Novo:

Druga marokanska kriza

Druga marokanska kriza, poznata i pod nazivom Agadirska, nastavak je Prve marokanske krize, ali je za razliku od nje bila mnogo opasnija jer je ovaj put postojala realna mogućnost izbijanja rata između sukobljenih europskih sila. Ponovno su Francuska i Njemačka bile glavni akteri riješavanja marokanskog pitanja, ali nedvosmisleno uplitanje Velike Britanije u francusko-njemački konflikt krizi je dalo jačinu koja je mogla eskalirati u ratni sukob.


Sve nestabilnije političke prilike u Maroku nagnale su Francusku da prekrši odredbe konferencije u Algecirasu te da direktnom vojnom intervencijom uguši pobune koje su redovno izbijale protiv marokanske vlasti. Jedna takva pobuna izbila je u ožujku 1911. godine usmjerena protiv sultana Mulaja Hafida koji je 1907. na marokanskom tronu zamijenio svog brata, svrgnutog i protjeranog sultana Abdula Aziza. Pobuna je Francuzima dala razlog za vojnu intervenciju te su poslali jedan ekspediscijski korpus u grad Fez i još dva u Rabat i Shawiu, a akciju su opravdavali potrebom zaštite Europljana koji su živjeli u Maroku.(1) Njemačka je vlada, uplašena da će Francuzi zauzeti Maroko, a da pri tom neće Njemačkoj dati nikakve kompenzacije, na francusku akciju reagirala slanjem ratnog broda u marokansku luku Agadir. Bila je to direktna vojna prijetnja i odmah je uzburkala europske političke vode.

Samo dvije godine ranije ovakav razvoj situacije u Maroku i zaoštravanje francusko-njemačkih odnosa bili su malo vjerojatni. Francuska je i prije 1911. godine nekoliko puta vojno intervenirala u Maroko kako bi smirila pobune protiv sultanove vlasti, ali Nijemci, poučeni iskustvom iz Prve marokanske krize, nijednom nisu reagirali. Štoviše, u veljači 1909. godine Nijemci i Francuzi su postigli dogovor oko Maroka unatoč nestabilnosti europske politike uzrokovane Austro-ugarskom aneksijom Bosne i Hercegovine koja se dogodila iste te godine. Europsku su politiku i dalje definirali savezi suprostavljenih sila (Antanta i Trojni Savez), sve veća utrka u naoružanju, pogotovo između Velike Britanije i Njemačke, te sve izvjesnija mogućnost svjetskog rata, ali činilo se da su po pitanju Maroka Nijemci i Francuzi konačno pronašli zajednički jezik. Sporazumom potpisanim 09. veljače 1909. godine Njemačka je Francuskoj priznala posebne političke interese u Maroku u zamjenu za obećanje očuvanja integriteta Maroka te priznanje pune ravnopravnosti njemačkih ekonomskih interesa u toj državi.(2) Sporazum je dočekan toplo od strane francuske i njemačke javnosti te od strane britanske vlade, a njemački je car Wilhelm II francuskog veleposlanika u Parizu, Julesa Cambona, odlikovao Redom crvenog orla priznajući mu posebne zasluge za postizanje sporazuma.(3)

Kolonijalni posjedi europskih država u Africi početkom 20. stoljeća

Kolonijalni posjedi europskih država u Africi početkom 20. stoljeća

No, onda je u ožujku 1911. godine izbila već spomenuta pobuna u Fezu kojeg su pobunjeni Marokanci blokirali te doveli u pitanje sultanovu vlast i živote Europljana u tom gradu. Francuzi su odmah uvidjeli da je njihova marokanska politika stavljena pred iskušenje te da moraju odlučno reagirati žele li sačuvati svoj utjecaj i živote svojih sunarodnjaka u Maroku. Jules Cambon je 05. travnja 1911. obavjestio njemačkog ministra vanjskih poslova Alfreda von Kiderlen-Wächtera o francuskom planu slanja vojske u marokanske gradove.(4) Uvjeravao je njemačkog ministra da je francuska akcija plod nužnosti i više sile, da joj je jedini cilj očuvanje sultanove vlasti, života Europljana u Maroku i odredbi konferencije u Algecirasu.(5) Kiderlen-Wächter ga je odmah upozorio da takva francuska akcija znatno nadmašuje odredbe iz Algecirasa, da će ostaviti veliki dojam na njemačku vladu i javnost te da u Berlinu marokanskog Sultana, ukoliko ostane na vlasti uz pomoć francuske kontrole, neće više smatrati suverenim vladarom.(6) Bilo je to upozorenje Francuskoj da Njemačka neće sjediti prekriženih rukuu dok Francuzi zauzimaju marokanske gradove, ali s obzirom da njemački car i njegova vlada nisu uložili nikakav službeni protest, Francuzi su se odlučili za provođenje vojne akcije.

Početkom svibnja 1911. Franucuzi su iskrcali vojne snage u Maroko i započeli intervenciju, a nekoliko dana kasnije Španjolci su okupirali dva marokanska grada koji su bili u njihovoj sferi utjecaja.(7) Njemački car i njegov prvi ministar Theobald von Bethman-Holweg nisu bili protiv francuske akcije jer su se nadali da će Francuzi dio vojnih snaga koje su štitile francusko-njemačku granicu morati poslati u Maroko te tako njemačkoj vojsci olakšati posao u slučaju izbijanja rata. No, Kiderlen-Wächter je odlučio nastalu situaciju iskoristiti u njemačku korist te od Francuza izvući znatne kompenzacije. S tim ciljem napisao je memorandum kojeg je uručio Kaiseru dan prije Francuske intervencije, a u kojem je uvjeravao cara da se Francuzi nikada neće povući iz Maroka te da Njemačka mora iskoristiti priliku koja joj se nudi i prisliti Francusku da joj slobodu akcije u Maroku kompenzira svojim kolonijalnim posjedima u centralnoj Africi.(8) Nekoliko dana kasnije Kaiser je prihvatio plan Kiderlen-Wächter da Njemačka demonstracijom sile natjera Francusku na pregovore.

marokanska-druga-maroko-mapa

U pozadini inicijative njemačkog ministra vanjskih poslova bio je sukob njemačkih tvrtki oko eksploatacije marokanskih ruda i oko utjecaja na njemačku vladu. Naime, pojedini su njemački i francuski industrijalci uspješno surađivali u eksploataciji marokanskih bogastava, a zajedničke poslove francuske tvrtke Schneider-Creusot i njemačke Krupp-Thyssen odobravali su brojni utjecajni krugovi i u Njemačkoj i u Francuskoj.(9) Ali Kiderlen-Wächter je bio pod utjecajem tvrtke Braća Manesmann koja je djelovala u sklopu Pangermanske lige, radikalne političke organizacije koja je zagovarala ostvarenje njemačke Srednje Afrike (Mittelafrika) po uzoru na plan stvaranja njemačke Mitteleurope.(10) Tvrtka Braća Mannesmann je raznom propagandom pokušavala razbiti marokanski monopol tvrtke Krupp-Thyssen te se predstavljala kao jedini branitelj njemačkih interesa u Maroku.(11) Poslušnost Kiderlen-Wächtera i zakomplicirana situacija u Maroku bili su joj sjajna prilika za provođenje plana.

Dana 01. srpnja 1911. njemački se ratni brod Panther usidrio ispred marokanske luke Agadir. Njemačka je objavila da je brod poslan kako bi zaštitio živote Nijemaca i poslove njemačkih tvrtki u Maroku. Akciju nazvanu „Pantherin skok“ berlinska je vlada pravdala i činjenicom da su njemačke tvrtke same od vlade tražile pomoć i zaštitu što i nije potpuna neistina, ali je činjenica da je njemačko ministarstvo vanjskih poslova organiziralo potpisivanje peticije kojom su ista ta poduzeća zatražila pomoć od svoje vlade.(12) Dolazak Panthera u Agadir odmah je izazvao šok u svim važnijim političkim centrima, a pogotovo u Londonu i Parizu gdje su se pribojavali da ovaj puta Njemačka ne blefira nego da uistinu misli upotrijebiti silu.

Panther

Panther

Istog dana kada se Panther usidrio ispred Agadira predsjednik francuske vlade postao je Joseph Cailloux. Poput šefa francuske vlade u vrijeme Prve marokanske krize i Cailloux je bio spreman na prijateljske razgovore s Nijemcima te na kompenzacije. Želja mu je bila pridobiti Nijemce ponudom suradnje i podrške na izgradnji Bagdadske željeznice, velikom projektu kojeg je Njemačka već godinama mukom provodila na teritoriju Osmanskog Carstva i protiv kojeg su bile sve tri sile Antante, a pogotovo Rusija.(13) No, upravo su Rusi francuskom premijeru izbili adut iz ruke. Oni su s Nijemcima postigli dogovor oko podjele utjecaja na prostoru Perzije kojim su njemačkoj vladi dali slobodne ruke za gradnju spomenute željeznice.(14) Situacija je za Caillouxa izgledala izgubljeno pošto se nije želio upustiti u oštriji sukob s realno moćnijim protivnikom, ali spasit će ga Britanci koji će ovaj puta zauzeti puno čvršći stav prema Njemačkoj nego za vrijeme Prve marokanske krize.

David Lloyd George

David Lloyd George

U Londonu su se bojali da će Njemačka zauzeti dio marokanskog teritorija, ili da će joj ga Francuzi kompenzirati, a na kojem će onda Nijemci izgraditi vojnu bazu i luku te tako ugroziti Britansku pomorsku nadmoć i kontrolu strateški važnog Gibraltara. Bio je to osnovni razlog zbog kojeg su energično podržali svoju saveznicu. Zanimljivo je da je njemački politički vrh bio uvjeren da „Pantherin skok“ neće uzbuniti Britance jer je Agadir poprilično udaljen od Gibraltara.(15) Stoga su bili uvjereni da će Francuzi, ostavljeni na cjedilu od strane oba saveznika, biti primorani pristati na sve njemačke uvjete. No onda su Britanci odlučili napraviti iskorak pa je ministar financija David Lloyd George održao vatren govor u kojem je naglasio britanske aspiracije prema mirnom rješenju krize, ali je isto tako naglasio i da se Velika Britanija neće odreći svojih vitalnih interesa niti će pristati na mir pod svaku cijenu.(16) Bilo je to upozorenje Njemačkoj da London neće stajati po strani i tolerirati njemačke ucjene, a Francuskoj signal da ponovno može zauzeti čvršći stav u pregovorima s Berlinom. Dio britanskog kabineta i vojnog vrha je bio spreman prihvatiti i prijedlog francuskog ministra vanjskih poslova Julesa de Selvesa da pošalju jedan ratni brod u agadirsku luku i usidre ga pokraj Panthera. Prijedlog francuskog ministra je odbijen od strane većine članova vlade i admiraliteta, ali bio je to pokazatelj da su u Londonu spremni na upotrebu sile. Osim toga, u Velikoj Britaniji su izvršene određene vojne pripreme za slučaj izbijanja rata što opet pokazuje da su u Londonu njemačke prijetnje shvaćali ozbiljno i da su bili spremni ozbiljno i odgovoriti na njih.

Da je britanska vlada znala da Kiderlen-Wächter i njemačka vlada ne planiraju zauzimanje nijednog dijela Maroka, a kamoli izgradnju vojne luke, nego da zahtjevaju dio kontinentalne Afrike, vjerojatno bi drugačije postupali i pritiskali bi Pariz da se čim prije nagodi s Berlinom. Stoga su Cambon i Cailloux tijek pregovora s Nijemcima skrivali od svojih saveznika i francuske javnosti pa čak i od većine članova francuske vlade. Naime, od prvog dana pregovora koje su vodili Kiderlen-Wächter i Jules Cambon, njemački je ministar od Francuske, kao kompenzaciju za slobodno djelovanje u Maroku, zahtjevao ustupanje Njemačkoj cjelog Francuskog Konga. Cambon je upozorio njemačkog ministra da Francuska nikako ne može predati cijelu jednu koloniju, ali da može dati jedan veliki dio ukoliko Njemačka Francuskoj ustupi jedan manji dio svojeg kolonijalnog posjeda.(17) Kiderlen-Wachter je prijedlog naravno odbio pa su pregovori zapeli i njihov pozitivan ishod je doveden u pitanje. Ali onda je njemački car, neželeći eskaliranje vojnog sukoba, pritisnuo svojeg ministra da ubrza pregovore pa je Kiderlen-Wächter naredio da u okvirima Cambonovog prijedloga pronađe riješenje koje je najpovoljnije za Njemački Reich. Njemački je ministar stoga odustao od zahtjeva za cijelim Kongom te je u zamjenu ponudio dio njemačkog Kameruna i Toga, ali uz inzistiranje da Njemačka dobije dio Konga koji će joj omogućiti prilaz na Atlantik i na obalu rijeke Kongo.(18) Francuzi su uvjete prihvatili pa su pregovori polako privedeni kraju.

Alfred von Kiderlen-Wächter i Jules Cambon

Alfred von Kiderlen-Wächter i Jules Cambon

Sporazum je potpisan 04. studenog 1911. godine i odmah je izazvao val nezadovoljstava i u Francuskoj i u Njemačkoj. Francuska je dobila dozvolu da zaposjedne Maroko i pretvori ga u svoj protektorat dok je Njemačka zauzvrat dobila velik dio Francuskog Konga s prilazom na Atlantik i s dva prilaza na rijeke Kongo i Sanga te mogućnost izgradnje pomorske luke.(19) Njemačku je javnost, kolonijalne krugove i nacionalistički tisak ishod pregovora zgrozio jer su vjerovali da se od Francuza moglo dobiti puno više. Vladu i diplomaciiju se optuživalo za slabost i nesposobnost, a njemački je tisak predbacivao što su zbog nekoliko afričkih močvara riskirali izbijanje svjetskog rata.(20) Nije ih zadovoljavala ni činjenica što je Njemačka u budućnosti imala velike izglede pripojiti Belgijski Kongo za kojeg su aspiracije imali i Francuzi, ali su se sporazumom obvezali na konzultacije s Berlinom prilikom sve izvjesnije raspodjele i tog dijela Afrike.

Ni francuski pregovarači nisu prošli bolje jer je francuska javnost bila zgrožena ishodom i pogotovo tajnošću pregovora koje su vodili Cambon i Cailloux. Nedugo nakon otkrivanja sporazuma i njegovog sadržaja Cailloux je primoran dati ostavku na mjesto predsjednika vlade.

Prikaz raspodjele afričkih teritorija sporazumom između Cambona i Kiderlen-Wächter

Prikaz raspodjele afričkih teritorija sporazumom između Cambona i Kiderlen-Wächter

Agadirska je kriza na kraju ipak dobila mirno riješenje, ali je pokazala koliko je krhak svjetski poredak te da se može urušiti i najmanjim incidentom u bilo kojem djelu svijeta. Bila je opasnija od svih dotadašnjih jer je ovaj puta riješenje krize vojnim sukobom razmatrano kao ozbiljna opcija što bi, zbog sustava europskih saveza, neminovo rezultiralo europskim, odnosno svjetskim ratom. Mirno rješenje je na kraju ipak očuvalo međunarodni sustav sličan onome iz vremena Hladnog rata jer ga karakterizira sve veća utrka u naoružanju koja je s vremenom rješenje europskih problema diplomatskim pregovorima sve više stavljala u drugi plan.

Bilješke

1. S. B. Fay, The Origins of the World War, dostupno na:
http://www.yamaguchy.com/library/fay/origin_104.html
2. Isto.
3. Isto.
4. Isto. ; L. Kardum, Suton stare Europe; europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Zagreb 2009., str. 43.
5. S. B. Fay, n. dj.
6. Isto. ; L. Kardum, n. dj., str. 43.
7. P. Renouvin, Evropska kriza i Prvi svjetski rat, Sarajevo 1965., str. 136. ; Agadir Crisis, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Agadir_Crisis
8. L. Kardum, n. dj., str. 43. ; S. B. Fay, n. dj.
9. L. Kardum, n. dj., str. 43. ; A. J. P. Taylor, Borba za prevlast u Evropi, Sarajevo 1968., str. 422B
10. L. Kardum, n. dj., str. 43.
11. Isto, str. 43. ; A. J. P. Taylor, n. dj., 422B
12. L. Kardum, n. dj., str. 44. ; S. B. Fay, n. dj. ; H. Kissinger, Diplomacija, Zagreb, 2000., str. 174.
13. L. Kardum, n.dj., str. 44. ; A. J. P. Taylor, n. dj., str. 423.
14. A. J. P. Taylor, n. dj., str. 424.
15. Isto, str. 423B
16. L. Kardum, n. dj., str. 45. ; S. B. Fay, n. dj.
17. S. B. Fay, n. dj.
18. Isto. ; L. Kardum, n. dj., str. 45. ; O Bagdadskoj željeznici vidjeti: Baghdad Railway, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Baghdad_Railway ; O političkom i geopolitičkom značaju Bagdadske željeznice vidjeti: F. W. Engdahl, Stoljeće rata, Zagreb 2000., str. 47.-53.
19. L. Kardum, n. dj., str. 45. ; P. Renouvin, n. dj., str. 139.
20. P. Renouvin, n. dj., str. 139. ; H. Kissinger, n. dj., str. 174.-175.

Mato Bosnjak
About Mato Bosnjak (17 Articles)
Rođen sam 1983. godine u Tešnju, u Bosni i Hercegovini. 2010. godine diplomirao jednopredmetni studij povijesti na Hrvatskim studijima. Od siječnja 2008. godine honorarno radim u izdavačkoj kući Europapress holding, a nadam se skorom zaposlenju u nekoj od prosvjetnih djelatnosti. Marljivo i uporno skupljam knjige, fotografije, znanstvene i novinske članke s povijesnom tematikom, ali i s temama iz drugih humanističkih i društvenih znanosti (politologija, antropologija, sociologija itd.).