Novo:

Bog i Hrvati (3/3)

Feljton u tri dijela

Raskol

Pravaštvo u Dalmaciji

Početkom 1890-ih pravaška politika naišla je na pozitivan odjek u Dalmaciji. Nakon završetka Narodnog pokreta kada je osnovana posebna Srpska stranka i kad je 1882. u narodnjačke ruke pala i splitska općina, stvoreni su uvjeti za razvoj pravaštva. Pravaštvo je zapravo bilo odgovor na narodnjački neuspjeh u sprečavanju gospodarske stagnacije. Dalmacija je bila u potpunosti poljoprivredna zemlja. Posebice je bila pogođena trgovačkim ugovorom iz 1891., to jest, vinskom klauzulom između Italije i Austro-Ugarske, gdje je dopušten uvoz talijanskog vina uz simboličnu carinu. Dalmatinsko vinogradarstvo je propalo, te je pravaštvo bilo „slamka“ spasa. Orginalna Starčevićeva ideologija tu nije postojala, pa se pravaštvo pojavilo kao kombinacija Starčevića i narodnjaka Mihovila Pavlinovića. On je zagovarao hrvatstvo u slavenskom okviru, to jest, jugoslavenstvo s naglašenim katolicizmom. Mladi svećenik don Ivo Prodan prvi se u Dalmaciji javno izjasnio za pravaštvo.(1) On je stavio pravaštvo u okvir klerikalizma kao težnje za vodstvom organizirana katoličkog svećenstva na čelu s biskupima na svim područjima društvenog života. Prodan je objavio i svoj politički program koji nije imao dodirnih točaka s Starčevićevim naukom.

Program je isticao pokoravanje dinastiji, trijalizam i zajedničke poslove s ostalim zemljama monarhije. Ante Trumbić i Frano Supilo opredijelili su se za liberalno pravaštvo, s mišljenjem da Hrvati vlastitim snagama moraju stvoriti svoju državu iskorištavajući krize i odnose velikih sila. Naravno, Hrvatska bi bila izvan Habsb.monarhije, te su te stavove Trumbić i Supilo iznosili u listu Crvena Hrvatska. Zadatak Crvene Hrvatske bio je da se suprostavi srpskim pretenzijama na Dalmaciju, te srpskoj suradnji s dalmatinskim autonomašima. Ipak, Supilo je želio suradnju sa Srbima, jer je smatrao da jedino tako mogu ispuniti svoj cilj, koji je bio sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Treća grana pravaštva bio je svećenik Juraj Biankini, koji je djelovao pod „Hrvatskim klubom“, koji se nije odmah izjasnio za pravaštvo. On je okupljao nezadovoljnike iz Narodne stranke, koji su istupili tri mjeseca nakon potpisivanja trgovačkog ugovora s Italijom. Osuđivali su narodnjake zbog popuštanja dualizmu, izbjegavanja govora o sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom, te zbog priznavanja srpskog nacionalnog imena u Hrvatskoj. Biankini je surađivao s Matkom Laginjom i V. Spinčićem, te se zalagao za trijalizam kao i Prodan. Na polaganju kamena temeljca za Starčevićev dom u lipnju 1894., Biankini je izjavio da je njegov Hrvatski klub član Stranke prava. Nakon toga bila su otvorena vrata povezivanju svih triju struja, unatoč znatnim razlikama među njima. Tim činom osnovana je jedinstvena dalmatinska Stranka prava. Pred kraj Starčevićeva života kristaliziraju se razlike i sukobi sljedbenika pravaške ideologije. Vrijeme je i da se pobliže upoznamo s glavnim inicijatorom raskola, dr. Josipom Frankom.

Josip Frank

Osječani židovske vjeroispovjesti Emanuel i Helena Frank dobili su 10. travnja 1844. sina Josipa.(2) Josip Frank srednjoškolsko obrazovanje je stekao u osječkoj gimnaziji, a doktorirao je 1. kolovoza 1868. godine na Pravnom fakultetu Bečkoga sveučilišta. Tada se po prvi put javlja i u političkom životu. Kao pripravnik radio je u bečkoj kancelariji s predstavnikom kršćanskih socijala Karlom Luegerom i ministrom financija Emilom Steinbachom. Vjerovatno zbog toga će biti kasnije osuđivan, da je poslan iz Beča da „rasztruje“ Stranku prava. Josip Frank dao se pokrstiti tek 1874., kada se rodio njegov sin Vladimir. Krstio ga je dr. Stjepan Boroša, poslije član vodstva Stranke prava, u zagrebačkoj crkvi Sv. Marka.(3) No to nije utjecalo na promjenu mišljenja prema Židovima niti prema Franku. Protivnici su ga i dalje nazivali „gojem“ i njegovo vjersko preobraćenje vješto koristili u svrhu degradacije Franka. Frankovo ime bilo je povezano i s različitim poduzetničkim investicijama i novinarstvom. Prvi pokrenuti list bio mu je Agramer Presse u kojem je sustavno kritizirao bana Mažuranića. U političkom životu se posebno afirmirao kao kritičar financijskog dijela hrvatsko-ugarske Nagodbe, pobijajući tvrdnje da Ugarska uzdržava Hrvatsku. Prvi kontakt s pravašima bio je vezan uz Kumičića, kada je zagovarao njegovu ovjeru za Sabor, koji je vladajuća stranka osporila. Drugi kontakt zbio se kada je Frank branio Davida Starčevića, nakon što je napao bana Khuena na zasjedanju Sabora. Ulazak u Stranku prava i Frankove namjere već su spomenute.

Josip Frank

Josip Frank

Nekoliko godina prije raskola, već su na površinu izašla suprostavljena mišljenja u pogledu djelovanja Stranke prava. To se posebno očituje u Riječkoj rezoluciji i nacrtu Frankove adrese, objema iz 1892. godine. Riječka rezolucija nastala je u Rijeci, točnije u Barčićevoj kući. Sastanak se održavao od 27. – 28. travnja 1892. godine u vezi s predstojećim saborskim izborima. Zaključci tog sastanka nisu u Frankovom duhu.(4) Rezolucija Riječke konferencije je antidualistička, ne spominju se zajednički poslovi u „okviru“ Monarhije. Također nisu izraženi protusrpski stavovi i rezolucija odiše slavenskim duhom. Riječka konferencija zahtijeva ujedinjenje i nezavisnost hrvatskih zemalja. Na konferenciji su sudjelovali svi važniji predstavnici iz banske Hrvatske, pravaši iz Dalmacije, dok Laginja i Spinčić nisu sudjelovali zbog obveza u Carevinskom vijeću. Riječka konferencija bila je prvi korak prema zajedničkoj organizaciji pravaša banske Hrvatske, Dalmacije i Istre, dok je Franku bila pokazatelj da ima mnogo protivnika. Godine 1892., Frank je kao predsjednik kluba Stranke prava sastavio i pročitao u ime stranke nacrt adrese. On je svoju adresu temeljio na sadržaju krunidbene zavjernice i prisege kralja Franje Josipa iz 1867. godine. Bitno je to da se zavjernica uopće odnosila na Hrvatsku. Najvažnije je to da adresa načelno prihvaća Nagodbu, te je u potpunoj suprotnosti s odlukama Riječke konferencije i Starčevićevom ideologijom. Frank zapravo preuzima nekadašnju interpretaciju zavjernice od strane Neodvisne narodne stranke.(5) Frankova adresa naišla je na mnoge osude većine pravaških prvaka, čak i samog Ante Starčevića. Jedino je mladi Mile Starčević bio za adresu. Iako su se zbog adrese lomila koplja, ona je omogućila pregovore s Neodvisnom narodnom strankom, te prvi službeni program Stranke prava.

Program iz 1894.

Dugogodišnja borba Stranke prava i Neodvisne narodne stranke izgubila je Frankovom adresom načelne temelje. Obzor je pozdravio adresu i napomenuo da je „steklištvo“ nestalo. Dalmatinski i istarski pravaši zahtijevali su suradnju opozicije, pa čak i fuziju. I cjelokupni narod je bio za pregovore. Frank je poslušao „glas naroda“, i poveo pregovore s obzorašima. Na Silvestrovo 1892., Obzor i Hrvatska proglasili su sjedinjenje opozicija na veliku radost hrvatskog građanstva, dok je bečki i mađarski tisak taj čin nazivao revolucijom. Vrhunac razdoblja „sloge“ predstavljao je poznati susret Starčevića i Strossmayera u Krapinskim Toplicama, koji je obojici bio jednako mučan.(6) Za novu Stranku prava bilo je bitno da dobije program. Do tada se programom smatrao Starčevićev „Naputak za pristaše Stranke prava“ iz 1871., koji se sastoji od trideset točaka, u kojemu izlaže svoje mišljenje o odgoju hrvatskog naroda. Nacrt programa Stranke prava sastavio je Frank, u kojemu se traži sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, uz Kranjsku, Korušku i Štajersku te priključnje Bosne i Hercegovine u „okviru“ Habsburške Monarhije. Zajedničke poslove kraljevina Hrvatska trebala je rješavati ravnopravno s kraljevinom Ugarskom. Obzoraški program također nije imao većeg odstupanja od pravaškog. Na sjednici pododbora 14. travnja 1894., prima se konačna redakcija programa. Njome pravaši usvajaju „okvir“ Monarhije i rješenje hrvatskog pitanja konstrukcijom između dualizma i trijalizma.(7) Na taj su se program uglavnom pozivale sve opozicijske stranke do propasti Habsburške Monarhije. Čim je program bio prihvaćen, Frank i Folnegović počeli su raditi na sprečavanju opozicije. Bitka se vodila oko imena zajedničke stranke. Fuzija je propala, a Franka se stavljalo na pijedestal, što će dovesti do raskola stranke.

To je bilo već veoma očito za polaganja „kamena temeljca“ za Starčevićev dom, gdje je Frank sebe postavio za središnju ličnost ceremonije. Stari i bolesni Starčević postao je oruđe u rukama Franka što je izazivalo ljutnju i osude Barčića, Supila i drugih. Usto, u jeku je bila borba za njegovo nasljedstvo te je raskol unutar stranke bio neminovan, jer su i Folnegović i Frank pretendirali na to mjesto. Prvo je iz Stranke istupio Rukavina, koji je bio predsjednik kluba, a nakon njega i David Starčević. Oni nisu htjeli potpisati „okviraški“ program, te su žestoko osudili smjer „modernog“ pravaštva. Protiv nove politike očitovao se i odbor Stranke prava u Splitu, čije je očitovanje sastavio njegov tajnik Ante Trumbić. Odbor prosvjeduje što se Stranka prava dala „na sklizavu stazu političkog opurtinizma koji se sa njezinim tradicijama nikako u sklad dovesti ne da“.(8) Ta kritika je posebno pogodila Folnegovića jer je mislio da može računati na potporu dalmatinskih pravaša u slučaju prevrata. Oglasili su se i bečki pravaši. Prosvjednu notu sastavio je Spinčić, te je ona kritizirala isključivo Franka i njegovu djelatnost. Pri otvaranju Starčevićeva doma glavnu riječ imao je Folnegović, o kojem sam Starčević nije imao pozitivno mišljenje, te je umjesto njemu zahvalio Franku. Svi ugledni pravaši, osim Eugena Kumičića i Mile Starčevića, bili su Frankovi protivnici, pa je on sam odlučio izvesti raskol. U tome mu je pomogao sam Folnegović. Za vrijeme posjeta Franje Josipa Zagrebu skupina studentske mladeži spalila je pred Jelačićevim spomenikom mađarsku zastavu, a sama palež je bila poruka da je Hrvatska zemlja hrvatskog suverenog naroda. Taj čin je oduševljeno prihvatio hrvatski narod, a izvele su ga dvije grupe: studenti na čelu sa Stjepanom Radićem i oni pod vodstvom Frankovih sinova. Iz prve će grupe nići Frankov opasni protivnik, Napredna omladina. Frank i Folnegović su se razilazili po pitanju vodstva stranke, a od 1894. i različitih taktičkih položaja. Dok je Frank pod dojmom sukoba mađarske Liberalne stranke i dinastije računao na promjene i nije se htio više vezati uz postojeći sustav, Folnegović je ostajao striktno u dualističkim okvirima i htio je udobrovoljiti upravo stupove sustava i otvoriti put režimskoj dualističkoj Stranci prava. U skladu sa svojim stavovima Folnegović je osudio čin omladine iako je znao da je sva javnost uz nju i da Frank samo čeka takav istup. Naravno da su i svi pravaši osudili izjavu Folnegovića. Sutradan nakon Folnegovićeva govora 22. listopada, Ante Starčević zajedno s Frankom, Milom Starčevićem i Kumičićem pismeno najavljuje istup iz kluba Stranke prava i osnivanje „čiste“ Stranke prava.(9) Razlog raskolu, prema pismu, je to što je Folnegović proglasio Strossmayera zaštitnikom Stranke prava i izvještavao ga o njezinom radu, osudio mlade, te iz njezina djelovanja isključio Antu Starčevića. Ustvari, do raskola je došlo zbog osobnih interesa i iznemoglosti „Starog“ da shvati o čemu je zapravo riječ. Kad je Frank sa Starčevićem istupio iz stranke, Folnegović više nije mogao ostati u grupi domovinaša, te je napustio stranku.(10)

Čista stranka prava

Nakon raskola domovinašima je bilo teško kritizirati Starčevićevu potporu Franku, a to nije bio nimalo lagan zadatak, jer je masa pristaša krenula tamo gdje se nalazio Ante Starčević. Frank je 2. studenog 1895., počeo izdavati novi pravaški list Hrvatsko pravo, koji je imao ulogu da polemizira s Hrvatskom domovinom, te da brani i veliča Franka, pokušavajući tako opravdati raskol. U vrijeme raskola Starčević je već bio veoma bolestan, i svaki čas se očekivala njegova smrt. Umro je 28. veljače 1896., na razvalinama svoga životnog djela.(11) Nakon njegove smrti, pravaški prvaci su se nadali da će se Stranka prava moći ujediniti, i iz političkog života izbaciti Franka. Ali to nije bilo moguće. Frank je postao apsolutni vođa svoje stranke. Frank se priklonio sitnoj buržoaziji, to jest, malim obrtnicima i trgovcima. Njima je odlično odgovarala Frankova politika, ali ipak im je najvažnija bila protusrpska propaganda. Mislili su da će im ona pomoći pri razbijanju srpske gospodarske konkurencije. Frank je i dalje računao s padom Khuenova režima i s mogućnošću kontakta s dualističkim ili protudualističkim vrhovima Monarhije. Ali to se neće još brzo dogoditi. Frank je vrlo vješto mijenjao nauk Ante Starčevića, ali i to mu je išlo dok još svoje naume nije provodio u praksi. Kada to počne, mnogi će „progledati“ pa će ga napustiti i njegovi najvažniji sljedbenici, poput Mile Starčevića i Ive Prodana.

Domovinaši

Drugog prosinca počinje izlaziti glasilo Frankovih protivnika Hrvatska domovina.(12) Uredništvu Hrvatske domovine bilo je važno pokazati da Frankova struja nema ništa zajedničko sa starčevićanskom tradicijom, te su po tom listu i dobili ime. Nakon Folnegovićeve ostavke, predsjedništvo domovinaša preuzeo je sisački pravaš Grga Tuškan. Uz njega su još bili odvjetnici August Harambašić, David Starčević, Franko Potočnjak, Ivan Bunjevčić, Pero Magdić te zagrebački župnik Stjepan Boroša. Vidi se da pravaši nisu imali vođu nego su bili skupina s različitim mišljenjima. Osim veće brojnosti, domovinaši su bili i bolje razmješteni. Također se i veći dio istarskih i dalmatinskih pravaša priklonio domovinašima. Devedesetih godina Stranka prava, ujedinjena s obzorašima, kreće korak dalje te se opredjeljuje za jugoslavenstvo te zastupa interese srednjeg i bogatijeg građanstva, tj. predstavnike hrvatskog kapitala. Na izborima 1897. izabrana su samo dva poslanika Čiste stranke prava – Frank i Mile Starčević – , dok je koalicija domovinaša i obzoraša dobila 26 mjesta. Izborna koalicija domovinaša i obzoraša surađivala je i nakon izbora pod nazivom Koalirana opozicija sve do 1902., kada su obavljene ozbiljnije pripreme za fuziju. Zaslugom Napredne omadine, hrvatska opozicija domovinaša i obzoraša konstituirala se u siječnju 1903. kao Hrvatska stranka prava na temelju programa iz 1894. godine.(13) Koalicija se zalagala za trijalizam, zaštitu seljačkog posjeda te interesa trgovaca, obrtnika i radnika. Poradi nepovećanja budžeta punih 6 godina i drugih problema sazvana je skupšina radi agitacije za financijsku samostalnost i političke slobode, koja je uspjela u svojim naumima. No, ipak je zabranjeno djelovanje oko 50 skupština koje su bile sazivane izvan Zagreba, za koje je smatrano da bi mogle postati opasne po Ugarsku, pa je nezadovoljstvo ubrzo izašlo na vidjelo.

Narodni pokret 1903. godine

Tijekom 1903. godine izbio je u Banskoj Hrvatskoj narodni pokret. Riječ je o poticanju otvorenog sukoba širih razmjera koji su poveli protivnici Khuenovog sustava i mađarske prevlasti.(14) Demonstracije počinju u Zagrebu i Osijeku. No poticaj za njihovo daljnje širenje dao je sukob vojske i seljaka koji su skinuli mađarsku zastavu sa željezničke stanice u Zaprešiću kraj Zagreba, na početku travnja, kada je došlo i do krvoprolića. Ustanak se onda širi na druge gradove i sela tako da je uznemireno Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Hrvatsko zagorje, križevačko – bjelovarski kraj i Međimurje. Razbijani su prozori omraženim mađaronima, protjerivani su mađarski činovnici, napadani su mađaronski posjedi te su paljene mađarske zastave i Khuenove slike. Prosvjednici su se posebno okomili na bazu mađarizacije – želježnice, režući telegrafske stupove i skidajući mađarske natpise. Sustavno gušenje od strane vlasti nije uspjelo dok se pokret nije sam smirio u kolovozu. U lipnju Khuen napušta banski položaj.(15) Narodni je pokret imao izuzetne posljedice: povezao je političke i nacionalne snage Hrvatske i Slavonije s onima u Dalmaciji, otvorio vrata suradnji između hrvatske i srpske buržoazije, bio dio procesa koji je postavio na dnevni red južnoslavensko pitanje kao cjelinu, potaknuo pojavu novih političkih grupa.

Već prije je spomenuto poboljšanje odnosa između hrvatskih i srpskih političara. To se dogodilo zbog toga što su Srbi izgubili oslon u Khuenovoj vlasti, te zbog toga što se Srbija pod vlašću dinastije Karađorđević okrenula Rusiji, te pokrenula protuaustrijsku borbu. To zbližavanje dogodilo se na Dalmatinskom saboru 1903. godine. Na njemu je po prvi put formuliran program „novog kursa“ rezultat kojega je bilo stvaranje Riječke i Zadarske rezolucije, te formiranje Hrvatsko – srpske koalicije. Također se i 1904., formira i novi politički pravac, klerikalizam, koji je značio da se i Crkva umiješala u politiku i da hoće svoj dio u vlasti. Pojavio se pod pravaškim pokretom, i kasnije će imati važnu ulogu kao oslonac „velikoaustrijskog“ plana Franje Ferdinanda u hrvatskom političkom životu. Godine 1905., dolazi u Dalmaciji do spajanja Stranke prava s Narodnom hrvatskom strankom pod nazivom „Hrvatska stranka prava“. Oni žele sjedinjenje Hrvatske s Dalmacijom, ali i jedinstvo Hrvata i Srba. Iste godine formirana je i Hrvatsko-srpska koalicija u Banskoj Hrvatskoj. Okupljala je pet stranaka, od kojih je jedna bila i Hrvatska stranka prava, te je bila zastupnica hrvatskog i srpskog kapitala i ujedno najjača politička grupacija. Pod parolama Starčevića nastupali su još samo frankovci, klerikalci u Banskoj Hrvatskoj i Prodanova Čista stranka prava u Dalmaciji.(16)

Drugi raskol

Velikoaustrijski krug oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda počeo je djelovati još 1905. kada je kriza dualističkog uređenja bila na vrhuncu. Franjo Ferdinand bio je onaj vladar o kojem je sanjao Josip Frank od početka svoje političke karijere.(17) Ono što je bio Frankov san, bilo je također i ostvarenje Starčevićeve „zlokobne“ Austrije da Hrvate podčini i iskoristi ih za svoje namjere, a kasnije da ih opet zapostavi. Još od početka 1904. Frank se počeo okretati prema austrijskim vojnim i diplomatskim krugovima, vjerujući da će oni biti od velike pomoći pri rješavanju hrvatskih problema. Kada je u travnju 1905., zapovjednikom 36. pješadijske divizije imenovan Moritz Auffenberg, uspon Franka mogao je početi. Iste godine u Čistu stranku prava primljen je stari unionist, a sada „velikoaustrijanac“ Iso Kršnjavi, koji je bio među rijetkim zagovornicima Frankove „bečke“ orijentacije. No Frankovi snovi podilaženja i u skladu s tim uspona i vlastitog probitka nisu se obistinili. Frankova djelatnost je bila otežana jer se potkraj 1906. njegova stranka nalazila pred novim raskolom, za što je bilo mnogo razloga. Zamijeralo mu se što je bez znanja vodstva pregovarao s jednim mađarskim ministrom, vođom kršćanskih socijala Karlom Luegerom, te zbog „Argusovih“ članaka u kojima se Supilo optužuje da je plaćenik Beograda. Protivnici Franka bili su Mile Starčević i Ante Pavelić (stariji), koji su težili da se Frank povuče zbog svog djelovanja za vlastite interese, te da preda list Hrvatsko pravo u vlasništvo stranke. Frank kojem su vlastiti ljudi okrenuli leđa podilazi velikoaustrijskom krugu i poduzima razne akcije da se u Hrvatsku uvede vojna diktatura. Tada se kod Frankovih suradnika pojavljuje želja za „povratkom“ Anti Starčeviću te u dalmatinskih pravaša i omladine. To će učiniti Mile Starčević.

Mile Starčević i „milinovci“

Među glavnim uzrocima raskolu bilo je to što su austrijski vrhovi željeli da frankovci bezuvjetno podupiru aneksiju Bosne i Hercegovine te protusrpsku hajku radi njezina opravdanja. Povod raskolu bio je razgovor Franka s ugarskim ministrom predsjednikom Sándorom Wekerleom, u kojemu se Frank obvezao da će surađivati s Rauchovim, izrazito dualističkim režimom. Frank je naime htio postati oslonac velikoaustrijske politike nakon aneksije Bosne i Hercegovine. Na sjednici stranačkog vodstva 23. travnja 1908. došlo je do raskola. Mile Starčević, Ante Pavelić te Ivan Peršić nisu htjeli postati oružje vrhova Monarhije (Rauchova režima) u protusrpskoj hajci te istupaju iz Frankove stranke. Ogradili su se od frankovačke pomoći austro-mađarskom pritisku na Hrvatsku i osudili pokušaje razbijanja Hrvatsko-srpske koalicije. Starčevićanci su morali voditi računa o frankovačkoj propagandi koja ih je dugo označavala kao srbofile, gotovo veleizdajnike.(18) Oni su uskoro najavili pravi povratak Starčeviću. Prvi poticaji za obnovu starčevićanske struje došli su nakon aneksije od dalmatinske Stranke prava, koja je željela da hrvatski pokret u svoje djelovanje uključi i Srbe i Slovence. Mato Drinković u tu je svrhu iznio prijedlog da se Srbima i Muslimanima zajamči kulturna i vjerska autonomija, te da se Srbima dopusti uporaba ćirilice i srpske zastave, što su Frankovci osudili i nazvali ih „srbofilima“. Povratak „Starčeviću“ trebao je očistiti Stranku prava od frankovštine i lažnog liberalizma. Formulacija „povratka“ Anti Starčeviću bila je Mili Starčeviću i njegovim suradnicima doista velik problem.(19) U tijeku je bio „veleizdajnički proces“ protiv Srba, pa se nije mogla zahtijevati samostalna Hrvatska država izvan okvira Monarhije. Revidiran je program iz 1894., a zahtijevao je sjedinjenje hrvatskih zemalja, parlamentarnu vladavinu, trijalizam te građanske slobode. U želji da ugodi velikoaustrijskim krugovima, Frank se zalaže za rješenje hrvatskog pitanja tako da se Hrvatske zemlje te Bosna okupe unutar monarhije kao upravna, a ne državna jedinica. Nakon toga mnogi frankovci napuštaju stranku. Godine 1909. Frank je teško bolestan, a nasljeđuju ga Aleksandar Horvat, Karlo Bošnjak, Ivo Elegović te Ivo i Vladimir Frank. U sljedećem razdoblju nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Stračevićanska stranka se konsolidira dok frankovci otvoreno služe Rauchovu režimu. Nakon pada Rauchova režima, i frankovačka stranka je u rasulu i još uz to prezadužena jer Frank zbog bolesti nije bio u stanju prikupiti novac. No, spas im nude klerikalci. Katolička banka rješila je dugove, a klerikalci iz političkog života odstranili „dinastiju“ Frank. Uzrok tome je što su oni željeli okupljanje pravaša pod svojim vodstvom, a Frank bi im bio nepremostiva prepreka. Franko-klerikalna fuzija proglašena je u rujnu 1910. pod nazivom „Kršćanskosocijalna stranka prava“.(20) Predsjednik je bio A. Horvat, a podpredsjednik Vladimir Prebeg. Cilj franko-klerikalcima bio je centralizirana velika Austrija, a ne ostvarenje hrvatske državnosti. Godine 1909. organizacija Mlada Hrvatska izdaje časopis Grabancijaš, koji je izašao u samo jednom broju, koji je značajan po tome što se odnosi na Vjekoslava Bacha, te upozorava na početak Kvaternikova kulta (atentat – Luka Jukić 8. travnja 1910 izvršio neuspio atentat na Slavka Cuvaja(21)) i govori o tome kako su frankovački očevi izdali Starčevićev nauk.

Svepravaška organizacija

Na inicijativu dalmatinskih pravaša održana je u srpnju 1911. konferencija koja je postavila temelj zajedničkoj organizaciji starčevićanske i franko-klerikalne stranke, dalmatinske Stranke prava, istarskih pravaša, Stadlerove Katoličke udruge i Mandićeve Hrvatske narodne zajednice.(22) U listopadu iste godine konstituirala se svepravaška organizacija za sve hrvatske zemlje i Bosnu i Hercegovinu. Za predsjednika je izabran Mile Starčević, dok je potpredsjednik bio frankovac Aleksandar Horvat. U ujedinjenoj Stranci prava starčevićanci su bili jači od frankovaca, a podupirali su ih i dalmatinski i istarski pravaši. Ujedinjeni pravaši tada šalju „Memorandum“ kralju i prijestolonasljedniku, kojeg je potpisalo 55 predstavnika svih pravaških grupa. Pravaši tad zahtjevaju sjedinjenje i suverenost hrvatskih zemalja i trijalističko uređenje Monarhije, no od Franje Ferdinanda ne dobivaju nikakva odgovora. Tijekom 1912. trebalo je srediti odnose između Svepravaške organizacije i Sveslovenske pučke stranke radi stvaranja zajedničke grupacije. Do sastanka je došlo u Beču te je odlučeno da su Hrvati i Slovenci jedan narod i da Sveslovenska pučka stranka prihvaća program Stranke prava. Uskoro nakon toga svepravaška organizacija bila je pred razbijanjem od strane režima jer je ocijenjeno da nije oslonac prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.

Kraj Hrvatske stranke prava

Hitcima Gavrila Principa na Franju Ferdinand u Sarajevu, otvorena su vrata dugo pripremanog rata koji je iznenadio mnoge, pa i pravaše. Starčevićanci u razdoblju rata teže rješavanju hrvatske sudbine bez „skrbnika“. 29. listopada 1918. raspuštena je Stranka prava. Milinovci su išli putem koji je trebao rezultirati novom jugoslavenskom državom. Bolesnog Milu Starčevića koji je preminuo 1917. na kormilu stranke naslijedio je Ante Pavelić. Hrvatski sabor formalno je proglasio prekid svake državno-pravne veze Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austrijom i Ugarskom – 29. listopada 1918.g., te pristup Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodnom vijeću Sabor je priznao vrhovnu vlast. U raspravama o ujedinjenju Starčevićanci su se pozivali na hrvatsku državnopravnu tradiciju. Ante Pavelić je čak bio u odboru koji je izradio prijedlog da se ujedinjenje odmah provede i naputke za delegaciju koja je imala poći u Beograd i zahtijevati da Ustavotvorna skupština odluči o uređenju nove države.(23) Sam Pavelić predvodio je to izaslanstvo kad je regent Aleksandar 1. prosinca 1918. proglasio ujedinjenje što je označilo i kraj većeg utjecaja pravaša na politički život. Ulogu nacionalne integracijske ideologije u novim državnim okvirima i prilikama preuzela je Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka.

Zaključak

Ante Starčević i Eugen Kvaternik stvorili su ideologiju koja je probudila „uspavani“ osjećaj u hrvatskom nacionalnom duhu. Kvaternik je bio čovjek od „ akcije“, dok je Starčević bio politički ideolog zatvoren u četiri zida, i o čijem se životu baš puno ne zna. Ipak, ne naziva se Starčević bez veze „ocem domovine“. Baš zbog njega, Hrvati se osvješćuju iz dugogodišnjeg sna i počinju tražiti svoje prirodno pravo na samostalnu državu Hrvatsku. Ideologija dvojice ljudi prerasta u hrvatski nacionalni pokret. Kako su godine tekle, tako se pred kraj Starčevićeva života i pravaška ideologija morala mijenjati, te je u njenim redovima dolazilo do sukoba koji su prije svega bili posljedica borbe za Starčevićev „tron“. Ti sukobi i osobni interesi Franka i Folengovića doveli su do raskola Stranke prava, ali prešutno i do odbacivanja izvorne pravaške ideologije, te početka surađivanja frankovaca s Starčevićevim najvećim neprijateljom, Austrijom. Pod parolom „ni Beč ni Pešta“ išlo se pod Beč, ali to ljudi nisu vidjeli, jer je njima Stari bio uzor i pod njegovim imenom mogle su proći svakakve spletke. Domovinaši se pak okreću jugoslavenstvu, koje je Starčeviću također bilo odbojno, ali ipak se više drže „izvornog“ nauka, nego li frankovci. Poticaj za vraćanje orginalnom pravaštvu došao je od dalmatinskih pravaša, a to „vraćanje“ na sebe je preuzeo Mile Starčević koji se duboko u sebi osjećao krivim što je manipulirao Starim u Frankovu korist, te je vjerovatno duboko u sebi imao osjećaj da je pravaška ideologija njegova strica „razbijena“ baš zbog njega. Ali vraćanje „korijenima“ već je bilo bez smisla jer mu ni politička situacija nije bila naklonjena, a počinju se javljati i druge hrvatske stranke. Posljedni politički čin u sklopu Stranke prava napravio je Ante Pavelić zubar predvodeći delegacija Narodnog vijeća za ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Nakon toga javlja se nova sila koja hrvatski nacionalni pokret preuzima u svoje ruke. Bili su to radićevci koji su razvili vlastiti ideologijski sklop.

Bilješke:

  1. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 287.
  2. Matković, Stjepan, Čista stranka prava 1895.- 1903., n.dj., str. 23.
  3. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 709.
  4. Isto, str. 745
  5. Isto, str. 752.
  6. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 277.
  7. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 780.
  8. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n.dj., str. 299.
  9. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 821.
  10. Folnegović je izjavio da ne može dopustiti da zbog njega dođe do raskola Stranke
  11. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 308.
  12. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 824
  13. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 326.
  14. Matković, Stjepan, Čista stranka prava 1895.- 1903., n. dj., str. 163.
  15. Šidak, Jaroslav; Karaman, Igor, Povijest hrvatskog naroda 1860.-1914, n. dj., str 213.
  16. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n.dj., str. 335.
  17. Isto., str. 338.
  18. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 352.
  19. Isto, str. 370.
  20. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 378.
  21. Slavko Cuvaj bio je podban u vrijeme Rauchove vlade, a nakon te “časti” i ban Hrvatske. Svoj mandat obilježio je zapljenjivanjem novina, progonom štampe, raspuštanjem hrv. Sabora, te mnogim drugim apsolutističkim mjerama.
  22. Isto, str. 381.
  23. Isto., str. 416.

Popis literature

  1. GROSS, MIRJANA, Povijest pravaške ideologije, Izdavački servis Liber, Zagreb 1973.
  2. GROSS, MIRJANA, Izvorno Pravaštvo (Ideologija, agitacija,pokret), Golden marketing, Zagreb 2000.
  3. MATKOVIĆ, STJEPAN, Čista Stranka Prava 1895.-1903., Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2001.
  4. ŠIDAK, JAROSLAV; KARAMAN, IGOR, Povijest hrvatskog naroda 1860.-1914., Školska knjiga, Zagreb 1986.
  5. MATKOVIĆ, HRVOJE, Na vrelima hrvatske povijesti, Golden marketing, Zagreb 2006.
  6. KVATERNIK, EUGEN, Istočno pitanje i Hrvati, Dom i svijet, Zagreb 1997.
  7. GABELICA, IVAN, Znanstveni kolokvij o 180. obljetnici rođenja Ante Starčevića, Zagreb 2004.
  8. CIPEK, TIHOMIR; MATKOVIĆ, STJEPAN, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914., Disput, Zagreb 2006.
  9. PERIĆ, IVO, Hrvatski državni Sabor 1848.- 2000., Prvi svezak: 1848.-1867., Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2000.
About Sven Vukušić (3 Articles)
<p>Profesor povijesti</p>