Novo:

Bitka za Rim: siječanj-lipanj 1944.

Uvod

Nakon osvajanja Sicilije i južne Italije te sloma talijanskog fašizma glavni cilj savezničkih snaga na južnom bojištu postao je Rim. Već krajem 1943. godine Saveznici su se nalazili 120-130 km udaljeni od Vječnoga grada, ali tu su započinjali njihovi problemi. Naime, na putu im se krajem prosinca 1943. ispriječila njemačka obrambena linija «Gustav», prevučena preko čitave širine Apeninskog poluotoka baš na njegovom najužem dijelu. Zemljište je bilo fantastično za obranu: brdovito, pošumljeno te išarano riječnim tokovima, planinskim potocima i vododerinama. Radovi na utvrđenjima počeli su još ljeti tako da su do zime, kada je Wehrmacht u povlačenju stigao do linije, ova već bila spremna. Bitka za Rim je svojim najvećim dijelom postala bitkom za liniju «Gustav», koja je pak postala općepoznata zahvaljujući operacijama protiv Monte Cassina i mostobranu kod Anzia. Tu su se njemačka grupa armija C, pod zapovjedništvom feldmaršala Alberta Kesselringa i saveznička 15. grupa armija pod zapovjedništvom generala Harolda Alexandera našle ukliještene u polugodišnjem klinču.

Njemački padobranci na Monte Cassinu. Njemački padobranci na Monte Cassinu.

Harold Alexander u svibnju 1943.

Harold Alexander u svibnju 1943.

Zaustavljeni pred Rimom

Rim je (bio) glavno čvorište cestovne mreže središnje Italije pa je zbog toga, a i zbog psihološkog značaja, bio smatram strateškim ciljem zapadnih Saveznika. Osim toga, sjeverno od Rima zemljište postaje otvorenije i pruža manje uvjeta za uspješnu defenzivnu borbu, tako da bi prebacivanje linije fronte sjeverno od grada imalo i operativno značenje. Saveznici su u prosincu 1943. sondirali dubinu i snagu njemačke obrane na liniji «Gustav» i došli su do zaključka kako je ne mogu savladati samo frontalnim napadom, već da valja izvršiti amfibijsku operaciju sjeverno od njemačke obrane, negdje između Rima i  «Gustava». Iskrcavanje ekspedicionih snaga, smatralo se, primoralo bi Nijemce da razvuku svoje snage i oslabe liniju, pa su se Saveznici koordiniranim frontalnim i bočnim udarom nadali slomiti njemačku obranu. Već 8. studenoga general Dwight Eisenhower daje nalog za pripremu amfibijske operacije južno od Rima u zaljevu mjesta Anzio. Glavni cilj operacije bili su visovi Colli Albani koji dominiraju nad zemljištem južno od Rima. U operaciji je trebalo sudjelovati 23.000 ljudi. Jedinicama 5. armije, koja je napadala «Gustav» s juga, cilj je bio je dolina rijeke Liri kojom su naumili probiti njemačku obranu i povezati se s jedinicama iskrcanim kod Anzia nakon najviše sedam dana. Iskrcavanje se imalo odigrati 20. prosinca ali ga je zapovjednik 5. armije, general Mark Clark, otkazao 18. prosinca zbog nemogućnosti 5. armije da probije frontu.

Mark Clark

Mark Clark

Nakon prvog otkazivanja Churchill se počeo zalagati za izvođenje još veće operacije, koja ne bi nužno bila samo olakšanje napada na liniju «Gustav» već koja bi mogla značiti i brzo zauzimanje Rima, čime bi se njemačka obrana raspala sama od sebe zbog nemogućnosti snabdjevanja i manevra. U slučaju uspjeha to bi možda značilo i kraj organiziranog otpora u Italiji jer bi Saveznici ostvarili nezaustavljiv zamah napredovanja. Uz Churchillovo neumorno zalaganje čitava je operacija dobila strateški karakter. Umjesto prvotnih 23.000 ljudi (ekvivalent ojačane pješačke divizije) u novoj verziji plana predviđeno je sudjelovanje čitavog 6. korpusa. Novi pokušaj predviđen je za 22. siječnja 1944. godine, opet uz napad 5. armije na njemačke položaje uz rijeke Rapido i Garigliano, koji je imao započeti nekoliko dana prije iskrcavanja.

Gustav  i šljunak

Za samu operaciju iskrcavanja zaleđu linije «Gustav», nazvanu Shingle (šljunak) određene su postrojbe 6. korpusa pod zapovjedništvom generala John P. Lucasa: 3. američka i 1. britanska divizija, tri bataljona američkih rangera, dva bataljona komandosa te jedna pukovnija i jedan bataljon američkih padobranaca. Ukupno oko 40.000 ljudi i 5.200 vozila. Obala odabrana za iskrcavanje je bila idealna. Između Anzia i Nettuna, na pješčanoj plaža nazvanoj Riviera di Levante, trebali su se iskrcati američki rangeri i osvojiti oba gradića. Glavnina američkih snaga imala se iskrcati između Nettuna i Mussolinijevog kanala, koji je bio granica prema Pontijskim močvarama. Britanski odsjek nosio je kodno ime «Petrova plaža», a nalazio se sjeverozapadno od Anzia. General Lucas je dobio upute da nakon iskrcavanja utvrdi i osigura mostobran, a potom napadne prema Via Apia – drevnoj cesti iz doba Rimskog Carstva – koja se nalazi oko 25 km u unutrašnjosti. O osvajanju visova Colli Albani nije bilo niti spomena, a to je bio ogroman propust jer bez zauzimanja tih uzvisina Saveznici će biti ranjivi na protunapad sa uzvišenog zemljišta.

Karta iskrcavanja kod Anzia

Karta iskrcavanja kod Anzia

Saveznička amfibijska eskadra usidrila se pred Anziom odmah iza ponoći 21/22. siječnja. Tri invaziona vala su se iskrcala bez ikakvog otpora. Amerikanci su zauzeli Anzio u 08:15 sati izjutra. Do kraja prvog dana iskrcalo se 36.000 ljudi i preko 3.000 vozila! Ipak, general Lucas je bio oprezan jer je ofenziva 5. armije podbacila, a to je značilo da bi njemački zapovjednik, ako sačuva hladnu glavu, mogao bez problema držati liniju «Gustav» i obuzdati Saveznike iskrcane u njenoj pozadini. Odlučio je prvo dobro utvrditi mostobran, odbiti njemački protunapad i tek zatim napredovati prema unutrašnjosti.

Doista, napad na «Gustava» je zapao u probleme. Saveznici su napali u sredini linije s ciljem osvajanja gradića Cassina i ceste broj 6 koja vodi prema otvorenom terenu doline rijeke Liri. To je Cassino činilo ključnim mjestom njemačke obrane. Teren je bio izrazito težak za napadača: močvaran i brdovit. Ispred (istočno) same njemačke linije protjecala je rijeka Rapido koja se 7-8 km južno-jugozapadno od Cassina ulijeva u rijeku Garigliano. Uz rijeku Rapido se nalazila i močvara, koja je nastala nakon što su Nijemci uništili nasip, a bila je gotovo sasvim neprohodna za teža vozila i tenkove. Od 12. siječnja britanska 56, 5. i 46. divizija (10. korpus) te američka 36, 34. i 44. divizija (2. korpus) pokušavale su forsirati potez Rapido – Garigliano na više mjesta. Nabujale rijeke, močvare, kiša, magla i njemačka vatra uzeli su krvav danak napadačkim snagama.

Britanski 10. korpus je napadao preko Garigliana, južno od Cassina. Britanci su uspjeli napraviti mostobran, ali je Kesselring uputio glavninu 29. i 90. Panzergrenadier divizije u pomoć 14. oklopnom korpusu, tako da se britanski odsjek fronte stabilizirao 21. siječnja. Britanci su u tom napadu izgubili oko 4.000 ljudi!

Američki 2. korpus se uključio u ofenzivu 20. siječnja akcijom protiv samog Cassina. Nakon samo 48 sati borbe njemačka 15. Panzergrenadier divizija je eliminirala dva mostobrana, nanoseći 36. američkoj diviziji gubitke od oko 2.000 ljudi!

John P. Lucas

John P. Lucas

Samo dva dana kasnije Amerikanci i Francuzi nastavljaju napad preko poplavljene doline Rapida, sjeverno od Cassina, s namjerom osvajanja brda iza močvare. Nakon toga bi napad skrenuo na jug i doveo Saveznike sjeverno i sjeverozapadno od Monte Cassina (iza leđa Nijemcima), što bi omogućilo napad s višeg zemljišta. Nakon osam dana mukotrpne borbe u močvari Amerikanci su se dohvatili prvih uzvišenja. Francuski kolonijalni korpus nastavio je pokret na desnom krilu 2. američkog korpusa te nakon daljnjih borbi osvojio Monte Cifalco i nastavio napredovati jugozapadno prema brdu Colle Belvedere, ali tu su bili krvavo odbijeni. Naposljetku, francuski odsjek fronte se stabilizirao 31. siječnja na Monte Cifalcu.

Drugi korpus (34. divizija) je nastavio akciju osvajanja vrhova sjeverno-sjeveroistočno od Monte Cassina. Unatoč olujnom vremenu, teškom terenu i njemačkoj obrani Amerikanci su početkom veljače zaprijetili i Monte Cassinu. Dana 7. veljače doprli su na samo 350 metara od vrha, ali ih je bijesna strojnička vatra njemačkih padobranaca odbila. Napokon, 11. veljače su morali napustiti krvavo stečeno zemljište i povući se na položaje sjeveroistočnije od Monte Cassina. Clarkov načelnik stožera, general Gruenther, je nakon posjete fronti izjavio da su divizije sasvim iznurene i spremne za odmor i popunu.

Iskrcavanje kod Anzia

Iskrcavanje kod Anzia

Dok su borbe na liniji «Gustav» bile u punom jeku događaji kod Anzia su se ubrzali – barem što se Nijemaca tiče. Feldmaršal Kesselring je očekivao amfibijsku operaciju na svom desnom krilu tako da je već postojalo nekoliko scenarija za njeno obuzdavanje. Njemačka pojačanja iz Francuske, Njemačke i zapadnog Balkana brzo su pristizala i postavljala obranu prema Rimu i zaleđu «Gustava». Nekih 24 sata Nijemci su bili u neizvjesnosti hoće li pojačanja stići na vrijeme, ali na njihovu sreću Saveznici su ostali pasivni. Do 24. siječnja prikupili su oko 20.000 ljudi, što je bilo dovoljno za slamanje eventualnih savezničkih pokušaja prodora ka Rimu, odnosno Cassinu, a ostatak pojačanja je bio na putu. Njemački zapovjednici su se u čudu pitali zašto Saveznici nisu odmah po iskrcavanju oformili mehaniziranu kolonu i osvojili Rim koji je bio, tako reći, nebranjen. Posebno ih je čudilo što neprijatelj nije ni pokušao osvojiti Colli Albani i/ili presjeći željezničku prugu Campoleone – Cisterna. Naravno, to ih silno čuđenje nije spriječilo da kazne invazione snage za njihove grube pogreške. Kad je 26. siječnja započeo prolom oblaka postalo je jasno kako predstoji dugi, iscrpljujući period pozicionog ratovanja. Winston Churchill, bijesan zbog razvoja događaja, izjavio je: «Mislio sam da ćemo na obalu baciti bijesnu mačku, ali sve što smo dobili je nasukani kit».

General Lucas je napokon napao 29/30. siječnja, pokušavajući osvojiti Cisternu i Campoleone, ali njegove su snage bile odbačene uz velike gubitke. Nakon tog pokušaja Saveznici su kod Anzia prešli u defenzivu utvrdivši se južno od pruge Cisterna – Campoleone. Nasuprot njima nalazila se njemačka 14. armija, pod zapovjedništvom generala Eberharda von Mackensena, koja se spremala uništiti mostobran. Kraj siječnja označio je i kraj prve etape bitke za liniju «Gustav».

Britanci na obali

Britanci na obali

Druga runda

Do početka veljače Nijemci su nasuprot savezničkim položajima kod Anzia grupirali oko 100.000 vojnika. Pripremne akcije za veliki protunapad na mostobran započele su 3. veljače operacijama protiv Britanaca kod Campoleonea, a 5. veljače pod udarom su se našli i Amerikanci kod Cisterne. Nijemci 16. veljače počinju s glavnim napadom južno od Campoleonea na odsjeku fronte širokom 6 km, uz podršku 450 topova – ili po jedan top na svakih 13,5 metara! Napad je počeo u vrlo nepovoljnom trenutku za Saveznike koji su upravo smjenjivali 1. britansku diviziju američkom 45. i britanskom 56. divizijom. Nijemci su se uspjeli približiti obali na samo 4 kilometra. Saveznici ne samo da se nisu imali kuda povući, već je postojala opasnost od dovlačenja njemačke teške i poljske artiljerije na nove položaje sa kojih bi ova mogla paralizirati svaki pokret na mostobranu i gađati flotu u zaljevu. Hrabrošću rođenom iz očaja Saveznici su uspjeli zaustaviti Nijemce, a potom pokrenuti protunapad uz podršku brodskih topova i oko 800 aviona koji su protivnike zasuli s 972 tone bombi. Saveznici su pokušavali odsjeći njemački klin, pa su Nijemci bili primorani na povlačenje uz obostrane teške gubitke.

Karta Monte Casina

Karta Monte Casina

U međuvremenu Saveznici su ispred Cassina izveli rošadu zamijenivši američke jedinice novozelandskim korpusom iz sastava britanske 8. armije koja se nalazila na istočnom (jadranskom) dijelu «čizme». Zapovjednik korpusa bio je general Bernard Freyberg, odlikovan Viktorijinim križem za kampanju na Kreti (1941). General Tuker, zapovjednik 4. indijske divizije, tražio je bombardiranje benediktinskog samostana na vrhu Monte Cassina jer je bio uvjeren kako je taj objekt dio obrambenog sustava. Uništenje tog graditeljskog, povijesnog, religijskog i opće-civilizacijskog dostignuća nije se moglo olako odobriti. Zapovjednik savezničkih zračnih snaga na Mediteranu, general Ira C. Eaker, je osobno sudjelovao u izviđačkom letu i izvijestio da je ugledao Nijemce u samostanu. Osim «uniformi» Eaker je u svom izvještaju spomenuo i «radio jarbol» podignut u samostanu, te pješačke rovove na pedesetak metara od njega. Taj je izvještaj bio sasvim oprečan onome generala Keyesa (2. korpus) koji niti jednom nije vidio dokaze njemačkog prisustva, iako je nekoliko puta prelijetao samostan. Keyes je tvrdnje o viđenju Nijemaca u samostanu nazvao priviđenjem. Kako bilo, Freyberg je podržao zahtjev generala Tukera, general Clark ga je (nevoljko) proslijedio Alexanderu koji ga je odobrio, preuzevši na sebe svu odgovornost. Odmah nakon rata američko ministarstvo vanjskih poslova napisalo je sekretaru unutrašnjih poslova Vatikana da «saveznički rukovodioci posjeduju nepobitan dokaz da je samostan na M. Cassinu bio dio njemačkog obrambenog sustava». General Clark je 1950. godine izjavio kako «postoje neosporni dokazi da niti jedan njemački vojnik, izuzev parlamentaraca, nije nikada kročio u samostan osim kao bolničar ili turist».

Njemački minobacač u akciji kod Anzija

Njemački minobacač u akciji kod Anzija

Dana 14. veljače Saveznici su upozorili redovnike na predstojeće bombardiranje i savjetovali im napuštanje samostana. Iz upozorenja je bilo jasno da napad može započeti svaki čas, ali je brza evakuacija bila nemoguća. Idućeg dana oko deset sati izjutra počeo je zračni napad u kojem su Saveznici na samostan izbacili 576 tona (Clarkova procjena) bombi. Razaranjem samostana to je prestao biti neutralni (vatikanski) teritorij te su njemački padobranci iz 1. padobranske divizije zaposjeli ruševinu i pretvorili je u tvrđavu.

Samostan po završetku bitke

Samostan po završetku bitke

Saveznici su isplanirali dvokraki napad: 4. indijska divizija (smjenila 34. amer. div. sjeveroistočno od M. Cassina) je trebala napasti na Monte Cassino, a 2. novozelandska divizija (smjenila 36. amer. div. na Rapidu) je trebala napraviti mostobran preko Rapida i zauzeti željezničku stanicu oko 2,5 km u smjeru jug-jugoistok od Cassina.
«Indijci» su napali u noći 15/16. veljače. Nijemci su odbili dva uzastopna napada dviju satnija nanoseći im oko 50% žrtava. Glavni napad se odigrao u noći 17. veljače: po pukovnija Gurkha i rajaputanskih strijelaca krenula je u napad na ruševine samostana. I opet su se njemački padobranci odlučno branili te odbacili neprijateljske postrojbe izbacivši im iz borbe  292 čovjeka! Nakon tog krvavog neuspjeha Freyberg je opozvao napade na samostan.

Istovremeno, maorski bataljon je prešao Rapido i zauzeo cilj. Uspjeli su se održati veći dio dana, ali ih je njemački napad popodne 18. veljače pomeo iz željezničke postaje, pa su odstupili na mostobran. Tako je završila druga runda kod Cassina.

Nijemci u ruševinama samostana

Nijemci u ruševinama samostana

Nijemci su se još jednom prikupili za napad na mostobran kod Anzia i započeli s navalom na oba boka 29. veljače. Oko 90.000 ljudi i stotinjak tenkova jurišalo je dva dana na 76.000 Saveznika. Napad na istočnom boku bio je krvavo odbijen uz preko 2.500 gubitaka, dok su kod Campoleonea Saveznici morali napustiti «izbočinu» i vratiti se na staru liniju. Teški gubici, slab napredak, kiša i blato napokon su zaustavili Nijemce 3. ožujka. Obje su se strane morale odmoriti i pripremiti za idući krug borbi.

Dva Cassina

Nakon iscrpljujućih borbi na mostobranu kod Anzia je nastupilo zatišje. Saveznicima je bilo jasno da se iskrcane snage neće moći samostalno probiti u unutrašnjost, a Nijemci su shvaćali da ih neće biti u stanju uništiti, tako da se konačna odluka ipak morala tražiti kod Cassina. Tamo su Saveznici, uz postojeće snage, doveli i britansku 78. diviziju kako bi pokrenuli navalu većih razmjera. Napad je opet bio dvokraki: prema samostanu i Cassinu nastupali su Indijci i Novozelanđani, a Britanci su trebali naknadno napredovati preko Rapida, južno od Cassina. Saveznici su 15. ožujka u 08:30 sati branitelje zasuli kišom metala iz zraka i sa zemlje, a potom su Novozelanđani krenuli naprijed za pužućom zaprečnom vatrom iz 746 artiljerijskih oružja. Računalo se da će teško pripremno bombardiranje potresti obranu, ali «Zeleni vragovi» su se izuzetno brzo oporavili, pregrupirali i stupili u borbu iako se Alexanderu činilo «…neshvatljivim da bi bilo kakve trupe mogle preživjeti ovo strašno bombardiranje…».

Unatoč herojskom otporu 1. njem. padobranske div. Novozelanđani su do večeri osvojili veći dio grada, ali sljedećih dana nisu ostvarili napredak zahvaljujući žilavoj obrani, lošem vremenu i problemima s kretanjem oklopnih jedinica zbog ogromnih kratera. Na odsjeku fronte kod Monte Cassina elementi 2. novozelandske i 4. indijske div. ostvarili su napredak i približili se ruševini samostana na ispod 250 metara! Saveznici su odlučujući juriš na oba Cassina planirali za 19. ožujka, a trebala im je pomoći i britanska 20. oklopna brigada koja bi napala sa sjevera u zaleđe M. Cassina te tako Nijemcima odrezala odstupnicu – ali bio je to račun bez krčmara. Nitko nije rano istoga dana očekivao divlji protunapad izuzetnih ljudi 1. padobobranske, koji je odbacio Saveznike sa odskočnih pozicija, odvojio pješaštvo od tenkova i uništio ih. Povrh svega, bataljon Gurkha je ostao izoliran na koti 435: Krvnikovom brdu – najbliže što su Saveznici do tada prišli samostanu.

Kako bi produžili napad Saveznici su britansku 78. diviziju bacili u mlinac kod Cassina 20. ožujka. Ciljevi su bili povezivanje s Gurkhama i kota 445 sa koje bi mogli Nijemcima blokirati put doturanja pojačanja i materijala, ali dva dana borbe dovela su samo do podugačkog spiska žrtava i ni do kakvog napretka na bojištu. Napokon su izolirani Gurkhe dobili dozvolu za povlačenje i time je 23. ožujka završila treća runda kod dvaju Cassina. Saveznici su pretrpili visoke gubitke od oko 4.500 ljudi, ali niti Nijemci nisu prošli jeftino – bataljoni u prvoj liniji spali su na 25% propisanog sastava. Saveznici su, za razliku od Nijemaca, imali strategijsku pričuvu tako da su mogli rotirati jedinice prve linije, što su i učinili smijenivši 4. indijsku i 2. novozelandsku diviziju britanskom 78. div. u gradu te britanskom 1. gardijskom brigadom u brdima.

Britanci zarobljeni kod Anzia

Britanci zarobljeni kod Anzia

General Alexander je došao do zaključka da će liniju «Gustav» probiti jedino ako preuzme visoki rizik, pa je zapovijedio da se čitava britanska 8. armija, izuzev jednog korpusa, prebaci sa jadranske obale u centralne i zapadne Apenine. Pokret desetaka tisuća vojnika preko izuzetno teškog zemljišta bio je vrlo kompliciran zadatak, tim više što se odvijao isključivo noću kako Nijemci ne bi otkrili što se sprema. Nakon gotovo dva mjeseca Saveznici su završili s manevrom te u centralnom i zapadnom dijelu «Gustava» koncentrirali čak sedam korpusa, ili 23 divizije, od čega 3 oklopne. Planom napada bilo je predviđeno da 2. korpus probije obranu na obali i napreduje cestom br. 7 prema Rimu; na desnom krilu 2. korpusa nalazio se francuski kolonijalni korpus koji je morao osvojiti planine Aurunci i ugroziti komunikacije u dolini rijele Liri s juga; desno od Francuza nastupao je britanski 13. korpus sa zadatkom napredovanja po osi smještenoj između željezničke pruge i rijeke Liri – ravno kroz sredinu doline; 2. poljski korpus je bio najsjeverniji dio navale, a zadatk mu je bio osvajanje oba Cassina i njihovih zaleđa, kako bi se odsjekla odstupnica Nijemcima iz grada i samostana.

Britanci napreduju dolinom rijeke Liri

Britanci napreduju dolinom rijeke Liri

Taj je grandiozni poduhvat stavljen u pokret 11. svibnja u 23:00 sata kada je 1600 topova otvorilo uragansku vatru na branitelje. Francuske postrojbe generala Juina u centralnom dijelu navale su brzo ostvarile velike uspjehe: za samo dva dana osvojili su važna brda Faito, Feuci i Maio koje su Nijemci smatrali nemogućima za uspon. Time je linija «Gustav» de facto bila probijena, a Kesselring je iznurenom 14. oklopnom korpusu zapovijedio povlačenje na sjevernu stranu gorja Aurunci.

Sjeverno od Francuza britanska 78. divizija je dva dana proživljavala noćnu moru u porječju Rapida: čamci su bivali izrešetani, pontoni razneseni artiljerijskom paljbom a patrole pokošene u zasjedama, ali je tada došlo do preokreta budući je njemačka obrana bila natkriljena francuskim postrojbama u Auruncima koje su sada pružale taktičku pomoć 13. korpusu u dolini rijeke Liri.

Prvi poljski napad na Monte Cassino (12. svibnja) Nijemci su odbili uz obostrane teške gubitke, ali bilo je bjelodano da se položaj ovaj put neće održati. Poljaci su opet napali 17. svibnja i uspjeli se povezati s britanskim 13. korpusom na oko 3 km zapadno od grada, čime su Nijemci u Cassinima ostali okruženi. Oni su brzo reagirali i izvukli sve pokretne vojnike na sjeverozapad tijekom noći, tako da su poljski ulani u ranojutarnjim satima 18. svibnja u ruševinama pronašli samo nepokretne ranjenike. Nakon pola godine borbi snažna «Gustav» linija je napokon bila probijena, a sada su Saveznici morali nastaviti pritisak prema Rimu inače će se žilavi Nijemci preustrojiti i utvrditi na novoj liniji zvučnoga imena: «Adolf Hitler».

Na Rim!

Nova njemačka linija nije bila usporediva s «Gustavom». Nalazila se na otvorenijem zemljištu, bila je puno slabije utvrđena, a trupe koje su je zaposjele bile su izmučene dugotrajnim teškim borbama, iako iskusne i visokog morala. Osim toga vrijeme se proljepšalo, što je značajno olakšalo posao savezničkom zrakoplovstvu koje je odigralo važnu ulogu u sprečavanju njemačkih obrambenih manevara. Saveznici nisu gubili vrijeme već su 23. svibnja 1944. obnovili ofenzivu kroz dolinu rijeke Liri. Nakon jednodnevne borbe probili su «Adolf Hitler» liniju i Nijemci su započeli sa sveopćim, iako metodičnim i elastičnim povlačenjem, uporno vodeći borbu u zalaznici a ponekad prelazeći u protunapade koji su neprijatelju nanosili osjetne gubitke.

Britanci napreduju dolinom rijeke Liri

Američko pješaštvo prolazi pored Koloseuma

Bio nekoć gradić Cassino...

Bio nekoć gradić Cassino…

Saveznički proboj okruženja mostobrana kod Anzia pokrenut je istovremeno s napadom na liniju «Adolf Hitler». General Lucious Truscott, koji je još krajem veljače zamijenio nesretnog Lucasa, započeo je napad na oba boka, a u njemu je sudjelovalo ukupno sedam divizija. Borba je bila toliko žestoka da je američka 1. oklopna divizija 23. svibnja izgubila čak 100 tenkova, a 3. div. je istoga dana izgubila 955 ljudi, dok je njemačka već oslabljena 362. div. izgubila oko 50% efektiva. Nijemci su bili lišeni tenkova budući ih je Kesselring uputio na jug za vrijeme posljednje ofenzive protiv Cassina, a 26. oklopna divizija je sjedila besposleno u Rimu kamo je poslana zbog vijesti o mogućem amfibijskom iskrcavanju. Nakon dvodnevne borbe pala je Cisterna, njemačka 362. divizija je praktički prestala postojati, a 26. svibnja susrele su se patrole s mostobrana i glavnina američke armije.

Saveznička kolona prolazi pored ruševina Cassina

Saveznička kolona prolazi pored ruševina Cassina

Ploča sa rupom od njemačkog metka koji je doletio za vrijeme Clarkova poziranja

Ploča sa rupom od njemačkog metka koji je doletio za vrijeme Clarkova poziranja

Stvorena je mogućnost navale prema Valmontoneu čime bi se presjekla odstupnica njemačkoj armiji u povlačenju, ali 26. svibnja Clark naređuje Truscottu da napadne na sjeverozapad. Dok je 6. korpus izvodio komplicirani manevar preokreta tetive napada za 90º ulijevo Kesselring je razmrsio situaciju i doveo pojačanja koja su zadržavala neprijatelja na cesti broj 6 i držala otvoren prolaz za sedam divizija iz 10. armije omogućivši im povlačenje. Nijemci su u žurbi formirali obrambenu liniju «Cezar» koju su Saveznici napali već 31. svibnja. Sretna okolnost za Saveznike je njemački propust osiguranja Monte Artemisia koji je 31. svibnja navečer bio čvrsto u savezničkom posjedu. Monte Artemisio je bio najviša kota na liniji «Cezar», tako da Nijemcima nije ostalo ništa drugo do povući se i prepustit Rim Saveznicima, čije su patrole ušle u predgrađa već 4. lipnja navečer. Zbog toga je general E. von Mackensen (14. armija) podnio ostavku, koju je Kesselring prihvatio. Rim je napokon bio oslobođen a Nijemci poraženi, no ne i dotučeni.

Obje su strane pretrpjele teške gubitke; ukupni saveznički gubici u epskoj borbi za Rim iznosili su oko 85.000 ljudi, dok su njemačke snage izgubile oko 47.500 ljudi, a bitka za Italiju bila je još daleko od završetka…

Njemački samohodni top uništen u borbama na mostobranu kod Anzia

Njemački samohodni top uništen u borbama na mostobranu kod Anzia

Pogled na M.Cassino s kote 445

Pogled na M.Cassino s kote 445

Zračno snabdjevanje ANZAC trupa na Krvnikovom brdu

Zračno snabdjevanje ANZAC trupa na Krvnikovom brdu

Vodoravni presjek bojišta kod Cassina

Vodoravni presjek bojišta kod Cassina

Bombardiranje samostana

Bombardiranje samostana

Bombardiranje samostana (Snakeshead)

Bombardiranje samostana (Snakeshead)

Rijeka Rapido i dolina rijeke Liri

Rijeka Rapido i dolina rijeke Liri

Karta proboja kod Casina

Karta proboja kod Casina

Literatura:

  • C. Bauer, N. Anić et al: Drugi svjetski rat, 1980; Ljubljana: L. J. Hartog: Nova godina u Ortoni; F. W. Deakin: Amater drži uzde; W. Kielich: Nasukani kit; M. G. Emeis: Rupa na čizmi; Zastave na kapitolu
  • Bradley F. Smith i Elena Agarossi: Operacija izlazak sunca, 1988; Zagreb
  • Winston Churchill: Drugi svetski rat; tom V: Krug se zatvara, 1964; Beograd
  • Jeff R. Stewart, Maj. (USA): The ranger force at the battle of Cisterna, Fort Leavenworth; 2004
  •  John G. Clement, Maj. (USA): The necessity for the destruction of the abbey of Monte Cassino, Fort Leavenworth; 2002
  • Max Corvo: The O.S.S. in Italy 1942-1945, New York; 1990
  • His Majesty’s Stationary Office for the Government of India, Inter-Services Public Relations Directorate, G.H.Q., New Delhi: The Tiger triumphs: The story of three great divisions in Italy, London; 1946

 

Dinko Odak
About Dinko Odak (44 Articles)
<p>Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.</p>