Novo:

Bosna i humsko plemstvo u XV. stoljeću (1. dio)

U narednih nekoliko poglavlja ili dijelova ovoga rada uz feudalnu kraljevinu Bosnu, političke odnose vremena te humsko, odnosno hercegovačko plemstvo doba, bit će riječi i o životu bosanske kraljice Katarine Tomaš, u širim društvenim krugovima imenom poznatije kao Katarina (Vukčić) Kosača. Kronološkim redom će biti obrađeni najznačajniji događaji njenog života, a posebno izdvojene neke "epizode" za koje se smatra da su ili da bi mogle imati utjecaja na njene životne odluke od njenog rođenja do godine pada kraljevine Bosne 1463. pod tursku vlast, pa sve do njene smrti - 1478. godine u Rimu.

Područje rada neće obuhvaćati mnoga imena političkih sudionika vremena tj. nema namjeru baviti se brojnim podacima i činjenicama vezanim uz političke prilike, istorodne vladajuće struje, frakcije ili tzv. plemenitaške kuće, inozemne utjecaje doba, pojedince itd. – Naravno, osim pojedinih ključnih. Takav osvrt uzeo bi mnogo vremena i prostora te vjerojatno skrenuo sa prave putanje čitateljevu pozornost kao i ovaj rad kojem je namjera biti uputstven te priručnikom u svrhu stručnog savjetništva u stvaranju određenog scenarija – ili nekog sličnog slikovnog ili glumačkog uprizorenja.

Ponešto o političkom ozračju u Hercegovini i Bosni početkom XV. stoljeća

Današnji naziv zemlje Hercegovine dolazi od njemačkog naziva za vojvodu – herzog. U prijevodu bi to doslovno značilo Vojvodina. No takav naziv nipošto nema veze sa današnjom pokrajinom na Balkanu u sklopu republike Srbije. Hercegovina se pravim imenom, tako reći od davnina i ranog Srednjeg vijeka nazivala Humskom zemljom, Humom, čak je u tom slučaju istoznačnica i naziv Zahumlje. Humska zemlja obuhvaćala je uglavnom kamenito ili kraško područje oko rijeke Neretve uglavnom istočno od ove tokom snažne rijeke, prostirući se sve do Dubrovnika i obuhvaćajući mjesta poput Dubrava, Stoca, Popova polja, Stona, Dabra, idući tako prema Travunji i granici sa Dukljom (otprilike područjima današnje Crne Gore – i to prema onim krajnjim južnim dijelovima, odnosno području strateški okrenutom prema primorju).1 Što se tiče zapadnih graničnih područja, nailazi se na maglovite i nejasne navode. Neretva je tako navedena kao svojevrsna crta prema zapadu i tu manje-više završavaju sve veće rasprave. No to je upitno i neprirodno s obzirom na gospodarske pokrete i trgovinu, a samim time i širenje političkog utjecaja. Prema zapadu, Hum odnosno Hercegovina, zasigurno obuhvaća i područje oko Ljubuškog, poput Klobuka te rijeke Tihaljine pa povremenim utjecajem ”ide” zvukovnošću možda i dalje prema Imotskom. Na određen način sam se nameće dojam da je Hum odnosno Hercegovina mnogo veći i širi pojam, pogotovo nakon smrti velikog hercega Hrvoja. Ipak, u slučaju ovog rada te općenito; područje današnje Hercegovine otprilike smjerom od Ljubuškog prema Mostaru, pa prema sjeveru sa Konjicom sve dolje do Trebinja i Dubrovnika nazovimo Humom ili Humskom zemljom. Ponegdje se navode i područja uz obale rijeke Drine, točnije Podrinja, no sada je u takve rasprave možda i nepotrebno ulaziti.

Bosanski vojvoda, splitski herceg2 Hrvoje Vukčić 1350 – 1416. (otac mu Vukac, knez) glasovitog trećeg imenskog dodatka – Hrvatinić (od djeda Hrvatina, kneza u Ključu 1299. u tzv. Donjim krajevima),3 rodio se u Kotor Gradu na rijeci Vrbanji4 (današnji gradić Kotor Varoš u blizini Banja Luke) gdje mu je otac imao baštinu. Oženio se Jelenom, kćerkom cetinskog kneza Ivana Nelipića iz Omiša i tako postao hrvatski vlastelin. Bosanski kralj Stjepan Tvrtko koji je uspio ujediniti većinu hrvatskih ali i određen broj srpskih plemića u velikoj zajednici zemalja i područja južno od Velebita sa gradovima, Kninom, Splitom, Trogirom, Klisom, Omišom, Šibenikom., proglasio se 1390. kraljem Hrvatske i Dalmacije unatoč jakom ugarskom kralju Žigmundu Luksemburškom. Osobno je visoko cijenio Vukčićevu obitelj. Tako je na svom dvoru kod Visokog deset godina ranije, točnije 12. ožujka 1380. kneza Hrvoja imenovao vojvodom. Poslije smrti napuljskog kralja Karla Dračkog, Hrvoje Vukčić zajedno sa kraljem Tvrtkom se udružuje u savez protiv hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog.5 Cilj mu je bio otrgnuti se od ugarskog utjecaja i Budima te ujediniti hrvatske pokrajine Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsku. No to je bio vrlo zahtjevan i težak plan. Nedugo nakon djelomičnog uspjeha u svom naumu 1391. godine, Stjepan Tvrtko umire u pedesetoj godini života. Tvrtkovo postignuće i naslijeđe brzo se raspade pod slabim mu nasljednikom Stjepanom Dabišom koji sa ugarskim kraljem sklopi mir u Đakovu. Žigmund uskoro raznim prijevarama i prijetnjama prema Ostoji uspije da preuzme toliko željeni naslov hrvatsko-dalmatinskog i bosanskog kralja. Na kraće vrijeme se Žigmund okrenu od Hrvatske i Bosne da bi se pripremio za borbu sa Turcima koja se imaše odviti na Nikopolju. 1396. sa vojskom od oko 40 tisuća vojnika sastavljene od Nijemaca, Engleza, Poljaka i Francuza krene u boj sa turskim sultanom Bajazitom s ciljem da potpuno uništi Turke u Europi. Bajazit ga spremno dočekuje i razbi njegovu vojsku a Žigmund se jedva spasi bijegom pomoću lađe Dunavom u Crno more. Sljedeće godine vratio se preko Carigrada u Dubrovnik.6 Turci su ovom pobjedom sada imali gotovo otvorena vrata za prodore dalje prema Europi.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Kasnije Hrvoje kao saveznik napuljskog kralja Ladislava dobiva titulu hrvatsko-dalmatinskog bana. Općenito Hrvoje Vukčić bio je glasovit i moćan velikaš koji se volio prokazivati u posebnom sjaju i stilskom svjetlu svoga doba. Barem je to vidljivo na poznatom portretu iz njegovog za ono doba bogato ukrašenog misala. Na tom prikazu on je jahač na bijelom konju ukrašenom vrpcama i crvenkastim sedlom. U ratnoj je odori svečanog izgleda noseći posebni dugo koplje i štit na kojem je prikazan lav te polu-ispružena ruka koja drži mač. Obučen je po zapadnoj modi XIV stoljeća, vjerojatno kao talijanski velikaši noseći crvenu kapu u obliku vijenca ili u kojoj su zakićena tri pera. Vukčić je danas simbol snažnog i domoljubnog povijesnog lika no može se reći kako je kao spretan velikaš svoga vremena kroz promidžbu oko sebe gradio sliku vrsnosti i moći. On je darovatelj crkve i promicatelj vjere ali prije svega moćan feudalac koji na trenutke pokazuje veliku količinu neovisnosti i samostalnosti u odlučivanju. Vladarom je uz primorske gradove te otoke i velikih dijelova takozvanih Donjih Krajeva ili Kraja, tj. porječja rijeke Vrbasa do Banjaluke koja uskoro još više proširuje. Hrvojeva moć i naklonost Ladislavu Napuljskom izaziva bosanskog kralja Stjepana Ostoju. No njega Hrvoje svrgava i zakonitim kraljem umjesto sebe, za kralja proglasi sina Stjepana Tvrtka. To bijaše Stjepan Tvrtko II. 1404 – 1409. U vrijeme prve vojne protiv Bosne 1405. god. ugarski kralj Žigmund oženio se kćerkom Hermana Celjskog – Barbarom, te odluči da ponovno napadne Bosnu u više navrata, no svi su bili bezuspješni. Uvidjevši da Bosnu teško može zauzeti svojim pohodima odluči da papu Grgura XII. nagovori da povede ”križarsku vojnu” protiv tobožnjih brojnih krivovjernika bogumila po Hrvatskoj, Bosni i Dalmaciji. Sakupivši tako veliku vojsku 1408. god. provali u Bosnu te na izdaju zarobi kralja Stjepana Tvrtka II. skupa sa stotinu i sedamdeset velikaša koje sve osim kralja na povratku kod Dobor-grada pogubi na okrutan način. Na glas o toj nesreći herceg Hrvoje se pokori kralju Žigmundu, te tako nakon čak dvadeset i pet godina borbe hrvatski ustanak protiv ugarskog protivnika bijaše ugašen. Uz navedeno, Hrvoje nedugo prije izgubio otoke (Brač, Hvar i Korčulu) i Split u sukobu sa Sandaljom Hranićem. Hranić je bio zauzet u borbi sa Turcima, a to je 1413. iskoristio vojvoda Hrvoje kako bi mu iznenadnim napadom oduzeo posjede. Žigmunda je to razljutilo do te mjere da je naredio svojim velikašima da odmah napadnu Vukčićeve zemlje. U novonastaloj situaciji Split je najprije odbacio Hrvojevu vlast. Hrvoje se nakon toga povlači u Jajce 7 … grad koji je sam podigao najvećim dijelom te ga općenito obogatio; građevinski, kulturno, utvrdio vojno i upravno, postavivši ga tako kao najznačajniji grad u Bosni tog vremena. Na izgradnji brojnih objekata u navedenom sudjelovali su vrsni dalmatinski klesari i arhitekti.

Ipak, Žigmund na kraju od svih hrvatskih velikaša bi priznat za kralja. Ladislav Napuljski vidjevši da neće moći poslije takvih prilika ostati na hrvatskom prijestolju odluči da se na krajnje podao i sraman način izvuče iz novonastale situacije. Prodaje prava na Dalmaciju za 100 tisuća dukata Mletačkoj Republici! Tako Venecija bez borbe steče najveću korist od međusobnih sukoba Hrvatske i Ugarske ostavši prisutnom u Dalmaciji sve do svoje propasti 1797. god.8 Godine 1416. umire zasigurno po političkim ali i kulturnim postignućima te značenju veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

Sudeći po upletenosti državica sa talijanskog poluotoka u hrvatske i bosansko-humske poslove, može se zaključiti kako je postojala jaka prekomorska sveza talijanskih knezova i visokog plemstva sa domaćim velikašima. Jer što bi osim papinske vlasti koja je u to doba vrhovni autoritet u zapadnoj Europi u dalmatinskim, hrvatskim humskim i bosanskim područjima radio primjerice jedan napuljski feudalac visokog ranga poput Ladislava Napuljskog i sličnih? Očito je preko-jadranska politička konekcija bila i veća nego što danas možemo zamisliti. O sličnoj svezi sa Ugarskom ne treba ni raspravljati – ugarska prisutnost bila je skoro pa svakodnevna i vrlo očita. Ugarski se kraljevi tako u razdoblju od svakih nekoliko godina zalijeću u pohode ili imaju teritorijalne težnje prema Hrvatskoj i Bosni. Hrvatska je ponešto razvijenija od Bosne imajući dužu tradiciju političke samostalnosti i to je donekle štiti, dok je Bosna na raskršću naroda a štite je ponajviše njena priroda; brdovitost, riječne udoline, šume, gore i planine. Na takvim područjima napredovanje većih grupacija srednjovjekovnih vojski je gotovo onemogućeno.

Godine 1414. upadoše Turci u Bosnu iz tri pravca, jedan je išao dolinom Bosne prema sjeveru, drugi preko zapadne Bosne prema Hrvatskoj, a treći dolinom Vrbasa do uskoplja na sam teritorij vojvode Hrvoja. Turci sada u prodoru počeše da pustoše šireći strah te se velik broj velikaša odluči skloniti u susjedni Dubrovnik. Turci odjednom u Bosni naspram kralju Stjepanu Ostoji postaviše protukralja Tvrtka II. kojeg podržaše i knez Pavao Radenović i njegov sin Petar Pavlović 9.Pavlovići kao plemićka kuća već tada pokazuju velik utjecaj i moć u Južnim krajevima. No ubrzo su se Turci povukli iz Bosne sa velikim plijenom ostavljajući za sobom nered i pomutnju među vlastelom. Turci su se vratili i sljedeće godine, no sada ih je kod Usore u tzv. ”dobojskoj bitci” dočekao ugarski kralj koji nije mogao više trpjeti česte pljačkaške upade. Ugarsku vojsku kojoj se nisu pridružili vodeći bosanski velikaši iako su bili u navodno dobrim odnosima sa Žigmundom Turci su potukli nanijevši Ugarima velik poraz. Sljedećih deset godina ugarski utjecaj u Bosni je time uvelike oslabio. 1416. sa snovima o vraćanju Splita i oduzetih mu zemalja prema Hrvatskoj, umire vojvoda Hrvoje a njegove zemlje razdijeliše među sobom Mlečani, Dubrovčani i kralj Stjepan Ostoja koji se odluči oženiti Hrvojevom udovicom Jelenom. Pod njegovu vlast tako je dospjelo Jajce i još neke zemlje u sjeverno-zapadnoj Bosni. Za to vrijeme u Humu započinje žestoki sukob Kosača i Pavlovića, a u Bosni se stvaraju uvjeti za novi građanski rat. Kosača se 1420. udružuje sa Turcima i njihovom Portom – od lat. portus – vrata, dok bi doslovni prijevod naziva Porta prema turskom bi bio, kancelarija paše ili velikog vezira,inače, osmanska vlada.10 U novoj vojnoj i jednoj bitci pogiba i sam vojvoda Petar Pavlović. U Bosni se protukralj tvrtko II. Tvrtković s turskom pomoću nameće kao vlast te mu se pridružuje i vojvoda Sandalj koji je u ratu sa Pavlovićima zbog nekih prijašnjih posezanja za posjedima. Uz podršku i brojnih drugih bosanskih velikaša uspješno potiskuju kralja Stjepana Ostojića i Pavloviće. Tvrtko II. te godine se sljedeće godine proglašava kraljem Bosne i vlada do 1443. god. Turci mu u vladavini ne smetaju jer su se već povukli iz zemlje.11  U međuvremenu Bosna kao kraljevina doživljava koliki-toliki uspon.

Bilješke

  1.   Usp. NIKIĆ, Andrija, Događajnica Bosne i Hercegovine 614. – 1918., Franjevačka knjižnica i arhiv, Mostar, 2003., str.  21. i 22.
  2. NIKIĆ, A., nav. dj., str. 99.
  3. Usp. MILETIĆ, Franjo, Fojnički grbovnik, Rabic, Sarajevo, 2005., str. 100.
  4. NIKIĆ, A., nav. dj., str. 79. 76.
  5. DODIG, Radoslav, Društvo za proučavanje hrvatske kulturne povijesti – Mostar, Troplet – mala uljudbena knjižica, VELEBIT – VELEGRAF, Zagreb, 1994., str. 31.
  6. ŠIŠIĆ, Ferdo, Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskog naroda, Marjan tisak, Split, 2004., str. 226.
  7. Usp. ŠIŠIĆ, F., nav. dj., str. 230.
  8. ŠIŠIĆ, F., nav. dj., str. 226 – 228.
  9. ŽIVKOVIĆ, Pavo, Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stoljeća ., HKUD Napredak, Mostar, 1994., str. 52.
  10. BIHALJI – MERIN, Oto, i dr., Opšta enciklopedija, Prosveta, Beograd, 1966., str. 343.
  11. ŽIVKOVIĆ, P. nav. dj., str. 55. i 56.

NAPOMENA: Uz dopuštenje autora ovaj je članak preuzet sa internet stranica Ramske zajednice Zagreb.

Matej Škarica
About Matej Škarica (31 Articles)
Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2005. godine završava studij novinarstva. Godine 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru upisuje poslijediplomski studij pod nazivom Jezici i kulture u kontaktu, smjer novinarstvo. Sudjelovao je u uređivanju nekoliko tiskovina, a usporedo piše tekstove i za mrežna elektronska glasila. Objavljuje uglavnom na internetu. Član je i suradnik udruge Ramska zajednica Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autor je knjige "Propaganda kroz europsku povijest".