Novo:

Čaruga – junak siromašnih ili razbojnik

Jovan Stanisavljević Čaruga, slavonski razbojnik i pripadnik zelenoga kadra u ovim rođen je 1897. u Slavonskim Barama kraj Orahovice. Nakon bijega austro-ugarske vojske odmeće se u hajduke. Krije se po slavonskim šumama. Uskoro se pridružuje u pljačkašku družinu Kolo gorskih tića koje vodi Božo Matijević. On i Matijević sastavljaju statut Kola gorskih tića koji je prilagođen razbojničkom načinu života. S njima pljačka diljem Slavonije gotovo četiri godine. Nakon kontroverzne Matijevićeve smrti preuzima vodstvo Kola gorskih tića i reorganizira družinu. Pljačka isključivo bogatije stanovništvo, a po potrebi i ubija. Stjecajem slučajnih okolnosti uhićen je krajem 1923., a suđeno mu je do lipnja 1924. U veljači 1925. je izvršena osuda kada je i obješen u Osijeku.

Prema sudskom spisu, Jovan Stanisavljević rođen je 2. veljače 1897. u Slavonskim Barama kraj Orahovice. Sin je jedinac oca Prokopija Stanisavljevića i majke Ike rođ. Smiljanić. Jovanova obitelj, koju su nazivali Čaruga, dugi niz godina bavila se svinjogojstvom. Obiteljsko gospodarstvo iz kojega dolazi bilo je jedno od najbogatijih u tadašnjoj Virovitičkoj županiji u Austro-Ugarskoj. Nakon što je Prokopije preuzeo vodstvo zadruge, u obitelji se počeo osjećati nedostatak radne snage, a iz toga će uskoro slijediti raspad zadruge.

Već je 1907. iznenada preminula Jovina majka, a otac se nakon četiri tjedna ponovno oženio. Jovan se nije slagao sa svojom maćehom te je želio polagati zanat. U obitelji je Jovan radio najteže poslove pa je otac odlučio da prekine školovanje. Unatoč tome, otišao je u Osijek položiti zanat, ali ubrzo se vratio kući.

Vlatko Smiljanic

Ovo je samostalni istraživački rad Vlatka Smiljanića, učenika drugoga razreda Gimnazije Petra   Preradovića, kojime je po treći put predstavljao Virovitičko-podravsku županiju  državnom natjecanju iz povijesti u Dubrovniku. Njegov je mentor profesor Miroslav Novosel. Rad zauzeo 7. mjesto na ukupnoj ljestivici

Sa osamnaest godina otišao je u Prvi svjetski rat. Odmah je prebačen na bukovinski front. Nakon tri mjeseca odlučio je pobjeći iz austro-ugarske vojske. Krivotvorio je svoje isprave predstavivši se kao natporučnik Fet koji po odobrenju satnika Horvata ide na liječenje i odmor.

U Slavonske Bare vratio se početkom 1916. Iste je godine počinio prvo ubojstvo: ubio je udvarača svoje djevojke Katike. Tri godine kasnije još će ubiti i seoskog načelnika Stanka Bošnjaka zato jer je on znao tko je ubio Katikina udvarača.

Zbog svojih zlodjela osuđen je na četiri godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Nije tretiran kao ubojica, već kao obični kriminalac pa je tako iskoristio priliku za bijeg u prosincu 1919., prilikom cijepanja drva za zgradu Općine. Upravitelj zatvora raspisao je tjeralicu za Čarugom u iznosu od pet tisuća dinara. Budući da tada nije mogao naći utočište u selu, vješto se skrivao po slavonskim šumama i Papuku.

U KOLU GORSKIH TIĆA

Lutajući Krndijom, Jovan Stanisavljević pridružio se u proljeće 1920. razbojničkoj družini Kolo Gorskih Tića. Njezini članovi, koji su se neprestano mijenjali, bili su pripadnici zelenog kadra koji su pod izgovorom promjene državnoga ustrojstva, pljačkali. Ubrzo je upoznao vođu družine, Božu Matijevića tzv. Crvenog Božu s kojim je imao vrlo prisan odnos. To dokazuje statut Kola Gorskih Tića koji su sastavili Jovan Stanisavljević i Božo Matijević. Točke statuta određivale su poslove razbojstva, umorstva, paleži i pljački. Stroge i surove zakonske odredbe prilagođene su razbojničkom načinu života.

Prvi pothvat Jovana Stanisavljevića u Kolu gorskih tića bila je pljačka kuće Ignaca Schlosergera 9. srpnja 1920. u Bokšiću kod Vukovara. Za dva mjeseca Božo Matijević je kontroverzno umro i Jovan Stanisavljević postaje njegov nasljednik. Krajem 1920. organizira novu družinu sastavljenu od samo sedam članova. Područje njihova pljačkanja obuhvaćalo je mjesta podno šuma i gora, osobito uz Bilogoru i Krndiju. Literatura navodi Čarugine pljačkaške pohode čak do Like i Gorskoga kotara.

U plan pohoda Jovan je unio novine u odnosu na svoga prethodnika. Nakon svake pljačke bježao je u Dalmaciju, Liku ili Bosnu dok istraga ne bi završila. Rijetki su poznavali njegov pravi identitet. Bojao se kako ga netko ne bi prepoznao jer je već tada bio poznati ubojica i lopov.

Iz Čarugova dnevnika

Iz Čarugova dnevnika

Sve učestaliji pohodi Čaruge i društva natjerali su vlasti na proglašavanje izvanrednoga stanja u Slavoniji. Čaruga se mimo prakse skriva od 1921. u Donjim Andrijevcima gdje je radio u pilani kao šumski radnik. Tamo je upoznavao nove ljude koji su se priključili njegovoj družini.

U ljeto 1921. Jozo Matota, član Kola gorskih tića, izdao je Čarugu žandarima zato što mu nije dao ništa od plijena, ali je Čaruga uspio izbjeći uhićenje; kasnije je ubio Matotu u selu Krešković.

Čaruga je sve više svjestan da je pitanje dana kada će ga uhititi te zbog straha odlazi u Zagreb.

Najkobnija Čarugina pogreška bila je kada je 14. listopada 1923. u Ivankovu kod Vinkovaca napao posjed grofa Eltza. Pokušali su ukrasti novac, no grofov kočijaš uspio je pozvati žandare. Izbio je veliki oružani sukob, a Čaruga i njegovi drugovi pobjegli su bez plijena. Od tada je Čaruga ucijenjen na sto dvadeset tisuća dinara, živ ili mrtav. Ovako velika ucjena poticaj je za izdaju pa se stoga u jesen 1923. Čaruga  lažno prijavljuje u vinkovačkom poglavarstvu kao Nikola Drezgić.

Statut Kola gorskih tića, Zakon i kazna

Statut Kola gorskih tića, Zakon i kazna

Prema Hrvatskom listu jedan od najstrašnijih i najkrvavijih pohoda bio je na  dvorac vukovarskog vlastelina grofa Eltza u Tompojevcima. Tamo je, naočigled svoje supruge, život izgubio vlastelinski nadšumar Franz Pirkmayer. Glavni je cilj razbojstva bio ukrasti vlastelinsku blagajnu. Čaruga je sa sobom poveo još pet članova Kola Gorskih Tića. Uspjeli su uzeti samo stotinjak dinara i četiri lovačke puške jer su ih napali općinski redari. Prema sudskim spisima, ovo je posljednje Čarugino razbojstvo.

JUNAK SIROMAŠNIH I RAZMETLJIVAC

Od priključenja u Kolo gorskih tića Čarug je bio poznata ličnost među siromašnim seljacima. Oni su ga cijenili jer im je često davao novac, hranu, a ponekad odjeću i obuću koju je ukrao. Često su ga nazivali slavonskim Robinom Hoodom i gorskim tićom. Svojim pomagačima, članovima Kola gorskih tića, davao je vrlo malo plijena. U tome se očituje njegova oholost, pohlepa i koristoljublje.

Seljaštvo je Čarugu i njegovu družinu često hvalilo zbog pohoda na bogata gospodarstva i obitelji. Smatrali su da će tako Čaruga vratiti sve što su oni seljacima uzeli. Među seljake dolazio je uvijek elegantno obučen. Osobito je bio popularan u seljaštvu srpske nacionalnosti do tih granica da su mu spjevali i uglazbili pjesme pa čak i pričali legende o njemu. Između ostaloga, smatran je zaštitnikom srpskoga naroda.

Iako nitko nije znao pravi identitet otmjenoga slavonskog Robina Hooda, o njemu su rado pričali i prenosili priče s naraštaja na naraštaj.

Čaruga je osobito bio omiljen među ženama. Do 1923. promijenio je dvadesetak djevojaka. Svakoj je davao dragocjen nakit i odjeću, a nerijetko i novac. S nekim se djevojkama zaručio pa je na ruci uvijek imao jedan zaručnički prsten, mada je u isto vrijeme bio s više njih u zaručničkoj vezi. Osim toga, otimao je djevojke pa čak i žene članovima Kola gorskih tića. Takve poteze njegovi mu pomagači nisu branili jer su smatrali da njihov vođa mora imati pristup svemu kako bi družina bilo sigurno.

Mjesta u kojima je Čaruga pljačkao prema sudskim spisima (applikacija Google Earth)

Mjesta u kojima je Čaruga pljačkao prema sudskim spisima (applikacija Google Earth)

UHIĆENJE

Nakon pljačke u Tompojevcima, Čaruga se povukao u svoj otmjen stan u Vinkovcima. Iako ima djevojku Mandu Smolčić u Retkovcima, bojao se ići k njoj kako ga ne bi uhitili, pa joj piše pisma. Njoj se predstavljao kao Mile Barić, vojni liferant iz Vinkovaca.

U mjestu Retkovci postojale su dvije Mande Smolčić, jedna starija, i mlađa – tadašnja Čarugina djevojka. Čarugino pismo zabunom je otišlo starijoj Mandi Smolčić pa ga je ona predala lokalnoj žandarmeriji. U pismu Čaruga pita Mandu je li izgorio štagalj do kraja kojega je njegova družina zapalila. Tako su žandari shvatili da se radi o Nikoli Drezgiću (zapravo Čarugi), razbojniku koji je zapalio štagalj i izvršio pljačku u Tompojevcima.

Narednik Balatinac i desetnik Milović pronašli su Čarugu 23. prosinca 1923. kako spava na podu i uhitili ga.

Potpukovnik Stefanović, kome je „Nikola Drezgić“ doveden nakon uhićenja, prepoznao ga je kao Jovana Stanisavljevića. Odala ga je Božica Smolčić iz Retkovaca koja je imala Čaruginu fotografiju na kojoj se isticao zlatni zub.

Čaruga je u pritvoru bio od 23. prosinca 1923. do 5. siječnja 1924. Sve to vrijeme nije želio priznati svoj pravi identitet. Nepoznati dopisnik Hrvatskoga lista navodi da je Čaruga mučen u pritvoru. Narednik Drornjak dosjetio se kako Čarugu nasamariti da prizna svoj pravi identitet. Rekao je Čarugi da će ga posjetiti rodbina i tada je priznao da se zove Jovan Stanisavljević. Nakon priznanja bio je zatvoren u posebnoj prostoriji. Hrvatski list izvještava da novine Hrvat, u broju od 18. siječnja, pišu kako je virovitički župan dr. Jovan Božić osigurao Čarugi bolji smještaj i jelo iz hotela. Između ostaloga navodi da je „Jovo dobrotvor srpskoga naroda…štiti Srbe svuda i svagda“.

Već je sljedećega dana potpukovnik Stefanović počeo Čarugino ispitivanje. Trajalo je do 10. siječnja, a tijekom toga razdoblja sustavno su uhićivani članovi Kola gorskih tića. Vjerojatno ih je Čaruga izdavao smatravši kako će osuda biti blaža, čak i oslobađajuća.

Čarug (treći s desne strane dolje), žandari i članovi društva Kolo gorskih tića nakon uhićenja (Osijek, 1924.)

Čarug (treći s desne strane dolje), žandari i članovi društva Kolo gorskih tića nakon uhićenja (Osijek, 1924.)

U veljači 1924. Čaruga je dobio besplatnoga odvjetnika dr. Mladena Simonovića. On se zalaže da Čarugu može bilo tko posjetiti u ćeliji i da ga raskuju.

Već je u ožujku nakon ispitivanja članova Kola Gorskih Tića i Čaruge izdana optužnica protiv njih. Čaruga se branio izjavom da je skupljao novac kako bi kupio pisaći stroj za širenje komunističkih ideja. S novcem koji je krao zasigurno je, ako je već imao takvu zamisao, mogao kupiti stroj.

Optužnicu je sastavio zamjenik državnoga odvjetnika dr. Schubert.Čaruga je sam optužen za dva grabežna i potajna umorstva, četiri grabežna umorstva, petnaest razbojstava, jedno silovanje i jedno lažno predstavljanje. Osim njega, osuđeno je još sedam članova Kola Gorskih Tića dok ih je petero oslobođeno kazne.

Čaruga i sedam članova Kola Gorskih Tića osuđeni su ubrzo na kaznu vješanjem. Njihovi su odvjetnici odmah podnijeli žalbu, nakon čega su uslijedila suočenja Čaruge i članova Kola Gorskih Tića.

U travnju 1924. Čaruga je ostao bez branitelja dr. Simonovića. Hrvatski list navodi da je odvjetnik preopterećen drugim poslovima i planovima, dok u sudskim spisima postoje osnovane sumnje da je odvjetnik primao prijeteća pisma.

RASPRAVA

U velikoj vijećnici Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku 12. svibnja 1924. započela je rasprava protiv Jovana Stanisavljevića Čaruge i članova Kola gorskih tića. Optužnica je čitana tri sata, a za to vrijeme na galeriji vijećnice neprestano se izmjenjivala publika i novinari.

U Hrvatskom je listu zabilježeno kako je čitanjem optužnice sa Čaruge skinuta maska junaštva i zaštitnika sirotinje. On je zločinac i kukavica koji je sve gurao ispred sebe, a novac najviše trošio na pijančenje i provode sa ženama sumnjiva morala. Ovakav  opis daje mu obilježja bonvivana, osobe koja voli životne užitke i njima se podređuje.

Jedanaestoga dana rasprave, 26. svibnja, velika vijećnica bila je „dupkom puna srednjega građanstva“. Čaruga je tada, bez svake sumnje, bio najpopularnija ličnost u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Između ostaloga, dr. Vlado Bujher, Čarugin odvjetnik, dobio je pismo iz Slovenije; nepoznati autor želi da se Čarugu ne vješa nego da služi kaznu u zatvoru. Kraljevstvu sigurno nije bilo u interesu osloboditi Čarugu. Međutim, glede autorstva pisma, može se posumnjati na srpskoga ili seljačkoga autora. Takvu činjenicu potvrđuje Čarugino pljačkanje svih slojeva osim srpskih i stanovnika nižega staleža, osobito seljaštva.

Od dvanaestoga dana rasprave Kraljevski sudbeni stol pozivao je svjedoke i obitelji pokojnika koje je Čaruga ubio. Novinari pišu da su to bili najpotresniji dani rasprave. Toga je dana Čaruga tražio da mu se skinu okovi, a od nemira čak su mu pukle hlače. Tada se, vjerojatno nakon što se sjetio svoje rane mladosti, probudio tračak morala i veliki strah ovoga besramnog bonvivana i ubojice.

Devetnaestoga dana rasprave, 6. lipnja, Čaruga se izjasnio da je bolestan pa je stoga rasprava odgođena. Shvaća kakva mu presuda slijedi; iako je nervozan, nada se pomilovanju, pa čak pomišlja i na bijeg.

PRESUDA I VJEŠANJE

Nakon dvadeset i četiri dana rasprave protiv Čaruge i članova Kola gorskih tića (12. svibnja 1924. – 14. lipnja 1924.) Hrvatski je list izvijestio da će 21. lipnja 1924. u deset sati biti donošenje i čitanje presude.

Već od sedam sati znatiželjni Osječani okupljali su se oko zgrade Kraljevskoga sudbenog stola. Za vijećnicu je podijeljeno tri stotine ulaznica. Oko deset i trideset sati predsjednik Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku pročitao je sljedeću presudu: Jovan Stanisavljević Čaruga osuđen je „na kaznu smrti vješanjem“. Zatim je obrazlagao presudu osude. Između ostaloga, objasnio je da je Čaruga svoja zlodjela učinio u neurotičnoj bolesti u koju je pao nesretnim djetinjstvom po moralnom defektu duše zauzevši krivi osvetnički stav naspram ljudskome društvu.

O presudi izvijestio je Hrvatski list.

Hrvatski list je detaljno izvjestio o konačnoj presudi Čarugi i članovima društva Kolo gorskih tića

Hrvatski list je detaljno izvjestio o konačnoj presudi Čarugi i članovima društva Kolo gorskih tića

Smaknuti Čaruga

Smaknuti Čaruga

U dvorištu Kraljevskoga sudbenog stola u Osijeku 27. veljače 1925. izvršena je osuda nad Jovanom Stanisavljevićom Čarugom. On je u dvorište ušao s dva žandara i svećenikom poslije pogubljenja Pavla Prpića Velikog. Kada ga je općinski činovnik prozvao, Čaruga je nadodao: „Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga. Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode, Čaruga putuje!“

Čaruga je sahranjen na groblju sv. Ane u Osijeku, a na križu je ispisan netočan datum rođenja.

ZAKLJUČAK

Čaruga je pokopan na groblju sv. Ane u Osijeku (na fotografiji Vlatko Smiljanić, listopad 2011.)

Čaruga je pokopan na groblju sv. Ane u Osijeku (na fotografiji Vlatko Smiljanić, listopad 2011.)

Razdoblje nakon Prvoga svjetskog rata i teritorijalne promjene na našim područjima omogućile su pojavu i postojanje junaka u očima naroda, koji su vodili borbu protiv vlasti. Pohodima su dizali cijelo područje na noge. Takve su prilike stvorile mogućnost pljački jednom od najpoznatijih hajduka na području Slavonije, Jovanu Stanisavljeviću Čarugi.

Jovan Stanisavljević je rođen 1897. u bogatoj obitelji virovitičkoga kraja. Zbog nesretnoga djetinjstva, smrti majke i kasnije očeve ženidbe, on odlazi položiti zanat. U međuvremenu je izbio Prvi svjetski rat te se mladi Jovan pridružio austro-ugarskoj vojsci. Nije se zadržao  dugo na fronti i lukavo bježi. Nakon povratka u rodno mjesto počinio je dva ubojstva za koja je kažnjen kaznom zatvora. Ubrzo je pobjegao iz zatvora u šumovita područja. Tamo je upoznao razbojničku družinu Kolo gorskih tića i vođu Božu Matijevića.

Vođen idejom državnoga prevrata s bandom je pljačkao bogate obitelji, obrte i gospodarstva mahom njemačkoga, židovskoga i hrvatskoga podrijetla. Ubrzo je preuzeo vodstvo družine. U narodu nižega staleža, siromašnom seljaštvu, obožavan je. Gotovo je doveden do kulta ličnosti. Samo literatura srpskih autora spominje da je Čaruga pomagao siromašnima, dok u izvorima takva činjenica nije spomenuta. Prema opljačkanima siromašnije seljaštvo je osjećalo potencijalnu zavist i na neki način im je bilo drago što im se to događa. Jovan Stanisavljević je nakon uhićenja volio medijsku pozornost što dokazuje njegov nastup pred novinarima.

Temeljem materijala s višednevne rasprave zaključujem da Jovan Stanisavljević nije bio junak nego razbojnik. Njega izdaju čak i njegovi pomagači iako im je, prema srpskoj literaturi, Čaruga materijalno, odnosno financijski pomagao.

Unazad dvadesetak godina Čaruga je osobitu popularnost dobio dramskim filmom Rajka Grlića. U njemu je Čaruga prikazan kao u očima naroda: junak doveden do posebnoga kulta ličnosti i zavodnik. Vođa željezne discipline sa čvrstom i savjesnom razdiobom rada. U filmu gotovo da i nije prikazana Čarugina prava pljačkaška, razbojnička i ubilačka istina.

Čaruga je lik s dva lica: u narodu je bio junak siromašnih, a povijesni dokumenti govore o njemu kao o razbojniku.

Literatura:

  • Ivan Kušan, Čaruga pamti, Mladniska knjiga, Zagreb, 1991.
  • Marko Lopušina, Najzagonetnije jugoslovenske ubice, Narodna knjiga, Beograd, 1997.
  • Marino Zurl, Knjiga o Jovi Čarugi i Joci Udmaniću, August Cesarec, Zageb, 1977.

Izvori:

  • Dnevnik Jovana Stanisavljevića Čaruga, prijepis
  • Hrvatski list, god. 5, br. 6
  • Hrvatski list, god. 5., br. 19
  • Hrvatski list, god. 5., br. 21
  • Hrvatski list, god. 5., br. 74
  • Hrvatski list, god. 5., br. 144
  • Hrvatski list, god. 5., br. 145
  • Jutarnji list, god. XII, br. 4109., 22. siječnja 2010., 24
  • Spisi s rasprave Jovanu Stanisavljeviću, oznaka spisa I. 101-24, Državni arhiv u Osijeku
Vlatko Smiljanic
About Vlatko Smiljanic (6 Articles)
Vlatko Smiljanić (1995.) student je povijesti na Hrvatskim studijima iz Virovitice. Od osnovne škole polazio je natjecanja iz povijesti u kategorijama samostalni istraživački radovi i testovi znanja gdje je ostvarivao zavidne rezultate. Objavio je 2011. godine biografiju o Mari Matočec, prvoj hrvatskoj političarki. Sudjelovao je u izradi dokumentaraca „Mara Matočec“ i „Čaruga – ogledalo vremena“. Do sada je objavio 10-tak znanstvenih radova i 50-tak kolumni povijesnoga sadržaja u tiskanim publikacijama i on-line. Bavi se zavičajnom te hrvatskom i svjetskom poviješću prve polovice XX. stoljeća.

1 Comment on Čaruga – junak siromašnih ili razbojnik

  1. Caruga // 27/02/2017 at 18:25 // Reply

    Ovo nisu istine. 😛

    Zaista zanimljivo, cesto sam trazio nesto vise o Carugi, ovo je najdetaljnije sto sam do sada pronasao.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*