Novo:

Bog i Hrvati (1/3)

Feljton u tri dijela

Godine sustavne germanizacije, represija sa svih strana, propast ilirskog pokreta u nastojanju da pod ilirskim imenom obuhvati sve Južne Slavene, negacija hrvatskog naroda i hrvatstva od lingvista, ponajviše srpskih i slovenskih, te odnos Habsburške Monarhije i dinastije prema Hrvatima kao nižem podaničkom narodu tražilo je osobe koje će oživiti hrvatski narodni osjećaj. On je izblijedio tijekom dugogodišnje tiranije Habsburgovaca, i gotovo „ležao“ na samrtnoj postelji. Tu misiju preuzeo je prvo Ante Starčević, a zatim nedugo poslije i Eugen Kvaternik. Na temelju ideja Francuske revolucije, te prosvjetitelja Montesquiea i Rousseaua, oni su izgradili cjelovit sustav vrednovanja svih bitnih područja ljudskog života. Njihova je ideologija imala zadaću da ubrza proces konstituiranja i integracije hrvatske nacije koji je trebao završiti u samostalnoj državi Hrvatskoj. U toj državi cilj im je bio apsulotno dobro, kojoj su suprostavljali Habsburšku Monarhiju (Kvaternik i Ugarskoj) kao potpuno zlo na političkom, gospodarskom i kulturnom području društvenog života, te habsburšku vjerolomnu dinastiju optuživali za „veleizdaju“ hrvatskog naroda. Sramotnu sadašnjost suprostavljali su slavnoj povijesti i slobodnoj i sretnoj budućnosti. No misija buđenja hrvatskog naroda koju se preuzeli na sebe, neće biti nimalo laka.

Početak pravaštva

U drugoj polovici 19. stoljeća, nakon ukidanja Bachova apsolutizma i povratka ustavnosti 1860. godine, u političkom životu Trojedne kraljevine vladalo je kaotično stanje. Po pitanju odnosa Hrvatske prema Austriji i Ugarskoj dolazi u dvijema glavnim strankama, u Narodnoj (Strossmayerovoj) i Unionističkoj (mađaronskoj), do trajnog previranja i međustranačkih sukoba. U takvom političkom okruženju pojavljuje se 1861. godine, Stranka prava. Osnovni moto nove stranke bio je: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega učenju dvojice svojih osnivača i vođa : Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku.

No, pravaštvo ne bi bilo moguće da mu nije prethodio ilirski pokret u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Ilirski pokret je izvršio integraciju hrvatske nacije, kulturno i politički, te s time stvorio temelje ekskluzivnom političkom kroatizmu koje će se vezati uz pravašku ideju i pokret. Pravaški pokret nosio je interes srednje klase koja se oblikovala u društvu nakon ukidanja feudalnih odnosa, u sklopu procesa zadovoljavanja hrvatskog društva koje je počelo postepeno gubiti obilježja duboko podijeljenog društva.

Ante Starčević

Ante Starčević rodio se 1823. u seljačkoj zadruzi u ličkom selu Žitnik. Pohađao je gimnaziju u Zagrebu, a dobio je stipendiju zaslugom profesora Kraljevske akademije Romualda Kvaternika, Eugenova oca.(1) Filozofiju je studirao na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, te 1846. doktorirao, dok je od teologije odustao u Pešti. Starčević je 1848. godine došao u Zagreb kao vatreni pristaša ilirizma te se oduševljavao Jelačićom, jer je u njemu vidio osobu koja će ujediniti tri rastrgana hrvatska dijela zemlje.(2) Ali od toga nije bilo ništa. Apsolutizam je sve razočarao, dok je u Starčeviću buktio gnjev i mržnja prema Jelačiću i Mažuraniću. Njegova predožba da su Mažuranić i Jelačić najveći zlotvori nastala je također za vrijeme apsolutizma kada su oni bili na visokim položajima.(3)

pravasi-starcevic215Nakon teškog razočaranja Starčević je svoju novu „pravašku“ misao počeo formirati u ranim 50-im godinama 19. stoljeća. Svoja je „nova“ razmišljanja objavio prvi put 1850. godine. Raspravljao je o djetinjstvu, muževnosti, mladosti i starosti.(4) Nije to bilo obično razmišljanje, nego je Starčević želio spoznati u kojoj je životnoj dobi njegov vlastiti narod, te je također rezultat činjenice što se intenzivno bavio pojmom i problemima naroda. Filozofsku podlogu svoje ideologije Starčević je najbolje formulirao u svojoj „Poslanici pobratimu“ objavljenoj u Nevenu 1852. godine, gdje je moralno opravdavao svoju oštru kritiku apsolutizma i bivših iliraca, koji mu nisu pružali otpor, te gdje su neki od njih postali činovnici u kampanji germanizacije. Glavna mu je tvrdnja da Hrvati ne znaju ni tko su ni što žele, te da im je potreban odgajatelj. Starčević se već tada osjećao kao prorok kojega nitko ne razumije: „ Ja sam čovek, koi je prie živio u samoći, a sada žive u pustinji“.(5) Također je bio ogorčen na zagrebačko društvo te njegovo njemčarenje, među kojima se on osjeća kao „stekliš“ (bijesni pas), jedini čudak koji u gostionici govori hrvatski jezik, anticipirajući naziv koji će kasnije dobiti pravaši, te veliča Tursku i brani Muhameda i Kuran. Bio je uvjeren da su godine tuđinske premoći, potlačivanja i spriječavanja slobodna razvoja ostavile traga na naravi ljudi koju on karakterizira kao „deformiranu“. Prema tome stvaranje homogena naroda-osobe u samostalnoj hrvatskoj državi njemu je bila ona poluga koja je jedina mogla potaknuti povratak Hrvata osnovnim etičkim vrednotama. U pojedinca taj proces prema moralnom usavršavanju mogao je početi tada kad shvate pravaški nauk, tj. kad nadvladaju deformaciju “svoga ja” i počnu se osjećati Hrvatima s misijom stvaranja samostalne države.

Hrvatsko ime i svoja jezična shvaćanja Starčević je prvi put istaknuo u predgovoru „Razvodu istarskom“, glagoljskom izvoru iz 14. stoljeća. To ga je posebno fasciniralo jer je hrvatski jezik onda bio službeni i Hrvati su imali svoj ponos, dok danas nije tako, te mu je izgledalo da se ljudi srame svoje narodnosti. Na formiranje Starčevićeve ideologije uvelike je utjecala mržnja prema Pavelu Josephu Šafařiku i njegovim teorijama zajedničkog srpskog imena Slavena. Uz Šafařika, Starčević se uvelike protivio Vuku Karadžiću, „govedarskom“ jeziku i njegovu članku “Srbi svi i svuda” iz 1836. u kojem svrstava sve štokavce kao Srbe, kajkavce kao Slovence, a čakavce kao ostatke Hrvata o kojima je pisao još Konstantin VII. Porfirogenet. Odgovor na to bio je žestok. Starčević je tvrdio da su Hrvati nakon doseljenja bili gospodujući, državotvorni narod-osoba, dok su Srbi bili prosjački puk, te je srpsko ime izveo iz pojma „servus“ što znači sužanj (rob), te da su oni jedini narod koji ne zna kako mu je ime. Drugim riječima, Starčević je odgovorio na tvrdnje da su Hrvati štokavci Srbi, a kajkavci Slovenci, suprotnom izjavom kojom je i Srbe i Slovence obuhvatio u hrvatstvu.(6) Usto, Starčević je vidio i problem u različitom tumačenju pojedinih povijesnih osoba i događaja, te je s vremenom počeo upotrebljavati izraz „pravi Hervat“ koji je predstavljao svakog Hrvata koji je, prema njemu, posjedovao svijest o svom narodu-osobi, a ne svakog pripadnika hrvatskog naroda po podrijetlu. Starčević daje do znanja hrvatskoj inteligenciji da ona radi upravo suprotno kada nastoji steći pohvalu tuđina, a iznevjerava se svom narodu. To potkrepljuje temeljnim pravaškim mitom o Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu kao uništavanju suverenog naroda od strane Habsburgovaca koji su ubili dvojicu heroja samo da bi se domogli njihove zemlje.(7)

Eugen Kvaternik

pravasi-kvaternikEugen Kvaternik rodio se 1825. kao sin profesora povijesti na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, Romualda Kvaternika. Ljubav za povijest i traženje njezina smisla naslijedio je zacijelo od oca, dok je studij prava završio u Pešti (1857. mu je oduzeto odvjetništvo carskom odlukom, jer je triput pao ispit iz modernog prava). Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, najprije bio vatreni ilirac, te je imao velik utjecaj na stvaranje pravaške ideologije. Ali Kvaternikov razvoj ne možemo pratiti poput Starčevićeva, jer on svoje ideje i uvjerenja nije sustavno zapisivao i izlagao poput Starčevića. Ipak, povijesna predaja, ilirizam, početak nacionalne integracije, Bachov apsolutizam – bile su pojave koje su oblikovale i njegov idejni okvir.(8) Kvaternik se okrenuo pravaškoj ideologiji tek 1858-59. godine, za boravka u Rusiji (Petrograd). Mislio je da će Rusi pomoći hrvatskom narodu da se osamostali, to jest, da će pomoći hrvatskom kapitalu i proizvodnji, ali od toga nije bilo ništa, te Kvaternik razočaran napušta Rusiju. Godine 1859. počeo je skupljati podatke iz hrvatske povijesti u peštanskom muzeju i knjižnicama za svoju knjigu na francuskom jeziku. Pomoć je sada vidio u „najnaprednijem“ i „najslavnijem“ narodu Europe – Francuzima i caru Napoleonu III. Knjigom „La Croatie devant ľEurope“ želio je prikazati Europi značenje hrvatskog naroda i njegovu težnju da se pridruži europskoj politici, kako bi mogao ostvariti svoje povijesno i prirodno pravo da kao suvereni narod postigne svoju samostalnu državu. Nakon odlaska iz Rusije, te kratkog boravka u Italiji, Kvaternik je stigao u Pariz 7. travnja 1859., dva tjedna prije početka francusko – sardinskog rata s Habsburškom Monarhijom. U toj je atmosferi dao svojoj knjizi „La Croatie“ konačan oblik.(9) Valja napomenuti da je knjiga pisana posebnim nacionalnim zanosom jer je bila namijenjena stranoj javnosti. Ona je ustvari bila ideološka interpretacija povijesti hrvatskog naroda, gdje su Mađari i Nijemci prikazani kao kukavice i „pokvareni“ narodi. U djelu se također očitovao protiv feudalizma, te je duh hrvatskog naroda opisao kao izrazito demokratski, protivan svakom apsolutizmu, posebno onome u kojemu se sada Hrvati nalaze. S „La Croatie“ Kvaternik je izrazio svoj doživljaj tragičnosti postupnog sužavanja hrvatske državnosti, a upravo u tome procesu krio se važan poticaj pravaškoj ideologiji. Kvaternik se služio metodama povjesničara pri proučavanju građe, te je koristio djela Ivana Luciusa, Jurja Rattkaya, a oslanjao se i na plemićke pisce s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Ipak, najvažnije mu je bilo Kuševićevo tumačenje prvobitne državnosti hrvatske i „ugovora“ Kolomana s hrvatskim plemstvom, koje se temelji na interpretaciji starijih pisaca, gdje se ističu hrvatska municipalna prava. Kvaternik je imao viziju o hrvatskom narodu kao Božjem, izabranom narodu koji je spasitelj kršćanske Europe, a on sam je sebe smatrao Božjim odabranikom. Njegova ideja napretka proizašla je prije svega iz shvaćanja prošlosti. Hrvati su prema Kvaterniku postigli svoje povijesno pravo „prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom“ za svojih seoba u 6. i 7. stoljeću, tj. silom oružja i narodnim junaštvom.(10) Kao pripadnik „prosvijećenog“ 19. stoljeća i sljedbenik humanističkih ideja Francuske revolucije, Kvaternik nije bio oduševljen brutalnom silom ranog srednjeg vijeka. Učinio je stoga sve što je mogao da Hrvate prikaže, ne kao spontane, divlje osvajače, nego kao pomoćnike kršćanstva dok su još bili pogani. Iz te slike proizlazi povijesno pravo Hrvata u 19. stoljeću na cjelokupni povijesni teritorij i na samostalnu hrvatsku državu. Kvaternik je bio svjestan tadašnje slabosti Hrvatske, koja sama ne bi mogla izboriti svoju samostalnost, te činjenice da je za međunarodnu javnost hrvatsko pitanje, ako ga je ona uopće uočavala, postojalo samo kao unutrašnje pitanje Monarhije.(11)

No, što se događalo još na političkoj sceni Europe i Hrvatske do 1861. godine? Aristokrati Austrije i Češke, njemački centralisti te mađarski starokonzervativci bili su protiv centralizma i represije, te je odlukom Carevinskog vijeća (koje je formirano 5. ožujka 1860., a trebalo je raspravljati samo o financijskim pitanjima) car 20. listopada 1860., „darovao“ podložnicima drugi oktroirani ustav nakon 1849. – tzv. Listopadsku diplomu. Listopadska je diploma priznavala povijesno – političke raznolikosti te zemaljske autonomije s težištem zakonodavstva u pokrajinskim saborima, zakoni su postali jednaki za sve stanovnike. Obećavala se sloboda vjeroispovjesti i ukidanje tlake.(12) No, diploma nije prihvaćena, te je za predstavnika njemačkog centralizma postavljen Anton Schmerling (Veljački patent – 26. veljače 1861., koji je potvrdio centralizam i Schmerlinga). Kako je rekao Kvaternik, Hrvatska se nalazila „između vatre i vode“. Naime, hrvatsku je autonomiju ugrožavao, s jedne strane Veljački patent, a s druge strane mađarski travanjski ustav 1848., koji je ustanovio prevagu parlamenta nad kraljem i mađarsku neovisnost prema Habsburškom Carstvu. Unatoč tome, prvu razmjerno cjelovitu formulaciju kao izraz interesa hrvatskih političkih snaga državno – pravna ideologija dobila je u promemoriji Banske konferencije u studenome 1860.(13) Sastavio ju je Ivan Mažuranić, a zahtijevala je sjedinjenje Hrvatske, samostalnost unutar monarhije te rješenje „riječkog pitanja“. Franjo Rački je interpretirao jugoslavensku ideologiju, koja je rasla usporedno s Kvaternikovom knjigom („La Croatie“). Sam Kvaternik se inkriminirao aferom, koja će mu ostati „mrlja“ sve do Rakovice, to jest, pokušajem prodaje „ruske tajne knjige“ Austriji, točnije, ministru Rechbergu, te zaokretom u vanjskoj politici i okretanju Austriji kao potencijalnom savezniku. Povodeći se motom „Što možemo, a ne što hoćemo“, u Austriji je vidio spas za Hrvatsku, a realnu osnovu za povezivanje s europskom politikom vidio je u tome što Hrvati drže istočnu jadransku obalu i mogu poslužiti kao bedem protiv „nadirajućeg“ srbo-rusizma. U siječnju 1861. Ante Starčević postao je veliki bilježnik Riječke županije, te je sastavio promemoriju o političkom položaju Hrvatske (riječke predstavke) uoči sazivanja Hrvatskog sabora. Kratko i jasno, te svojim krepkim i surovim stilom, daje svoje viđenje položaja Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, iz koje izrasta pravaška ideologija sa svojim glavnim obilježjem: težnjom za samostalnom državom Hrvatskom, dakle veleizdajom prema središtu Monarhije. Starčević osuđuje vjerolomnog kralja, te tvrdi da zahtjev za hrvatskom državom nije antidinastičan, nego da je u interesu vladara koji bi imao izvanrednu potporu u zadovoljnom hrvatskom narodu.(14)

Hrvatski sabor 1861. godine

Na temelju izbornog reda iz 1848. godine, 15. travnja 1861. sastao se Hrvatski Sabor.(15) Narodni su zastupnici bili najugledniji članovi inteligencije, svećenstva, aristokracije i predstavnici Vojne granice (Sabor je bio „krnji“ jer na njemu nije bilo zastupnika iz Dalmacije). Sabornica je postupno postala mjesto sukoba različitih mišljenja o položaju Hrvatske u Monarhiji. Uglavnom je dolazilo do podjele na dvije strane: na konzervativno plemstvo i liberalno građanstvo. Ta je atmosfera predstavljala podlogu za prvi službeni nastup pravaške ideologije. Na temelju naloga Franje Josipa, Hrvatski sabor počeo je raspravljati pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Po tom pitanju dolazi do formiranja tri struje koje će ostati ključne u hrvatskoj politici do kraja Monarhije. Prva struja, Narodna stranka, u kojoj su najvažnije ličnosti bile biskup Strossmayer, Franjo Rački i Ivan Perkovac (urednik Pozora), nastojala je postići što širu autonomiju prilagođavanjem konkretnim političkim prilikama koje su se stalno mijenjale; druga struja, Unionistička stranka, na čelu s grofom Julijem Jankovićem, čvrsto se držala što uže veze s Ugarskom, pomišljajući na određenu autonomiju Hrvatske samo u okviru jedinstvene Ugarske; treća struja, Ante Starčević i Eugen Kvaternik, izjašnjavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške Monarhije (jedina veza s ostalim zemljama imao je biti zajednički vladar, ali je Kvaternik u političkoj praksi stajao pred problemom manjeg ili većeg odstupanja od proklamiranog „potpunog suvereniteta“ hrvatskog naroda). Tada većinom glasova Sabor prihvaća poznati članak 42, što su ga predložili Strossmayer i njegovi sljedbenici, a sastavio ga je Ivan Mažuranić (prijedlog „osrednjeg“ odbora). Ta je saborska odluka kasnije dobila kraljevo odobrenje. Zaključeno je da je događajima 1848. prestala svaka državnopravna veza između Ugarske i Trojedne kraljevine koja uključuje uz Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, Vojnu granicu i Međimurje. Jedini izuzetak bila je kraljeva osoba koja je krunidbom za ugarskog kralja postajala i kraljem Hrvatske. Sabor uvažava prošli zajednički ustavni život Trojedne kraljevine i Ugarske i izražava spremnost Trojednice da stupi u „još užju državno-pravnu svezu“, ali samo ako kraljevina Ugarska prije pregovora prizna njezinu samostalnost i njezin spomenuti teritorijalni opseg.(16)

Kvaternikov prijedlog

Za razliku od „osrednjeg odbora“ i unionista koji su objavili samo glavne točke svog opredjeljenja, Kvaternik je izradio prijedlog „fundamentalnog države naše zakona“ utemeljenog na četiri osnovna načela pravaškog nauka.(17) Prvo načelo počivalo je na načelu legitimiteta Hrvata da imaju svoju vlastitu, samostalnu državu, s kojom se sada nezakonito postupa, drugo načelo je tvrdilo da Hrvati mogu pregovarati izravno s kraljem i na temelju tih pregovora prihvatiti neke zajedničke poslove, treće načelo zahtijevalo je sjedinjenje hrvatskih zemalja, dok je četvrto načelo govorilo da provedivost prva tri načela ne ovisi o Habsburškoj Monarhiji, nego o odnosu među velikim europskim silama. Nadalje Kvaternik predlaže svečanu krunidbu hrvatskog kralja u Zagrebu, te bi se sam kralj morao zakleti da će čuvati temeljna državna prava. Također bi Trojedna kraljevina prema Ugarskoj bila potpuno samostalna, te bi se zajednički poslovi (vanjski poslovi, rat, financije i trgovina) Hrvatske i Austrije vodili u skladu s hrvatskim interesima. Umjesto postojećeg dikasterija u Beču, u Zagrebu bi se ustanovilo Kraljevsko državno vijeće za kraljevinu hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku. Srž njegova prijedloga je u tome da dokaže neizvedivost realnog saveza s Ugarskom u smislu prijedloga osrednjeg odbora pozivajući se na izjave mađarskih prvaka iz kojih se vidi da oni nikako ne žele odustati od zakona iz 1848. prema kojima bi Hrvatska bila integralni dio Ugarske. Kvaternik je najveći trag ostavio govorom 18. lipnja 1861., kojim je iznio svoje i pravaške stavove, koje je nadopunio i prihvatio Starčević. Kvaternik je preporučivao taktiku „muževnog čekanja“, koja je više bila obilježje Starčevićeva političkog profila, a manje je odgovarala njegovoj želji za dinamičnom političkom i diplomatskom akcijom.(18)

Starčevićev veliki govor

Ante Starčević je u Saboru ponovio i još više zaoštrio svoje stavove iznesene još u „riječkim predstavkama“. Njegovim govorom dominira mržnja prema Austriji i uvjerenje da su svi narodi Monarhije sužnji. Nepodnošljivo mu je, da se vladar, koji je ravnopravan partner hrvatskom narodu, usuđuje narediti Saboru da uzme u pretres pitanje odnosa s Ugarskom.

„…Gospodo, Austrija o kojoj ja ovde govorim, ona je hrpa bečkih licomeracah i ulagah koji zavađaju našeg kralja s njegovimi narodi, koji su našeg kralja i narode Austrije u strašno današnje stanje doveli, koji budu, ako stvari drugačije neokrenu, učiniti da naš kralj poveća broj onih žrtvah koje su slični zlikovci naveli da na račun božje milosti na zemlji pakao stvarahu, a danas se one same dušom i telom u paklu ćute…“(19)

Tada je po prvi put istaknuta krilatica „Bog i Hrvati“ koja je simbolički označavala pravo hrvatskog naroda na slobodu tj. da nad sobom priznaje samo Boga.

„….Neka nam se Austrija ruga, i pravo je jer dok neima životinje, koju ćeš budi samo triput pedepsati a nijednom nenadariti, narod hrvatski žrtvova se trista godinah za Austriju, pa za sve svoje žrtve ovaj narod dobi od Austrije glupost, sužanjstvo, siromaštvo, narod hrvatski učini Austrija za svu njegovu vernost, za sve njegovo požrtvovanje ruglom narodah; neka nam se Austrija ruga, ma neka pazi da se kocka neokrene, neka pazi da na nju ruglo nepadne: narod hrvatski sačuvao si je u svih nevoljah koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u boga i u svoje desnice, narod hrvatski vjeruje bez da mu itko kaže da je providnost njemu koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lepu budućnost odredila; narod hrvatski veruje da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austriji, nego Bog i Hrvati“(20)

Sabor je bio raspušten kraljevskim odpisom 8. studenog 1861. u jeku rasprava oko položaja srpskog naroda i jezika na teritoriju Hrvatske.

Odnos prema Austro-ugarskoj nagodbi

Kao ni Bachov apsolutizam, ni Schmerlingova centralistička politika nije doživjela veći uspjeh. U želji da se učvrste unutarmonarhijske prilike uoči nadolazećeg rata s Pruskom i Italijom, Franjo Josip morao je pristupiti pregovorima s mađarskim prvakom Ferencom Deakom koji je očito promijenio stav u odnosu na 1848., što je značilo da prihvaća zajedničke poslove s Austrijom.(21)

Hrvatski sabor 1865.-67. godine

Na izborima za Hrvatski sabor pobjedila je udružena opozicija Narodno-liberalne (Strossmayer) i Unionističke stranke, unatoč pritiscima Mažuranić-Schmerlingove vlade. Usprkos pritiscima vlade, uz Starčevića su izabrana, također još tri pravaša. Dragutin Akurti, Venceslav Urpani te predstavnik riječkih Hrvata Erazmo Barčić. Hrvatski sabor sastao se 12. studenog 1865. da bi po kraljevu nalogu odredio svoj stav o zajedničkim poslovima Monarhije na temelju Listopadske diplome i Veljačkog patenta, da bi se izjasnio o odnosima Ugarske i Hrvatske, koje je trebalo utvrditi sporazumom između dva sabora, i da bi poslao svoje zastupnike u Ugarski krunidbeni sabor koji je imao pripremiti sve za krunidbu Franje Josipa kao kralja Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.(22) Većina zastupnika tada je prihvatila adresu Franje Račkog kojom je većina Hrvatskog sabora napustila svoje odbijanje zajedničkih poslova s Austrijom iz 1861., pa je vladar u svom odgovoru na adresu naredio da se izabere odbor koji bi pregovarao s odborom Ugarskog sabora o odnosima između Hrvatske i Ugarske i zajedničkim poslovima Monarhije, no ti razgovori ubrzo propadaju.

Već potkraj lipnja 1866., na početku austro-pruskog rata, mađarski su predstavnici prešli preko hrvatske državnosti u nacrtu za Austro-ugarsku nagodbu. S obzirom na poraz Austrije od Pruske, Austrija se morala, da bi učvrstila svoj položaj, okrenuti prema Istoku. Poraz Habsburške Monarhije u svakom je slučaju pobudio nade protivnika u njezinu skoru propast. Na to su računali i pravaši, a i predstavnici Strossmayerove stranke. Budući da je to okretanje prema Istoku obuhvaćalo i Bosnu i Hercegovinu, Starčević je djelovao na buđenju svijesti u Hrvatskoj. Austrija je također podilazila narodu potičući mitove o Nikoli Šubiću Zrinskom i Josipu Jelačiću. Starčević i Kvaternik (koji je za vrijeme Sabora bio u inozemstvu) tome suprotstavljaju pogibiju Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana. Prihvaćanjem Austro-ugarske nagodbe u Austrijskom vijeću i Ugarskom saboru, mogućnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja uvelike su se smanjile. Dalmacija i Istra pripojene su austrijskom dijelu, a Hrvatska i Slavonija ugarskom. Vojna granica i dalje je bila pod izravnom bečkom upravom.

Na Saboru koji je zasjedao 1. svibnja 1867. govorio je i Starčević izjasnivši se protiv zajedničkih poslova. Tada na scenu stupa i novo pravaško oružje, za borbu protiv narodnjaka, a to je bio političko-satirički list Zvekan koji je bio dostupan samo užem krugu čitateljstva no njegov utjecaj nije bio velik. Vlasnik i urednik bio je Marko Manasterioti, no stvarna duša i glavni autor lista bio je Starčević.(23) Također je važno napomenuti da je budući ban Levin Rauch, dao značajnu materijalnu pomoć listu, zbog koje je list i počeo izlaziti. Najznačajniji Starčevićev spis u Zvekanu bio je „ Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu“ koji predstavlja kamen temeljac za razumijevanje njegova ideološkog sustava. Godinu dana kasnije zamjenjuje ga politički časopis Hervat, urednika i izdavača dr. Ivana Matoka. U težnji da podigne i učvrsti hrvatsku nacionalnu samosvijest Starčević je naročito nastojao uvjeriti Hrvate da su oni po svom porijeklu gospodarujući narod i da je „robovanje“ Beču i Pešti u punoj suprotnosti s duhom hrvatskog naroda. Godine 1868, nešto prije Starčevićeve brošure „Ime Serb“ u kojoj sustavno omalovažava Srbe, Kvaternik izdaje jedan od svojih najznačajnijih spisa „Istočno pitanje i Hrvati“. Kvaternikovo stajalište bilo je sasvim jednoznačno: pravo na Bosnu i Hercegovinu, po njemu, na osnovi etničkog i povijesnog prava, ima isključivo Hrvatska, te da su Hrvati prvi koji su na dnevni red stavili „istočno“ pitanje.(24) Uvjeravao je hrvatsku javnost da je „jugoslovenština“ ustvari isto što i „srbština“ koja teži uništenju hrvatske nacije. Također je 1868. godine, sprovedena u život hrvatsko-ugarska nagodba, u čijem je sastavljanju glavnu riječ imala ugarska deputacija, te koja će kasnije imati važnu ulogu u rastu popularnosti pravaša, zbog gubitka bilo kakve samostalnosti i državne individualnosti Hrvatske.

Što je bilo s Kvaternikom? On je 1863. po drugi put emigrirao, sa planom povezivanja s češkim, poljskim i francuskim emigrantima, te s ciljem dizanja ustanka u Hrvatskoj. To mu nije uspijelo, ali se više nije mogao ni vratiti u domovinu, zbog toga što je imao rusko državljanstvo i zbog toga što se bojao izručenja Rusiji. Povratak mu je ovisio o banu Levinu Rauchu, te je morao održavati vezu s njim i mađaronima. Tek je potkraj 1869. dobio zagrebačku zavičajnost i austro-ugarsko državljanstvo.(25) Od tada nadalje stalno su ga povezivali sa svakakvim spletkama, dok se oko Starčevića počeo formirati „kult ličnosti“, koji su stvorili studenti opijeni njegovim oštrim člancima u pravaškom glasilu Hervatska. Također se 1870. na pravaškoj sceni po prvi put pojavio jedan od mladih – David Starčević, Antin sinovac, budući glavni demagog Stranke prava.(26) U politički je život ušao prosvje

Oton Iveković, Rakovicka pogibija (smrt Eugena Kvaternika)

Oton Iveković, Rakovicka pogibija (smrt Eugena Kvaternika)

dovanjem pravaške mladeži protiv „narodnjačkog“ slavljenja Jelačićeva spomenika, na čijem je on bio čelu, te sa svojim letkom u kojemu proklinje Jelačića, po uzoru na strica.(27)

Rakovička buna

Plan o podizanju ustanka u Vojnoj granici protiv Habsburške Monarhije, a za samostalnu hrvatsku državu, zaokupljao je Kvaternika od početka političke djelatnosti. Svi propali pokušaji da se uz pomoć stranih sila, Hrvatska oslobodi okova Habsburgovaca, uvjetovali su da se „božji poslanik“ sam lati oružja i uz to da skine „ljagu“ sa svoga imena koja ga je uzastopno pratila. Pred bunu se sukobio s mladim pravašima okupljenima oko lista Hervatska, zbog toga što su osuđivali njegov vjerski fanatizam. Presudnu ulogu u dizanju ustanka imala je propast za izbor u Hrvatski sabor, nakon čega mu je svoj mandat ustupio i Edo Halper, ali zbog Bedekovićeva režima koji je Kvaternika označavao kao nepodobnog, opet je poražen.

 

 

To je bilo dovoljno. Ali kako je sam ustanak počeo? Naime, kada je u Zagreb stigla vijest da je Vjekoslav Bach uzeo sav novac iz pošte u Munjavi, Kvaternik je u dogovoru sa Starčevićem krenuo u Karlovac „za da se razpita o stvari“ i obećao da će se vratiti i izvjestiti „što je, kakoli je“.(28) Ali povratka nije bilo. Kvaternik je želio najprije proglasiti privremenu vladu u Vojnoj granici, zatim okupiti krajišnike u slunjskoj, otočkoj i ogulinskoj regimenti, te u Zagrebu proglasiti slobodnu vladu Hrvatske. Nakon toga bi se obratio europskim silama radi zaštite i priznanja. U subotu 7. listopada Kvaternik je došao u Broćanac svom vojskovođi Radi Čuiću.(29) Dana 8. listopada 1871. Kvaternik je započeo Rakovičku bunu, koja je za cilj imala oslobađanje Hrvatske od „švabsko-madžarskog gospodstva“. Kvaternik je skupio samo 1700 vojnika, zbog jake propagande protiv njega (svećenika i časnika), ali ih se većina razbježala na prvi glas o dolasku ogulinske regimente. Ustanak je propao. Miloš Kosanović, iz sela Močila, pripremio je 11. listopada u obližnjem klancu Ljupči zasjedu Kvaterniku i njegovim preostalim suborcima dok su se vraćali iz Plaškog u Rakovicu. Tom su prigodom poginuli Kvaternik, Rakijaš i Bach, dok je Čuić pobjegao u Srbiju. Prijeki sud, koji je istog dana počeo djelovati, donio je deset smrtnih osuda i one su izvršene.(30)

Bilješke:

  1. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo (Ideologija, agitacija, pokret); Golden marketing, Zagreb 2000., str. 39.
  2. Pod tri rastrgana dijela zemlje Starčević podrazumijeva Vojnu Granicu, Slavoniju i Dalmaciju
  3. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 46.
  4. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 19.
  5. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj. str. 49.
  6. Isto, str. 58.
  7. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan osuđeni su i pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja. 1671. g.
  8. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 35.
  9. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 66.
  10. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 76
  11. Kvaternik, Eugen, Istočno pitanje i Hrvati, Dom i svijet, Zagreb 1997., str. 13
  12. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 88
  13. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 90.
  14. Starčević ukazuje na mogućnost pobune hrvatskog naroda protiv Franje Josipa I., ako se ne ispuni zahtjev za samostalnom državom, te da će u tom slučaju Monarhija propasti.
  15. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 73.
  16. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 120.
  17. Isto, str. 122.
  18. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj., str. 127.
  19. Matković, Hrvoje, Na vrelima hrvatske povijesti; Golden marketing, Zagreb 2006., str. 169.
  20. Cipek, Tihomir; Matković, Stjepan, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914., Disput, Zagreb 2006., str. 138.
  21. Ovdje se pod zajedničkim poslovima podrazumijevaju vanjski poslovi, trgovina i vojska te osoba habsburškog cara kao državnog poglavara ustavne monarhije
  22. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 120.
  23. Isto., str. 127.
  24. Kvaternik, Eugen, n. dj., str. 18.
  25. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n.dj., str. 128.
  26. Isto., str. 167.
  27. Psovke svog strica protiv Jelačića, David je izvukao iz njegova „učenog“ okvira i dao im jednostavniju i popularniju podlogu
  28. Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, n. dj., str. 191.
  29. Gross, Mirjana, Izvorno pravaštvo, n. dj, str. 317.
  30. Šidak, Jaroslav; Karaman, Igor , Povijest hrvatskog naroda 1860.-1914; Školska knjiga, Zagreb 1896., str 52.
About Sven Vukušić (3 Articles)
Profesor povijesti