Novo:

Dinarska četnička divizija – zaključak

Dokazivanje ili utvrđivanje činjeničnog stanja koje sam nastojao provesti u ovome radu utvrdilo je i proširilo moje spoznaje o karakteru i djelovanju Dinarske četničke divizije. S obzirom na svoj politički program koji je bio naznačen programskim osnovama četničkog pokreta, četnici su apsolutno bili dosljedni u svojoj politici genocida i etničkog čiščenja «nesrpskog» stanovništva sa prostora tzv. «srpskih zemalja» na zapadnoj crti Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Karlobag.

Dinarska četnička divizija je taj program pokušala provesti kao jedan od eksponenata velikosrpske politike oslanjajući se na sve koji su joj u zadatom trenutku bili od koristi. Kao što se vidjelo iz povijesti četništva u Hrvatskoj, osjećaj pripadnosti Kraljevini Jugoslaviji i želja za hegemonijom Srbije u toj istoj državi bio je često prezentiran kroz četničke organizacije na područjima koja su bila pretežno naseljena Srbima i kroz nasilne postupke prema Hrvatima i ostalom nesrpskom stanovništvu. To se nasilje samo prenijelo u jedan drugi ratni kontekst sa puno težim posljedicama. To je nasilje dobilo politički okvir u obliku Dinarske četničke divizije koja je zapravo institucionalizirala teror.

Kao opravdanje za teror nad hrvatskim stanovništvom četnici su nalazili u zločinima koje su činile ustaše nas Srbima u NDH. Iz tog razloga su vršili i napade ne samo na civilno stanovništvo, već i na manje oružane formacije hrvatske vojske. Iako su bili zakleti neprijatelji ustaša i hrvatske države ipak ih je borba za opstanak njihovih političkih ciljeva natjerala da postupno prijeđu i u otvorenu suradnju sa hrvatskim vlastima i ustašama.

Rat bez milosti i sažaljenja nije zaživio u realizaciji četnika Dinarske divizije, jer im je bila potrebna pomoć ustaških vlasti u borbi protiv NOP-a. Pomoć koju su hrvatske vlasti pružale četnicima bila je izražena ne samo kroz vojnu suradnju protiv zajedničkog neprijatelja – partizanskog pokreta predvođenog komunistima, nego se i nastojalo pomagati civilnom srpskom stanovništvu kako bi se zaboravio teror ustaša.  Kada se uzmu u obzir razmjeri nasilja i terora ustaša prema Srbima u Hrvatskoj i kada se civilne žrtve broje u desecima tisuća, onda je jako teško shvatiti kako netko može surađivati sa svojim «krvnikom».

Mislim da se u odnosu prema ustašama, odnosno hrvatskim vlastima, može tražiti i jedan od razloga za diferencijaciju u srpskom ustaničkom pokretu u srpnju 1941. godine. Oni koji su bili nepomirljivi prema ustašama i koji su htjeli kazniti ustaške zločine pod svaku cijenu odlazili su u partizane i nisu pristajali na kompromise sa neprijateljem već su radili na tome da ga pobijede, dok su drugi odlazili i ostajali u četničkim jedinicama jer im očito i samima zločin nije bio stran, tako da su mogli lako nakon zločinačkih pohoda na hrvatsko i muslimansko stanovništvo zaboravljati ustaške zločine. Još kada je zločin institucionaliziran u četničkom programu koji propagira etnički čistu veliku Srbiju, a on je dijametralno suprotan programu KPJ koja se zalaže za novu federativnu Jugoslaviju uređenu na ravnopravnim osnovama svih naroda, odnosno kroz sve vrijeme rata propagira «bratstvo i jedinstvo» s novim sustavom vlasti «radnika i seljaka» po uzoru na SSSR,zadatak se čini jednostavnijim.

Zbog ideoloških razlika četnici su zapravo jedinog neprijatelja imali u partizanima, tako da su se brutalno obračunavali ne samo sa pripadnicima NOP-a, borcima partizanima, aktivistima KPJ, NOO-a, AFŽ-a i  USAOJ-a, već i sa članovima njihovih obitelji. Iako je borba između partizana i četnika bila do kraja rata, ipak su partizani cijelo vrijeme pozivali u svoje redove četničke borce, što nije vrijedilo i za ustaše, što su mnogi obilno koristili.

Iako su u Elaboratu Talijani navedeni ako neprijatelji Srba, u stvarnosti su oni zapravo bili najbolji prijatelji četnika Dinarske četničke divizije. Bez pomoći Talijana četnički pokret u Hrvatskoj vjerojatno ne bi niti postojao. Da su Talijani htjeli mogli su vrlo jednostavno zabraniti u svojoj interesnoj sferi četničke postrojbe koje bi vrlo teško, ako ne i nemoguće samostalno funkcionirale. Talijani su vrlo izdašno pomagali četnike oružjem i vojnim materijalom, hranom, novcem kako bi ih zapravo iskoristili kao sredstvo protiv partizana (tako su manje koristili svoje jedinice), ali i kao saveznike u svojim političkim igrama protiv Hrvatske. Politička zadaća Dinarske divizije koja se očituje u tezi ”ne diraj me,  jer te ne diram”  je uspješno obavljena.

Autori Elaborata kažu da se uhvaćeni Nijemci trebaju «klati zubima, ako u tim momentima ne bude bilo oružja». Nažalost po autore, četnici Dinarske divizije su kao i u nekim prethodnim zadaćama bili izrazito neuspješni. Borbu protiv Nijemaca četnici nikada nisu razvili, jer su im bili itekako korisni. Suradnja sa Nijemcima je svoje prave razmjere poprimila nakon kapitulacije Italije, od rujna 1943., kada su četnici morali tražiti novoga «sponzora» u Nijemcima za svoj opstanak na političkoj pozornici. Suradnja je bila malo lošija nego li sa Talijanima jer su Nijemci ipak bili organiziraniji, pa četnici nisu mogli slati lažne izvještaje o brojnom stanju kako bi dobili što više pomoći, a i morali su uspješno izvršavati od Nijemaca postavljene vojne zadatke.

No, četnicima svi ovi savezi nisu pomogli da ostvare svoje ciljeve u Drugom svjetskom ratu, jer su se svrstali među poraženi nacistički, fašistički i ustaški režim,  koji su zajedno producirali brojna stradanja ljudi na ovim prostorima. Presudan je bio uspješan oružani otpor naroda organiziranog u partizanskom pokretu pod rukovodstvom KPJ koji je četnicima nanio presudan vojnički poraz od kojeg se nisu mogli oporaviti do kraja rata uz svu podršku okupatora. Politika zločina je nakon rata 1945. sankcionirana pobjedom zapadnih saveznika, odnosno pobjedom partizanskog pokreta. Iako poražena, zločinačka politika četničkog pokreta Draže Mihailovića, Momčila Đujića i ostalih četničkih vođa je nažalost i danas atraktivna i primamljiva za one koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da Srbija još uvijek nije «Velika».

Članci iz feljtona o “Dinarskoj četničkoj diviziji”:

Četničke organizacije u Hrvatskoj do 1941. godine

Četnički pokret 1941. godine u Srbiji i Hrvatskoj

Programska osnova četničkog pokreta

Unutarnja struktura Dinarske četničke divizije

Odnos dinarske četničke divizije i vlasti NDH

Dinarska četnička divizija i narodnooslobodilački pokret

Dinarska četnička divizija i njemački okupator

Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora

Zločinački karakter dinarske četničke divizije i njegove posljedice

Odlazak četničke divizije iz kninske krajine i predaja saveznicima

Dinarska četnička divizija – zaključak

Domagoj Zovak
About Domagoj Zovak (11 Articles)
Jednopredmetni studij povijesti završio je na Hrvatskim studijima obranom diplomskog rada pod naslovom "Dinarska četnička divizija (u svjetlu povijesnih izvora)". Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu Društva studenata povijesti Ivan Lučić-Lucius (DSP). Sudjelovao je u organizaciji dvije terenske nastave (Srednjovjekovni grad na istočnoj obali Jadrana, 02.-09. studenoga 2005., te Dvorci i utvrde Slavonije, 19-22. svibnja 2006.). Također je sudjelovao u organizaciji znanstvenog kolokvija Tajna društva u Hrvatskoj kroz povijest (14. prosinca 2005.) kao i u radu zbornika radova Društva studenata povijesti «Lucius». Od rujna 2007. polaznik je poslijediplomskog doktorskog studija «Hrvatska moderna i suvremena povijest u europskom i svjetskom kontekstu u 19. i 20. st.» na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2007. godine zaposlen je u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu kao arhivist na Odjelu za zaštitu, obradu i korištenje arhivskog gradiva.