Novo:

Božo Leiner – ludbreški Che Guevara

Bilo je to jedne proljetne nedjelje, 3. svibnja 1942. godine. U staroj ludbreškoj župnoj crkvi služena je nedjeljna misa, orgulje su svirale, narod je pjevao. Najednom netko otvori vrata crkve i prišapne par riječi najbližem. Za nekoliko trenutaka vijest se proširila cijelom crkvom, ljudi su se uzvrpoljili i jedva čekali da misa završi. Pred crkvom su već čekali općinski panduri i oružnici te nekoliko ustaša. Oni su narodu glasno pojašnjavali što se zbilo:

„Napokon su uništeni odmetnici, komunizam je zagušen u zametku. Eto, tamo u Gradu leže bezbožnici Božo Leiner i njegovi drugovi. Svaki rodoljub i pravi Hrvat treba da ih vidi. Neka znaju svi oni koji drukčije misle nego Poglavnik da ih čeka ista sudbina!“
Neki su potajice otišli kućama da tamo saznaju što se ustvari dogodilo. A dio vjernika je, što iz znatiželje, što iz straha pred ovim riječima, pohrlio prema starom gradu, udaljenom nekih 200 metara od župne crkve. Tu su zastali nijemi pred žalosnim prizorom: na grubim daskama koso položenih preko jedne klupe, ležala su tijela četvero mrtvaca. Tri muškarca bila su Božo Leiner, Milivoj Marijan i Petar Vujić dok je žena bila Vujićeva družica Marija.

Nekoliko metara dalje, u prepunom zatvoru u podrumu starog Batthyanyevog dvora, bile su zatvorene Leinerova majka Hedviga, sestra Adela te braća Valter i Josip. Njihova je obiteljska kuća bila zaključana već tjednima. Iz zatvora su dovukli Adelu da im potvrdi da se stvarno radi o Leineru, najgorem komunističkom odmetniku. Suze u njenim očima potvrdile su da su likvidirali pravog. Glas o pogibiji Leinera i drugova brzo se proširio gradom. Iako je bilo i skeptičnih glasova, svi su ipak žalili za mladim životima. Svi osim ustaša – oni su likovali nad svojim „trofejima“, tijela su ismijavali, udarali, u usta im stavljali zemlju. Pokopali su ih tek treći dan, u dijelu groblja namijenjenom za ljude van zakona. Ukop je bio bez pratnje, uobičajene crkvene zvonjave, bez oproštajnog nekrologa. U matičnu knjigu umrlih župnik je dva dana kasnije upisao: „Božidar Dragutin Leiner, poručnik, neoženjen, rođen 3. IV. 1919., ubijen po ustašama kao komunista odmetnik u selu Hrastovsko 3. svibnja 1942. Pokopan bez svećenika, bez lijesa u zajednički grob sa dvojicom drugova i drugaricom u desnom uglu groblja.“

Mrtva tijela Božidara Leinera i njegovog suborca izložena pred ludbreškim starim gradom

Mrtva tijela Božidara Leinera i njegovog suborca izložena pred ludbreškim starim gradom

Tko je bio taj Božo Leiner i zašto se oko njegove smrti digla tolika pompa? Božo Leiner rođen je u Čukovcu, selu nedaleko od Ludbrega gdje je polazio osnovnu školu. Realnu gimnaziju završio je u Zagrebu, a tamo je kasnije upisao studij geodezije želeći nastaviti posao svog oca geometra. Kao mladić počeo je zalaziti u ludbrešku čitaonicu gdje se sastajala napredna mladež i simpatizeri Komunističke partije. U jesen 1941. mobiliziran je u domobranske postrojbe. Iako pripadnik samovozne satnije, Leiner kriomice otprema oružje na Kalnik te sudjeluje u nekoliko diverzija. S još trojicom drugova šokira ustaše kada pali autogaražu Vojne komande u samom centru Zagreba. Izgorjele su bačve benzina, 20 njemačkih motorkotača i skladište automobilskih guma.

Više grupica partizana povuklo se u šumoviti dio Kalničke gore gdje su na Jasenovom brijegu (487 m) podigli svoj logor. Opskrba i dolazak novih boraca se odvijao preko Križevaca ili Ludbrega. Život na Kalniku bio je težak: hladna i snježna zima, otežana opskrba hranom i opremom, život u zemunicama, spavanje na golom granju… Uz sve to, stalno je prijetila opasnost da netko od nepoželjnih ne otkrije logor. Zatim je početkom ožujka 1942. na Kalnik dospio odbjegli domobranski poručnik Božo Leiner zajedno s još petoricom drugova. Kamionom punim naoružanja iz Zagreba je krenuo u rodni Ludbreg gdje je u kući Ljudevita Dojčića istovario dio oružja. Ono je već isto noći otpremljeno na Kalnik. Uzbuna je nastala sljedećeg dana kada je otkriven napušten i prazan kamion, a par dana kasnije stigla je od domobranskog zapovjedništva potjernica za odbjeglim poručnikom Leinerom. Istraga je ukazala da je Leiner odlično pripremio bijeg: prenoćio je u jednoj klijeti u Ludbreškim Vinogradima, a zatim preko Male Rijeke otišao na Kalnik, a u logor na Jasenovom brijegu je stigao 13. ožujka. Dolaskom Leinera, partizanske grupice su se udružile u Kalničku partizansku četu, a Leiner je zbog svog vojnog iskustva i ugleda imenovan komandirom. Dobio je konspirativni nadimak – Berta. Prvi dani Leinerova boravka među partizanima nisu protekli bezbrižno – Kotarska oblast u Novom Marofu izvijestila je Veliku župu Zagorje o prisustvu partizana na području križevačkog kotara: „… najednom smo opazili u jednoj jami dva naoružana čovjeka sa vojničkim puškama, obučena su u vojničke hlače, a kapute su imali civilne. Kad su nas opazili počeli su na nas pucati, a mislim da ih je moglo biti oko 8 ljudi… Drugi dan došli smo pod Jasenovo brdo … gdje smo izdaleka vidjeli jedni bajtu (zemunicu) oko koje su se vrzli neki ljudi pa i žene…“ Partizanski logor bio je otkriven od strane šumara zagrebačkog kaptola iz Varaždinskih Toplica kojem je pripadala šuma. Već su sljedećeg dana sela u podnožju Kalnika bila prepuna vojske, no o tome su partizani bili odmah obaviješteni pa su se povukli u selo Javorovac na Bilogoru. Tamo se odigrala bitka s novigradskom posadom u kojoj su pobjedu odnijeli partizani. Nakon te borbe, četa se vratila na Kalnik i uredila uništene zemunice. 28. ožujka pridružilo im se pojačanje – 10 dobro naoružanih boraca iz varaždinske grupe predvođenih Vilkom Jurcem. Četa je sada narasla na 56 boraca pa je već sljedećeg dana Okružni komitet KPH Varaždin donio odluku o preimenovanju u Kalnički partizanski odred (KPO). Za komandanta Odreda je postavljen Božo Leiner, a Vilko Jurec je postao komesar. Odmah drugi dan (30.3.) Odred je vodio bitku sa Dumbovićevom domobranskom satnijom iz Varaždina na Kalniku koju su natjerali u bijeg. Leinerove aktivnosti zabrinule su čak i Vrhovno zapovjedničtvo oružničtva u Zagrebu koje predlaže da se u pravoslavnim selima Ribnjak – Veliki Poganac uspostavi posada od najmanje 60 domobrana. Glavni stan Poglavnika 16. travnja naređuje hitnu akciju čišćenja Kalnika od pobunjenika. Za Leinerovu je glavu ponuđena nagrada od 100.000 kuna.

U međuvremenu, nastalo je zatišje koje su Leiner i drugovi iskoristili za pripremu više akcija u podravskim selima. U odlično pripremljenim i koordiniranim napadima, partizani su postigli veliki uspjeh. Likvidiran je ozloglašeni ustaški tabornik u Jalžabetu; napadnuta su skladišta ustaša u Ribnjaku te je narodu razdijeljeno oteto žito, vino i mast; u Trnovcu kod Varaždina na prepad je likvidirano troje uglednih ustaša; napadnuta je i razoružana posada od 20 domobrana kod Zbelave uz željeznički most na Plitvici. Sve četiri akcije izvršene su bez gubitka, a plijen je bio više nego bogat: više pušaka, municija, odjeća i obuća za borce, radio aparat i nešto novaca. Uspjeh kalničkih partizana odjeknuo je cijelim krajem – više se nije moralo ići po namirnice u sela, sada su seljaci sami donosili gotovu hranu u logor. Među narodom su počele kolati priče o mogućem napadu na Križevce.

Kuća u Hrastovskom gdje su 3.5.1942. ubijeni Božo Leiner i Milivoj Marijan

Kuća u Hrastovskom gdje su 3.5.1942. ubijeni Božo Leiner i Milivoj Marijan

Ustaše nisu mogli dozvoliti takve ekscese usred Hrvatske. Kako su se prijašnje informacije o razbijanju kalničkih odmetnika pokazale netočnim, pripremio se novi, mnogo jači udar na Kalnik. Angažirano je 2500-3000 vojnika što je u odnosu na Leinerov odred činilo omjer 50:1. Partizani su upozoreni na predstojeću neprijateljsku ofenzivu – pada odluka o napuštaju logora i zauzimanje novog položaja na nekom drugom terenu. U poslijepodnevnim satima 25. travnja 1942. blizu sela Duga Rijeka počele su prve borbe, no Odred je iskoristio noć i šumu te se probio iz obruča. Na osnovi informacija o neprijatelju koje je dao Gabrijel Santo, Leiner je odlučio da će Odred podijeliti na 3 manje grupe: jedna predvođena Leinerom će krenuti prema Ludbregu da se tu prikrije na nekoliko dana, drugu je vodio Vilko Jurec prema varaždinskoj okolici, a treću Miloš Manojlović prema Bilogori. Cilj je bio da se privremeno pritaje na tjedan dana i da se ponovno sastanu na Piramidi. Dok se posljednja grupa uspjela izvući, prve dvije brzo su otkrivene – Vilko Jurec, Florijan Bobić, Marija Vidović Abesinka i još dvojica izginuli su 29.4. u Jalkovcu, u kući Vida Tomaškovića, napadnutoj od neprijatelja. Božo Leiner, Milivoj Marijan i još dvoje boraca sakrilo se u Hrastovskom, na Vranovićevom štaglju. Ubrzo su izdani te su okruženi ustašama. Leiner i drugovi su pružali otpor preko dva sata, no kad im je ponestalo municije, zadnjim mecima počinili su samoubojstvo. Zarobljeno je dvoje teško ranjenih partizana koji su kasnije likvidirani u logoru. Istog su dana (3.5.) kod mlina u Hrastovljanu iz zasjede ubijeni Petar i Marija Vujić koji su se pokušali prebaciti u Međimurje.

Nakon njihove pogibije, započinje represija nad svim pomagačima – uhvaćeni su mnogi skojevci, simpatizeri NOP-a i članovi porodica partizana. Neki su osuđeni na višegodišnje kazne, a više ih je otpremljeno u logore. Time je završen prvi čin Kalničkog partizanskog odreda, sljedeći je počeo na jesen iste godine kada je ponovo osnovan Kalnički partizanski odred u selu Bijela na Papuku. U studenom 1942. KPO dolazi na ludbreško područje. Jedan od prvih poteza bila je likvidacija Leinerovog izdajnika u Hrastovskom. Nije poznato da li je unovčio nagradu za otkrivanje Božidara Leinera – Berte. Poslije rata uređen je spomenik na grobu Bože Leinera i kalničkih partizana na ludbreškom groblju, dok mu je u središtu Hrastovskog podignuta spomen bista. Još i danas ludbreški antifašisti traže povrat naziva jedne od ulica u Ludbregu.

Posljednje počivalište Bože Leinera i njegovih drugova na gradskom groblju u Ludbregu

Posljednje počivalište Bože Leinera i njegovih drugova na gradskom groblju u Ludbregu

Milivoj Dretar
About Milivoj Dretar (31 Articles)
Diplomirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. godine radi u OŠ "Petar Zrinski" Jalžabet. Iste godine objavljuje prvi članak „Povijest ludbreške židovske zajednice“ u Podravskom zborniku, a nakon toga seriju članaka o povijesti ludbreških Židova u Ha-Kolu, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj. Pisao i za Historiu Varasdiensis, Meridijane i Most. Dopisnik Glasa antifašista i Ha-Kola, autor više članaka na Hrvatskom povijesnom portalu. Najviše se bavi zavičajnom poviješću i tematikom 2. svjetskog rata, posebno Holokaustom i Narodnooslobodilačkim pokretom.