Nema mnogo povijesnih izvora o naseljavanju Židova na područje Ludbrega i okolice. Ono malo što nam je preostalo su matice rođenih, umrlih i vjenčanih, poneki sačuvani dokument ili usmena predaja. Prvi Židovi u Podravini su bili članovi pokrštene obitelji Ernuszt (Ernušt). Krajem 15. i do sredine 16. stoljeća pod njihovom su se upravom nalazili veliki posjedi u Podravini (Koprivnica, Đurđevac), Međimurju (Čakovec, Štrigova) te Ugarskoj. Obavljali su i niz crkveno-političkih funkcija i bili su svojevremeno najmoćnija obitelj u ovom dijelu Hrvatske. Ernušti se spominju do 19. stoljeća kada su bili vlasnici posjeda Slanje, nedaleko od Ludbrega.

Tokom 18. stoljeća Židovi u Ludbreg dolaze kao povremeni trgovci iz obližnjih gradova.To su bili putujući trgovci (hausireri) koji su proširivali svoj prostor trgovanja. Kao i u drugim mjestima, plaćali su tolerancijsku pristojbu lokalnim vlastima. Taj se namet naplaćivao svakom zgodom i na svakom mjestu pa se događalo da se taksa naplati i po nekoliko puta tijekom višednevnog sajmovanja što je predstavljalo veliki financijski problem za Židove, ali i poniženje. O tome saznajemo iz njihovih žalbi upućenih vlastima matičnog područja odakle su došli. Jedna takva pritužba Židova županije Zala spominje i Ludbreg, a s žalbom je priložena i potvrda koprivničkog gradskog suca na 2 forinte koje su utjerane od 2 Židova iz Rechnitza (dan. Austrija) na sajmu u Ludbregu 2.11.1768.

U ludbrešku Podravinu Židovi dolaze prvenstveno iz najbližih gradova: Koprivnice, Varaždina, Križevaca, Čakovca. Postoji mogućnost da su pojedinci židovske vjere boravili na ludbreškom posjedu knezova Batthyany, kao što je bio slučaj s nekolicinom protestanata u njegovoj službi. Sijelo Batthyanyevih je bilo u Körmendu, u Gradišću koje je bilo gusto naseljeno Židovima odakle su često dolazili u Hrvatsku.

Najviše Židova s ludbreškog područja potječe iz susjednih mađarskih županija Zala, Vas i Somogy te iz Gradišća, a pojedinci su dolazili iz svih krajeva Monarhije. Najviše se spominje gradišćanski gradić Schlaining iz kojeg su potekle obitelji: Rosenberger, Eisenstädter, Scheyer, Mitzky, Gestettner, Sonnenwald, Neumann, Weinrebe, Moses, Berl, Stern. Osim Schlaininga spominju se mjesta: Nagyatad, Gyönyös, Melek, Szombathely, Zajk, St.Kiraly, Banak, Nagykanisza, Agari, Tiloš, Muraszombathely, Keszthely, Czurgo, Lakenbach.

Osim poslovnih razloga, antisemitizma ili prenapučenosti, na iseljavanje Židova djelovale su i ženidbene veze. Naime, mladići bi dolazili po supruge i u druge pokrajine Monarhije, u Matičnoj knjizi vjenčanih ima zabilježenih više takvih slučajeva (npr. Emil Blass iz Sv. Barbare u Štajerskoj se oženio Zlatom Stern iz Malog Bukovca, Mikša Adler iz Nagy St.Mihalya se vjenčao sa Hedvigom Pajtaš iz Ludbrega, Adele Lindenfeld se udala za Davida Knopfa iz Temišvara).

Neka prezimena bi mogla upućivati na porijeklo obitelji – tako bi prezime Pollak potjecalo iz Poljske, a Schlesinger iz Šleske. Prezime Bonyhadi bi se moglo dovesti u vezu sa istoimenim mađarskim gradićem. Prema obiteljskoj predaji, Weinrebeovi potječu iz njemačkog Schwarzwalda.

Prvi naseljeni Židovi u Ludbregu su bile obitelji Samuela Brajera i Hirschl-Breiera čije se prisustvo može pratiti od 1800. prema evidencijama tolerancijske takse. Tada je u Ludbregu živjelo ukupno 9 Židova. Poznatu vlastelinsku gostionicu “K orlu” (kasniji hotel “Putnik”) u jednom je razdoblju u zakupu držao neki pivar Hirschl (ili Hirschl-Brauer). Podataka o drugim Židovima u Ludbregu ima od 1810. Prema navodima iz crkvenih knjiga te je godine u popisu vlasnika kuća i starješina domaćinstva upisana i jedna židovska obitelj. Radilo se o Joži Daiću (Josefu Deutschu) i njegovoj supruzi, osmero djece i služavki. Kako Židovi tada nisu smjeli posjedovati nekretnine, židovska obitelj je živjela u unajmljenoj vlastelinskoj kući kneza Filipa Batthyanya koja još postoji u ponešto izmijenjenom izgledu, a služila je za smještaj dvorskih službenika. To upućuje da su možda bili u službi Batthyanyevih. Josef Deutsch se bavio trgovinom, a njegova porodica je plaćala tolerancijsku pristojbu gradskom magistratu i bila oslobođena podavanja Crkvi. Kao inovjerci su bili izolirani od rimokatolika. Zajedno sa Deutschovima, 1847. se spominje i židovska obitelj Tausig koja je živjela u obližnjem Križovljanu.Kasnije se doseljavaju Rosenbergeri i Sonnenwaldi iz Gradiščća, a do 1860. još se spominju obitelji Gestettner, Milhofer, Diener  i Löbl. Gotovo su se svi bavili trgovinom, ili rjeđe ugostiteljstvom što je imalo smisla, budući da se radilo o isključivo poljoprivrednom kraju. S vremenom su Židovi dali novi polet ludbreškoj ekonomiji i udarili temelje nekim, i danas profitabilnim djelatnostima.

Prvim državnim popisom stanovništva iz 1857. dobili smo podatke i o broju prisutnih Židova. U kotaru Ludbreg popisano ih je preko stotinu, a najviše ih ima u Ludbregu (20) i Rasinji (14). U obližnjim gradovima ima ih mnogo više: Varaždin – 336, Koprivnica – 119, Zagreb – 756. Ludbreški Židovi su bili uključeni u rad Izraelitičke općine u Koprivnici, a kako se njihov broj povećavao, ubrzo su osnovali vlastitu općinu.

Porijeklo Židova ludbreškog kraja