unije.

José Manuel Barroso – predsjednik Europske komisije

José Manuel Barroso – predsjednik Europske komisije

Ostale važnije institucije Europske unije su: Europski sud pravde, Europski revizorski sud, Europska centralna banka, Europska investicijska banka, Europski ombudsman (pučki pravobranitelj), Europsko zastupništvo za okoliš, Europol (Europska policija), Europski gospodarski i socijalni odbor i Odbor regija.

Kriteriji za članstvo, trenutačan položaj kandidata i moguća proširenja

Po Ugovoru iz Maastrichta (članak 49.) svaka europska zemlja koja poštuje načela Europske unije može se prijaviti za članstvo. Europsko vijeće odredilo je uvjete za članstvo u EU u lipnju 1993. godine tzv. kopenhaškim kriterijima. Je li zemlja europska ili ne, ovisi o procjeni institucija Europske unije. Danas, većina zemalja koje se nalaze u Vijeću Europe žele postati članice Unije, premda određen broj njih spadaju u Europu samo u kulturnom smislu dok u geografskom pripadaju Aziji (npr. Cipar). Otok Europa, primjerice, nalazi se jugozapadno od Madagaskara i pripada francuskom departmanu Reunion te je tako dio Europske unije.

Kolega Gall nas je izvijestio i o trenutačnom statusu zemalja potencijalnih članica EU. Makedonija, koja je podnijela prijavu za EU još 2004. Ima problema s Grčkom, koja joj osporava naziv Makedonija (zbog toga se i koristi ime “Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija”), a Turska, koja je pridruženi član EEZ-a od 1964. godine, službeni kandidat postala 1999. Godine, ali ima najmanju potporu stanovništva Unije za primitak (zbog slučajeva diskriminacije nacionalnih manjina – Kurda, prevelike uloga vojske u političkom životu, prisutnosti više od 40 000 vojnika na turskom dijelu Cipra i nepriznavanje Cipra, te položaja u Aziji). Bosna i Hercegovina je potencijalni kandidat kojeg usporavaju brojni problemi, kao i Srbiju koja je od ožujka  2012. u statusu kandidata, ali će je u budućim pregovorima opterećivati problemi vezani uz etničke napetosti, Kosovo, siromaštvo i korupciju. Crna Gora je  od kraja 2010. u statusu kandidata i “uskoro” će pregovarati,  no brzina završetka pregovora i ulaska u Uniju ovisit će o  rješavanju problema vezanih uz korupciju i organizirani kriminal. Albanija je od 2009. članica NATO-a i podnijela je zahtjev za članstvo, ali zbog loše gospodarske i političke situacije je “na čekanju”, a Kosovo je u specifičnoj situaciji zbog sjevernog dijela zemlje i pet članica EU  koje ga nisu međunarodno priznale. Nakon 2008. i sloma islandske ekonomije započeli su pregovori o ulasku u Islanda Uniju, ali jedan od glavnih razloga opiranju ulasku je strah od gubitka kontrole nad ribolovom (i kitolovom) u vlastitim teritorijalnim vodama, te moguća potražnja britanskih i nizozemskih vlada da se podmire dugovanja prema njihovim štedišama koje su uzrokovale islandske on-line banke. Norveška, jedna od najbogatijih zemalja svijeta, čak se četiri puta prijavljivala za  članstvo u EEZ i EU (većinu puta narod referendumom odbio ulazak), a glavni razlozi za Norveško NE ulasku u Uniju su želja za zadržavanjem kontrole nad izvorima nafte i prirodnog plina te nad ribolovnim pravima, ali i strah da bi novčano morala znatno pridonositi proračunu Unije. Švicarska je predala zahtjev za ulaskom u Uniju 1992., ali on nije prošao na  referendumima 1992. i 2001. godine. Glavni razlog euroskepticizma među švicarskim stanovništvom jest strah od gubitka neutralnosti – švicarske banke čuvaju međunarodni kapital. Lihtenštajn svoj pristup EU veže uz ulazak Švicarske, a njegov ulazak zbog  malobrojnog stanovništva donio bi velike promjene u načinu glasovanja u Europskom parlamentu. Andora nema potrebe za ulaskom i boji se prevelikih troškova, Monako ne želi ući u Uniju, a u San Marinu  vladajuća je stranka redovito protiv članstva, dok je oporba za ulazak.  U budućim desetljećima moglo bi se govoriti i o kandidaturama Moldavije, Ukrajine, Bjelorusije, Gruzije, Armenije, Azerbajdžana, Kazahstana i Ruske Federacije. Međutim, Europa je fokusirana na rješavanje dužničke krize pa se njezine vlade nemaju vremena baviti s proširenjem EU-a.

Problemi Europske unije

Među glavne suvremene probleme Europske unije, Gall je ubrojio: krizu u eurozoni, migracije iz zemalja u razvoju, sve veću centralizaciju pri odlučivanju, prenaglašenu dominaciju Njemačke i Francuske, nejedinstvenost ekonomskih i političkih stavova te novu tehnokratsku elitu. Ovo nam je duhovito ilustrirao i s nizom zanimljivih karikatura.

 Euro koji je uveden 1999. godine koristilo je 11 od 15 država članica, a danas je u 17 od 27 članica. Medijski je često popraćena dužnička kriza u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Irskoj  “uzdrmala” je stabilnost  zajedničke valute . Grčki javni dug, primjerice iznosi 350 milijardi eura (što je 162 %  BDP-a).

Kakva je budućnost Europske unije?

Poslije jedne neozbiljne, šaljive projekcije budućnosti Europske Unije kako će izgledati nakon primitka Hrvatske, kolega Gall je predstavio i dva stručna moguća scenarija budućnosti ove organizacije. Prema prvima Unija će se raspasti zbog dužničke krize mnogih južnih članica, zbog sve veće nedemokratičnosti, te dominacije Njemačke i Francuske pred ostalima. Ovo je potkrijepio sljedećim citatom: “Njemačka štednja će uništiti EU. Njemačka je ta koja kreditira, ona je glavna u kući i ona je ta koja nameće štednju koja će Europi u najmanju ruku donijeti izgubljeno desetljeće. Kriza podriva političku koheziju Europske unije i ima potencijal da je uništi. Sada smo u procesu političke dezintegracije, što će politikom štednje samo biti ubrzano“. (Soros)

Drugi scenarij, u koji vjeruje više ljudi, predviđa stabilizaciju eurozone i daljnje jačanje europskog jedinstva te širenje Unije na ostale potencijalne kandidate. Prema Mariju Montiju “Europska unija jest sigurno u procesu jačanja političkog nezadovoljstva među svojim članicama, ali da je “zapravo u procesu sve snažnije političke integracije. Dužnička kriza je na europsku scenu vratila pogrešna shvaćanja, predrasude – o sjeveru, jugu, velikim i malim zemljama, što je dugoročno gledano daleko opasnije od same krize u eurozoni. U Europi nije potreban povratak fantoma iz prošlosti”.

Koji scenarij će se u konačnici odigrati najbolje će pokazati vrijeme, a i Hrvatska će u njemu sudjelovati kao 28. europska zvjezdica.

Literatura:

Gall, Matas: Geografija 3 – udžbenik za treći razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb 2010.

Gall, Kralj, Slunjski: Geografija 4 – udžbenik za četvrti razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb 2011.

Emma Hartley: 50 činjenica koje treba znati o Europi, Naklada Ljevak, Zagreb 2007.

Jean-Benoit Durand: Europa malim koracima, Školska knjiga, Zagreb 2004.

Dražen Šimić: Europska Unija – danas i sutra, Meridijani, Samobor 2002.

Ivan Dukic
About Ivan Dukic (19 Articles)
Profesor povijesti i geografije. Živi i radi u Zagrebu. Autor je nekoliko udžbenika i metodičkih priručnika. Aktivan u Hrvatskoj udruzi nastavnika povijesti.