Novo:

Djeca iz Rame 1942. na prehrani u Zagrebu i okolici 1942. i 1943 g.

Ovo je sažetak referata koji je održan na simpoziju „Mudrost Rame“, na Šćitu 4. srpnja 2009. Donosi se i popis djece iz Rame na prehrani 1942. i  1943. godine, te  popis 1945. i 1946. godine.  Upućujem poziva svima koji su zainteresirani da pomognu upotpuniti jedan i drugi Popis djece. Poželjno bi bilo javiti autoru ovog popisa netočan navoda, ili nestanak djeteta a zna se da je otišlo u toj grupi od kuće.

1. Uvod

Rama je poznata po seobama i raseljavanju. Misao iz poslovice nam je poznata: „Rama sve naseli a sebe ne raseli“. U svojoj stoljetnoj povijesti najpoznatija seoba je bila 1687. godine, a seobe u 20. stoljeću su bile brojne: od odlazaka na radu u inozemstvo do seobe prije potopa jezera i najnovijih iseljavanja poslije obrambenog rata. Seoba o kojoj je ovdje riječ ne odnosi se na odrasle nego na djecu i to na njihovo odlazak na prehranu 1942. i 1943. godine. Postavlja se pitanje koji su razlozi navela odlazak 493 djece na prehranu? Ovaj članak gleda istražiti povijesne izvore i na temelju njih rekonstruirati one kobne ratne događaje kao i kartoteku u koju su bila popisana djeca iz Rame. Nadalje u referatu se pita tko je organizirao odlazak  i prijem djece? U kojim mjestima su djeca primljena i što su radila? U tim godinama u Zagrebu je bila humanitarna kriza glede smještaja djece. Ipak uz pomoć nadbiskupa Alojzija Stepinca sva su djeca primljena i smještena po župama. . Preokret 1945. i dolazak komunističke partije na vlast stvorila je nove perspektive za  djecu iz Rame koja su bila na prehrani. Nova je vlast nanovo popisala svu djecu i jedan dio poslali u domove na zanate i preodgoj a drugi dio djece se vratio svojim kućama ili je bio posvojen po obiteljima. Referat se pita koliko se djece vratilo i koliko ih je nestalo u tom poratnom vremenu? I u zaključku se žele istaći pozitivne strane  ove akcije spašavanja djece.

2. Uzroci odlaska djeca na prehranu a to je ratno stanje 1942. i 1943. godine

Raspadom Jugoslavije Rama se našla u sastavu Nezavisne države Hrvatske. Politički ona je činila jedan kotar sa sjedištem u Prozoru i općinam u Prozoru i Šćitu.
Kroz Ramu je u tome vremenu prošlo nekoliko različitih vojska. Svaka je od njih iza sebe ostavila ljudske žrtve, pustoš, jad i bijedu.
Prva vojska koja je poslije uspostave NDH 1942. prošla kroz Ramu bila je njemačka vojska.
Druga vojska koja došla te iste 1941. godine u listopadu bila je talijanska vojska.
Treća vojska koja je došla u svibnju 1942. bili su partizani. Oni su došli iz Zahuma, sa Zvirnjače. Oni će se ponovo vratiti u veljači 1943. godine i u krvavoj bitci poraziti talijansku vojsku.
Četvrta vojska koja dolazi u Ramu bili su četnici. Oni dolaze kao saveznici talijanske vojske koji bi trebalo protjerati partizane iz Ramskog i Duvanjskog kraja.
A zapravo cilj im je bio opljačkati hranu i novac, oteti konje i ostalu stoku. Da to postignu prvo su ubijali sve muške: djecu i odrasle. Mjera im je bila talijanska mala puška. Oni koju su bila viši od nje četnici su ih klali ili ubijali, a žene i djevojke su silovali. Među ljudima je najprije bilo neko naivno vjerovanje da im neće ništa učiniti jer su nedužni, a onda je zavladao strah i panika. Koji su na vrijeme uspjeli pobjeći i skloniti se, spasili su se.

Važno je bilo spasiti djecu

U pohodima vojski u te tri prve godine rata 1941., 1942. i 1943., župe su bile bez svećenika osim franjevačkog samostana i župe Šćit. Veliki je zločin što su partizani na Šćitu zapalili crkvu i samostan, uništili neprocjenjivo blago arhiva i knjižnice a uz to još ubili gvardijana fra Julijana Jurkovića , i vikara fra Viktora Sliškovića odveli i na nepoznatom mjestu mučke likvidirali. Velik je zločin što su ga četnici izveli tri mjeseca poslije po selima cijele Rame da su ubili preko 1000 nevinih ljudi, popalili kuće i uništili ljetinu.
Dolazak za župnika fra Marijana Brkić i gvardijan fra Mladen Lucić narodu je vraćena nada i pouzdanje. Tako je poslije pohoda četnika prva misa bila na Šćitu 15. studenog 1942. A franjevci su sa Šćita obilazili  susjedni župe Prozor, Uzdol i  Solakovu Kulu i ljudima donosili Božju utjehu.

Stanje u pučanstvu je bilo katastrofalno: zavladala je panika , zatim glad i tifus od kojeg su brojni umrli. Budući da je bilo mnogo siročadi bez roditelj, javila se ideja da se djecu siročad smjesti na sigurno i prehrani one zime 1942. i 1943. godine. Načelnik općine Gornja Rama Jure Žilić i  poslanik u Hrvatskom saboru u Zagreb Nikola Kovačević pokrenuli su akciju da se djecu povede na prehranu u Zagreb. Nikola Kovačević stupio je u kontakt s hrvatskim Caritasom iz Zagreba i sestrama milosrdnicama. Trebalo je djecu dovesti u sabirne centre, zatim vlakom prevesti do Sarajeva i dalje do Zagreba. U kratkom vremenu jednu grupu djecu su skupili na Šćitu i Prozoru  i prevezli na željezničke stanice Rama, koja 30 km  udaljena od mjesta. Druga grupa djece su preko Raduše prebjegla  u Bugojno i Donji Vakuf i odatle vlakom otpremljena za Travnik odnosno za Sarajevo i Zagreb. U pratnji djece bila su sestre milosrdnice koje su se brinule za njih dok su bili u grupi. Svako je dijete na sebi imalo malo vrećicu na vratu s imenom i prezimenom. Neka su djeca bila i po tri mjeseca stara, a neka su imala i 15 godina.
Neka su djeca odsjela u domu za siročad u Reljevu kod Sarajeva gdje su ostala i do kraja rata. A neka su upućena u Zagreb. Polazak je bio između 6. i 20. studenoga a u Zagrebu su posljednji došli 16.prosinca kad se završavao popis djece u kartoteku. U toj grupi bilo je 359 djece.

Drugi konvoj djece za prehranu iz Rame otišao je polovicom travnja 1943.godine. U toj grupi je bilo 133 djece koja su na sličan način bila smještena u Zagrebu i okolici.
Rastanak djece s rodnim zavičajem i roditeljima, koji su ih još imali,  bio težak i bolan, bilo je mnogo suza. Ali svi su bili ispunjeni iščekivanjem i nadom da će imati što jesti, da će imati odjeću i topao dom. Kad su došli u Zagreb nastupilo je humanitarna kriza. Nitko nije očekivao  toliko djece, njih oko 500 koliko ih je došlo u Zagreb. Istovremeno bilo je 5000 djece iz Stare Gradiške, Kozare i Like koja su se raspodjeljivala po domovima i po obiteljima u Hrvatskom Zagorju , Prigorju, Moslavini i Slavoniji u brizi akcije Dijane Budisavljević. Stoga su neku  ramsku djecu smjestili u prihvatni dom Caritasa ispod katedrale, a neku su smjestili u vojne kasarne na Črnomercu. Nadbiskup Alojzije Stepinac je pozvao dekane i župnike iz okolice Zagreba da pozovu obitelj i prihvate djecu iz Rame na prehranu. I tako su kod dobrih obitelji mnogi našli privremeno sklonište i obiteljski smještaj.
U oba konvoja  1942. i 1943. bilo je 493 djece. Najviše ih je bilo u dobi između 7 i 12 godina: 218 djece, zatim 131 dijete između 6 godine i jedne godine, a 121 dijete je bilo između 12 i 22 godine.

Objavljujem  popis djece prema Kartoteci djece iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Dodatne tablice i popisi su dostupni članovima Hrvatskog povijesnog portala u Deponiji dokumenta.

Upućujem poziv svima koji su zainteresirani da pomognu upotpuniti ovaj popis djece. Poželjno bi bilo javiti autoru ovog popisa netočan navoda, ili nestanak djeteta a zna se da je otišlo u toj grupi od kuće.

Matej Škarica
About Matej Škarica (31 Articles)
Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2005. godine završava studij novinarstva. Godine 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru upisuje poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu, smjer novinarstvo. Sudjelovao je u uređivanju nekoliko tiskovina, a usporedo piše tekstove i za mrežna elektronska glasila. Objavljuje uglavnom na internetu. Član je i suradnik udruge Ramska zajednica Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autor je knjige "Propaganda kroz europsku povijest".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*