Novo:

Borba za dominium mundi

Borba za dominium mundi

Opat Hildebrand postao je papa 1073. pod imenom Grgur VII. Od samog početka reformnog pokreta u 11. st. bio je uz opata Humberta njegov glavni teoretičar i predvodnik . Sve mjere koje su prethodni pape donosili u cilju provođenja reformnog pravca izišle su iz njegove radionice ili je on u njima imao bar malo utjecaja. Svoju je djelatnost Humbert naročito intenzivirao u vrijeme pape Aleksandra II., utirući na taj način put svom pontifikatu te pripremivši najveći dio onoga što će se događati u vrijeme njegovog boravka na čelu Svete stolice. Od samog početka Grgur je najavio oštre mjere protiv nikolaita i simonista, što je postalo bjelodano već 1074. kada se u Rimu pod njegovim vodstvom održao reformni sinod. Donešene reformne mjere bile su najoštrije do tada, od trajnog otpuštanja simonista do svrgavanja s dužnosti nesuzdržljivih svećenika i poziva na bojkot istih.  Kako bi se odluke spomenutog sinoda što prije provele u djelo po čitavoj su zapadnoj Europi poslani legati, naročito na teritorij Francuske i Njemačke, u kojima su negativne pojave uzele najviše maha.(1) U sklopu toga i u Hrvatsku je stigao jedan od papinskih poslanika – sipontski nadbiskup Gerard, o čemu će još biti govora.

S obzirom da do pontifikata Grgura VII. nije bilo nekih otvorenih sukoba između papinstva i Carstva, valja pretpostaviti da se spominjani dekret Nikole II. o izboru pape nije ni primjenjivao u praksi, budući da se papinstvo nije osjećalo dovoljno jako za takav potez. Posegnuvši 1075. za Nikolinim dekretom, kojega po mišljenju nekih povjesničara i nije želio koristiti u praksi nego samo kao pričuvu, Grgur je otvorio razdoblje najvećih nesuglasica u odnosima pape i cara.(2) Još jedan Grgurov spis – Dictatus papae, koji učvršćuje osnovne postavke papine vladavine, trebao je imati pričuvnu ulogu i koristiti se isključivo u krajnjoj nuždi.(3) Međutim, žestok i energičan odgovor Henrika IV. s državnog sabora u Wormsu pokazao je papi kako je kucnuo čas konačnog i istinskog obračuna sacerdotiuma i imperiuma.

Njemačka carska kruna

Njemačka carska kruna

Sukob pape i cara doveo je i do prvog velikog sukoba teoretičara na katoličkom Zapadu, koji su raspravljali o političkim i teološkim konsekvencama toga sukoba. S jedne strane, čitav niz kršćanskih pisaca prihvatio je i dalje razvijato Grgurova stajališta. Posebno se to odnosi na Manegolda von Lautenbacha, velikog zagovornika papinskih stajališta, o čemu svjedoči  i njegovo pismo Gebhardu iz Salzburga.(4) S druge je strane sa svojim spisima oštro odgovarala jaka antigregorijanska struja, koja smatra da car posjeduje autoritet od samog Boga pa je on samim tim i crkveni vrhovnik te mu kao takvom treba biti podvrgnuto i papinstvo. Ovakav cezaropapizam zastupaju između ostalih Anonim iz Yorka ili pak Grgur iz Farfe 1112. godine u svome djelu Orthodoxa defensio imperialis.(5) Drugi pak gregorijansko učenje kritiziraju do u pojedinosti i zalažu se za ponovnu uspostavu  Rimskog Carstva. Tako primjerice albižanski biskup Benzo u svome djelu Knjiga Henriku moli Henrika IV. da ne bude samo Bog Krist i zaštitnik žrtava (6) nego i Cezar August rimski car. Kao što vidimo, teološke su rasprave bile sveprisutna pojava toga doba, a širenjem sukoba samo su dobivale na intenzitetu.

Henrik IV. kleči i moli za oprost

Henrik IV. kleči i moli za oprost

Kada je, podržan od nekih njemačkih i talijanskih biskupa, Henrik IV. svrgnuo papu, nije trebalo dugo čekati da krene prava lavina zbivanja. Grgur je ekskomunicirao Henrika i zamolio sve zapadne kršćane da otkažu poslušnost caru. Slijedi epizoda ispred utvrde Canosse, gdje je Henrik pokajnički čekao na papin oprost. J. LeGoff smatra da je to bilo samo Henrikovo izrugivanje papi, budući da su njegove prave namjere bile bitno drukčije,(7) što se vidjelo uskoro, nakon Henrikovog obračuna sa svojim njemačkim protivnicima, u prvom redu s protucarom Rudolfom Švapskim. Kada ni nova ekskomunikacija 1080. nije prekinula Henrikov neposluh, Grgur se našao u velikim neprilikama. Zarobljen u Anđeoskoj tvrđavi bio je prisiljen promatrati palež Rima, postavljanje protupape Klementa III., kao i Klementovo krunjenje Henrika za cara. Međutim, vrhunac poniženja za Grgura bila je činjenica da je morao umrijeti u progonstvu na normanskom teritoriju 25. svibnja 1085. godine. Neposredno prije smrti, držeći Bibliju u ruci izgovorio je sljedeće riječi: “Volio sam pravednost, a mrzio nepravdu. Stoga umirem u progonstvu“.(8)

Naizgled se činilo da je car odnio konačnu pobjedu, što se pokazalo samo kao privid. Brojni Grgurovi protivnici, posebno bavarski Welfi, a i sam Henrikov sin Konrad, podržali su Grgurovog nasljednika Urbana II. Uz takvu podršku reformno se papinstvo 1094. ponovno vratilo u Rim. Pozvavši sljedeće godine na zajedništvo kršćana i na prvi križarski rat Urban je imao pred očima sebe kao predvodnika sviju kršćana. Ali glavni politički protagonisti toga doba bili su isključeni iz ovog poduhvata jer su bili ekskomunicirani. Uz već poznatog Henrika IV. u istom društvu nalazili su se i francuski kralj Filip I., koji je kao bigamist i razvratnik doživio sudbinu Henrika IV. te engleski vladar Vilim II.

Wormski konkordat i njegova provedba

U vrijeme Urbanovog nasljednika Paschala II. stanje se opet zakompliciralo. Imajući u vidu boljitak svećenstva i njegovu neovisnost Paschal II. je problem s Carstvom pokušao riješiti nacrtom konkordata u Sutriju iz 1111. godine. Papa predlaže da se svećenstvo odrekne svojih posjeda, čime bi nestalo važnog razloga za simonijom, kao i potrebe za laičkom investiturom i borbom oko nje. To bi bio simboličan povratak biblijskom siromaštvu Crkve, premda samo prividan, budući da se predviđalo da svećenstvo zadrži desetinu i podavanja vjernika. Čini se da ni klerici ni car nisu ozbiljno shvaćali ovaj konkordat. Prvi nipošto nisu namjeravali dopustiti ovo razvlaštenje, a imajući to u vidu, ni car Henrik V. nije se previše uzrujavao, znajući da konkordat ne može uspjeti. Car je, osim toga, vidio priliku za preuzimanje inicijative te je, pogazivši odredbe konkordata, zarobio Paschala II., prisilivši ga da prizna laičku investituru. Međutim, već sljedeće godine rimski je sinod poništio ovo iznuđeno priznanje. U međuvremenu su se Filip I. u Francuskoj i Henrik I. u Engleskoj odrekli prava na investituru. Pozdravljajući ovaj čin francuskog i engleskog vladara veliki učitelj crkvenog prava biskup Chartresa Ivo je istakao: “Bog treba u svojoj kući imati što mu pripada. Kraljevi pak imaju ono što im je Bog odredio“.(9)

Henrik V. dugo je vremena odbijao one koji su ga pokušavali nagovoriti na popuštanje. Tako primjerice biskup Champoeauxa Viliom kaže Henriku:“Gospodaru, kada jednog dana poželite istinski mir, morat će te se odreći investiture biskupa i opata. Da bi Vas uvjerio da Vaš carski autoritet neće pritom biti ničim oskvrnjen, kažem Vam da ja kad sam izabran za francuskog biskupa nisam ništa primio od kralja niti od bilo koga nakon mog posvećenja, a usprkos tomu služim mu porezima, vojnom službom i drugim pravima koja pripadaju državi isto tako vjerno kao što i Vama Vaši biskupi služe snažno nakon investiture, koju su dobili od Vas i čija se vlast poziva na Vas.”(10) Konačno je Henrik V. pristao te je 23. rujna 1122. u Wormsu na obalama Rajne obznanjen Wormski konkordat. Car je izgubio pravo investiture prstenom i palijem, ali je sačuvao svoje pravo odlučivanja pri izboru i zadržao  investituru za crkvena dobra, koja se vršila između izbora i posvećenja. U Italiji i Burgundiji pak, izbor biskupa je potpuno slobodan, samo što biskup mora unutar šest mjeseci od posvećenja primiti od cara posjede i položiti mu zakletvu.

Premda je Wormski konkordat ostavljao mogućnost proturječnog tumačenja, na čemu je car često inzistirao, on više od jednog stoljeća nije doveden ozbiljnije u pitanje. Kao takav ovaj je sporazum predstavljao značajan rez, prvo konkretno odvajanje Crkve od države na kršćanskom Zapadu. Time je ukinuta neodređena podjela moći u karolinško–otonskom političkom okruženju. Ona je dosad omogućavala s jedne strane cezaropapizam, gdje je duhovna i svjetovna moć sjedinjena u rukama cara, kao i klerikalizam, teokraciju, gdje su obadvije vlasti povjerene Crkvi. Wormski konkordat ipak nije značio konačni kraj sukoba između sacerdotiuma i imperiuma, koji se nastavio i kasnije, naravno smanjenim intenzitetom, sve do sredine 14. st. No, u praksi gledano, zahtijevi za univerzalnom vlašću doživjeli su u Wormsu odlučan udarac. Sukob se sada ponajviše vodio na teoretskoj razini, gdje su pojedinci iz crkvenih ili carskih krugova nastojali pokazati pravo pape, odnosno cara na univerzalnu vlast na kršćanskom Zapadu. Tako je u crkvenim krugovima 12. st. bilo jako popularno pozivanje na Konstantinovu darovnicu i opravdanje papinih svjetovnih prohtijeva putem nje. Tako primjerice polihistoričar Honorije u svome djelu Summa gloriae de apostolico et augusto upozorava upravo na Konstantinovu darovnicu kada govori o papinim pravima. On navodi da je Konstantinovom darovnicom papa dobio pravo na carsku krunu. Ovdje treba naglasiti da je Paschal II. bio prvi papa koji se dao okruniti prilikom intronizacije.  K tomu papa je istim dokumentom dobio i pravo da caru dodjeljuje mač i krunu te da upravlja s dominium mundi.(11) Na taj način carska i kraljevska funkcija ograničene su na ulogu policajca u službi Crkve – kao svjetovna ruka Crkve. Kraljevi su tu jedino da pomažu Crkvi i da kažnjavaju zlikovce. Kakva je bila atmosfera i nakon Wormskog konkordata po tom pitanju možda najbolje svjedoči sljedeći primjer, koji je u najmanju ruku ilustrativan. Papa Inocent II. dao je u lateranskoj palači naslikati fresku koja prikazuje cara Lothara (1130 – 1137) kako ispružen leži ispod papinih nogu i prima carsku krunu iz njegovih ruku.(12)

Bilješke

  1. J. LE GOFF, n. dj. str. 86. – 97.
  2. ISTO, str. 89.
  3. F. ŠANJEK, Zvonimirova zavjernica u svjetlu crkveno – političkih odrednica grgurovske reforme, Zbornik radova: Zvonimir kralj hrvatski, Zagreb 1997.
  4. J. LE GOFF, n. dj. str. 91.
  5. ISTO, str. 91.
  6. ISTO, str. 91.
  7. ISTO, str. 92.
  8. ISTO, str. 92.
  9. ISTO, str. 93.
  10. ISTO, str. 95.
  11. ISTO, str. 96.
  12. ISTO, str. 96.

Dijelovi serijala:

Grgurovska reforma i njezin odraz u Hrvatskoj

Borba za dominium mundi

Početak reformnih strujanja na istočnoj jadranskoj obali

Reformna djelatnost Grgura VII. na istočnoj jadranskoj obali

Zvonimirova krunidbena zavjernica – trijumf Grgura VII.

Tomislav Šarlija
About Tomislav Šarlija (23 Articles)
Diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi na radnom mjestu profesora povijesti u Školi za cestovni promet u Zagrebu, a prije toga je radio u V. gimnaziji, Gimnaziji Tituša Brezovačkog, Gimnaziji Lucijana Vranjanina i II. ekonomskoj školi u Zagrebu. Suautor je udžbenika povijesti za šesti razred osnovne škole i udžbenika za drugi razred gimnazije, kao i metodičkih priručnika uz te udžbenike.