Vrhunac pravaštva

Učvršćenjem dualističkog modela vlasti unutar Monarhije, predstavnici mađarske vladajuće klase bili su svjesni da moraju revidirati nagodbu s Hrvatskom. Svi financijski i gospodarski poslovi bili su u rukama organa ugarske vlasti, a o banu je odlučivao i dalje ugarski ministar predsjednik. U želji modernizacije Hrvatske, reformiranja uprave, sudstva i prosvjete nova je vlada, na čelu s Mažuranićem, u razdoblju 1873.-1875. obavila zamašan zakonodavni rad. Hrvatska i Slavonija tada doživljavaju brzi razvoj, mnogo brži od primjerice, Dalmacije, no nastavlja se i nezadovljstvo općim stanjem i nastavkom postupne mađarizacije. Već 1875., nekoliko godina nakon „rakovičke“ katastrofe, pravaška grupa držala je da se može vratiti u politički život, no Starčević se nije kandidirao. Umjesto sebe preporučio je Frana Folnegovića, koji je bio izabran u sesvetskom kotaru. Osim od Folnegovića, poticaj za obnovu Stranke prava došao je i od riječkog odvjetnika Erazma Barčića, prvaka riječkih i primorskih Hrvata.(1) Uspon Rijeke, luke mađarskog kapitala, pritisak na Hrvate i njihov kapital u Rijeci, strijelovit nazadak nekad relativno razvijenog gospodarstva u Hrvatskom primorju, sve je to izazivalo veliko nezadovoljstvo i sklonost pravaškoj propagandi.(2) No, trebalo bi još nešto reći o ta dva pravaška prvaka.

Tweet

Fran Folnegović i Erazmo Barčić

Agilni Fran Folnegović (Slanovec, 1848. – Zagreb, 1903.) bio je glavni predvodnik nove orijentacije, to jest „modernog pravaštva“.(3) Poticao je iz činovničke obitelji sa zagrebačke periferije, dok je studij prava završio u Grazu i Budimpešti, te je nakon završetka studija radio u odvjetničkoj kancelariji Davida Starčevića. Godine 1880. preuzeo je odgovornost za obnovu pravaške stranke, te je (tajnim) pregovorima s hrvatskom opozicijom obuzdao radikalne tendencije pravaša. Polazeći s realnog političkog gledišta, nastojao je okrenuti Stranku prava prema traženju dogovora s bilo kim, čak i sa samom dualističkom vladom. On je bio protivnik Narodne stranke, ali nije mogao djelovati s pozicija Starčevićeva nauka. Uspostavio je dodire s ugarskim ministrom predsjednikom Bánffyjem, vođom mađarske oporbe Apponyjem, upraviteljem Bosne i Hercegovine Benjaminom Kálláyem i generalom Josipom Filipovićem, što je bilo posve novo razmišljanje u Stranci prava.

Prvi pravaš koji se otvoreno suprostavio novim tendencijama u stranci, ali i unio neke nove ideološke poglede, bio je „riječki lav“ Erazmo Barčić (Rijeka, 1830.- Rijeka, 1913.).(4) Uvjereni republikanac, koji se nikada previše nije sviđao Anti Starčeviću, oštro je kritizirao novu politiku Stranke prava, tvrdeći da Folnegović i Frank obmanjuju Starog, te da napuštaju pravaško nepriznavanje hrvatsko – ugarske nagodbe i pokušavaju ući u „brak“ sa svakim. On je također bio za suradnju s opozicijom, no to bi bila samo privremena taktika kojom bi se Neodvisna Narodna stranka odrekla nagodbene politike. Istovremeno se u političkom životu pojavljuje i osiječki odvjetnik dr. Josip Frank koji će kasnije imati veliki utjecaj na samu stranku, u koju je ušao podmirivši jedan Folnegovićev dug. Uz njih najveći oslonac pravaške ideologije sedamdesetih i osamdesetih godina, bila je studentska mladež okupljena oko lista Hervatska.(5)

Pojava pravaštva u Istri

Generacija koja je početkom šezdesetih godina počela raditi na nacionalnom osvješćivanju istarskih Hrvata postupno proređuje svoje redove i nestaje s političkog života Istre.(6) Juraj Dobrila umire 1882, a Mate Bastian 1885. godine. Tada na scenu stupa nova generacija narodnih vođa, zadojena pravaškom ideologijom, te s vjerom u pripojenje Istre hrvatskoj državi. Ta trojica vođa danas su poznatiji kao „hrvatski istarski trolist“, a onda su to bili Matko Laginja, Matko Mandić, te im se kasnije pridružuje Vjekoslav Spinčić. No, pošto se politička situacija bitno razlikovala od one u Banskoj Hrvatskoj, ni nauk Ante Starčevića nije mogao ostati nepromijenjen. Negacija slovenske nacije nestala je, jer da se u istarskim prilikama ustrajalo na njoj, ništa ne bi bilo od prijeko potrebne suradnje hrvatskih i slovenskih političara, da bi se obranili od talijanske i austrijske dominacije. Isto tako istarski pravaši nisu iznosili ni drugi temelj Starčevićeve ideologije – da je Hrvatska samostalna država izvan Habsburške Monarhije.(7) Da su to učinili, izložili bi se sustavnom progonu austrijskih vlasti što im nije uopće bilo potrebno, u ionako teškoj situaciji. Njihova politička borba započela je 1870. godine, uređivanjem drugog sveska kalendara Istran, da bi se nakon rakovičke katastrofe, nakon pravaškog mrtvila, ponovo javili 1874., kada su istarski pravaši nastojali pokazati da su samo „zamrli“, ali ne i umrli. Mlada se pravaška inteligencija javila u listu Naša sloga, s oštrim prosvjedom protiv talijanske gimnazije u Pazinu, te kritizirali sve što guši hrvatsku narodnost i mogućnost napredovanja Hrvata. Proglas je potpisalo 18 teologa i 17 laika, među kojima i Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić te Eugen Kumičić.(8) Uz zahtjeve za sjedinjenje Istre s Hrvatskom, te otpor protiv talijanskog ugnjetavanja, pravaštvo u Istri je najznačajnije, zbog toga što je pomoglo da se narodni preporod održi u prijelaznom razdoblju do pojave građanstva, tj. više obrazovanijih i nacionalno svjesnijih ljudi.

Uskoro, mladi pravaši nagovaraju Antu Starčevića da dopusti izdavanje pravaškog lista Sloboda, te pomogne na obnovi Stranke prava i pravaškog lista. Prvog rujna 1878., nedugo nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pojavila se na Sušaku Sloboda, te je počeo proces prodiranja pravaške ideologije u sve pore društva, osim među najbogatije. Pravaški je pokret izrastao iz same biti Starčevićeve i Kvaternikove ideologije.(9) Ipak, Sloboda je najznačajnija bila po tom što se nakon razočaranja u Francuskoj, Starčević okreće „rusofilstvu“ i nadi da će Rusija ratno poraziti Austriju, te da će se Hrvatska napokon osamostaliti, usprkos do tada iskazanoj mržnji prema njoj. Druga značajna stvar bila je napuštanje teorije o „slavoserbskoj“ pasmini, te promjeni odnosa prema Srbima. No unutar stranke sukobi između Starčevića i Folnegovića te Starčevića i Barčića bili su stalni tako da su usporavali djelovanje stranke. Godine 1878., nakon izbora za Sabor, i izbora petorice pravaša za saborske zastupnike, velik broj unionista pristupa Stranci prava pod utjecajem općeg nezadovoljstva Mažuranićevom Narodnom strankom. Najznačajniji nekadašnji unionisti, a sada okorjeli pravaši postali su zagrebački senator Gjuro Deželić, te barun Gjuro Rukavina koji je kasnije izabran za predsjednika kluba Stranke prava. Stranka prava postala je prvi masovni pokret u hrvatskom političkom životu, to jest, predstavnica općeg nezadovoljstva, ali bez programa i stranačke organizacije.

Formulacija „Adrese“

Dana 14. lipnja 1878., na zasjedanju Hrvatskog sabora, s posebnim je nacrtom adrese istupio Ante Starčević. Budući da u Saboru nije bilo dovoljno pravaša, nisu postojali formalni uvjeti da se ona iznese kao adresa opozicije, nasuprot adresi pobjedničke Narodne stranke. Adresu je Starčević čitao u dijelovima. Taj je Starčevićev spis bio u cjelini objavljen i odigrao je važnu ulogu u usponu pravaštva.(10) Adresa je bila formulacija pravaškog nauka kao i „riječke“ predstavke iz 1861. Starčević u njoj nije spominjao one svoje stavove koji su mogli odbiti mnoge potencijalne pristaše (npr. teoriju o „pasmini slavoserbskoj“), te je, za razliku od razdoblja 1867.-1871. otvoreno kritizirao dualizam i dao realne ocjene njegovih posljedica. Najvažniji sadržaj „Adrese“ bio je izraz gnjeva u ime suverenog hrvatskog naroda s kojim njegov apsolutistički vladar i vladarevi pomagači postupaju kao s posljednjim podanikom. Svoje tumačenje opravdao je stavom da je Hrvatska samostalna država koja nema nikakve veze s ostalim zemljama Monarhije i da se zato ne smije popustiti od njezinih prava. Saborsko izaslanstvo izručilo je adresu većine Franji Josipu, koju je Starčević osudio kao „spis podanika“.(11)

Uspon pravaštva nakon izlaska Slobode nadopunila je skupštinska akcija 1879., kada je Mažuranić zakonskom odredbom dopustio javna sakupljanja. 1. lipnja 1879., počela je velika skupština u Bakru, koju je organizirao Erazmo Barčić, te na kojoj je kao govornik prisustvovao i Ante Starčević. Zbog policijske paske, nije se doduše mogao otvoreno propovijedati ideal Stranke prava, ali se zato govorilo o konkretnim zahtjevima: povratku Rijeke Hrvatskoj, o demokratskim slobodama, prije svega o općem pravu glasa i slobodi tiska.(12) 21. veljače. 1880., umjesto Mažuranića za bana dolazi stari unionist, grof Ladislav Pejačević koji zabranjuje list Slobodu, uhićuje članove i simpatizere stranke i vrši razne oblike pritiska. Na izborima 1881., kada su pravaši osvojili devet mandata, postalo je očito da pravaši imaju simpatizere u svim slojevima. Pravaštvu su se pridružili, također mladi i niži svećenici, usprkos žestokim napadima na njih. Godine 1882., gospodarski i politički pritisak ugarske vlade i njezino sustavno kršenje Nagodbe, a osobito postupna zamjena hrvatskih natpisa na zgradama financijskih uprava s dvojezičnim hrvatsko-mađarskim natpisima, doveli su do demonstracija u kojima su važnu ulogu odigrali pravaši. U kolovozu 1883., kada je zamjena natpisa pokušana u Zagrebu, izazvano je silno ogorčenje i demonstracije. Ogorčenje se prenosi i na selo pogotovo u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji, te u Hrvatskom zagorju i bivšoj Banskoj krajini. No protesti su ubrzo ugušeni. Ugarska vlada tada, s gotovo diktatorskim ovlastima, za bana imenuje mladog mađarskoga grofa Károlya (Dragutina) Khuen-Héderváryja, koji će ostati na mjestu bana sljedećih dvadeset godina (1883.-1903.). On je, u želji da uništi pravaški pokret, tvrdio da su nemire 1883. organizirali upravo pravaši, no to nije dokazano. Starčevićev negativan stav prema dinastiji i Franji Josipu imao je sve širu podršku, pa i među predstavnicima klera nesklonima Monarhiji. Za razliku od Starčevića, većina klera tada je zastupala trijalističku obnovu Monarhije. Stranka prava bila je samo pokret kojeg je držala na okupu zajednička velika želja za samostalnom državom.(13)

A što je bilo s programom? Formulacija programa bila je nemoguća jer bi on morao biti okarakteriziran kao veleizdajnički prema Monarhiji i zato nije slučajno da je Stranka proglasila službeni program tek kada je 1894. prihvatila rješenje hrvatskog pitanja u okviru Monarhije. Godine 1884., unatoč vladinim represijama, stranka doživljava svoj vrhunac. Osvojila je tada 24 mjesta u Saboru, te je Hinko Hinković izradio Adresu kralju koja je snažno naglasila samostalnost hrvatskog naroda, osudila dualizam i istakla njezino štetno djelovanje i za Ugarsku. Zahtijevala je ujedinjavanje svih hrvatskih zemalja uključujući i Bosnu i Hercegovinu i slovenske pokrajine. No ban Khuen-Héderváry već je bio ovladao Narodnom strankom te su mu se pridružili i mnogi srpski zastupnici. S takve pozicije Khuen odgovara novim saborskim poslovnikom i pravom da predsjednik može ukloniti svaku opoziciju. Uskoro je reformirao upravu i sudstvo te je od njih načinio poslušan aparat koji je imao zadaću potiskivanja svakog otpora režima. Hrvatska opozicija bila je slomljena. Stranka prava u takvoj situaciji se više nije mogla razvijati na osnovi čistog Starčevićeva nauka te su se 1887. nalazili pred prihvaćanjem svog prvog službenog programa tj. zalaganja za djelomičnu hrvatsku državnost u okviru Monarhije. Pravaštvo se otada uvelike širi kao pokret među građanstvom, a i seljaštvom pogotovo Hrvatske i Slavonije, ali i Istre, Dalmacije i Bosne i Hercegovine. U skladu s tolikim pristašama sam ideal postao je nedovoljan. Pravaši se više nisu mogli zadovoljiti tvrdnjama da će se hrvatski problemi, ekonomski i ljudski, riješiti u samostalnoj državi Hrvatskoj. Sve nade u europske velike sile su propale. Pravaštvo je moralo postati „praktična“ stranka, to jest, prilagoditi se stvarnosti i pokušaju koaliranja s drugim strankama na hrvatskoj političkoj sceni.(14)

Moderno pravaštvo

U ljeto 1889. prekinuto je izlaženje lista Hrvatska koji je bio službeno pravaško glasilo.(15) U tako teškoj situaciji se laća posla. Sada je bilo stanje zrelo za otvoren istup, što on i čini, ali uvlači i Josipa Franka u Stranku prava. Frankovom pomoći Hrvatska ponovno izlazi te Folnegović u njoj ima priliku iznijeti svoje stavove. Prema njemu, Stranka prava postala bi oportunistička stranka, koja bi se kretala u okvirima dualizma te bi radila prema naredbama dinastije. Za Folnegovićeve su planove bila opasna dva pravaška prvaka: David Starčević i Erazmo Barčić.(16) D. Stračević vratio se 1889., u politički život nakon odsluženja kazne za udarac nogom bana Khuena. Oni su bili pobornici starih pravaških načela te su se protivili unutarstranačkim polemiziranjima, koja su otežavala djelovanje protiv režima. Smjer modernog pravaštva što su ga zastupali Folnegović i Frank postajao je sve jasniji: kad ne ide drugačije, neka najprije Monarhija kao velika sila riješi svoje probleme uz pomoć Hrvata, a kasnije će se valjda dopustiti proširenje autonomije i sjedinjenje Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom.(17) Pošto Frank još nije bio službeno član Stranke prava, to je odlučio učiniti nakon putovanja po Dalmaciji s istaknutim pravašima. Cilj putovanja bio je širenje pravaštva. Klub Stranke prava primio je Franka kao svog novog člana 9. prosinca 1890.(18) Frank je isti mjesec održao i govor. U njemu se vidjelo da Frank nema veze sa Starčevićevim naukom u tome što je veličao Ugarsku i zalagao se za dualizam. Frankov praktični duh dobro je odgovarao željama pravaške buržoazije pogotovo zato što nikakvo čekanje na vanjske događaje više nije dolazilo u obzir. Sve potrebe građanstva također je dobro shvaćao Folnegović koji se bavio kupoprodajom zemljišta i profitirao pri gradnji željeznica i parcelizaciji imanja u Hrvatskom zagorju. To je sve bilo prilično daleko od ideala Ante Starčevića. Frank se uglavnom svojim govorima obraćao sitnom građanstvu, no Stranka se morala povezati s onima koji su bili ekonomski jači tj. sa srednjom buržoazijom koja će imati ključnu ulogu nakon raskola. Nezadovoljstvo prvaka Stranke prava s Frankom imalo je korijen u činjenici što on s pravaškom predajom nije imao mnogo veze, ali i u njegovu židovskom porijeklu.(19) Njegov položaj postupno se učvršćivao te je postao prvo lice stranke. Stranka pod njegovim vodstvom imala je umjeren subdualistički stav, što se naravno nije javno priznavalo.

Bilješke:

1. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 197.
2. Pravaštvo je postajalo oslonac ljudima u teškoj gospodarskoj situaciji.
3. Matković, Stjepan, Čista stranka prava 1895.- 1903.; n. dj., str. 19.
4. Isto, str. 21
5. Mladi pravaši privukli su pažnju žestokim odgovorom ruskom slavistu A. A. Majkovu koji je u svom djelu „Istorija srpskog naroda“ u srpske zemlje ubrojio i Dubrovnik.
6. Šidak, Jaroslav; Karaman, Igor , n. dj., str 182.
7. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 200.
8. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n.dj., str. 352.
9. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije; n. dj., str. 206
10. Isto, str. 210.
11. Starčević je smatrao adresu Narodne stranke izrazom dubokog poštovanja prema F. Josipu, koji za hrvatski narod nije učinio ništa korisno, nego samo njime robuje.
12. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 367.
13. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije; n. dj, str. 224.
14. Koalicija s drugim oporbenim strankama bit će teško izvediva zbog osobnih interesa pravaških prvaka, a to su prije svega ambicije nekih pravaških prvaka, prvenstveno Franka i Folnegovića da preuzmu vodstvo Stranke prava.
15. Izlaženje lista Hrvatska bilo je prekinuto zbog objavljenog „ rusofilskog“ članka.
16. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n.dj., str. 261
17. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 262.
18. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 706.
19. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 268.