Novo:

Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću (4. dio)

Herceg Hrvoje Vukčić - Hrvatinić

Kaos u Bosni i Humskoj zemlji 

Tako od početka stoljeća sve više rastu i stasaju uvjeti za građanski rat.21 Sukobi su toliki da se čini da svi ratuju protiv svakoga. Vojvode i njihove plemićke pristalice često odlučuju o tome koji će kralj biti na vlasti., tko imati pravu a tko ”vladavinu samo naizgled”. U takvim se odlukama, igrama a nerijetko i spletkama s vremenom počinju isticati: herceg Hrvoje Vukčić – Hrvatinić, te kraljevi poput Stjepana Ostoje, koji primjerice 1409. po drugi put sjeda na kraljevski prijestol na njemu ostavši do 1418. god.. vojvoda Vlatko Hranić – potomak bosanskog župana Vuka od takozvanih Južnih strana zvanog još i Hrana… kasnije herceg Stjepan Vukčić Kosača sinovac Sandalja Hranića koji ga vjerojatno 1435. nasljeđuje.22 Uz navedena prezimena kao vrlo značajne glave velikaških kuća tu su Pavao Radinović, kasnije njegov sin Radoslav Pavlović u Podrinju, Kovačevići, Radivojevići, Zlatonosovići23, Zvijezdići – potomak ovih je fra Anđeo Zvizdović koji je od sultana Mehmeda II. el Fatiha dobio Ahdnamu,24 povelju o slobodi katoličke vjeroispovijesti u Bosni.

Iako su prezimena mnogih obitelji danas u osnovama utvrđena i prepisana iz prašnjavih arhiva u knjige, za mnoga prezimena još se točno ne zna otkuda su ili kako su nastala. Što se tiče prezimena – tako reći – običnih pučana koja su na našim prostorima tek počela da se upotrebljavaju prije nekih par stoljeća – točnije carskom habsburškom odredbom iz sredine XVIII. stoljeća; za poznatija stara plemićka imena treba pak reći da se umnogome temelje na jednostavnoj nadogradnji nastavka na imenski korijen. Tako u preko osamdeset posto slučajeva vlastelinska prezimena nastaju od osobnog imena oca, djeda, naslova nekog znamenitog poduhvata ili tjelesne osobine na čiju se imensku osnovu potom dodaje nastavak -ić. Uz to, popularnost imena Stjepan tijekom stoljeća kraljevske Bosne suvremene izučavatelje povijesti zna ponekad dovesti i do poteškoća u postavljanju prema redu rada, suodnosu likova i sl. Očito da se tradicija spomenutog doba često mješala sa nemaštovitošu u dvanju osobnih imenima kada uzmemo u obzir da je svaki drugi ili čak svaki sljedeći visoki plemić ili poglavar po nasljedstvu nosio ime Stjepan.

Ponekad konfuzna jednoličnost bosanskih prezimena sa nastavkom ić donekle se nastoji razbiti i pomoću kićenih obiteljskih grbova na koje se dodaju razni slikovni elementi kao što je već običaj u Europi toga doba. Najčešći prateći likovi su životinje i (agresivne) zvijeri poput lavova, medvjeda?, razne grabežljive ptice, polu-zmajevi, zmije, jeleni, konji, i sl. Svakako, tu su uvijek prisutne lente, kacige, krila, tvrđave, simboli poput zvijezda, mjeseca, koplja, kocki, čak i izgledom neobičnih ljudi koji nose razne predmete25. te razne među-kombinacije navedenih. Iz današnjeg kuta se sve to doima kao dječja igra no u biti je bilo vrlo ozbiljno shvaćano. U pitanju je bila čast pojedinca te kroz njegova djela cjelokupna čast imena krvne zajednice koje nosi. Zbog te časti se nerijetko povlačilo oružje i znala je “pasti” krv. Časno ime i obiteljski grb bili su jedan od vrhovnih identifikacijskih znakova.

Većina njih povremeno ili učestalo sudjeluju u borbi za vlast ili poziciju bližu prijestolju. Kosača je od samog dolaska na vlast u tzv. Južnim stranama ili Zahumlju u otvorenom sukobu sa velikašima Pavlovićima te hoće da ih u potpunosti ”istrijebi”. Pavlovići su inače gospodari trebinjski, a sa Kosačama ih veže krvna veza. Naime, Teodora sestra kneza Stjepana udata je za Radoslava Pavlovića.26 U međusobnoj mržnji te dvije kuće, natječu se tko će više napakostiti drugome. Tako običaj pozivanja Turaka u pomoć kojeg je najozbiljnije utemeljio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, sa ovom dvojicom postaje gotovo norma. 1449. godine Turci upadaju na zemlje i posjede Pavlovića pustošeći ih. Dvije godine prije toga Kosača uz dogovore sa papinskim legatom prelazi na katoličku vjeru uz zakletvu Papi da bi ga možda na neki način obmanuo te time stekao određene poene ili sam službeni naslov hercega. 1448. godine mu taj naslov i stiže od cara Fridrika III27, a vjerojatno po preporuci Pape Nikole V.28 No iste ili možda već početkom sljedeće godine uzima naslov hercega od Svetoga Save, čime se očito vraća krivovjerju. Papa je na određen način obmanut. Dubrovčani vojvodi taj naziv odmah priznaju te ga čak u dobroj namjeri izbjegavanja rata prebacuju i na njegovu djecu. No već sljedeće godine Kosača ratuje protiv Dubrovnika koji čini sve na miran i diplomatski način da ne dođe sukoba. Planira napade u dogovorima sa Napuljskim kraljem, Genovežanima, čak i Aragonskim kraljem, Mlečanima te naravno Turcima. No bezuspješno jer se od kraja 1450. Kosača nekoliko puta sa četama zalijeće na Konavle pljačkajući ga te sa topovima bombardira sam Dubrovnik29 (u ljeto 1451.). Dubrovčani uz svoje podižu i unajmljene talijanske pješake, njih oko 5 000. No uskoro ih na dogovorenoj čistini izvan grada Herceg žestoko potuče. Na bojnom polju ostalo je tako na stotine mrtvih tijela vojnika i plemića. Začudno, herceg Kosača je bio član dubrovačkog plemstva tj. građanin, a Dubrovčani sada već koliko-toliko nemoćni na lijep su način sugerirali da kao takav ne smije udarati i ići u neprijateljstvo protiv svoga grada! Turci sa kojima je Kosača u nekoj vrsti savezništva ohrabruju ovakvo ponašanje hercega na što on u sljedećih nekoliko godina opet počinje da skuplja čete u nadi da osvoji Dubrovnik. Kako navode spisi – Dubrovčani u krajnjem pokušaju čak javnim proglasom raspisuju ucjenu na Kosačinu glavu da bi se riješili kako se govorilo – izdajnika i napasnika. te .tko ga pogubi da će dobiti nagradu od 15 000 zlatnih dukata i doživotno svake godine 300 dukata uz kuću u gradu u vrijednosti 2000 dukate te doživotni status građanina!
 
Rat između herecega Kosače i Dubrovnika potraja oko dvije godine. Njime se najviše okoristiše Mlečani koji 1452. zauzeše hercegove zemlje; donju Neretvu ili područje oko Metkovića i Krajinu (oko Makarske), doprijevši tako na jugu Dalamacije sve do granica sa Dubovačkom republikom.30Ostaje vrlo dvojbeno i upitno što zapravo znači taj naslov Hercega od Svetoga Save? Ima li ta titula doista veze sa srpskim svecem i naslovom ili je to takav običaj doba s obzirom na povezanost i blizinu bizantskog kulturnog utjecaja? Srpski knezovi i velikaši u Kosačino vrijeme nisu prisutni niti ozbiljnije aktivni u Humu i Bosni, a Kosača se više puta javno očituje kao pripadnik zapadnog kršćanskog obreda. pa se tako ne može naći neka direktna veza između te titule i pravoslavlja.31 U Dubrovniku primjerice i dan danas nalazimo osobna imena vrlo slična nekim srpskim ili pravoslavnim korijenima ali to ne znači da su osobe koje nose to ime srpskog ili pravoslavnog pripadništva. To je kulturalna i povijesna ostavština strane vladavine u ranom srednjem vijeku. Uz ovaj službeni i svima očiti naslov, Kosači se ujedno od strane Dubrovčana pripisuje i neka firentinska priležnica sa kojom je uvelike ljubovao na sramotu svoje zakonite žene Jelene. Iako se točno ne zna tko je bila ta Firentinka, vjeruje se da je trgovačkim putem stigla u Hercegovinu i Kosači tako reći, zapela za oko. Dubrovačka promidžba nastojala je raširiti ovu sramotnu vijest diljem Europe da učini što veću štetu Kosači.32 No izgleda da je on nastavio sa običajem svoga velikaškog života punog silništva, uživanja i utrke za još većom moći. Nema dvojbe kako je vojvoda Kosača bio domišljat, silan, ratoboran i u odlukama krajnje nepredvidiv čovjek ali se sa istom takvom sigurnošću može reći kako je bio i veliki domoljub. Hercegovinu je želio ojačati i osamostaliti nekad do te mjere da se sukobljavao sa svima onima koji nisu mislili kao i on. Ratovanje sa Dubrovnikom i bosanskim kraljem, naginjanje čas vjernosti papi, čas nekakvoj zasebnoj domaćoj crkvi, pozivanje Turaka u pomoć u sukobu sa trebinjskim rodom Pavlovića i sl., zasigurno ne idu u prilog njegovoj konačnoj slici kao prvog pravog vladara i upravitelja Hercegovine. No mora se priznati kako je Kosača u nekim crtama neobično poseban lik iznikao iz bosansko-humske zemlje.

Bilješke

21 Usp. ŽIVKOVIĆ, P., nav. dj., str. 45 – 52.
22 Usp. POPARIĆ, Bare, Tužna povijest Hercegove zemlje, LUKOM d.o.o., Zagreb, 1997., str. 13 – 15.
23 NIKIĆ, Andrija, nav. dj., str. 19.
24 Usp. MILETIĆ, F., nav. dj., str. 118.
25Usp. MILETIĆ, F., nav. dj., str. 155., 219.
26 POPARIĆ, B., nav. dj., str. 16.
27 Usp. LASZOWSKI, Emilij, Znameniti i zaslužni Hrvati…, Hrvatski štamparski zavod, Zagreb, 1925., str. 41.
28 Usp. POPARIĆ, B., nav.dj., str. 34 – 36.
29POPARIĆ, B., nav. dj. str. 44.
30 LASZOWSKI, E., nav. dj., str. 41.
31 Usp. POPARIĆ, B., nav. dj. str. 34.
32 POPARIĆ, B., nav. dj. str. 45. i 46.

NAPOMENA: Uz dopuštenje autora ovaj je članak preuzet sa internet stranica Ramske zajednice Zagreb.

Matej Škarica
About Matej Škarica (31 Articles)
Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2005. godine završava studij novinarstva. Godine 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru upisuje poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu, smjer novinarstvo. Sudjelovao je u uređivanju nekoliko tiskovina, a usporedo piše tekstove i za mrežna elektronska glasila. Objavljuje uglavnom na internetu. Član je i suradnik udruge Ramska zajednica Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autor je knjige "Propaganda kroz europsku povijest".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*