Kultura je veoma širok pojam, ona je: ukupnost obrazovanja, znanja, vještina, etičkih i socijalnih osjećaja, društvenog ophođenja i ponašanja nekog pojedinca u odnosu prema drugome. U svrhu pisanja ovog eseja promatrala sam kulturu na nivou ranonovovjekovnog staleškog društva. Pošto je nemoguće promatrati kulture pojedinaca, pa ni lokalne i regionale kulture, pokušat ću ranonovovjekovnu kulturu generalizirati na nivou različitih staleških skupina. Jedan od glavnih ciljeva bit će mi razmatranje distinktivnosti i ekskluzivnosti, glavnih obilježja staleškog društva. Isto tako vidjet ću do koje su mjere  ta obilježja oblikovala elitnu i pučku kulturu te kako se u tim kulturama manifestira socijalna nejednakost. To ću učiniti razmatranjem triju glavnih staleških skupina: plemstva, građanstva i seljaštva.  Osim toga obratit ću pažnju na kulturnu tradiciju elite i puka na temelju književnosti, pjesništva i umjetnosti. Na kraju ću zaključiti jesu li su hijerarhiziranost i socijalna nejednakost društva uvjetovale oblikovanje elitne i pučke kulture te u kojoj mjeri je ta podjela uopće moguća. Još ću pokušati zaključiti sličnosti i različitosti elitne i pučke kulture u ranom novom vijeku i njihovo interakciju.

Ranonovojekovno društvo je različito od modernog po načinu privređivanja i ostvarivanja uvjeta za život. Glavna obilježja tog društva su socijalna nejednakost i hijerarhijska organizacija. Sve se to najbolje prepoznaje kroz sustav ranonovovjekovnih staleža. Staleži su velike društvene skupine koje se međusobno razlikuju po ekonomskom statusu, političkim pravima, životnim normama i pravnom položaju, a osim toga određeni su i subjektivnim kriterijima (npr. moral, savjest, vlastita svijest o pripadnosti nekom staležu). Za razliku od klasnog društva 19. stoljeća staleži se ne određuju prema statusu u procesu proizvodnje već po principu konzumacije sredstava za život, tj. prema količini materijalnog blagostanja koje stječu i načina na koji to iskorištavaju za potrebe života. Po mom mišljenju upravo bi taj specifičan način života i socijalni „ugled“ najbolje mogli odrediti pripadnost nekog pojedinca elitnoj, ili pučkoj kulturi

Prva velika staleška skupina koju sam obradila je plemstvo. Ono čini svega 1-2 % ukupne populacije, ali su zbog svojih dominijalnih i patrimonijalnih prava privilegirani u ekonomskom smislu te političkim i crkvenim službama pa zato čine vrh hijerarhijske organizacije. Ono napušta ratnički i apropira dvorsko – civilizirani habitus te se tako u ranom novom vijeku stvara novi tip dvorskog plemstva čime dvor postaje glavni ekonomski, kulturni i socijalni centar plemića. Analiziranjem glavnih obilježja plemstva u ranom novom vijeku zaključujem da oni definitivno pripadaju elitnoj kulturi što se najbolje manifestira u dvorsko – civiliziranom habitusu i viteškim akademijama koji svojom ekskluzivnošću i distinktivnošću odražavaju sva obilježja elitne kulture. Građanstvo je društveni stalež koji se počinje stvarati razvitkom gradova za vrijeme humanizma i renesanse, a svoj vrhunac doživljava u vrijeme francuske revolucije kada buržoazija postaje nositelj državnog suvereniteta. Iz toga se može zaključiti da je rani novi vijek bilo vrijeme razvitka i uspona građanstva. Ipak, treba napomenuti da građanstvo nije bilo homogeno po svom sastavu. U  građanstvo se u ranom novom vijeku svrstavaju: patricijat i veletrgovci, gradsko plemstvo, svećenstvo, obrtnici i trgovci, akademske profesije (liječnici, pravnici, umjetnici), žitelji grada bez građanskog prava (npr. sluge, nadničari, siromasi, šegrti, doseljenici) i marginalne skupine. Naravno, svi oni nemaju ista prava i uvjete života što bi značilo da ne dijele istu kulturu. Po mom mišljenju, građanstvo je najkompleksnija staleška skupina koju je teško svrstati u jednu od ove dvije kategorije. Krupno građanstvo definitivno je bliže elitnoj kulturi, ali ne u punom obujmu kao što je to plemstvo. S druge strane sitno građanstvo, žitelji bez građanskog prava, marginalne skupine, žene i lutalice mogu se svrstati u kategoriju pučke kulture, ali različitu od one seljaštva zbog drugačijeg načina življenja. Seljaštvu pripada najveći postotak stanovništva, čak 70 – 80%. To je staleška skupina koja zbog poljodjelstva i dalje čini osnovicu gospodarstva. Unatoč geografskim različitostima, seljaštvu diljem Europe zajednička je teritorijalna seljačka organizacija i socijalna organizacija porodice. U njoj je objedinjena proizvodnja i potrošnja te je karakterizira slaba podjela rada. Smatram da upravo selo i porodica uz ekonomsku, pravnu i političku ovisnost o feudalnom i zemaljskom vladaru čine okosnicu pučke kulture. Po meni, pučka kultura seljaštva najbolji je pokazatelj ekonomskih, socijalnih i pravnih uvjeta države, istinski duh pučke kulture sadržan je u komunalizmu seljačke zajednice.

Pučka kultura zbog svega navedenog definitivno nije homogena. Zato smatram da bi se pučku kulturu moglo najbolje definirati kao sve ono što nije elitno – kulturu seljaka, obrtnika, nižeg građanstva, lutalica, žena… Pučka kultura ne može se promatrati sa stajališta nacionalne isključivosti, kao što Burke prikazuje, ona se sastoji od zajedničkih europskih kulturnih dobara. Ona je također podložna promijeni jer kulturni fenomeni prelaze iz regije u regiju, iz viših klasa u niže slojeve i obratno. Pri tome se elitni i pučki fenomeni mijenjaju i adaptiraju novim životnim prilikama. Burke je primjerice istakao sloj putujućih trgovaca, pjevača i drugih lutalica kao posrednika u prenošenju kulturnih fenomena. Također svaka nasilna promjena kulture, većinom odozgo, rezultirala bi preoblikovanjem ne samo podređenih, već i hegemonističkih klasa. Elitna i pučka kultura se već po ovim pokazateljima po mnogočemu razlikuju, ali imaju i neke sličnosti. Njihova konvergencije i divergencije su ograničene ranonovovjekovnom državom. Konvergencije najviše dolaze do izražaja u pokornosti višoj vlasti i političkoj zavisnosti. U elitnoj kulturi to bi bio vladar kao najmoćnija osoba koja se u ranom novom vijeku lišila spona državnih staleža i u duhovnom smislu uzdigla na status božanstva. U pučkoj kulturi ta se zavisnost manifestira u podložništvu feudalnom, ili zemaljskom gospodaru. Ipak, elitna kultura je i dalje zadržala više političkih prava koja dolaze sa svim drugim privilegijima pa se u tom smislu elitna i pučka kultura veoma razlikuju. U ekonomskom aspektu elitna i pučka kultura su slične zbog sve veće nezavisnosti i blagostanja. Unatoč činjenici da društvena elita gubi brojna politička prava i privilegije, postaje ekonomski i upravno sve nezavisnija te počinje oblikovati specifičnu elitnu kulturu ranog novog vijeka što je po mom mišljenju rezultat dobre asimilacije na nove ekonomske i političke prilike. I kod puka možemo primijetiti određeni napredak i bolje uvjete života, no oni nove prilike nisu u potpunosti iskoristili  jer do njih nove spoznaje nisu doprle u toj mjeri. Iako se na ekonomskom polju mogu jasno zabilježiti rast i napredovanje, jaz između elite i puka postajao je sve veći. Promjena mentaliteta elite i puka još je jedan primjer konvergencije i divergencije. Može se reći da je motivacija i mentalitet običnog puka i sitnog građanstva ostao više- manje nepromijenjen čitav rani novi vijek. To se najbolje vidi u svakodnevnici i životnim vrijednostima. Jedini faktor koji je olakšao način života, ali ga nije promijenio, bio je tehnički napredak. Mislim da takve velike promjene u habitusu, kakvo je doživjelo plemstvo, u građanstva su i puka zaživjele tek u 19. stoljeću pod utjecajem industrijalizacije i revolucije. Zaključujem da se u ovom smislu ne može govoriti o jasnoj konvergenciji ili divergenciji elitne i pučke kulture zato što ona u cjelovitosti ne postoji. Država se sve više sekularizira, crkva i papa prestaju biti autoriteti što se odrazilo na elitnu i pučku kulturu. Konfesionalizacija Europe do temelja je promijenila i uzdrmala, ne samo odnose države i crkve, već i naroda (elite i puka).

Iz pojmova elitne i pučke kulture treba izdvojiti kulturnu tradiciju. U predindustrijskoj Europi mogu se prepoznati dvije kulturne tradicije: velika i mala. Velika obuhvaća klasičnu tradiciju koju prenose škole i sveučilišta kroz srednjovjekovnu skolastičku filozofiju i teologiju. Na nju su također utjecala duhovna kretanja renesanse, koja su oblikovala elitnu likovnu umjetnost i književnost, te znanstvenena revolucija prosvjetiteljstva osamnaestog stoljeća. Sve ono ostalo – narodne pjesme, priče, svete sličice, misteriji, farse, pučke knjižice i prije svega pučki blagdani spadaju u kategoriju male kulture. Važno je napomenuti da ove tradicije nisu ostale izolirane. Štoviše, viši i obrazovani slojevi nisu u pučkoj kulturi sudjelovali isključivo za vrijeme proslava običaja. Humanistički pjesnici uživali su u pučkim predstavama pjevača –pripovjedača; pučke balade cijenili su Izabela Španjolska, Ivan Grozni i Sofija od Danske. Osim toga plemići su bili pokrovitelji istaknutim narodnim umjetnicima poput pjesnika Tinodia i harfista Johna Parrya. Pučke pjesme i knjižice čitali su bogati, siromašni, obrazovani i neobrazovani. Jedan primjer toga su njemački pučki letci sedamnaestog stoljeća koju su bili namijenjeni svačijem ukusu. Plemići su također koristili predmete koje danas svrstavamo u proizvode narodne umjetnosti (finski drveni vrčevi – kasorea). Osim plemića u narodnoj su kulturi sudjelovali svećenici. Susresti svećenika da pleše i pjeva uživajući u pučkim svečanostima nije bio rijedak prizor. Dok neki interes i sudjelovanje elite u pučkim tradicijama pripisuju  zanimanju za narodni folklor, treba imati na umu da su mnogi plemići i svećenici u 16. i 17. stoljeću vrlo teško čitali i pisali. Iz svega navedenog može se zaključiti da se život seoskih plemića i svećenika nije uvelike razlikovao od načina života okolnih seljaka što je kontradiktorno dosadašnjim opažanjima na temelju staleškog položaja. Dvije kulturne tradicije ne podudaraju se simetrično s dvjema glavnim društvenim grupama – elitom i pukom. Do ove asimetrije dolazi radi prenošenja tradicije različitim putevima. Velika je tradicija prenošena formalno u školama i sveučilištima te je bila zatvorena. Dok je mala tradicija prenošena neformalno putem crkve, krčmi i sajmova. Obrazovani su plemići ostajali u dodiru s narodnom kulturom preko svojih majki, sestara, žena i kćeri. Sukladno tome mogu zaključiti da u predindustrijskoj Europi postoji razlika između većine kojoj je pučka kultura jedina kultura i manjine koja uz pristup velikoj, tj. visokoj kulturi, sudjeluje i u maloj – pučkoj kulturi. Za elitu ove tradicije imaju različite psihološke funkcije – velika je tradicija ozbiljna, dok na malu gledaju kao razonodu i zabavu. Tijekom vremena taj se odnos ipak mijenjao. Tijekom sedamnaestog, a pogotovo osamnaestog stoljeća više su se klase povlačile iz male tradicije čime je nastao sve veći jaz elite i puka.

Na kraju, zaključujem da ekskluzivnost i distinktivnost staleža u velikoj mjeri oblikuju elitnu i pučku kulturu. To je rezultat političkog, pravnog, ekonomskog, društvenog i upravnog statusa pojedinih skupina ljudi što u velikoj mjeri utječu na njihovu kulturu te rezultiraju konvergencijom i divergencijom elite i puka. Ipak, mislim da jasna podjela na elitnu i pučku kulturu ne postoji kao i zasebna elitna i pučka tradicija. Nakon razmatranja zaključila sam da jedino plemstvo u ranom novom vijeku može apsolutno pripadati elitnoj kulturi, a seljaštvo unatoč slojevitosti pučkoj. Habitus sitnog građanstva, obrtnika, putujućih trgovaca zbog neelitnih obilježja tradicionalno spadaju u pučku, ili narodnu kulturu. Ipak nakon razmatranja svrstala bi te društvene slojeve u prijelaznu kategoriju koja će što novi vijek dalje odmiče biti bliže elitnoj kulturi. To se najbolje vidi na primjeru sitne buržoazije koja će se pod utjecajem prosvjetiteljstva, a pogotovo francuske revolucije, uzdići nad plemstvom te će oni postati glavni nositelji elitne kulture u 19. stoljeću.