Novo:

Bribirski knezovi – Šubići

Bribir - sjedište bribirskih knezova

Današnje malo selo Bribir u Šibensko-kninskoj županiji (sa oko 500 stanovnika), udaljeno tek nešto više od desetak kilometara sjeverozapadno od Skradina i 32 kilometra sjeverno od Šibenika leži u podnožju vapnenačkog grebena što razdvaja Ravne kotare od Bukovice. Postanak naselja uvjetovali su relativno bogati poljoprivredni okoliš i odličan strateški položaj. Još u vrijeme rimskog gospodstva tu je nastao grad Varvarija od kojega je Bribir dobio ime. Varvarija je nestala u vrijeme nestabilnosti tijekom velike seobe naroda. Kada su se Hrvati doselili u svoju današnju postojbinu osnivali su svoja naselja i zasebnu upravno-administrativnu strukturu. Među novoosnovanim naseljima nalazio se i Bribir koji će kasnije postati sjedištem jedne od najmoćnijih hrvatskih obitelji.

Podrijetlo Bribiraca

Konstantin Porfirogenet u svojem znamenitom djelu «O upravljanju carstvom» spominje starohrvatsku Bribirsku županiju. Upravo je uz Bribirsku županiju bio vezan uspon Bribirskih knezova, poznatijih kao Šubića (pod tim se prezimenom spominju od 1311. godine). Oni su bili podrijetlom iz Lučke županije koja se nalazila u zaleđu grada Zadra. Uspjeli su još u 11. stoljeću zadobiti nasljednu dužnost bribirskoga župana i trajno su se naselili u Bribiru, u zaleđu Šibenika. Njihovom je usponu nesumnjivo doprinijela činjenica što su kontrolirali bribirsku utvrdu s koje se mogla kontrolirati okolica. Uskoro su pod svoju upravu stavili i susjednu Ostrovicu koja je bila glavna stražarnica na putu iz jadranskog primorja prema hrvatskoj unutrašnjosti. Kako je Bribirska županija prirodno završavala na rijeci Krki logično je da su Bribirski knezovi vrlo brzo došli u posjed Skradina. Upravo će utvrde Bribir, Ostrovica i Skradin postati jezgro moći Bribiraca iz koje će širiti svoj utjecaj hrvatskim prostorom.

Postupni uspon Bribiraca

Tijekom 60-tih godina 12. stoljeća ban Beloš se povezao s bribirskim županom Bogdancem, prvim poznatim Bribircem. Bogdanac se povezao i sa zadarskim knezom. U vrijeme uprave bizantskog cara Manojla Komnena bribirski župan se nalazio među odličnicima okupljenim oko bizantskog upravitelja, vojvode Rogerija. Nakon ponovne uspostave vrhovništva Arpadovića 1180. godine, bribirski župan Miroslav je bio među pratiocima vojskovođe Maura kojega je u Hrvatsku poslao kralj Bela III. On je samostalno izdavao isprave i imao znatni politički utjecaj. U prvim desetljećima 13. stoljeća Grgur Bribirac se ne nazivao kao njegovi prethodnici županom, već je uzeo naslov kneza. Zajedno sa bratom Stjepanom i ostalom braćom pobijedio je suparnika Domalda te zauzeo njegove posjede «počevši od vode Krke do mora i do Zadra». Time je stvorena osnovica za daljnji uspon i jačanje roda Bribiraca. Njihovo jačanje se vidi iz povelje kralja Bela IV. kojom im je 1251. potvrdio nasljednu vlast u Bribirskoj županiji. Vrhunac moći bribirskoga roda nastupio je s braćom Pavlom I., Jurjom I. i Mladinom I. koji su svoju moć proširili na skoro cijelu Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Humsku zemlju.

 Neokrunjeni hrvatski kralj – Pavao I. Šubić

Pavlov uspon je počeo kada je postao načelnik u Trogiru 1272., a već iduće godine se spominje kao splitski knez. Iste, 1273. godine kralj Ladislav ga naziva primorskim banom. Ubrzo je Pavao sa svojom braćom potisnuo Kačiće iz stare Neretvanske kneževine stekavši Omiš i Neretvansku krajinu. U tijeku borbi za kraljevsku krunu, koje su vodili Arpadovići i Anžuvinci, Pavao se 1293. proglasio banom svih Hrvata, a nešto kasnije i banom cijele Slavonije. Time je pokazao da je zapravo on bio jedini gospodar svih hrvatskih zemalja od Mure i Drave na sjeveru do Jadranskoga mora. Krajem 13. stoljeća zavladao je Bosnom koju je prepustio upravi svoga mlađeg brata Mladina I. Nakon njegove smrti 1305. godine za «gospodara cijele Bosne» i bana je postavio sina Mladena II. Pavao je pod svojom vlašću okupio ne samo zemlje koje su nekada bile sastavni ranosrednjovjekovnog Hrvatskoga Kraljevstva nego i one o kojima hrvatski ranosrednjovjekovni vladari tek sanjali.

Pavao se pokazao i dobrim gospodarom svojih podložnika. Npr. Skradinjanima je omogućio da se otkupe od zaostalih kmetskih dužnosti. Bio je mecena gradnje crkava i jačanja franjevačkih samostana (Bribir, Skradin te klarisa u Skradinu). Vodio je politiku gospodarskog unapređenja hrvatskih gradova koje je uzdigao na stupanj komuna. Gradu Rabu je potvrdio posjede te povrh toga dao znatne trgovačke povlastice. Podupirao je osnivanje novih biskupija (Šibenik, Duvno i Makarska). Imao je dobre donose sa ivanovcima, a nakon ukidanja templara preuzeo je upravu nad njihovim hrvatskim posjedima. Umro je 1312. godine, a njegova smrt označava početak krize roda Bribiraca.

Kraj bribirske hrvatske prevlasti za Mladina II.

Nakon uspješnog obavljanja banske dužnosti u Bosni (od 1305.) Mladin II. je 1311. pod svoju vlast uspio staviti Zadar te se iste godine proglasio «vječnim zadarskim knezom» i «dalmatinskim vladarem». Dužnosti zadarskog kneza se morao odreknuti kada je 1312. postao hrvatskim banom. Okrenuo se savezništvu s Mletačkom republikom koja ga je primila među svoje građanstvo. Bribirci su doživjeli veliki otpor u hrvatskim primorskim gradovima. K tomu su se protiv njih dignuli krbavski knezovi Kurjakovići te knez Nelipac, gospodar Knina i dijelova Like. Usprkos slabljenju vlasti u Hrvatskoj, Mladin II. je ne samo uspio zadržati vlast u Bosni već ju je proširio nad Humsku zemlju. Kao i otac, zalagao se za razvitak kulture na prostorima kojima je upravljao. Kralj Karlo I. Robert Anžuvinac je nastojao učvrstiti svoju vlast. U tome mu je smetala još uvijek velika moć Mladina II. U bitki kod Bliske (danas Blizna) kralj je vojno porazio Mladina II. i odveo ga je u zarobljeništvo u Ugarsku gdje je umro oko 1341. godine.

Raspad bribirskog roda i postanak Zrinskih

Nakon zarobljavanja Mladina II. vodećim Bribircem je postao njegov brat Juraj II, kojemu su pomagala preostala braća Grgur III. i Pavao II. Potonji se od 1301. spominje kao knez Tropolja, od 1305. knez Trogira, a od 1311. i kao knez Skradina. Oženio se Elizabetom Krčkom. Grgur je u ime maloljetnog Pavlovog sina, Jurja III. 1347. predao kralju Ludoviku I. Anžuvincu Ostrovicu s Lučkom županijom u zamjenu za «utvrdu zvanu Zrin u zemlji Slavoniji» sa svim pripadnostima i pravima te posjed Stupnicu nedaleko od Zrina. On se preselio u Zrin i utemeljio plemićku obitelj Zrinski, koja je dobila ime po zamijenjenom posjedu. U 14. i 15. stoljeću rod Bribiraca se raspao na nekoliko ogranaka – Ugriniće, Markoviće, Baniće, Obradiće te Krivačiće (kasnije knezovi Peranski izumrli 1786.). Jedna grupa Bribiraca je 1324. postala zadarskim građanima. Njihovim prelaskom u Zadar, koji se nalazio pod mletačkom vlašću, bribirska je utvrda postala izgubljena za Hrvatsku i Anžuvince.

Hrvoje Petric
About Hrvoje Petric (90 Articles)
Rođen 1972. u Koprivnici. Završio studij geografije i povijesti u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zaposlen od 2001. Stručno se usavršavao u Sjedinjenim Američkim Državama, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Doktorirao 2008. u Zagrebu. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Autor je brojnih radova. Za svoj je rad nagrađivan. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju. Urednik je znanstvenih časopisa «Ekonomska i ekohistorija» i „Podravina“. Izvodi nastavu na preddiplomskom i diplomskom studiju povijesti iz predmeta: Ekohistorija, Ekonomska historija, Hasburška Monarhija: imperijalna baština te Europske regije i hrvatska povijest ranoga novog vijeka.