Novo:

Burma – akutna kriza i aktualni događaji

Povijest Burme, danas službenog naziva Mianmar, obilježena je stalnim problemima. Do konca 19. stoljeća današnja Burma bila je razjedinjena na razna (manja) kraljevstva. Britanci, uplašeni Francuskim osvajanjima u Indokini koji bi mogli ugroziti Indiju, preventivno su vodili tri rata sa kraljevima Burme (Anglo-burmanski ratovi; prvi 1823.-26., drugi 1852. i treći 1885.-86.) koji su doveli do osvajanja i ujedinjavanja cijelog teritorija Burme pod britanskom krunom. Od kraja 19. st. Britanci sve više naseljavaju Indijce i Kineze koji ubrzo postaju dominatno stanovništvo u većim urbanim centrima. U to doba nerijetki su bili sukobi između tradiciji vjernog burmanskog stanovništva i njihovih kolonijalnih gospodara. U jednom takvom incidentu 1919. grupa budističkih redovnika iz Mandalaja pokušala je izbaciti iz hrama Britance koji su tamo ušli u obući. Vođa redovnika zbog tog je incidenta kasnije osuđen na doživotni zatvor ali se borba protiv kolonijalnih ugnjetavača od sada počela izjednačavati sa vjerom (Budizmom). Godine 1937. Burma je odvojena od Indijske kolonijalne uprave te postaje zasebna kolonija.

Izraelska konzulica morala je odgovarati na brojna pitanja

Geografski položaj Burme

Geografski položaj Burme

Swedagon pagoda

Swedagon pagoda

Početkom 1940-ih otpor Britanskoj kolonijalnoj upravi sve više jača pa tajno društvo Burmanaca (tzv. Trideset drugova) predvođena Aung Sanom bježi u Japan. Ubrzo nakon toga Japan, tada u ratu s Velikom Britanijom, osvaja Burmu (krajem 1941.) pa se iz obuke u Japanu s njima vraća i Trideset drugova. Burma ipak ostaje zapadna granica Japanskog osvajanja na Azijskom kopnu, a stanovništvo ostaje podijeljeno između pomoći Britancima i Japancima. Sredinom 1943. Japanci proglašavaju nezavisnost Burme ali država (kao i druge slične Azijske zemlje) ostaje samo japanska marioneta. Za ministra rata i glavnog zapovjednika burmanske narodne vojske 1944. postavljen je upravo Aung San. Ipak on sve više sa skepsom gleda na Japance koji sve više izrabljuju Burmu i njen narod. Uz pomoć Britanaca i burmanskih komunista on okreće vojsku i uspijeva poraziti Japance te ih istjerati iz Burme u ožujku 1945. Zbog svojih zasluga Aung San je 1947. postao jedan on glavnih ljudi prijelazne vlade koja je Burmi trebala omogućiti miran prelazak u nezavisnost, ali je iste godine ubijen od strane radikalnih protivnika režima.

General Aung San snimljen 1947. ispred stalnog stana Britanskog premijera

General Aung San snimljen 1947. ispred stalnog stana Britanskog premijera

Burma se, unatoč raznim nedaćama, 4. siječnja 1948. odvaja od Velike Britanije (pa čak i ne ulazi u Commonwealth) te započinje svoj život kao samostalna država. Odmah po odlasku Britanaca razne etničke grupe, kao i dvije komunističke organizacije (Bijele zastave i Crvene zastave), uključuju se u borbe za vlast koja rezultira građanskim ratom u kojem većina zemlje pada u ruke raznih ustanika. Legalno izabranu vladu premijera U Nua (U u burmanskom jeziku označava počasna titulu koja bi se mogla prevesti kao Časni gospodin) u tom trenutku uspjela je obraniti vojska predvođena generalom Ne Winom. Sam otpor ustanika slomljen je i zbog njihove međusobne nesuradnje. Unija Burme je u svijetu tada bila poznata kao jedan od najvećih izvoznika ilegalnog opijuma te po čuvenom diplomatu U Thantu koji je od 1962. do 1971. obnašao dužnost generalnog tajnika UN-a.

U Thant, treći generalni tajnik UN-a

U Thant, treći generalni tajnik UN-a

Vojska je u početku podržavala legalni režim U Nua koji je želio pomoći zemlji vodeći politiku dobrih odnosa i sa SSSR-om i sa SAD-om, ali istodobno tražeći «poseban put» za burmanski narod u svijetu. Ti se njegovi napori najbolje vide kroz njegovu ulogu u pokretu Nesvrstanih. U to doba, pa do danas, osim spomenutog ilegalnog izvoza opijuma, Burma legalno izvozi rižu, drvo (tikovinu) i naftu. Ipak preambiciozni planovi izgradnje države vode k ekonomskim teškoćama u zemlji koju još više počinju potresati etnički sukobi. Zbog toga U Nu 1958. prepušta vlast svom odanom generalu Ne Winu. Nakon dvije godine na vlasti Ne Win organizira izbore na kojima pobjeđuje opet U Nu. Ipak 1962. Ne Win zbacuje vladu svog bivšeg prijatelja U Nua pod krinkom ponovnog zaoštravanja stanja u državi. Ustav je suspendiran a zemlja kreće putem autoritativnog socijalizma «koji će spasiti državu». Takav režim trajao je 26 godina uz gušenja bilo kakve opozicije što dovodi do progona osobito ekstremne ljevice i bivših liberalnih pristaša U Nua. Pod krinkom srednjeg puta, kojeg predlaže i Budizam, Ne Win je izolirao Burmu od zapada, nacionalizirao cjelokupnu ekonomiju. Ipak sve se to pokazalo nedovoljnim pa je vanjski dug države narastao na 3,8 milijardi dolara 1988. godine. Životni standard je cijelo to vrijeme stagnirao, da bi na kraju čak i pao jer sama Burma nije mogla proizvesti dovoljno hrane (riže) za svoje stanovništvo čiji je broj naraslo na 40 milijuna. Zato 1988. godine izbijaju masovne demonstracije, od kojih su najjače bile one studentske u glavnom gradu Rangoonu. I vojska je postajala sve nezadovoljnija pa se Ne Win, koji je tada imao 77 godina odlučio povući uz obećanje slobodnih izbora.

General Ne Win, bivši burmanski diktator koji je, odbačen od svojih bivših kolega

General Ne Win, bivši burmanski diktator koji je, odbačen od svojih bivših kolega

Civilni režim, koji je započeo uz veliku potporu naroda i masovna oslobađanja političkih zatvorenika, trajao je samo mjesec dana i već se u rujnu 1988. vojna hunta ponovno vraća na vlast, ovaj puta predvođeni generalom Saw Maungom. «Povratak reda i zakona» obilježio je novi val represije prema političkim protivnicima (osobito studentskim vođama) kojih je oko 3000 brutalno ubijeno na početku novog režima. Godine 1989. promijenjeno je i ime države u Unija Mijanmar, što je zapravo prijevod engleskog naziva države (Burma) na burmanski. Na početku vojska  je obećala i slobodne izbore koji su se trebali održati sredinom 1990. Ova je proklamacija ipak poslužila samo da se uhite vođe svih većih političkih stranaka koji su se prijavili za sudjelovanje na izborima. Između ostalih tu je najjača figura zasigurno Aung San Suu Kyi, kćer Aung Sana koja se poslije obrazovanja u Engleskoj i djelovanja u svijetu vratila u državu 1988. i osnovala stranku zvanu Nacionalna Liga za Demokraciju. Njezini pozivi za demokratskim slobodama i javne osude režima dovele su do njenog zatvaranja. Iako je njena stranka pobijedila režimsku Stranku Nacionalnog Jedinstva i osvojila veliku većinu na izborima 1990. vojna hunta je odbila priznati rezultate izbora i pustiti Aung San Suu Kyi iz kućnog pritvora. Iako joj je vladajuća hunta obećala slobodu ako odluči napustiti Burmu ona je ostala radije u kućnom pritvoru, gdje se nalazi i danas. Zbog vođenja pasivnog otpora prema režimu zaradila je simpatije mnogih običnih građana Burme pa i svjetske zajednice koja joj je dodijelila Nobelovu nagradu za mir 1991. godine. Unatoč pritiscima svjetske javnosti (osobito zbog konstantnog kršenja ljudskih prava) režim u Burmi se nije promijenio te i dalje ostaje krut prema pitanju bilo kakve političke opozicije, kao i problemu nacionalnih manjina (osobito muslimana).

Karizmatična Aung San Suu Kyi i danas, unatoč kućnom pritvoru (od 1989.)

Karizmatična Aung San Suu Kyi i danas, unatoč kućnom pritvoru (od 1989.)

U kolovozu 2007. održane su mirne demonstracije koje su potakli i vodili istaknuti disidenti koji su se vratili u državu. Kada je taj pokušaj neslavno propao zbog brze vojne intervencije u pokret su se uključili budistički redovnici koji su novim mirnim demonstracijama krajem rujna dali novu živost antirežimskom pokretu. Na to je hunta odgovorila još krvavijim obračunima i zabranom izvještavanja stranim novinarima (čak su presjekli i telefonske kablove kako novinari ne bi slali slike internetom).
Zadnji potez režima je čak (tragikomično) organiziranje prorežimskih prosvjeda. Na te prosvjede su građani ili plaćeni ili prisiljeni ići.

Demonstracije budističkih redovnika 2007. godine

Demonstracije budističkih redovnika 2007. godine

Zastava Mianmara

Zastava Mianmara

Stipica Grgic
About Stipica Grgic (9 Articles)
Rođen je 13. listopada 1982. u Lekeniku. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu. Srednje obrazovanje stječe u zagrebačkoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji (1997-2001). Nakon toga upisuje studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji završava 2007. obranivši diplomski rad. Od svibnja 2008. zaposlen je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu kao znastveni novak u suradničkom zvanju asistenta na projektu „Hrvatski kulturni krajolici“ (226-2261681-1321), čiji je voditelj dr. sc. Damir Matanović. Iste 2008. je upisao i poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Dana 9. travnja 2014. obranio je doktorski rad "Uprava u Savskoj banovini (1929.-1939.): Između državnog centralizma i supsidijarnosti". Član je više strukovnih udruga. Bio je sudionikom nekoliko domaćih i međunarodnih skupova.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*