Novo:

Ernesto Che Guevara – Bolivijski dnevnik

Ernesto Che Guevara - Bolivijski dnevnik, Profil, 2007. Bolivijski dnevnik govori o posljednjoj godini života Ernesta Che Guevare, odnosno posljednjoj avanturi u njegovoj burnoj biografiji. Radi se o razdoblju od 7. studenoga 1966-7. listopada 1967. kada je Che (popularan naziv stečen na Kubi, ali ne i stvarno ime) vodio mali gerilski pokret u Boliviji sa grandioznim zadatkom podizanja revolucije u čitavoj Južnoj Americi. Ta akcija završila je ranjavanjem (u nogu) i uhićenjem Che Guevare, a već 9. listopada on je bio ubijen na krajnje nemilosrdan način, što je izazvalo osude u cijelom svijetu.

Naime, osim što je ubijen ranjen, zarobljen i nenaoružan, Cheu nije održano makar i provizorno suđenje, a dodatno su mu pucali u noge prije nego su ga konačno dokrajčili. Mrtvo tijelo su izložili golo do pojasa poput nekog životinjskog trofeja, gurajući mu prste u rane i dopuštajući prolazak mnogih znatiželjnika. Na kraju su tijelu prerezali vrat, odrezali šake i zakopali ga u tajnosti na nepoznatom mjestu, koje je konačno otkriveno 1997. i preneseno u Memorijalni centar u Santa Clari na Kubi, Kasnije su prenesena i tijela tridesetorice gerilaca koji su također stradali u Boliviji, a to bi bili i gotovo svi koji su poginuli, obzirom da Cheova skupina niti u jednom trenutku nije brojala više od pedeset ljudi.

Običaj pisanja dnevnika Che je stekao još u 22-oj godini prilikom svog putovanja motociklom po Južnoj Americi. Obzirom da je bio visokoobrazovan (liječnik) i da je potjecao iz relativno ugledne obitelji, pismenost mu je bila jača strana, a poznavao je i nekoliko svjetskih jezika. Uvode u dnevnik napisali su Fidel Castro i Che Guevarin sin Camilo. Predgovor Fidela, napisan još davne 1968., je u hrvatskom izdanju skraćen jer predstavlja „nezanimljivu demagogiju“, što je ipak trebalo prepustiti čitateljima na prosudbu, ali prvome, kubanskome, izdanju, su dodane neke naknadno pronađene stranice i ekskluzivne neobjavljene fotografije. Iako Fidel vrlo emocionalno hvali Chea, ostaje pitanje da li je on na neki način, barem indirektno upleten u njegovu smrt? Navodno je na Kubi još iz vremena Cheovog života prisutan trač da su se dva lidera kubanske revolucije politički „razišli“. Naime, Che je ispočetka bio tvorac kubansko-sovjetskih odnosa sve do raketne krize 1962., kada je malo-pomalo od strane SSSR-a proglašen „avanturistom“, „trockistom“ i „maoistom“ (SSSR je u to vrijeme ušao u ideološki sukob s Kinom koji je povremeno čak zasjenjivao sporenja sa SAD-om). SSSR-u nakon „poniženja“ u raketnoj krizi nisu trebala nova iskušenja slične vrste, a čini se da je i sam Hruščov zbog toga smijenjen. (Naravno, postoji realna sumnja da je i Kennedy ubijen iz sličnih motiva). Fidel se manje-više priklonio novoj politici Kremlja „suživota s kapitalizmom“. U literaturi do sada nisam pronašao nijedan realan trag da bi Fidel izdao Chea, osim naznaka da je njihov odnos bio mrvicu manje intenzivan, što je dijelom i logično zbog Cheove odsutnosti. Jedini mogući trag takve teorije predstavlja Fidelova zabrana odlaska tridesetorici kubanskih gerilaca u Boliviju u pomoć Cheu, ali ona ima jaka uporišta u činjenici da je Bolivijska komunistička partija bila oštro protivna stranim borcima u svojoj zemlji i da je veza s Cheom u tom trenutku bila prekinuta, pa bi gerilci možda otišli u nepoznato. I sam Che je odbio dolazak dvadeset peruanskih gerilaca iz razloga inozemnog elementa, a na kraju su ta dva detalja možda doista presudili Cheovoj smrti. Naime, kako je sam Che pisao u svom dnevniku, da je umjesto 50 imao 150 gerilaca možda bi i osvojio vlast u Boliviji. Zvuči nevjerojatno, ali ako je bolivijskoj vojsci trebalo više od šest mjeseci borbi da uništi Cheovu malenu skupinu, moguće je da bi trostruko veća gerila postala nerješiv problem za vladu, osobito u svjetlu mogućih daljnjih mobilizacija radi uspješnosti otpora. Obzirom na iskustvo Kube, gdje je također malena skupina gerilaca uspjela povesti revoluciju do preuzimanja vlasti, Bolivija je lako mogla postati novi primjer ponavljanja povijesti. S druge strane, bolivijska vojska je pobijedila Chea upravo uz pomoć stranih vojnika, američkih vojnih savjetnika, agenata CIA-e i kubanskih emigranata! Mogući trag Fidelovoj „krivnji“ predstavlja i trajni gubitak fizičke veze sa Cheom na terenu još od ožujka 1967., što izaziva sumnje obzirom da je Kuba imala veze po cijeloj Latinskoj Americi. Također, iako je Fidel više od dvije godine nakon Cheove smrti potpuno zahladio odnose s Moskvom, ta činjenica može upućivati ne samo na bijes, već i na nečistu savjest.

Bolivian Diary DVD Međutim, što je još presudilo Cheu osim taktičke pogreške nedolaska stranih gerilaca i izostanka veza s Kubom? Više stvari, od kojih je svakako jedna od ključnih oštro neprijateljstvo Bolivijske komunističke partije gerilskoj borbi uz pokroviteljstvo SSSR-a, a što je najgore, vrlo lako i CIA-e. Da je postojala suradnja, šanse za uspjeh bile bi neusporedivo veće. Možda je Cheu tu nedostajao Fidel, koji je bio daleko bolji pregovarač, što se vidjelo i u kubanskoj revoluciji. Naime, između ostalog, tijekom revolucije na Kubi Fidel je sustavno negirao komunistički karakter borbe što mu je omogućilo stvaranje svakakvih savezništava, a u Boliviji Che je bio deklarirani radikalni komunist, što mu je nakon sloma pregovora s KP Bolivije, zatvorilo vrata na čitavoj bolivijskoj političkoj sceni.

Nadalje, Che je 1964. napustio kubansku politiku, čak i državljanstvo, i otišao u ilegalu. Ako se ikada htio vratiti u politiku, mogao je to učiniti jedino kao ponovni revolucionarni pobjednik, te je iz tog razloga požurio u akciju, koja možda nije imala tako dobru podlogu kao ona na Kubi, gdje je dugogodišnji diktator Batista bio prezren od svih, pa čak i od SAD-a. Zanimljivo je da je Che prije odlaska u Boliviju psihološki potpuno napustio politiku SSSR-a, za koju je proročanski napisao da predstavlja povratak u kapitalizam. Tu je važno primijetiti da taj Cheov tekst nije objavljen na Kubi još ni danas. To pojačava Cheovu moralnu dimenziju, ali i sumnju da je jednostavno unaprijed bio otpisan od svih. Pitanje je i koliko je uopće tih godina još bilo moguće organiziranje gerilske borbe, obzirom na sve veće sposobnosti tajnih službi i modernog naoružanja? U Boliviji Che nije imao ni sreće. Ostao je bez lijekova za astmu, te je u ključnim trenucima bio posve nesposoban za stvarno vodstvo gerilske borbe. To se možda najbolje vidi po tome što zadnjih par mjeseci gerilci nisu ubijali vojnike, što je po mom mišljenju, još jedan od najvažnijih razloga propasti njihove akcije. Svaki ubijeni bolivijski vojnik potaknuo bi dezertiranje njih deset, a moguće i dolazak novih boraca u gerilu, a izostanak njihovih stradanja svakako je pomogao jačanje samopouzdanja progonitelja. Zadnja tri mjeseca gerilci su bili u očajnom fizičkom i psihičkom stanju, što se može osjetiti čak i iz Cheovog dnevnika, koji inače pokazuje visoki borbeni moral. (Npr. „rasprava“ Chea i Intija, dvojice ključnih osoba u gerili). Gerilci su svakodnevno hodali po putevima kojima su nedavno prošli vojnici i mimoilazili se s njima na par stotina metara, a da sve bude još gore, sve više ih je i ginulo, pri čemu je osobito teška bila pogibija čitave zalaznice od deset ljudi, koje je vodio Kubanac Joaqín. Na kraju svega, uspjelo se spasiti samo pet gerilaca, koji su se domogli Čilea.

Sam dnevnik ima oblik izvještaja, organiziran je po datumima i satima, donosi geografske podatke i osobito zdravstvene, prehrambene i higijenske detalje pri čemu se očituje Cheova struka liječnika. Dnevnik je bogat podacima o opskrbi, borbi i politici, ali ne u onoj mjeri kako bi to očekivao prosječni čitatelj. Mnogi dnevni izvještaji krajnje su kratki i jednostavni. Ipak, dnevnik zadivljuje upornošću i skromnošću Chea, koji ni u jednom trenutku ne razmišlja o napuštanju Bolivije ili bi se žalio na uvjete borbe, iako se šest mjeseci nije okupao i kronično pati od vrlo teškog oblika astme.

Na koncu, kad pročitamo dnevnik, što god mislili o Cheovim političkim opredjeljenjima. ostaje nam osjećaj divljenja prema njemu uz fascinaciju činjenicom da je svojom smrću Che na kraju ipak postao pobjednik. Bolivijski predsjednik Barrientos ubrzo će stradati u neobjašnjenoj avionskoj nesreči, po mom mišljenju, s američkim blagoslovom, jednako kao što je Che stradao uz sovjetski. Većina drugih sudionika ubojstva doživjela je nasilnu smrt ili proživjela sramni život gori od smrti, poput egzekutora Maria Terrana. Samo par mjeseci nakon Cheove smrti započeti će famozna 1968. godina u kojoj će mladi cijelog svijeta demonstrirati, a Cheove slike nositi će se posvuda, najviše upravo u SAD-u. Neke zemlje Latinske Amerike postati će socijalističke, a ponegdje će započete gerilske borbe ipak uroditi plodom (Nikaragva), pa na kraju čak i u Kongu skoro 30 godina po Cheovom napuštanju te zemlje! Cheova smrt tj. utjecaj na te povijesne događaje očito nije zanemariv. Još i danas Memorijalni centar Chea na Kubi ostvaruje veliki broj posjeta, usprkos relativnoj političkoj i prometnoj izoliranosti. Brojne knjige koje je napisao Che stalno se izdaju na sve više jezika i ostvaruju visoku prodaju, a slijede ih i sve vrste memoara i biografija koje se odnose na njega. Stoga, za sve one koji žele pročitati jedan autentičan povijesni dokument putem kojeg će naučiti nešto važno i koji će ih potaknuti na razmišljanje Bolivijski dnevnik Che Guevare definitivno zaslužuje preporuku.

Moja ocjena: osam (8)

Branimir Bunjac
About Branimir Bunjac (37 Articles)
Dr.sc. Branimir Bunjac radi kao učitelj povijesti u OŠ Podturen. Predsjednik je Povijesnog društva Međimurske županije. Izdao je nekoliko knjiga povijesne tematike. Od 2016. godine saborski zastupnik.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*