Novo:

Dinarska četnička divizija i narodnooslobodilački pokret

Feljton o Dinarskoj četničkoj diviziji

Narodnooslobodilački pokret ili poznatiji kao partizanski pokret organiziran i predvođen od KPJ predstavljao je za četnički pokret neprijatelja br. 1., što su oni stalno isticali. Zato su jedni druge nastojali svim sredstvima onemogućiti i neutralizirati, a jedan od načina bio je međusobno proglašavanje narodnim «izdajnicima», što je u praksi značilo njihovu političku, a često i fizičku likvidaciju. Tako se npr. u Bosni Uroš Drenović, zapovjednik Četničkog odreda «Kočić», zbog pomaganja Talijanima u borbama za Mrkonjić Grad, pokazao u očima partizana kao «izdajnik». Zato je partizanski Operativni štab NOP-a za Bosansku krajinu 27. II. 1942. odlučio da više ne može biti razgovora sa Drenovićem i ostalim izdajnicima, kao što su Mane Rokvić, pop Đujić, Longo Novaković i drugi «četničko-talijanski zločinci i pljačkaši».(1)

U proljeće 1942. rukovodstvo NOP-a je na osnovu prikupljenih obavijesti utvrdilo neke značajke četničkih pozicija u Hrvatskoj. Tako su konstatirali da je najjači centar četničkih snaga na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije. Te snage su koncentrirane u sklopu Dinarske četničke divizije. Politički centar se nalazi u Splitu, odakle se upućuju glavne smjernice za organiziranje i djelovanje četničkih snaga na terenu. Glavne četničke vođe u gradovima su I. T. Birčanin, Sergije Urukalo, dr. Niko Novaković Longo, a na terenu glavnu riječ imaju M. Đujić, Vlado Novaković, Ž. Brković, P. Popović, S. Rađenović. Četnička promidžba, u kojoj prednjači Đujić, u prvom je redu usmjerena protiv NOP-a, i kroz nju se nastoji kompromitirati NOP, nastoji ga se optužiti kao glavnog krivca za teror nad srpskim stanovništvom, ujedno teži se ka poistovjećivanju ustaša i partizana.(2)

U svibnju 1942. su svi zapovjednici na četničkoj konferenciji Tromeđe prihvatili zahtjev vojvode I. T. Birčanina o bezuvjetnom napadu na partizane. No, četnički zapovjednici nisu uspijevali povesti u borbu ni približno onoliko četnika koliko ih je bilo na spisku za sljedovanje i plaće kod talijanskog zapovjedništva. Uz to je postojao i problem odsustva jedinstvenog četničkog zapovjedništva, jer je svaki zapovjednik vukao na svoju stranu i gledao samo na svoj teritorij jer se bojao da ne bi netko od drugih zapovjednika bio previše zapažen i proširio svoje područje djelovanja.(3)

Prva značajnija akcija četnika je bio pokušaj opkoljavanja partizanskog Kombiniranog odreda koji je bio zadužen za «operaciju čišćenja teritorija od četnika i uništavanje neprijateljskih komunikacija». Pokušaj četnika je propao, kao i zasjeda za zapovjednika partizanskog Glavnog štaba Hrvatske Ivana Rukavinu.(4)

Koliko je bila nepremostiva razlika između četnika i partizana, i kolika je brutalnost primjenjivana u toj borbi može se iščitati i iz jednog prijetećeg pisma koje je bilo upućeno partizanima s ciljem povratka četnika koje su partizani zarobili. Pismo je upućeno Joši Durbabi, zapovjedniku partizanskog odreda:

«Ako mi ne vratite naše borce, biću prinuđen da poništim sve partizanske familije i to: za Lazu Bijelića iz sela Strmice-ubijamo Joše Durbabe ženu i sina i sve mu spaljivamo; za Đuru Kotoraša, uništavamo i ubijamo ženu Marka Durbabe i sve njegovo, koji je tamo sa dve ćerke; za Jejinu Todu ubijamo i uništavamo Đujića Niku i svu njegovu familiju, čiji je sin kod vas Veljko; za Stevu Ćuruviju ubijamo oca i mater Mile Đujića, koji je kod Vas; za Medića Đorđa ubijamo i poništavamo Žabarovu familiju; za sve ostale naše ljude koji su jutros tamo zarobljeni ili se predali vama, imaju se svi pustiti kući sa oružjem i priborom, u protivnom će biti sve familije pristalice partizana uništene i spaljene. Ovo isto važi i za selo Kninsko Polje».(5)

Josip Broz Tito, vrhovni partizanski zapovjednik NOV i PO Jugoslavije uočio je vojno-politički značaj Kninske krajine, pa je na kraju ljeta 1942. uputio znatne snage na Tromeđu s ciljem da se razbiju četničke jedinice i da se radi na onesposobljavanju prometa Bos. Grahovo-Knin. U tom naumu partizane je trebalo spriječiti oko 20.000 Talijana i oko 2.500 četnika, koji zajedno s ustašama i domobranima poduzimaju operaciju «Dinara» s ciljem da zaposjednu slobodnu partizansku teritoriju u jugozapadnoj Bosanskoj krajini i odbace jedinice NOV i POJ dalje na sjever gdje su djelovale njemačke snage. Nakon početnih uspjeha prvih dana, četnici i Talijani su na prostor Knin-B.Grahovo prešli u obranu.(7)
Prvi veliki poraz jednog od pukova Dinarske četničke divizije od partizana bio je u Gračacu 24. listopada 1942. godine kada je Četnički puk Vožd Karađorđe razbijen od partizanske Treće ličke brigade. Tada je poginulo 60 četnika, među kojima i zapovjednik 1. bataljuna Dane Stanisavljević Cicvara.

Partizani su učestalim napadima uspjeli osvojiti Bosansko Grahovo i Vrliku, poraziti četnike u Plavnu, Golubiću, Podinarju i Kosovskoj dolini, te stalnim napadima na Strmicu, dovesti četnike dinarske oblasti u tešku vojno-političku situaciju. Dinarska četnička oblast tražila je pomoć na sve strane. Ona se najprije okreće svojim bataljunima pozivajući borce da izdrže, jer «na muci se poznaju junaci». Istodobno vojvoda Đujić primjenjuje represivne mjere prema obiteljima četnika prebjeglih u partizane. Pri stožerima četničkih brigada i pukova osnivaju se prijeki vojni sudovi koji izriču kazne svima onima za koje se utvrdi da su destruktivni element.(8)

Borba između četnika i partizana na Tromeđi je bila intenzivna, jer su partizani stalno zadavali udarce četnicima. Nekada uspješno, a ponekad i neuspješno. Tako su 15. siječnja 1943 partizani napali talijansku i četničku posadu u Gračacu i nakon cjelodnevne borbe se morali povući. Iza sebe su ostavili  oko 250 mrtvih Talijana i četnika, te veći broj ranjenih, dok su partizani u svojim redovima imali 40 mrtvih i 67 ranjenih i 57 nestalih, a zarobili su 115 četnika.(9)

Kakva je bila situacija na kninskom području u svibnju 1943. vidimo iz partizanskog izvješća «Štaba kninskog sektora». Tako se u njemu navodilo kako se na čitavom tom području opaža brojčana nadmoć neprijatelja, posebno četnika, jer su uspjeli na teritoriji Kninske krajine i Dinare mobilizirati veći broj boraca. Mobilizaciju su vršili na način što bi preko noći opkolili selo i sve sposobne ljude odveli u Knin. Na taj su način od ostataka razbijenih četnika sa teritorija Like i Bosne stvorili «jaku kolonu» od oko 3.000 četnika. U Žegaru se nalazi 1.000 boraca. U izvješću se navodi da je Đujićev zamjenik bio po Bukovici i držao zborove pozivajući sve da se dignu na oružje jer dolaze Englezi i vode kralja Petra. Priliv u antikomunističku miliciju je veći, što ide na ruku Talijanima koji vrše pripreme za napuštanje ovoga teritorija i nastoje da pod svaku cijenu ojačaju te bande kao četnike jer se doznaje da će Bukovica pasti u ruke četnicima.(10)

Važan segment partizanske borbe protiv četnika je bio i propagandni rat u kojem je bilo potrebno razbiti politički utjecaj koji su četnici imali u narodu, jer njima «još uvijek zvone u ušima riječi londonskog radija o heroju Draži, a četnički mu bandit šapće, kako Draža od njega traži da stupi u četničke redove u službu okupatora. Govore mu o sporazumu Vrhovne komande (četničke, D.Z.) s Talijanima koji je u interesu srpskog naroda, plaše se palenjem sela, domova itd… Mobilizirani četnik i njegova okolina znaju da on služi okupatoru, ali ne smatraju to izdajom…On živi pod dojmom da se bori za srpski narod, okupator ga hrani, živi u garnizonima i tek kadkad mora poći u borbu. Ako pak priđe partizanima, očekuje ga teška borba, a okupator će poduzeti sve represalije protiv njegove familije i imanja». O političkom odgoju u partizanskim jedinicama brinuli su se politički komesari koji su za to dobili mandat od komunističke partije kao njeni istaknuti članovi.(11)

Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, maršal Josip Broz Tito, uputio je proglas svim «švabobrancima i okupatorskim slugama» u kojem izjavljuje da: «Svi oni koji se poslije 15. rujna 1944. nađu u vojnim jedinicama domobranstva i četnika, kao i svi oni koji se poslije toga datuma budu borili protiv NOV bit će suđeni kao narodni izdajnici…Neka svak bude siguran da nitko neće izbjeći zasluženoj kazni. Također i svi oni koji budu nadalje pomagali domobrane i četnike biti će teško kažnjeni».(12)

Odazivajući se na ovaj  i neki od ponovljenih Titovih proglasa istog sadržaja ili na opću mobilizaciju koja se provodila nakon zauzimanja od partizanskih postrojbi pojedinih gradova, mjesta i područja, uključujući i ona na kojima su četnici djelovali, velika većina četnika našla se krajem rata u partizanskim postrojbama među kojima i mnogi četnici Dinarske četničke divizije.

Naime, postrojbe Osmog (Dalmatinskog) korpusa NOVJ su u rujnu 1944. započeli niz pothvata za konačno oslobođenje Dalmacije pri čemu je  tzv. «Kninska operacija» činila njihov najvažniji i završni dio. «Kninska operacija» ima uvodne borbe i djelovanja na prilazima Kninu s južne, istočne i zapadne strane (od 7. do 25. studenoga), glavne borbe (26. studenoga do 4. prosinca kada je oslobođen Knin) i završno «gonjenje» neprijatelja do oslobođenja Otrića u Lici 9. prosinca 1944. U operaciji je sudjelovalo s partizanske strane oko 49.500 boraca koji su protiv sebe imali oko 20.000 neprijateljskih vojnika sastavljenih od 14.000 Nijemaca, 1.500 ustaša i domobrana, te četničkih snaga Dinarske četničke oblasti sa oko 4.500 vojnika. (13)

Pothvati 8. dalmatinskog korpusa NOVJ i njegovo izbijanje pred Knin rezultirali su pomutnjom i panikom između četničkih stožera, posebno kod Đujića i Bogunovića, koji su tih dana razvijali promidžbu da će zapadni saveznici, slično kao u Grčkoj, iskrcati svoje trupe i dovesti kralja, i zajedno sa njima ugušiti NOP. Među četničkim zapovjednicima je bilo tada govora o povlačenju u Liku ili Istru bliže zapadnim saveznicima. Drugi su bili protiv jer su smatrali da se obranom Knina čuva velika Srbija. Četničke postrojbe nisu imale samostalan front obrane, već su bile uklopljene u obranu između njemačkih postrojbi, dok su ostaci ustaških postrojbi bili gotovo nesposobni za borbu, pa su ih njemačke snage evakuirale u Bihać.(14)

Nakon tri mjeseca borbi «Kninska operacija» je uspješno okončana 9. prosinca 1944., time je oslobođena i cijela Dalmacija s gradovima Dubrovnikom, Splitom, Zadrom, Šibenikom i Kninom. Oslobođenjem Dalmacije i razbijanjem Đujićevih četnika NOP se potpuno učvrstio i proširio svoje pozicije na jadranskoj obali i u bližem zaleđu, čvršće se povezao sa NOP-om iz Hercegovine, Bosne, Like.(15)

Naziv jedinice

Brojno stanje jedinica Osmog korpusa NOVH

31.10.

1943.

31.12.

1943.

31.8.

1944.

30.11.

1944.

31.12.

1944.

28.2.

1945.

31.3.

1945.

30.4.

1945.

Štab korp. i prištap. J.

810

810

810

810

853

1.103

1.469

1.469

Deveta divizija

3.182

3.369

2.748

5.453

5.823

8.918

8.918

8.094

Devetnaesta divizija

3.599

6.053

4.212

5.200

7.777

10.074

10.299

9.835

Dvadeseta divizija

3.110

4.001

4.385

6.723

7.856

11.106

11.345

9.134

Dvadesetšesta divizija

3.769

3.521

8.670

8.504

9.156

10.567

10.914

11.423

Artiljerijska grupa (brigada)

2.523

2.523

2.523

1.668

1.668

1.668

Prva tenkovska brigada

2.122

837

800

800

763

763

Inžinjerijska brigada

298

298

298

298

Dopunska brigada

971

971

6.374

Ukupno Osmi korpus

14.470

17.754

25.470

30.050

35.086

45.505

46.465

49.058

Brojnost Osmog korpusa NOVJ  1943.-1945. godine(16)

Bilješke:

  1. J. Popović, M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje,  n. dj., str. 108.

  2. F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj,  n. dj., str. 102.

  3. J. Popović, M. Lolić i B. Latas, Pop izdaje,  n. dj., str 127-128.

  4. Isto,  str. 131.

  5. NOB u Dalmaciji,knjiga 3,  n. dj., str. 689-690.;Pismo Štaba 4. bataljona četničkog puka ”Petra Mrkonjića” od 3. rujna 1942. Joši Durbabi zbog zarobljavanja četnika.

  6. Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića,  knj. I., n. dj., str. 505.

  7. Dušan Plenča, Kninska ratna vremena,  n. dj., str. 360-363.

  8. Isto, str. 366.

  9. HDA, Fond  Zbirka dokumenata narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, kut. 3, br. 3/271.

  10. HDA, Fond Zbirka dokumenata narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, kut. 34, br. 40/5663. Izvješće Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske od 1. svibnja 1943. o vojno-političkoj situaciji na Kninskom sektoru, kao i u Dalmaciji.

  11. HDA, Fond Zbirka dokumenata narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, kut. 3, br. 3/285; Pismo Glavnog štaba NOV-a i partizanskih odreda Hrvatske od 27. lipnja 1943. političkim komesarima i političkim radnicima NOV-a i POH-a

  12. HDA, Fond Zbirka dokumenata narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, kut. 1, br. 1/86;

  13. N. Anić, Povijest Osmog korpusa,  n. dj., str. 161-162.

  14. Isto, str. 164-165.

  15. Isto, str. 178.

  16. Isto, str. 57.

Domagoj Zovak
About Domagoj Zovak (11 Articles)
Jednopredmetni studij povijesti završio je na Hrvatskim studijima obranom diplomskog rada pod naslovom "Dinarska četnička divizija (u svjetlu povijesnih izvora)". Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu Društva studenata povijesti Ivan Lučić-Lucius (DSP). Sudjelovao je u organizaciji dvije terenske nastave (Srednjovjekovni grad na istočnoj obali Jadrana, 02.-09. studenoga 2005., te Dvorci i utvrde Slavonije, 19-22. svibnja 2006.). Također je sudjelovao u organizaciji znanstvenog kolokvija Tajna društva u Hrvatskoj kroz povijest (14. prosinca 2005.) kao i u radu zbornika radova Društva studenata povijesti «Lucius». Od rujna 2007. polaznik je poslijediplomskog doktorskog studija «Hrvatska moderna i suvremena povijest u europskom i svjetskom kontekstu u 19. i 20. st.» na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2007. godine zaposlen je u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu kao arhivist na Odjelu za zaštitu, obradu i korištenje arhivskog gradiva.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*