Novo:

Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću (7. dio)

Bosna i kneževina Hum-Neretva: Još jedan pregled povijesnih zbivanja prve polovice XV. stoljeća

Pogledajmo još jedan pregled određenih navoda o stanju u Bosni od početka XV. stoljeća do god. 1420.: Ugarski kralj Žigmund (Sigismund) zvani Luksemburgovac, htio je poraziti ojačalog vojvodu Hrvoja Vukčića, proglasivši ga izdajnikom unatoč svim Hrvojevim naporima da dokaže odanost ugarskom dvoru. Kralj mu oduzima Split, otoke i Sanu. Hrvoje je u jednom trenutku spas vidio u savezništvu s Turcima koji na njegov poziv oko 1414. god. upadaju u Bosnu. Iako su Turci i prije u manjim vojnim skupinama tj. neovisno upadali u Bosnu, prvi put ih jedan feudalac sa tako visokim položajem i značajem otvoreno poziva da mu asistiraju u borbi za vlast! Tursko Carstvo trenutno podržava bosansko plemstvo predvođeno Tvrtkom II. kojega je Hrvoje želio dovesti na prijestolje umjesto Ostoje. Turci u bitci sljedeće godine pobjeđuju ugarsku vojsku kod Doboja u Lašvanskoj dolini pa je inače veliki ugarski utjecaj u Bosni značajno opao, a vlastela i Ostoja su se sada odjednom okrenuli protiv Ugarske. Sandalj, sin Vlatka Hranića inače rođen u sljedbi tzv. crkve bosanskih krstjana, izmirio se s Hrvojem i usprkos osmanlijskom uspjehu, politički odabir Tvrtka II. nije se dogodio.

Sultan je za kralja potvrdio Stjepana Ostoju. U dogovoru s kraljem Ostojom, Sandalj zajedno s nekim srpskim plemićima ubija kneza Pavla Radinovića koji je podržavao Tvrtka II.! – dok su sinovi kneza Pavla – da bi se održali – pozvali Turke u pomoć da pustoše Hranićeve zemlje. Velmože tako ne pozivaju turske čete samo kao pomoć u međusobnom obračunu nego onda kao turski saveznici iz nužde uzimaju i stvarne obveze postajući sultanovim podložnicima. Pritom je Sandalj priznao tursku vlast.

Zemlju su tako razdirali česti unutrašnji sukobi i borbe za velikaška veleposjednička i titularna prava… općenito, vladao je feudalni nered pri čemu su velikaši svoje posjede pretvarali u samostalna područja. Mada se od osamdesetih godina XIV. stoljeća prati povremeno osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, tek su događaji iz drugog ili trećeg desetljeća XV. stoljeća označili njihov značajniji politički utjecaj. Središnji dijelovi Bosne poput Usore i Soli stavljeni su pod tursku upravu.

Također, nedvojbeno su sukobi između kršćanskih plemića omogućili snaženje turskog utjecaja u Bosni. U početku su Turci upadali gotovo neplanski, divljački, sijući sa svojim akindžijama (lakom konjicom) strah, pustošeći okolice gradova kroz manje pohode. Sada su islamske vojske odjednom važan i ravnopravan činitelj u razvoju događaja u Bosni i njenoj dinastičkoj borbi protiv Ugarske. Tužno ali neosporivo, takve su se društveno-političke prilike stvorile i zavladale. I to je sve više bivalo tako te je malo tko mogao osporiti osmanlijsku političku, a potom i veliku vojnu prisutnost u Bosni. No malo tko je znao da će ta prisutnost ići preko granica postojanja bosanskog suvereniteta, točnije od granice potpunog uništenja kršćanskih, katoličkih i zapadnoeuropskih korijena srednjovjekovne Bosne i Huma.40

Kaotično stanje se nastavlja. Poslije smrti Stjepana Ostoje 1418. vladarom je postao njegov sin Stjepan koji se suočio s istim problemima i to suparništvom plemićkih obitelji te turskim uplitanjem. Prodao je Dubrovniku Konavle, a Venecija mu je otela otoke. Zamjerio se i heretičkoj crkvi bosanskih krstjana ili bogumila te je na kraju oko 1421. godine i protjeran. Inače, ta u nekim unutarnjim velikaškim i narodnim krugovima priznata ”crkva bosanskih krstjana”, od Rima i katoličke Crkve smatrana je veoma opasnom i otpadničkom. Dogmatski ali ponekad i fizički obračuni sa njom su trajali već nekoliko stoljeća – točnije od vremena narodnih vladara banova, poput Kulina bana ili banova Prijezde I. i II., Stjepana I. i II., Mateja Ninoslava od roda Kotromanića, itd.41Lokalno plemstvo po Bosni i Humu je snažnim vezama povezano sa svećenstvom i katoličkom crkvom. Svećenici su ispovjednici, savjetnici ali i pismeni ljudi na dvoru. Takve osoba uvijek je potrebno i pametno imati uz sebe. Tim više što su i izaslanici vrhovne duhovne vlasti na zemlji – Rimske Svete Stolice. U Bosni djeluju nekoliko svećeničkih redova, no najaktivniji je franjevački isposnički red. Franjevci se nalaze u Visokom već od samog utemeljenja Bosanske vikarije 1340. godine, djelujući u velikom žaru. Ban Stjepan podigao im je i samostan sv. Nikole čije je ime nosio prvi vikar fra Peregrin Saksonac. To pokazuje koliko je povjerenje ban imao u fratre i što su značili za njegovu zemlju. Fratri svojim uzornim životom i svjedočanstvom su to i potvrdili. Radili su na suzbijanju hereze tj. krivovjerja i obraćanju bogumila, koji iznenada godine 1450. napadaju na samostan, razaraju ga i spaljuju, a pojedinu braću čak i pogube! Treba reći kako prisutnost bogumila nije bila tolika koliki je običaj spočitavati danas. Ugarski kraljevi su često znali koristiti ili izmišljati opasnost od bosanskih krivovjernika tzv. bogumila kako bi to iskoristili za pritisak na bosanske velikaše ili za nezakonite upade u Bosnu. Ti upadi su nekoliko puta tijekom povijesti bili ojačani papinskim trupama nazivajući se čak i ”malim križarskim vojnama protiv patarena”.

Danas se uz određeno istraživanje te upotrebu logike i imalo dubljeg razmišljanja može zaključiti kako je patarenskog ili bogumilskog crkvenog sektaštva bilo i u Dalmaciji, a ne samo u Bosni kako se to svako malo kroz povijesnu literaturu spominje. No postoji jedna bitna i vrlo vjerojatna razlika – u Bosni su uz puk i plemići u značajnom broju pristajali uz takvo krivovjerje, dok u Dalmaciji to nije zabilježeno u raširenijem broju koji bi zabrinjavao papinski Rim. Dalmacija je također bila bliže zapadno-europskom kršćanskom utjecaju, dok je zatvorenost i teža prohodnost u Bosni pogodovala razvoju skrivenih i mističnih vjerovanja u sklopu katoličanstva. Nauka popa Bogomila uz svekoliki dualizam ili dvojnost unutra pokvarenog ljudskog bića propovijeda kako je ovaj svijet načinjen od strane zloga. Ti (tako nazvani) bogumili u svojoj začudnoj skromnosti i asketizmu svojstvenim za Bosnu tako bježe od materijalnog plašeći se utjecaja nečastivoga. U zamislima idu čak do te mjere da žele spriječiti rađanje i potomstvo kako se prokletstvo ljudskog naslijeđa ne bi širilo dalje. No takve krajnje teorije nalazimo u fatalizmu europskog Srednjeg vijeka i na drugim mjestima, ne samo u Bosni ili Dalmaciji. Učestale borbe za moć, posjede, međusobni feudalni ili građanski ratovi, glad, opća neimaština nižih slojeva, ropstvo, progoni na vjerskoj ili pripadnoj osnovi, bolesti poput kuge itd., takvim idejama koje bi gajile određene tajne ili polu-tajne vjerske skupine, kroz desetljeća samo bi davale dodatnu potvrdu. Ono što se danas može primijetiti kod znatnog broja bosanskih Muslimana jest velika sličnost sa određenom bogumilskom skromnošću i gore navedenim gotovo sudbinski (ponekad te pomalo fatalističkim) promatranjem života. Još je to više običaj u seoskim zajednicama negoli u naprednijim gradskim sredinama. Čini se kako je znatan dio tog (navodnog) bogumilskog življa prešavši na islam prenio sa sobom i određena vjerovanja uklopivši ih potajice u učenja islama. I ta su se vjerovanja i običaji uklopili toliko dobro da ih takoreći službeni islam tijekom stoljeća nije napadao ili izdvajao iz dogme (službena vjerska doktrina, učenje ili nauk koji služi kao pravilo)42 kao što je bio običaj sa katoličkom Crkvom.
Smjernice:

  1. 1. Međusobni sukobi u Bosni početkom XV. stoljeća sa prekidima traju do 1416. Tuku se Kosače i Pavlovići, kraljevi i protukraljevi. Povremeno se upliću i Turci koji su često i pozvani da budu saveznici.
  2. Sukobi tadašnjih zemljoposjednika koji se danas znanstveno nazivaju vlastelinima i visokim plemstvom. Po ponašanju su pak krupniji lokalni zemljoposjednici koji svoje titule nerijetko i kupuju.
  3. Prava vlast je u rukama Turaka, Venecije ili Mletačke republike i Dubrovčana koji su po strani ali imaju velik diplomatsko-pogodbeni ugled.

Općenito: Pojedini srpski velikaši i pogledi prema Bosni

Što se tiče susjednih zemalja – Srpski vladari su od prvih početka imali pretenzije na bosanske teritorije ali dobrim dijelom u stoljećima poslije završetka banske vladavine u Bosni (sredinom XIV. stoljeća), točnije nisu posjedovali značajnije vojne snage da ostvare svoje težnje. Tako se ne bilježi neki veći i trajniji vojni poduhvat od strane srpskih vladara koji su inače dodatno zabrinuti bugarskim, bizantskim i problematičnim pitanjima sa područja koji se danas zovu crnogorskim. No srpska država oduvijek je na Bosnu gledala kao zanimljiv i mogućnošću drag dio zemlje u svome okviru, pogotovo na obližnja područja oko rijeke Drine. Drugi razlog zašto su Srbi bili vezani za Bosnu je obiteljska veza Tvrtka I. sa Nemanjićima, a kada su se stekle prilike i u Raškoj poslije smrti cara Uroša I. 1371. god. nastao međusobni velikaški sukob oko zemlje.43 Tvrtko se brže-bolje proglasio i kraljem Srbije, odnosno Raške. Ploča se tako najednom okrenula. Bosna je u pogledu određene samostalnosti jačala i u drugoj polovini XIV. stoljeća stvarajući uvjete potrebite za buduću kraljevinu počela se javljati kao nezanemariv regionalni međunarodni subjekt. Također, valja naglasiti kako je zemljopisni položaj – općenito teren na kojem počiva Bosna i Humska – jako nepristupačan i težak za vojne pohode većeg obujma. Povezanost pojedinih srpskih rodova sa bosanskom vlastelom je u slučajevima poznata. Kraljevina Bosna se sredinom XV. stoljeća, točnije 1451. god. zbog grada Srebrenice sukobljava sa despotovinom Srbijom. Prije toga je srpski despot Đurad Branković zauzeo grad i rudnik Srebrenicu. Pojmovno, despot je bivao carski pokrajinski namjesnik u negdašnjem Bizantu; obično bi vladao okrutno, samovoljno i silom predstavljajući neku vrst tiranina.44 Kod Srba se ovakav naslov tj. titula javlja često u Srednjem vijeku. .Herceg Stjepan Kosača tako otvoreno staje na stranu despota Brankovića protiv bosanskog kralja Stjepana Tomaša.45 Taj humsko-srpski savez protiv kralja Stjepana naime traje od 1443. godine. Stjepan Tomaš (sin kralja Stjepana Ostoje) te je godine naslijedio preminulog kralja Stjepana Tvrtka II. Kotromanića. Istovremeno u Bosni postoji i protukralj – to je Radivoj Ostojić.

Vezano za zemljopisne odlike, valja napomenuti: Uz brdovitost, strme i oštre litice klanaca u kojima je lako napraviti zasjedu ili zapriječiti prolaz konjici i transportu, veliku prirodnu zapreku činile su rijeke poput Drine, Neretve, Vrbasa i Bosne… Oštri vremenski uvjeti, planinski prijevoji koje je potrebno svladati da bi se tek pristupilo opsjedaju određene utvrđene točke bili su samo jedna od popratnih pojava u ratovanju toga doba. Srednjovjekovna Bosna je jedna od zemalja u kojoj kao tadašnji predvodnik vojske ne bi poželjeli ratovati. Zemlja se znala transformirati u nepredvidivu i posve negostoljubivu ako bi se u nju upalo kao silni, nerazumni stranac ili agresor. Nakon takvih postupaka domaći puk pod vodstvom manjih lokalnih plemića ili starješina odmetao bi se u povremene pobunjenike koji bi znali zadavati poprilične glavobolje stranim četama ili trupama. Može se reći kako je Bosna uvelike slovila kao polu-pusta, pomalo negostoljubiva, tajnovitošću ogrnuta pa čak i egzotična zemlja. Tu je uz određenu dozu istinitosti bila prisutna i pripovjedna promidžba toga doba. Bosna nije imala dugu samostalnost kao kraljevina. Može se reći da nikada u potpunosti nije bila nezavisna od zemalja i stranih sila koje je okružuju. I mada je kao takva donekle i dobro uspijevala u srednjovjekovnom jugoistočnom europskom okružju. ipak nije mogla preživjeti neslogu među domaćim plemenitaškim redovima i kasnije upade Turaka Osmanlija. Veliki prodor Turaka još je više osnažen padom Konstantinopola nekih deset godina prije pada Bosne. Bizant je uništen 1453. god. – nekadašnje slavno Istočno rimsko Carstvo palo je svedeno na otočiće obrane, prije toga postupno je slabila bugarska i srpska država. U glavnom bizantskom gradu koji se hrabro branio tri mjeseca, nad poraženima je učinjen strašan masakr koji je trajao danima. Računa se da su otomanski Turci imali nekoliko stotina tisuća vjerskih zaluđenih vojnika naspram par tisuća branitelja. Taj poraz imao je gotovo isti učinak na kršćanski svijet kao i pad Jeruzalema dva stoljeća prije. 46Šok je vjerojatno bio ogroman. Zanimljivo je da su Turcima u opsadi ovog nesretnog grada pomogli mađarski tj. ugarski graditelji topova, napravivši nacrte za odljev velikih komada artiljerije kojima su kasnije provaljene nadaleko poznate zidine Konstantinopola odnosno Carigrada.

Bilješke

40 hr.wikipedia.org/wiki/Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku, (18. 12. 2007.)
41 Usp. ŠIŠIĆ, F., nav. dj., str. 225.
42 ANIĆ, V., BROZOVIĆ-RONČEVIĆ, D., i dr., nav. dj., str. 381.
43 ŽIVKOVIĆ, P., nav. dj., str. 31.
44 ANIĆ, Vladimir, BROZOVIĆ-RONČEVIĆ, Dunja, i dr., Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2004., str. 313.
45 NIKIĆ, Andrija, nav. dj., str. 127.
46 READ, Piers-Paul, Templari, Stari grad, Zagreb, 2003., str. 355.

NAPOMENA: Uz dopuštenje autora ovaj je članak preuzet sa internet stranica Ramske zajednice Zagreb .

Matej Škarica
About Matej Škarica (31 Articles)
Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2005. godine završava studij novinarstva. Godine 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru upisuje poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu, smjer novinarstvo. Sudjelovao je u uređivanju nekoliko tiskovina, a usporedo piše tekstove i za mrežna elektronska glasila. Objavljuje uglavnom na internetu. Član je i suradnik udruge Ramska zajednica Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autor je knjige "Propaganda kroz europsku povijest".