Novo:

Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću (8. dio)

Životni put posljednje bosanske kraljice Katarine

Katarina je bila i franjevačka trećoredica. Kćerka hercega Stjepana Vukčića i žene mu Jelene, kćeri Stjepana Lazarevića, srpskog kneza, koji su bili bogumili, i žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Tako iz navedenog Katarininog porijekla proizlaze i određena srpska posezanja i dan danas za Bosnom. Ne može se zanijekati da se njen otac nije nazivao hercegom od svetoga Save i da nije bio povezan sa srpskim plemstvom rodbinski ili politički, no to ne daje za pravo nekome da na tom osnovu svojata nešto što u etničkoj osnovi nije njegovo. Također se može reći kako su tadašnji Srbi te po današnjoj BiH znatnim dijelom naseljenici vlaškog ili tzv. morlačkog korijena iako imenom isti - ali zapravo značajno; pojmovno, pripadnički i kulturološki različiti. Nakon višestoljetne turske vladavine, nažalost srpsko plemstvo je dobrim dijelom kao i hrvatsko, gotovo izbrisano sa političke karte. Srbi u famoznoj bitci na Kosovskom polju, a Hrvati nekih stotinu godina kasnije - u krvavoj katastrofi na Krbavskom polju kod Udbine, 9. rujna 1493. godine.47 No Hrvati su se još dugo vremena održavali u primorskim te dijelovima sjeverozapadne Hrvatske dok su Srbi uz manje sjeverne dijelove oko područja današnjeg Beograda uspijevali opstati tek do početka XVI. stoljeća. Prije toga treba naglasiti kako su Srbi razbijeni još u velikim bitkama poput one kod Črnomena na rijeci Marici u tadašnjoj Trakiji - 26. rujna 1371. (pogibelj kralja Vukašina zajedno sa despotom Uglješom) i na Kosovu polju 1389. na Vidovdan, 15. lipnja u kojem je poginuo i turski sultan Murat, a potom i knez Lazar od Muratovog nasljednika Bajazita I.48 Srpsko plemstvo nije tada potpuno prestalo postojati ali je tada postalo vazalno i pasivno. Ovim velikim gubitcima Turcima se dobrim dijelom tada otvara put prema Bosni i daljnjem nadiranju.

Značajna zanimljivost je kako se Katarina Vukčić Kosača obratila na katoličku vjeru prije udaje. Vrlo je pobožna žena i gradi katoličku crkvu o svom trošku u Vrilima, a u Jajcu crkvu i franjevački samostan! Dio Jajca, gdje se nalazila ova crkva, naziva se i dan-danas Katina. Sama je vezla misnice i šila misno ruho, učeći lokalne žene da rade isto. U Kraljevoj Sutjesci žene i danas vezu marame i svečana ruha po načinu na koji su naučeni od kraljice Katarine. U znak velikog poštovanja pjevaju pjesme o njenoj posebnosti i dobroti, vezući marame sa originalnim tradicionalnim šarama naučenima od Katarine. Poslije pada Bosne Katarina bježi u Dubrovnik. u Rimu  ostaje do kraja života, živeći, kao franjevačka trećoredca i kao udovica, neobično uzornim životom. Pokopana je u franjevačkoj crkvi Aracoeli49 (hrv. Žrtvenik nebeski), gdje se nalazila bosančicom pisana nadgrobna ploča s njezinim likom i natpisom. U svojoj oporuci ostavlja bosansko kraljevstvo Svetoj Stolici. U Franjevačkom martirologiju * i Bibliotheca sanctorum, zapisana je kao blaženica Franjevačkog reda i u Bosni se štuje 25. listopada, naročito u bosanskoj Kraljevoj Sutjesci u kojoj ima status vrlo poštovane, gotovo mitske žene.50
Smjernice:

  1. Učestalost sukoba u Humu i Bosni između velikaša, međusobne borbe za vlast i posjede. Vlada gotovo kaotično stanje.
  2. Kroz godine, upadi stranih sila slabe kraljevinu – prvotno ugarskih vojski, a potom i Turaka ohrabrenih pozivima domaćih velikaša da im pomognu u borbi protiv neistomišljenika.
  3. Loše vijesti stižu sa istoka. Uvelike slabi kršćanska Srbija, pada Bizant sa Carigradom kao posljednjom i najjačom točkom odbrane, a ugrožen je i sam Dubrovnik.

Puk je nejedinstven i malodušan. Sa strahom gleda na budućnost nemajući povjerenja u ”narodne vladare”. Okreće se vjeri te je i utom pogledu podijeljen između ilegalnog bogumilstva odnosno patarenstva i nauka katoličke Crkve.

Strane (katoličke) vladarske kuće 51koje jedno vrijeme vladaju hrvatskim i bosanskim zemljama ili su na određen upravni, politički ili interesni način povezane sa istima:

  • kuća Luksemburg: Sigismund 1387 – 1437. god.
  • kuća Habsburg: Albert 1438 – 1439. god.
  • kuća Jagelo ili Jagelović: Vladislav I. 1440 – 1444. god.
  • kuća Habsburg: Ladislav IV. 1444 – 1457. god.
  • kuća Hunyad: Gubernator Ivan Hunyad 1446 – 1452, kralj Matija Korvin 1458 – 1490. god.
  • kuća Jagelović: Vladislav II., 1490 – 1516. god.

Sultani iz kuće Osmanove – islamski vladari u XV. stoljeću:

  • Muhamed II., 1451 – 1481. god.
  • Bajazid II., 1481 – 1512.

Životopis posljednje bosanske kraljice Katarine

Bosna i Hercegovina je sredinom XV. stoljeća u europskim okvirima nesumnjivo bila slabo poželjno mjesto za život i razvoj pojedinca. Vrlo je važno navesti kakva je bila opća atmosfera u to doba, kakve su bile političke prilike i kakav je bio način života običnog čovjeka rastrganog između velikaških težnji za moću i bogatstvom te svakodnevice protkane siromaštvom?.. Žene u takvim prilikama i na takvoj društvenoj sceni rijetko bi dolazile u prvi plan ili uopće u značajniji plan pozornosti. Muškarci su ti koji vode glavnu riječ i to vrlo često proračunati, grubi, ambiciozni, nerijetko općenito nezasiti te društveno nametljivi muškarci.
Za Katarinu Kosača zacijelo je bilo teško odrastati u takvom okružju, a kamoli kasnije biti žena kralja, odgajati djecu u takvim napetim i stresnim vremenima. Vrlo je važna, gotovo ključna uloga njenog oca – vojvode Stjepana Kosače. Pod njegovim velikim utjecajem nesumnjivo se mlada Katarina razvila u onakvu kakvu je kroz poznamo kroz rijetke povijesne spise ili čvrsto utemeljene narodne pripovijesti. I to je u ovom slučaju razmatranja vrlo važno. Stoga, kroz kronološki osvrt i podrobno objašnjenje obratit će se pozornost na pojedine izdvojene dijelove.

1424. godine u Blagaju je rođena Katarina, kći Stjepana Vukčića Kosače. Majka joj je bila Jelena, kći Balše III. Rasla je u domu svojih roditelja. Njezin otac Sjepan ili Stipan bio je uvažen suradnik strica Sandalja Hranića. Kad je 1435. godine Sandalj umro, Stjepan je na upravu dobio njegove posjede. Katarina je pratila svoga oca i uživala veliki ugled u društvu. U to doba Bosnom je vladao Stjepan Tomaš (1443. – 1461.). Tomaš je bio na čelu političke skupine koja je bila za borbu protiv Turaka. Papa Eugen IV. 29. travnja 1445. Stjepana je proglasio zakonitim kraljem Bosne. Da bi se učvrstio na prijestolju Tomaš se sprijateljio sa Stjepanom Kosačom, koji je u to doba imao kćer Katarinu spremnu za udaju. Stjepan tako odluči da će se vjenčati sa Katarinom. Vjenčanje je obavljeno u svibnju 1446. po svoj prilici na svetkovinu Uzašašća koje se te godine slavilo 26. svibnja. Katarina je ovim vjenčanjem postala bosanska kraljica.

Prva žena kralja Stjepana Tomaša bila je Vojača, pučanka i patarenka, po nekim navodima porijeklom iz Rame. Papa nije priznavao taj brak obavljen po običaju zabranjene Crkve bosanske. Vojaču potom iz političkih interesa ali i očitog pritiska napušta Stjepan Tomaš. Iz navedenog braka rodio im se sin i budući kralj Stjepan Tomašević – posljednji od loze Kotromanića.52 Za Katarinin vjerski odgoj brinuli su se franjevci. Malo iza vjenčanja spomenuti papa Eugen, 18 lipnja 1446. dao joj je dozvolu da može sebi izabrati dva kapelana među bosanskim franjevcima. Za uzvrat Katarina je odlučila da pomaže djelovanje franjevaca u Bosni. Podiže tako crkve Presvetog trojstva u Vrilima i sv. Katarine u Jajcu.

Katarina je u braku sa Stjepanom Tomašom imala dvoje djece: Sigismunda i Katarinu. Muž Stjepan Tomaš umro je 1461. Smatra se da je ubijen od strane svoga izvanbračnog sina Stjepana i brata Radivoja.53 Katarina ostade udovica.

Novi bosanski kralj Stjepan Tomašević 1461. – 1463., čim je došao na prijestolje iza pokojnog oca Stjepana Tomaša, priznao je Katarinu kraljicom majkom, te je ona tako i dalje ostala na bosanskom kraljevskom dvoru. Taj čin novog kralja Katarinin otac herceg Stjepan Kosača uvelike je cijenio. Tako bosanski kralj nije imao poteškoća od strane ponekad u odlukama nepredvidivog Kosače da bude priznat kraljem. Tomašević je bio prvi i posljednji kralj koji se okrunio pod pristankom Svete Stolice tj. legatima Pija II..54  Tomašević se uzdao u pomoć Svete Stolice i ugarsko-hrvatskog kralja Matije (Matijaša) Korvina u borbi protiv Turaka.55 No očekivana pomoć nije stigla na vrijeme. Naime tek godinu poslije pada Bosne, kralj Matija Korvin krenuo je sa vojskom u pomoć Bosni. Matija Korvin je bio sin Janka Hunyada. Na saboru u Pešti 24. siječnja 1458. godine izbaran je jednoglasno za ugraskog i hrvatskog kralja. Tada mu je bilo 18 godina. Za glavnog savjetnika izabra Ivana Viteza, rodom Hrvat. Radi samovoljnog vladanja Korvin stječe mnoge neprijatelje, među kojima bijahu: palatin Ladislav Gorjanski te hrvatski banovi Ivan Vitovec i Nikola Iločki. Ova dvojica ponudiše čak prijestolje njemačkom caru Fridrihu III., koji je u zalogu još uvijek držao krunu sv. Stjepana i nekoliko gradova u zapadnoj Ugarskoj. Fridrih se 4. ožujka 1459. dade po nadbiskupu iz Salzburga okruniti za ugarsko-hrvatskog kralja. Zbog toga nastade 1459. godine pravi građanski rat, za kojega su u Hrvatskoj stradali gradovi Samobor, Jastrebarsko, Kalnik, Steničnjak, Hresno i Susjedgrad. Od toga rata korist izvuče turski sultan Muhamed II. koji 20. lipnja 1459. zauze Smederevo te bivšu despotovinu Srbiju pretvori u turski pašaluk.56

U međuvremenu, Turci u jednom od svojih silovitih naleta prodiru u Bosnu. U proljeće 1463. osvajaju veliki dio Bosne. Kod Jajca u lipnju 1463.57 Osmanlije pogube bosanskog kralja Stjepana Tomaševića odvodeći u ropstvo Katarinine dvoje nejake djece. Katarina je izgleda u tom trenutku bila u posjeti bratu Vladislavu, izbjegavši stoga sličnu sudbinu. 22. svibnja 1466. god. umire u gradu Novom (današnji Herceg Novi) herceg Stjepan Vukčić Kosača – navodno – okružen svojim vjernim patarenima koji su još odolijevali vjerskim pritiscima.58 Posljednje godine života proveo je u upitnom dokazivanju katoličkog pravovjerja i borbi za komadiće Humske zemlje koji su se još mogli spasiti od turske invazije. Šalje molbe i zahtjeve od Mletaka, Ugarskog kralja Korvina, hrvatskog plemstva i bana utvrde Klisa – Pavla koji mu na kraju, nakon što je dobio novac (3 000 dukata za vojnu) uz prijevaru odbija pomoći. herceg čak i moli Turke da se na njega ne obore – .jer nije ni kriv ni dužan! Unatoč svemu navedenom ostao je Kosača silan i nepopustljiv u mnogim svojim uvjerenjima i stavovima. Smatra se da je do kraja ostao vrlo naklon bogumilskoj sljedbi, puštajući brojne patarene da obitavaju na njegovoj zemlji nakon što ih je kralj Stjepan Tomaš na papin zahtjev u tisućama protjerao iz Bosne.59

Nedugo nakon što su Turci osvojili Bosnu, Katarina se spašava ropstva bijegom u Dubrovnik tj. Dubrovačku Republiku. Gostoprimstvom dubrovačke vlastele i Senata boravi jedno vrijeme na otoku Lopudu u nadi da će se promijeniti novonastalo loše stanje u Bosni. Sa sobom je tako ponijela i neke dragocjenosti sa dvora uključujući i neke predmete koji su je vezivali za obitelj. Tako čak sa sobom nosi i mač kralja Stjepana Tomaša. Mač je ostavila vlasti u Dubrovniku s namjerom da ga predaju njezinu sinu Sigismundu ako se uspje osloboditi turskog ropstva. U strahu od turske odmazde Dubrovačka Republika uskoro otkazuje gostoprimstvo kraljici Katarini te vjerojatno nerado, uz nelagodu ali možda i lijepim načinom saopćava Katarinu da treba da napusti grad i otplovi u Rim. Katarina se uskoro ukrcava na brod i kao izbjeglica te žena visokog roda u velikoj nevolji, stiže na strano talijansko kopno. Dočekuju je srdačno a papa je vjerojatno bio dobro upoznat sa njenim osobnim stanjem kao i sve gorim općim prilikama u Bosni. Katarina ubrzo dolazi u Rim…

Prije pada Bosne papa Pio II. (1458. – 1464.) nagovarao je kršćanske vladare da zajedničkim snagama protjeraju Turke iz Europe. Pad Bosne i umorstvo njezina kralja bio je novi poziv na uzbunu. Konkretno, papa Pio je 21. listopada 1463. kršćanskom svijetu najavio kako odlučuje biti na čelu vojske protiv Turaka pozivajući križare da se u lipnju 1464. nađu u Anconi. Papa 12. kolovoza iste godine sa pratnjom stiže u Anconu. Iščekujući kršćansku vojsku umire tri dana poslije.

Katarina je puno nade polagala u spomenuta nastojanja pape Pija II.. Stoga je pohitala u Rim da svojom nazočnošću i zagovorom pospješi oslobođenje svoje zemlje. Oko 1465. godine kraljica Katarina trajno se nastanjuje u Rimu gdje do kraja života aktivno sudjeluje u pokušajima organiziranja protu-turske vojne te oslobođenja Bosne. S njom je u Rim stiglo i nekoliko njenih dvorjana – Jure i Abraham i dvorkinje – spominje se Paula, Jelena i Mara, tamo uspostavljajući neku vrstu dvora. Upravitelj njenog dvora bio je Radič Klešić Ivanov,  a dvorjanici su bili Jure Žubranić Nikolin i Abraham Radič. U Rimu je Katarina dobivala izdašnu pomoć od Pape da bi mogla pristojno živjeti prema svom kraljevskom dostojanstvu. Ta pomoć išla je na račun križarskih vojni protiv Turaka. Njezina mjesečna pomoć iznosila je tako 100 dukata, a uz to joj je darovano i nekoliko godina mjesečnih 20 dukata za stan. Njezin stan nalazio se u Rimu u iznajmljenoj kući rimskog građanina Jakova Mentebona kojemu je plaćala mjesečnu najamninu. Papinski ured za križarske vojne odlučio je 23. ožujka 1468. da će plaćati najamninu. U toj kući Katarina je ostala do 1. listopada 1469. Potom je prešla u drugu kuću u kojoj je ostala do svoje smrti. Ta se kuća nalazila u blizini crkve sv. Marka. U tom je novom stanu koje je možda pripadao hrvatskoj bratovštini sv. Jeronima, nekoliko dana prije svoje smrti Katarina napravila oporuku.
Kraljicu su talijanska javnost i Rimljani jako poštovali suosjećajući sa njezinom nesretnom sudbinom. Katarina u svim teškim trenucima nije gubila kraljevsko dostojanstvo ponašajući se uvijek u skladu sa položajem. Bila je snažna jedinka koja je znala šta radi. Njena nastojanja su bila jasna i kroz 12 godina boravljenja u Rimu stalno je iščekivala da se prilike u Bosni okrenu na bolje. Tzv. križarske vojne koje su trebale osloboditi njeno kraljevstvo nisu se nikada ostvarile premda su pape Pavao II. i Sikst IV. u razdoblju od 1464. do 1484. godine umnogome radili oko tog pitanja.

Kada je Katarina teško oboljela – na dodatno pogoršanje njenog zdravstvenog stanja nedvojbeno je snažno utjecalo i saznanje da su joj djeca prevedena na islam – kao zakonita predstavnica bosanskog kraljevstva, odlučila je oporučno ostaviti svoje želje i odredbe o kraljevstvu i naslijeđu. To je bilo 20. listopada 1478. god. Tog dana pozvala je svećenike splitske biskupije Antu Jurinu, da napiše njezinu poruku – testament po zakonskim propisima. Sastavljanju poruke bilo je nazočno sedam svjedoka. Jedan od njih bio je Jakov Marinov, arhiđakon na otoku Rabu, a ostali svjedoci bili su franjevci iz samostana Aracoeli. U svojoj oporuci kraljica Katarina je u prvom redu izrazila volju da se pokopa u rimskoj crkvi Aracoeli.

Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je sve ostale stvari iz svoje kapelice te u njeno ime neke darove slugama i dvorjanima. Zanimljivo je da je mač Stjepana Tomaša koji je ostavila sinu Vladislavu pod uvjetom da pređe na kršćanstvo, oporučno u slučaju suprotnog namijenila Balši, sinu njezina brata Vladislava. Na kraju je sve relikvije koje je posjedovala ostavila crkvi sv. Katarine u Jajcu.

Na završetku je kardinal Borđa (Borgia) na njezinu molbu predao oporuku zajedno sa mačem Papi i kardinalskom zboru kako bi ostali trajno sačuvani. Oporuka je do danas sačuvana u Vatikanskom arhivu. Kraljica Katarina je baštinicima kraljevstva Bosne  imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike. Pet dana kasnije, nakon što je sročila oporuku, kraljica Katarina je preminula. Bilo je to 25. listopada 1478. godine.
U Franjevačkom martirologiju i Biblioheca sanctorum zapisana je kao blaženica.60 U svom narodu nikada nije zaboravljena. Taj narod je najvećim dijelom kršćanski odnosno katolički puk Bosne i Hercegovine koji se vremenom kroz naredna stoljeća, bez propitivanja i unutarnje sumnje u korijene uglavnom vratio drevnom nazivu Hrvati.

Bosanski kraljevi 61:

  • Stjepan Tvrtko, 1377 – 1391. god.
  • Stjepan Dabiša, 1391 – 1395.
  • Jelena Gruba, 1395 – 1398.
  • Stjepan Ostoja, 1398 – 1404.
  • Stjepan Tvrtko II., 1404 – 1408.
  • Stjepan Ostoja, 1409 – 1418.
  • Stjepan Ostojić, 1419 – 1421.
  • Stjepan Tvrtko II., 1421 – 1443.
  • Stjepan Toma (Tomaš), 1444 – 1461.
  • Stjepan Tomašević, 1461 – 1463.

Bilješke

47 Usp. ŠIŠIĆ, F., nav. dj.,str. 245.
48 ŠIŠIĆ, F., nav. dj.,str. 219. i 224.
49GOLUŽA, Božo, Povijest Crkve, Teološki institut Mostar, Mostar, 1998., str. 326.
*martyr, grč. mučenik
50 Usp. http://www.bosnasrebrena.ba/php/modules.php?name=Sections&op=printpage&artid=16, (18. 12. 2007.)
51LASZOWSKI, E., nav. dj., str. 119.
52 Usp.  TRUHELKA, Jagoda, Vojača, Školska knjiga, Zagreb, 1995., str. 416. i 417.
53NIKIĆ, A., nav. dj., str. 136.
54 POPARIĆ, B., nav. dj., str. 67.
55 Usp. ŠIŠIĆ, F., nav. dj., str. 240.
56 LASZOWSKI, E., nav. dj., str. 41.
57 ŠIŠIĆ. F., nav. dj., str. 241.
58 POPARIĆ, B., nav. dj., str 79.
59 Usp. POPARIĆ, B., nav. dj., str. 65 – 67.
60NIKIĆ, A., nav. dj., str. 112 – 116.
61LASZOWSKI, E., nav. dj., str. 120.

NAPOMENA: Uz dopuštenje autora ovaj je članak preuzet sa internet stranica Ramske zajednice Zagreb .

Matej Škarica
About Matej Škarica (31 Articles)
Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2005. godine završava studij novinarstva. Godine 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru upisuje poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu, smjer novinarstvo. Sudjelovao je u uređivanju nekoliko tiskovina, a usporedo piše tekstove i za mrežna elektronska glasila. Objavljuje uglavnom na internetu. Član je i suradnik udruge Ramska zajednica Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autor je knjige "Propaganda kroz europsku povijest".