U Hrvatskoj su prva četnička udruženja osnovana u Zagrebu 1927. pod nazivom Udruženje četnika za čast i slobodu za Kralja i Otadžbinu ‘’Petar Mrkonjić’’ i Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine, ali su bila ukinuta uvođenjem ‘’šestosiječanjske’’ diktature kralja Aleksandra 1929. Rad Udruženja četnika za čast i slobodu otadžbine je obnovljen  1930. u Zagrebu i to pod pokroviteljstvom Koste Pećanca, koji je propagirao osnivanje četničkih organizacija i davao im upute za rad. Pripadnici četničkih udruženja su bili Srbi, osim zanemarivog broja Hrvata koji su bili ‘’zagriženi’’ Jugoslaveni. Ova udruženja su bila dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji koji se zalagao za unitarizam i monarhističko uređenje.(1)

Tweet

Četnička inicijativa je poslije Zagreba krenula na područjima nastanjenim srpskim stanovništvom, i to u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu, te u Slavoniji. Srbijansko Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine je počelo stvarati svoje pododbore u nizu gradova i sela u Hrvatskoj. Do početka 1935. na tlu Savske banovine bilo je 114 četničkih udruženja. U samo pet mjeseci (do svibnja) 1936. godine osnovana su nova 63 udruženja sa preko 2.000 članova.(2)

Brojne četničke organizacije na području Hrvatske unosile su nemir među hrvatsko stanovništvo svojim nasilnim ponašanjem, pogotovo za vrijeme proslava kad su se oblačili u četničke uniforme, često bi i legitimirali građane, silom ubirali novčane priloge za svoju organizaciju, pijančevali i poticali mnoge druge izgrede koji bi završavali krvoprolićem.(3)

Iz toga razloga ban Savske banovine intervenira kod predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije, Milana Stojadinovića, izražavajući mu nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, jer četnici izazivaju strah i napetost kod Hrvata. Zboga toga je 1936. zabranjen rad četničkih organizacija u Savskoj banovini, ali su pojedine djelovale.(4)

Sporazum Cvetković-Maček je naišao na oporbu u redovima raznih srpskih kulturnih prosvjetnih društava koji su posebice bili aktivni u velikosrpskom pokretu ‘’Srbi na okup’’. Pokret se protivio Banovini Hrvatskoj, te je zahtijevao da se iz nje izdvoje područja s većinskim srpskim stanovništvom i pripoje dunavskoj, zetskoj ili vrbaskoj banovini. Zahtijevalo se izdvajanje Mostara, općine Dalj i Bijelo Brdo, kotara Vukovar, dijelova kotara Benkovac i Sinj, dijelova kotara Petrinja, te 15 drugih kotareva.(5)

Stajališta koja se zastupaju u pokretu ‘’Srbi na okup’’ usmjerena su na sve Srbe, bez obzira na stranačku pripadnost, koji treba da se ‘’okupe radi obrane svojih života, posjeda, nacionalnih prava i interesa, te radi obrane narodnog i državnog jedinstva ‘’. Taj pokret je osporavao drugim narodima pravo na autonomni položaj u Kraljevini Jugoslaviji, te je zahtijevao ujedinjenje svih Srba i njihovo povezivanje sa Srbijom. Ovakva retorika je rezultirala stvaranjem novih četničkih udruženja, tako da ih je u Jugoslaviji u travnju 1940. bilo više od tisuću, a u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini preko stotinu.(6)

Tako su samo u Benkovcu uz pomoć ‘’oficirskog kora’’ 1940. osnovane organizacije kao što su Komitsko udruženje četnika, Ljotićev Zbor i Kolo srpskih sestara.(7)
Četnička udruženja su bila poluvojne organizacije, u kojima je članstvo skoro isključivo bilo srpske nacionalnosti, polagalo je prisegu, nosilo uniformu sa šubarom i na njoj kokardu ili mrtvačku glavu, te su bili naoružani. Svako je udruženje imalo svoju zastavu posvećenu u pravoslavnoj crkvi, a sastojala se od crnog polja s bijelom mrtvačkom glavom i natpisom ‘’Za kralja i otadžbinu’’. Mrtvačka glava je označavala spremnost polaganja i vlastitog života za ideologiju u koju su vjerovali.(8)

Jugoslavenska je vlada u travnju 1940. formirala Četničku komandu koja je potom organizirala šest potpunih i jedan nepotpuni bataljon i regrutirala ih na dobrovoljnoj bazi iz redovne vojske. Šest bataljona u punom sastavu pridodani su po jedan svakoj komandi armije (Novi Sad, Sarajevo, Skoplje, Karlovac, Niš i Mostar). Četnička komanda je prvo bila Novom Sadu, ali se nakon početka aprilskog rata povukla u Sarajevo i zajedno se sa sarajevskim bataljonom predala Nijemcima 18. travnja.(9)

Bilješke:

1. Zdravko Dizdar- Mihael Sobolevski,  Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini : 1941. – 1945. (Zagreb, 1999.), str. 27.
2. Isto, str 29.
3. Isto
4. Isto
5. Mihael Sobolevski, ”Uloga četnika u Nezaivsnoj Državi Hrvatskoj”, u: Časopis za suvremenu povijest, br. 3(2 7), Zagreb, 1995., str. 477.
6. Isto, str.  477-478.
7. Dubravica Branko, Neke specifičnosti četničkog pokreta u Benkovačkom kraju tijekom drugog svjetskog rata, Benkovačkiljtopis 3 (1994.), str. 42.
8. Isto
9. Jozo Tomašević, Četnici u drugom svjetskom ratu : 1941-1945 ( Zagreb, 1979.), str. 117.