Tijekom 1943. pacifikacija hrvatskog prostora za Nijemce nije bila političko nego izrazito vojno političko pitanje. Hitler je smatrao da talijanska politika naoružavanja četnika predstavlja veliku opasnost za Osovinu ako dođe do englesko-američkoga iskrcavanja na jadranskoj obali. Hitlerova odluka da se na području NDH odlučno suprotstavi četnicima i partizanima bila je izvan svakoga spora. Na sastanku Ribbentropa i talijanskih predstavnika 21. veljače 1943. u Berlinu njemačka je strana ocijenila da je Roatta pogriješio što je naoružao četnike.(1) Mussolini i Ribbentrop su se sastali u Veneciji u veljači 1943. i tada su talijanski predstavnici isticali da su četnici dali jasne dokaze solidarne borbe protiv komunista u kojoj su dosta postigli, pa se o njihovom razoružanju ne može odlučiti preko noći. S obzirom da su Talijani koristili četničke snage uzduž željezničke pruge Ogulin-Knin te u dolini Neretve, predviđali su da će  razoružanje stvoriti probleme i povećati partizanski pritisak.(2)

Tweet

Mussolini je 7. ožujka 1943. uputio pismo Hitleru u kojem ga izvješćuje da se nakon duge diskusije s Ribbentropm učvrstio u uvjerenju da su četnici prije svega «neprijatelji Osovine» koji bi u slučaju savezničkoga iskrcavanja doveli do teške situacije. Zato Hitler i Mussolini izdaju 14. svibnja 1943. zapovijed da se razoružaju i privremeno zarobe sve neregularne jedinice u Hercegovini, prije svega četnici. Taj je posao stavljen u nadležnost njemačkim oružanim snagama. Od Talijana je zatraženo da dostave imena četničkih zapovjednika i podatke o naoružanju, da hitno odvoje četnike od talijanskih postrojbi i sve prometnice u operativnom sektoru prepuste Nijemcima. Raspuštanje dinarskih i ličkih formacija od nekoliko tisuća pouzdanih i Talijanima vjernih boraca trebalo je biti provedeno u dogovoru sa hrvatskim vlastima u roku od dva  mjeseca. Nakon toga trebalo je stvoriti nove mješovite bataljune pravoslavaca, katolika i muslimana, po uzoru na njemačke SS-divizije.(3)

Ove je planove poremetila kapitulacija fašističke Italije, 8. rujna 1943. Ona je ujedno  bila signal za njemačke snage u NDH da što prije prodru prema jadranskoj obali i da je osvoje zbog obrane od potencijalne invazije saveznika, a da onda krenu u uništenje Narodnooslobodilačkog pokreta. Pored Pavelićevih izjava o punoj podršci Hitlerovim vojnom snagama u zaposjedanju područja koja su držali Talijani, oružane snage NDH nisu bile toliko efikasne. Kako je NOVJ sve više rastao, Nijemci su se morali osloniti na sve snage koje su mogli okupiti protiv partizana, pa tako i na četnike.(4)

O dinamici zaposjedanja sjeverne Dalmacije saznajemo iz zapovijedi njemačke 114. lovačke divizije u kojoj se vidi da je divizija 9. rujna zaposjela talijanske garnizone u Drnišu i Kninu. Iz zapovjedi se vidi i kakav će Nijemci imati odnos prema četnicima jer se kaže:
«Zapovjednici garnizona bi trebali da uspostave vezu sa lojalnim četničkim odredima; zapovjednik 721. lovačkog puka treba da angažira četnike kao pomoćno osoblje na osiguravanju cijelog puta za dotur Lapac-Drniš. Snabdijevanje i plaćanje ovih četnika-kao pomoćnom osoblju».(5)

O ponašanju četnika nakon dolaska Nijemaca u Knin vidimo iz izvješća ustaškog povjerenika. On navodi da je pop Đujić s oko 2.500 četnika otišao u Kosovo (neposredno prije dolaska Nijemca u Knin), a potom na Dinaru gdje je očekivao razvoj događaja ne poduzimajući nikakve akcije. Kako su Đujićevi četnici do tada primali svu opskrbu od Talijana, odjednom su se našli u nezgodnom položaju. Zbog toga se nekoliko stotina Đujićevih četnika priključilo grupi Mane Rokvića (koji je osobni protivnik Đujića). Povjerenik je istakao da njemačko vodstvo ima dobro mišljenje o Rokviću koji se sada našao u prigodi da postane zakoniti predstavnik četnika kojega priznaju Nijemci. S obzirom da Rokvić može, za razliku od Đujića, osigurati četnicima i pučanstvu prehranu, Rokvić dobiva na autoritetu, a Đujić gubi. (6)

Partizani pišu kako je: «odnos Nemaca prema četnicima nejasan, te su mnogi četnici bježali pred Nemcima, a sve što nije bilo zlikovačko sjev. od Knina prebjeglo je svojim kućama. Neki su se javili u našu komandu mjesta Plavno…Gro Đujićevih četnika nalazi se na Dinari, Podinarju i Kosovu. 11. ov.mj. Nemci su im otpremili 3 kamiona hrane. Po Kninu se viđaju Brane Bogunović i Đekić sa Manom Rokvićem…Đujićevi četnici još nisu stupli u akciju i doznajemo da su srozanog morala».(7) «Štab Kninskog sektora» u izvješću «Štabu četvrte operativne zone Hrvatske», piše kako su evakuacijom Talijana četnici postali «ošamućeni i obezglavljeni», nemaju više opskrbe sa hranom, oružjem i zato sklapaju s Nijemcima sporazum zbog međusobnog pomaganja i suradnje.(8)

Draža Mihailović je koncem rujna 1943. obavijestio podčinjene, pa tako i vojvodu Đujića, da je na Ravnu Goru došla nova britanska i američka vojna misija, pa je zapovjedio da se treba vješto taktizirati sa okupatorom jer su Saveznici tražili i najmanje dokaze o borbama «jugoslavenske vojske u otadžbini» za nacionalno oslobođenje. «Vrhovna komanda» Draže Mihailovića je, 28. rujna 1943., izričito zapovjedila «Štabu Dinarske četničke oblasti» da prekine svaku suradnju s Nijemcima. Draži je ta zapovijed koristila samo da Britanci i Amerikanci u misiji vide da on šalje radio-depeše u kojima traži prekidanje kolaboracije sa okupatorom.(9)

Nijemci uspostavljaju konkretnu suradnju sa četnicima što se vidi i iz izvješća 114. lovačke divizije u kojem se kaže kako je Stožer divizije izabrao «manje zlo», jer nije htio da četničke postrojbe otjera odmah u tabor protivnika, već da ih uključi u borbu sa komunistima, dok divizija ne izvrši dobiveni zadatak (zaposjedanje područja od Zadra do Šibenika). Navodi se u izvješću kako je bolje koristiti četnike koji su se dobrovoljno prijavili, nego plaćati hrvatske oružane snage. Stožer divizije smatra kako je borba protiv partizana prioritet, a da se četničke postrojbe vežu za njemačku vojsku i da ih se angažira protiv svih protivnika u tolikoj mjeri da, prilikom neprijateljskog iskrcavanja u protivnički lager prijeđe samo mali dio.(10)

Isti dan Stožer 114. divizije šalje još jedno izvješće u kojem se kaže da su četnički zapovjednici dobivali zapovjedi od pretpostavljenih njemačkih zapovjednika garnizona, prvenstveno izviđačko-sigurnosnog karaktera. Na pojedinim mjestima se nalaze četničko-ustaška uporišta. Na području istočno i sjeveroistočno od Vrlike prisutni su četnički odredi vojvode Đujića, koji, prema uputama Divizije osiguravaju područje prema istoku. Prema zapovijedima Divizije, četiri četničke postrojbe su angažirane za samostalno djelovanje u pozadini komunista i stalno dostavljaju podatke o namjerama i kretanju partizana. Tim četnicima divizija garantira i dodatnu opskrbu koja se vrši po spiskovima imena, a raspodjela se strogo kontrolira. Svaki četnik mora imati dokument s osobnim imenom, brojem oružja, ovjeren od nadležnog zapovjednika i obavještajnog odjeljenja Divizije. Na taj način Divizija ima uvid u jačinu četničkih snaga. Pored osobnog dokumenta, svaki četnik mora nositi i zapovijed za angažiranje, ovjereno s pečatom svoje postrojbe i garnizona.

U izvješću se navodi da su četničke borbene grupe izvršavale značajne izviđačke zadatke, a dokazale su se i u napadima, u suradnji sa njemačkim postrojbama. Tako je Đujićeva grupa, prema naređenju Divizije, potpuno samostalno poduzela napade na liniju Vrlika-Bos. Grahovo. U tim borbama su razbijene tri «komunističke bande», a dovedeno je 37 zarobljenika. Isto tako je napadnuto i jedno «čisto pravoslavno selo» u kojem je likvidirano 42 «bandita» (služili su kao seoska straža i kuriri).

U izvješću se govori i o Rokviću i Đujiću, kao četničkim vođama. Za Rokvića se tvrdi da iskazuje bezrezervno povjerenje prema Njemačkoj, dokazao se u Bos. Petrovcu, a u slučaju neprijateljskog iskrcavanja će biti na strani Wermachta. Za Đujića kažu kako je pripadnik Ljotićevog pokreta, oko njega da se nalaze ljudi naklonjeni Draži Mihailoviću s kojim Đujić stalno kontaktira. Navodi se i da je 1. studenog 1943. engleska obavještajna služba optužila Đujića da služi Hitlerovim fašistima. Njemu je rečeno da u slučaju poraza Njemačke, ne može očekivati nikakvu milost. Za kraj se kaže kako se Đujića ne može smatrati pouzdanim, ali je za sada njegova pomoć u borbi protiv komunizma dragocjena.(11)

U izvješću Osmog (dalmatinskog) korpusa NOVJ navodi se kako je odnos Nijemaca  prema četnicima bolji nego prema ustašama jer Nijemci četnike bolje hrane i opskrbljuju, a 290 četnika je podnijelo Nijemcima molbu da zajedno s njima idu u Srbiju za Nedićevu vojsku.(12)
U studenom 1943. četnici su već u znatnoj mjeri bili angažirani u akcijama protiv partizana zajedno sa njemačkim snagama. U siječnju 1944. od njemačkog zapovjednika Jugoistoka stiže obavještenje o angažiranju četnika. Prema podacima zapovjedništva Jugoistoka, četnici su u Dalmaciji angažirani za prostorno i vremenski ograničeno izviđanje i osiguranje putova opskrbe na pravcu Bihać-Knin-Šibenik, i to Momčilo Đujić sa 1.700 četnika i vojvoda Mane Rokvić sa 1.900 četnika. Što se tiče ostalih odreda, u Hercegovini ima pod vodstvom pukovnika Petra Baćovića oko 1.000 četnika. Zapovjednik Jugoistoka navodi da prema informacijama iz ovoga izvora ima u Dalmaciji manje od 5.000 četnika s osloncem na njemačke snage, a ne 35.000 kako su mu govorili hrvatski obavještajni izvori.(13)

Iz izvješća njemačko-četničke specijalne postrojbe (trupa) «Konrad» (koja nosi ime po njezinom zapovjedniku) vidimo stanje u Dinarskoj četničkoj diviziji iznutra. Tako Konrad iznosi da su četnici u sjevernoj Dalmaciji grupirani u jednu diviziju «Dinara», čiji se Stožer nalazi u Kosovu. Zapovijedanje je u rukama vojvode Momčila Đujića, uz podršku majora Kapetanovića i kapetana Miovića. Jačina grupe je 6.500 ljudi, zona utjecaja je unutar trokuta Knin-Šibenik-Zadar i do Like. Na unutrašnje-političkom planu teži se jednoj čisto srpskoj državi i odvajanju svih srpskih krajeva. Smatraju se politički zrelijim od Hrvata i s toga se pretpostavlja da će mješovito naseljena područja, prilikom poslijeratnog reguliranja granica pripasti prije njima nego Hrvatima. Vanjsko-politički su najbliži Englezima i Nijemcima, a ogorčeni su protivnici Sovjetske Rusije. Za kraj rata se predviđa savez Njemačka-Engleska protiv Rusije. O Đujiću kaže da on želi stalni kontakt sa njemačkom armijom, odnosno s partnerom s kojim bi mogao razgovarati o principijelnim stavovima, a ne samo sa pripadnicima njemačke divizije koji su usredotočeni na pojedinačne vojne zadatke. Đujić je izjavio da se prema izvješćima ustaša često događalo da njemačke trupe sudjeluju u uništavanju komunističkih, a u stvari srpskih sela, što izaziva otpor jednog dijela srpske manjine, pa zato ne bi trebao suviše otvoreno surađivati sa njemačkim zapovjedništvom.

Konrad na kraju zaključuje da se četnici mogu upotrijebiti ne samo za manje operacije, što su radili Talijani jer su se bojali da četnici ne bi previše ojačali, već i za ozbiljnija djelovanja.(14)

Kako je izgledala komunikacija između četničkih postrojbi i njemačkih snaga vidimo i iz nekih četničkih dokumenata. Tako npr. zapovjednik 1. brigade I. ličkog četničkog korpusa 25. veljače 1944. dostavlja podatke o partizanima zapovjedniku Njemačkog zapovjedništva u Gračacu, pa između ostalog kaže:
 «U Mazinu nalazi se 5. brigada 19. divizije i jedan bataljun 6. ličke divizije koji je nedavno došao od Drvara do Bosne. Štab 19. divizije nalazi se u Cerovcu (selo pod Mazinskom previjom, naime pod Kremenom)».(15)

Milorad Stenjagić, zapovjednik Leteće četničke brigade u Kuli Atlagić kod Benkovca, 2. travnja 1944., šalje zapovjedniku njemačkog regimenta u Zadru podatke o potrebnoj opremi. U uvodu ističe kako Leteći četnički odred ima mobiliziranih 150 ljudi za koje se hrana prima od Njemačkog zapovjedništva. Koja je uloga odreda. Stenjagić kaže:
«Ovaj odred isključivo služi za vođenje borbe protiv partizana u okolini Benkovca gdje se god pokažu. Ovaj odred nekoliko puta učestvovao je u borbi protiv partizana skupa sa njemačkim trupama sa odličnim uspjehom.»
Za potrebe odreda traži određenu opremu i oružje (5.000 metaka za 7,9 mm, 1 teški ili srednji bacač i 6.000 metaka za 6,5 mm).(16)

Bilješke:

1. N. Kisić-Kolanović, NDHiItalija,  n. dj., str. 298.
2. Isto, str. 299.
3. Isto,  str. 301-302.
4. F. Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj,  n. dj., str, 215.
5. NOB u Dalmaciji 1941.-1945. Zbornik dokumenata knjiga 8, (Split, 1985.), str. 770-772; Zapovijed Zapovjedništva njemačke 114. lovačke divizije od 9. rujna 1943. podčinjenim postrojbama za produžetak nastupnog marša u područje Dalmacije.
6. Isto, str. 1017-1018; Izvješće ustaškog povjerenika od 25. rujna 1943. Ustaškoj nadzornoj službi u Zagrebu o dolasku njemačke vojske u Knin, razoružanju talijanske vojske i držanju četnika.
7. NOB u Dalmaciji, knjiga 8, n. dj.,  str. 192; Izvješće Okružnog komiteta KPH za Knin od 17. rujna 1943. Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju o vojno-političkoj situaciji na području Knina nakon kapitulacije Italije.
8. Isto, str. 288-289; Informativno izvješće «Štaba kninskog sektora» od 21. rujna 1943. «Štabu četvrte operativne zone Hrvatske» o jačini i namjerama neprijateljskih snaga u pojedinim garnizonima.
9. D. Plenča, Kninska ratna vremena,  n. dj., str. 436-437.
10. NOB u Dalmaciji 1941.-1945. Zbornik dokumenata knjiga 9. (Split, 1985.),  str. 699-700; Izvješće Stožera njemačke 114. lovačke divizije od 5. studenog 1943. načelniku Stožera njemačkog XV. brdskog  armijskog korpusa o uspostavljanju veze sa  četnicima na području Divizije.
11. Isto, str. 701-703.
12. Isto, str.  232; Izvješće «Štaba osmog korpusa NOVJ» od 23. studenog 1943. «Obavještajnom odsjeku Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske» o političkoj situaciji u Dalmaciji.
13. NOB u Dalmaciji, knjiga 10, n. dj.,  str. 1285-1286; Obavještenje zapovjednika Jugoistoka od 24. siječnja 1944. njemačkom opunomoćeniku generalu u NDH o angažiranju četnika u Dalmaciji i Hercegovini zajedno sa njemačkim trupama.
14. Isto, str. 1414-1418; Izvješće postrojbe  «Konrad» od 11. ožujka 1944. njemačkom Zapovjedništvu Druge oklopne armije o četničkim postrojbama  u sjevernoj Dalmaciji.
15. HDA, Fond Dinarska četnička oblast, kut. 4., br. 131-269.
16. HDA, Fond Dinarska četnička oblast, kut. 9., br. 13