Novo:

„Ča su govorili i znali naši stareji: borba za slobodu u Drugom svjetskom ratu na Labinštini“

Učenici: Sanela Isanović i PaoloTenčić; Mentor: Sanja Gregorinić

Saznavši za projekt „Sjene prošlosti“ odlučili smo se uključiti u istraživanje prošlosti našega kraja i bliže nam okolice. Od malenih nogu slušamo priče naših starih o nekadašnjem životu, kako je njima bilo teško, o nestašicama hrane i ostalim problemima s kojima su se svakodnevno susretali. Često se u pričama javljaju i narodni heroji od kojih je nama najpoznatiji  Mate Blažina, po kojemu naša škola nosi ime te smo odlučili saznati i napisati nešto više i o njemu. Da bi se što bolje shvatio naš rad ukratko ćemo iznijeti i najvažnije događaje Drugog svjetskog rata na području Labinštine.

Tražeći literaturu shvatili smo kako to područje i nije najbolje istraženo. Razgovarali smo s gospođom Nelom Glavina koja nas je upoznala s brojnim zanimljivostima iz Drugoga svjetskog rata.

Nakon Prvog svjetskog rata područje Labinštine, kao i cijela Istra pada pod vlast Italije i pod njezinom je vlašću sve do 1943. godine. Dakle, u vrijeme Drugog svjetskog rata, Istra je pod fašističkim režimom kao dio Kraljevine Italije. U talijanskim su postrojbama tada kao talijanski građani bili i istarski Hrvati i Slovenci pa tako i Labinjani. Odmah nakon izbijanja rata, započela je organizacija otpora okupatorskim snagama, u čemu je vodeću ulogu ubrzo preuzela Komunistička partija Jugoslavije. Organizacija Narodnooslobodilačkoga pokreta u Istri odvijala se uz određene teškoće. Hrvatski komunisti borili su se za priključenje Istre budućoj jugoslavenskoj državi , što nije prihvaćala Komunistička partija  Italije.

Krajem kolovoza 1942. u Gorskom Kotaru je osnovana Prva istarska partizanska četa »Vladimir Gortan«, koja je odmah upućena u Istru. Tijekom rujna 1943 u Istri je započeo opći ustanak, koji zbog svoje masovnosti nije mogao biti pod potpunim nadzorom Narodnooslobodilačkog pokreta. Razoružano je oko 8600 talijanskih vojnika. Vlast većinom preuzimaju narodnooslobodilački odbori. Pazinskim odlukama 13.9.1943. i odlukom ZAVNOH-a proglašeno je sjedinjenje Istre s Hrvatskom.

Prema prijašnjem planu Njemačke u slučaju kapitulacije Italije, II. oklopna armija krenula je u potiskivanje partizanskih snaga. Njemačke su jedinice potkraj rujna izbile na prostor između Čabarske Police i Klane (blizina Rijeke) te stvorile povoljne uvjete za prodor u Istru. Snage njemačke vojske početkom listopada 1943. razbile su neiskusne postrojbe Narodnooslobodilačke vojske. Oklopne SS divizije »Adolf Hitler« i »Hermann Göring« te 44. i 71. pješačka divizija prodirale su iz Trsta zapadnom Istrom prema Pazinu i Puli, iz smjera Rijeke na Učku, te iz Pule prema Barbanu i Labinu. Njemačke su postrojbe ubile oko 500 i uhitile oko 1200 civila, u logore odvele više stotina ljudi te uništile više stotina kuća na području Istre. Ljeto 1944. bilo je vrlo uspješno za Narodnooslobodilački pokret, jer su tada osvojeni garnizoni Pićan, Gračišće, Šumber, Sveta Nedelja, Istarske Toplice. Snage Operativnoga štaba za Istru činilo je u srpnju 1944. gotovo 5000 vojnika. Čitavom Istrom njemačka je vojska vršila brojne zločine. Njemačke postrojbe počele su zimi 1944/45. primjenjivati taktiku iznenadnih napada. U proljeće 1945. u sklopu završnih operacija Jugoslavenske armije oslobođeni su veći teritoriji na području Istre, pa time i Labin (28.4.1945.).

U narodnooslobodilačkoj borbi na području Istre posebice se istaknuo naš sugrađanin Mate Blažina. Rođen je 10. ožujka 1925. u Čemporovici kraj Labina. Kako u tom razdoblju nije bilo automobila i autobusa, svakodnevno je pješačio u osnovnu školu u Svetom Martinu. U ono doba sva su djeca imala obvezno petogodišnje školovanje, a ujedno su pomagali i očevima pri oranju ili čuvanju blaga na paši, a već su se od 12 godina nadalje počeli zapošljavati u rudniku. Tako je i Mate Blažina sa šesnaest godina počeo raditi u labinskom rudniku kao pomoćnik podgrađivača kapa.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, mještani Labinštine stupali su u novo osnovane partizanske jedinice. Među njima bio je i devetnaestogodišnji Mate. Stupio je u partizansku jedinicu i sudjelovao u nizu diverzantskih akcija na području Labina. Godine 1944. postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Kao omladinac vršio je dužnost kurira u vrijeme njemačke ofenzive, kada su se partizani morali povlačiti u šumu iz oslobođenih mjesta toga kraja.

Mate je zajedno sa svojom grupom boraca, nekoliko dana u noćnim satima, rušio telefonske stupove od Labina do Nedešćine. Sutradan je prekopavao ceste i rušio most na komunikaciji Podlabin – Raša. Sudjelovao je u miniranju termocentrale Vlaška, pomagao u odnošenju baruta iz barutane u Ripendi. Mjesecima je Mate bio u političkom centru, gdje je obavljao poslove stražara i glasnika. Maštao je o borbama u kojima će i sam sudjelovati. Ubrzo je iz  Ružića  skupina mladića, među njima i Mate, otišla u selo Čepić i pristupila 1. četi I. bataljuna odreda „Učka“. Mate Blažina pristupa kao puškomitarljezac. U borbi po Istri, Mate pokazuje svoju borbenost, srčanost i hrabrost. Situacija na terenu bila je svakim danom sve teža. Zbog toga Oblasni Narodnooslobodilački odbor za Istru i Oblasni komitet Komunističke partije Hrvatske za Istru prelazi na oslobođeno područje Gorskog kotara i tamo nastavlja s radom. U Gorskom kotaru i okolici Rijeke, Mate Blažina je ratovao do travnja 1945. godine. Iste je godine odlikovan za hrabrost te uskoro unaprijeđen u čin vodnika.

U travnju 1945. vodila se teška borba u Gorskom kotaru, u bitci kod Brinja, 12.4.1945. godine Mate je uspio u borbi prsa o prsa nadvladati dva Nijemca, svezao ih je i predao zapovjedniku. U borbi kod Mrzle Vodice njegova je brigada imala zadatak da drži u obruču Nijemce koji su se nalazili u Lokvama. Borba je vođena neprekidno 30 sati i dana 15. travnja 1945. godine Mate herojski pogiba. Ostao je u trajnom sjećanju, ne samo kao hrabar mladić, već kao neustrašivi borac i prijatelj.

Narodnim herojem proglašen je 1953. godine.

ISPOVIJEST GOSPOĐE NELE GLAVINA

Na početku Drugog Svjetskog rata, koji je kod nas počeo kasnije nego u ostatku svijeta, 1942.-1943., imala sam 10-ak godina, rođena sam 5.3.1933.. Jednom sam prilikom bila kurir, nosila sam pisma partizanima, od odbora do odbora. Kada sam nosila pisma, viđala sam Nijemce, pozdravljala ih, a oni su me tapšali po ramenu. Jedno sam pismo dostavljala barbi Miliju. Ušla sam u kuću i pitala gdje je taj čovjek vadeći pismo. Kada sam pismo izvadila, brzo sam ga sakrila jer su u kući bila dva vojnika. Kada sam ih vidjela, otišla sam u iduću kuću, a u kuću barbe Milija vratila sam se navečer. Da su Nijemci vidjeli pismo, ubili bi cijeli zaseok (4-5 kućanstava u Čepiću).

Na jednom je mjestu cijeli dan bila straža u slučaju da dođu Nijemci. Imali smo smreku koja je stajala kada nema opasnosti, a kada bi bila srušena, to bi značilo da je opasnost blizu i da treba bježati. Istu su takvu smreku imali i u mjestu Sveta Nedelja. Smreke su bile glomazne i mogle su se vidjeti na velike udaljenosti. Ako bi se srušila smreka u Svetoj Nedelji, odmah bi je srušili i kraj Čepića i obrnuto. Stražari su bili stanovnici obližnjih sela. Tako su mogli trčati u svoje selo i reći za opasnost ukoliko seljani nisu primijetili da je smreka srušena.

Najveći strah u  životu bio mi je avion Martin. Letio je nisko i bio je efikasan. Martin je jednoj mojoj prijateljici prošao tik iznad glave dok je čuvala krave, vojnici su se smijali, ali njoj nije bilo do smijeha jer se morala baciti na pod da bi preživjela. Učestalo sam viđala velike brojeve vojnika kako prolaze ispred mene dok sam čuvala krave na paši. Vidjela sam susjede u bijegu pred njemačkom vatrom nakon njihova rada u polju na povratku kući. Vidjela sam bombardiranje škole, crkve i jedne barake dok sam skupljala grančice od porezanih trsa. Vidjela sam mnoga trupla, no srećom nisam svjedočila ubojstvima, niti sam vidjela strijeljanja. Imala sam bunker 300 metara udaljen od kuće i u njemu sam imala zalihe svega (vino, hrana, odjeća). Kada se čuo Martin, moja bi obitelj uzela malu torbicu s novcem i bježala u šumu. Jedne večeri došla nam je njemačka četa pred kuću i tamo su večerali zajedno s mojom obitelji i susjedima. Te smo se večeri pošteno najeli. Tijekom večere Nijemci su pitali ima li tamo koji partizan. Bio je jedan tamo, ali naravno da smo to negirali. Nijemci su planirali prenoćiti, ali im je došla dojava te su otišli svojim putem.

Mislili smo kako će nam Nijemci uzeti hranu, ali čak su je uz našu ponudu odbijali. Sjećam se 1943. godine, tada je bilo malo drugačije. Bio je Uskrs i u kuću je ušao je jedan njemački vojnik. Otvorio je ladicu i bila je puna jaja. On je uzimao jaja, a kada je odlazio, njegov nadređeni naredio mu je da ih vrati. Moja im je mama pokazala da ih imamo u izobilju pa se nadređeni ipak predomislio i uzeo ih 30-ak. Moja obitelj nije gladovala. U blizini kuće bilo je jezero iz kojeg smo lovili ribe (šarane, mrene, jegulje), guske i patke. Jezero je kasnije isušeno do kraja. Imali smo puno zemlje (7 hektara) koju smo okopavale mama i ja te povrće i voće (grah, krumpir, merlin, luk, češnjak, salata, radić, pšenica, kukuruz, bundeve, kruške, trešnje, jabuke, višnje, murve, šljive, breskve). Imali samo svinje, kokoši, purane i 5-6 krava, tako da ni mlijeka nije falilo. Njih smo uzgajali da bismo platili porez, koji je bio velik zbog veličine zemljišta. Na žalost, zemljište smo izgubili jer nismo uspjeli platiti porez. Kasnije  smo stekli nešto ušteđevine i vratili ga u naše vlasništvo. Taj se gubitak i vraćanje zemljišta dvaput dogodio. Dvojica stričeva bili su lovci, tako da smo imali i divljači.

Za vrijeme rata, planirali smo nadograditi kuću, kupili smo materijal i našli ljude koji bi je izgradili. Taj se plan nije ostvario jer su sav materijal uzimali ljudi kojima je općina rekla da ga mogu uzeti jer im je kuća bila oštećena. Daske su nam uzimali da bi  napravili ljesove za poginule. Imali smo i oko 4000 žljebova, ali oni nisu bili vani, već u konobi. Mama je rekla da će onog koji ih pokuša uzeti probosti vilama.

Djetinjstvo mi nije bilo ni slično djetinjstvima današnje djece. Lutke i lopte sam si sama izrađivala i to od zemlje. Izgled lutki prošle sam godine pokazala djeci koja pohađaju vrtić u Potpićnu. Vremena za igru nismo imali jer smo morali čuvati krave i raditi u polju. Iako je školstvo bilo propisano zakonom, to nam nije bila primarna stvar zbog teške situacije. Završila sam prvi i drugi razred osnovne škole koje sam redovito pohađala, a treći razred nisam završila jer sam rijetko bila na nastavi. Više sam vremena provodila čuvajući krave. Morala sam pješačiti skroz do Labina kako bih kupila namirnice koje su nam nedostajale. U Labin smo odlazili u grupicama. Jednom smo otišli u Labin u nabavu i jedna je cura, malo starija od mene, bila u grupi ispred. Nagazila je na minu i raznijela se u tisuće komadića. Kada sam došla na to mjesto, vidjela sam jako puno krvi, ali dijelovi tijela bili uklonjeni.

U Labin je jednom prilikom otišla i žena mog ujaka. Kada je ona odlazila, bilo je snježno razdoblje. Njezina se grupica odlučila malo zabaviti grudanjem, a pridružili su im se i njemački vojnici. Zabava je trajala sve dok jedan Nijemac nije u grudu slučajno stavio kamen i pogodio ujnu u glavu. Ujna je obilato krvarila, zaradila je dva šava, a vojniku je bilo jako žao. Čudno mi je kako nismo u strahu plakali kada se čulo pucanje ili bombardiranje. Bio je velik broj nepismenih ljudi, a knjiga je bilo malo, tako da se one nisu mogle čitati. Imala sam dvojicu braće i sestru. Jedan se brat razbolio i imao je kraste po glavi. Nijemci su nam dali nekakvu mast kojom smo ga izliječili u samo 2 dana. Mama je bila kućanica, a tata je bio moreplovac. On je još na početku rata bio ranjen negdje na obali Njemačke. Cijeli je rat proveo u bolnici. U kuću nam je došlo pečatirano pismo da se liječi u njemačkoj bolnici. Zbog tog pisma nismo strahovali kada su Nijemci dolazili u kuću. Kada bi neki vojnik došao, samo je trebalo pokazati to pismo s pečatom i ostavili bi nas na miru.

ZAKLJUČAK

Drago nam je što smo se uključili u ovaj projekt. Bez njega ne bismo saznali ovoliko zanimljivosti o događajima u Labinu i bliskoj okolici. Sretni smo što smo se upoznali s pojedinostima u svakodnevnom životu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sada smo svjesni o hrabrosti ljudi koji su se borili za oslobođenje našeg kraja. Ti su ljudi zaradili naše divljenje i veliko poštovanje.

Ovaj nas je projekt potaknuo na daljnja istraživanja i nadamo se da ćemo i dogodine u njemu sudjelovati.

LITERATURA

  • Stemberger Herman, Labinska povijesna kronika, Labin, 1983.
  • Petrović Slobodan i suradnici, Zbornik narodnih heroja Jugoslavije, Beograd, 1958.
  • Milevoj Marijan i Strenja Eduard, Labin tragom vijekova, Naklada Matijas, Labin, 1999.
  • Drndić Ljubo, Oružje i sloboda Istre, Školska knjiga- Glas Istre, 1978.
  • Ivetić Egidio, Istra kroz vrijeme, Rovinj, 2009.
  • Lučić Milan, Istra- hrvatsko primorje- Gorski kotar, Rijeka, 1983.
  • Milevoj Marijan, Labinski album, Labin, 2007.
Milivoj Dretar
About Milivoj Dretar (31 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. godine radi u OŠ "Petar Zrinski" Jalžabet. Iste godine objavljuje prvi članak „Povijest ludbreške židovske zajednice“ u Podravskom zborniku, a nakon toga seriju članaka o povijesti ludbreških Židova u Ha-Kolu, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj. Pisao i za Historiu Varasdiensis, Meridijane i Most. Dopisnik Glasa antifašista i Ha-Kola, autor više članaka na Hrvatskom povijesnom portalu. Najviše se bavi zavičajnom poviješću i tematikom 2. svjetskog rata, posebno Holokaustom i Narodnooslobodilačkim pokretom.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*