Novo:

Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću (3. dio)

Turska invazija i načini borbe

Ako su bosanski tj. humski velikaši svoga doba vješti u raznoraznim zakulisnim igrama, onda će Turci kasnije za njih biti majstori političkih ucjena, spletki i igre iz sjene. U njihovoj kulturi - posebice u određenim sjedilačkim te lokalno - upravnim redovima, vještina zakulisnog djelovanja, odlučivanja te povlačenja konaca iz sjene te krajnjeg uklanjanja političkih protivnika stoljećima je razrađivana do pojedinačnih krajnosti. Iako je to možda praksa u većini feudalnih zemalja Europe, u Bosni se drevne, životnom tegobom istančane a nerijetko i mračne čovjekove težnje ujedinjuju sa novo-pristiglim kulturama sa istoka. To je u ovom slučaju kultura Male Azije i tursko-seldžučkog načina vođenja politike.15 Pogotovo osvajačke politike. No treba biti jasno kako u predstavljanju Turaka kao takvih kakvi jesu tj. - okrutnih i nezasitnih te došljaka koje uglavnom prati negativno i zloslutno ozračje, veliku ulogu je igrala tadašnja europska propaganda. Jedan od takvih centra propagande bio je habsburški dvor. Primjerice Rudolf II. u drugoj polovici XVI. stoljeća ciljano se bavio propagandom protiv Turaka kojima su pripisivana razna zlodjela (poput ubijanja male djece i sl.).16 Iako je neosporno da su sustavna širenja ovakvih informacija dovela do općeg straha i nepovjerenja sve do danas. bez sumnje se može reći kako Osmanlije doista provode neviđeno okrutne metode koje može smisliti i provoditi samo neki krajnje zao um u institucijama tadašnjeg Carstva.

Jedna od takvih sustavnih metoda provođenja nezamislivo okrutnih i zlih pustošenja pojedine napadnute kršćanske zemlje jest i otimanje dječaka i odvođenje na islamski vojnički preodgoj. Dokud je to sve išlo govori i činjenica da su takvi mladići pod imenom janjičari kao svojevrsne posebno uvježbavane ratne postrojbe, kasnije i sami vršili ubojstva i napade na svoje nekadašnje sunarodnjake. Iako je i sama u mnogim društvenim korijenima bila pokvarena, Europa takve opakosti dotad još nije vidjela.

Služeći se svojevrsnim metodama “spaljene zemlje” i terora nad stanovništvom, Turci su pomoću lake konjice i masovnih upada u mjesta brzo zauzimali napadnute zemlje. Vlast su također brzo razdjeljivali između sebe. Sultani su svoje ratne vođe nagrađivali velikim komadima zemlje ohrabrujući ih da dodatno osvajaju još više. Osmanlije stvaraju robove otimajući kršćanske žene i djecu te odvodeći ih u ropstvo prema istoku. Čine sustavna zvjerstva namjerno stvarajući atmosferu propasti i strave u redovima običnog priprostog puka. Kronike tog doba govore kako su se činili nezaustavljivima poput bujice.

U Srbiji se brane i najduže odolijevaju sjeverni dijelovi, Smederevo i Beograd koje u više navrata turske čete opsjedaju sa namjerom da preko njega provale prema Slavoniji, Ugarskoj i Beču. U napadnutom Beogradu svojevrsnoj strateški izuzetno važnoj točki obrane koju ugarsko-hrvatski kraljevi nipošto ne žele izgubiti.posade su nerijetko mješovite sačinjene od; Srba, Hrvata, Ugara, Poljaka, Nijemaca itd. Iz razdoblja druge opsade Beograda u godini 1456., poznato je ime vojskovođe Janka Hunyadija i propovjednika Ivana Kapistrana (eng. John Capistran). Tursku vojsku od čak 150 000 ljudi pod vodstvom sultana Mehmeda Fatiha (tur. Osvajača) uvjerljivo potuče i rastjera kršćanska liga okupljena pod novom “križarskom” vojnom. Ta pobjeda smatra se najslavnijim djelom ovog hvaljenog vojskovođe. No iste te godine u Zemunu umire Hunyadi a nedugo nakon njega u Iloku i gorljivi propovjednik Capistran.17

Sultan Mehmed od Bosanskog kralja i hercega Stjepana tražio je inače da mu pomognu u napadu na despotovinu Srbiju tako što će mu darovati 10 000 tovara hrane. Nakon što mu je zahtjev propao, 1457. ponovno od kralja Stjepana Tomaša traži četiri grada u zapadnoj i središnjoj Bosni koji bi mu poslužili u ponovnim akcijama prema Hrvatskoj i Ugarskoj.18 Sudeći po ovakvim zahtjevima očito je sultanom vladala ogromna osiljenost pomiješana sa drskošću ali i neznanjem. Iste godine Turci provaljuju u Bosnu. Vidjevši da se sprema velika nevolja, Dubrovčani u strahu čine sve da nekim potezom ili odlukom ne isprovociraju Osmanlije. Rimski papa Kalikst III. uviđa da se kralj bosanski kralj Tomaš neće uspjeti obraniti od Turaka te u određenoj protumjeri imenuje križarskim kapetanom albanskog narodnog junaka Skender-bega Kastriotu, katolika po vjeri.19

Osmanlije se kroz duže navedeno razdoblje svako malo zalijeću i na Dubrovačku republiku koju ucjenama pokušavaju oslabiti. Zidine Dubrovnika su snažne no ipak su diplomacija i podmićivanje turskih ”gospodara rata” glavni element koji muslimansku silu odvraća od ovog samostalnog jadranskog grada utvrde.Turci su inače starinom bili narod nomadskog načina življenja porijeklom iz područja oko Kaspijskog mora i nizine Turan (Turkestan). U XIII. stoljeću – vjerojatno pod snažnim mongolskim utjecajem ili pritiskom Džingiskana – jedan dio takozvanih plemena Turaka preselio se u Malu Aziju, gdje se njihov vođa Osman negdje uoči XIV. stoljeća proglasio sultanom, primivši sa svojim narodom islam. Po njemu se prozvaše Osmanlije. Ta plemena su bila poznata po svojoj hrabrosti te ih je često i bizantski kralj zvao u pomoć primjerice protiv cara Stefana Dušana i domaćih suparnika. Godine 1352. pređe Sulejman – Osmanov unuk, tjesnac Dardanele te izneneada osvoji utvrdu Zimpi nedaleko Galipolja. To je bilo prvo europsko mjesto što su ga Turci osvojili.20 Lagano je počinjao uspon turske vladavine nad tim bizantskim područjem.

Fatih sultan Mehmed

Fatih sultan Mehmed

 

Što se tiče odnosa sa bosanskih plemića prema muslimanima, on je najvećim dijelom bio utemeljen na nepovjerenju, predrasudama, mitovima i prepričavanjima. Križarski ratovi par stoljeća prije o muslimanima su donijeli uglavnom loše pripovijesti. Također je za stvaranje klime straha i nužnosti borbe do smrti protiv muslimanskih vojski zaslužna bila i bizantska te Sveto-rimska, donekle opravdana propaganda. A takve neprovjerene, prema javnosti i puku ciljano odaslane pripovijesti trajale su od godine 1100. i godina tik poslije prvog križarskog pohoda na Jeruzalem. No nisu samo kršćani istočnog i zapadnog obreda sa nevjericom i strahom gledali na novo-pridošle muslimanske došljake. Strah i nerazumijevanje postojao je također i kod Turaka. Kršćani su kategorično nazivani nevjernicima i tome nije bilo javne rasprave. Može se u neku ruku reći da strah pomiješan sa kulturalnim neznanjem dobrim dijelom pogoni obje strane da čine zvjerstva na bojnom polju ili nad pokorenima. Ipak i nevezano za osvajačku i političku stranu povijesti… nedvojbeno je da su Osmanlije i stoljetna turska vladavina donijeli te utkali u Bosnu i Hercegovinu neke posebne kulturne običaje, šarenolik način govora, odijevanja, raznovrsnu hranu i jela; općenito, nov odnos prema svakodnvnom međuljudskom ophođenju, tempu življenja, “mjerenju” stvari i pojava.

Bilješke

15 Usp. MILLER, Russel, GIRLING, Richard, i dr., Istina o povijesti, Mozaik knjiga, Zg, 2007.,str. 147 – 149.
16 KUNCZIK, Michael, Odnosi s javnošću – koncepti i teorije, FPZ Zagreb, Zagreb, 2006., str. 59.Usp.
17ŠIŠIĆ, F., nav. dj., str. 238.
18NIKIĆ, A., nav. dj., str. 132.
19 Usp. NIKIĆ, A., nav. dj., str. 133. i 134.
20 ŠIŠIĆ, Ferdo, Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskog naroda, Marjan tisak, ST, 2004., str. 218. i 219.

NAPOMENA: Uz dopuštenje autora ovaj je članak preuzet sa internet stranica Ramske zajednice Zagreb.

Matej Škarica
About Matej Škarica (31 Articles)
Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2005. godine završava studij novinarstva. Godine 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru upisuje poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu, smjer novinarstvo. Sudjelovao je u uređivanju nekoliko tiskovina, a usporedo piše tekstove i za mrežna elektronska glasila. Objavljuje uglavnom na internetu. Član je i suradnik udruge Ramska zajednica Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autor je knjige "Propaganda kroz europsku povijest".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*