Novo:

Bitka za Dardanele

Bitka za Dardanele, češćeg naziva Galipoljska kampanja, jedna je od nadramatičnijih bitaka Prvog svjetskog rata i jedina velika bitka Velikog rata iz koje je Osmansko Carstvo izašlo kao pobjednik. Zamišljena od strane britanskog ratnog kabineta kao samo jedan udarac kojim će Osmansko Carstvo biti izbačeno iz rata, bitka se pretvorila u kombiniranu morsko-kopnenu akciju koja će u konačnici rezultirati s oko pola milijuna žrtava.

Ulazak Osmanskog Carstva u Prvi svjetski rat na stranu Centralnih sila strateški je znatno naštetio silama Antante jer je Rusija, izgubivši mogućnost snabdjevanja plovidbom kroz Bospor i Dardanele, vrlo brzo morala priznati da po pitanju rata s Njemačkom prelazi u defanzivu. Bila je to tegobna okolnost za Francusku i Veliku Britaniju jer je u novonastaloj situaciji Njemačka mogla dio trupa prebaciti s istočnog na zapadno bojište te voditi dugotrajan napadački rat. London je shvatio da se nešto mora poduzeti pa je na površinu isplivao plan o savezničkom napadu na Dardanele s ciljem proboja do Istanbula i izbacivanjem Osmanskog Carstva iz rata sa samo jednom bitkom. Time bi se Rusiji otvorio put za snabdjevanje sa zapada, nestao bi konstantni britanski strah za sigurnost Sueskog kanala, a neodlučne balkanske države privuklo bi se u rat na stranu Antante. Osim tih geopolitičkih i strateških razloga bitnu je ulogu imala i rastuća važnost nafte koja je igrala sve veću ulogu na bojištima diljem Europe, a koja se ponajviše crpila iz područja koja su bila pod Osmanskom vlašću. Winston Churchil, prvi lord britanskog admiraliteta, prvi je shvatio buduću važnost nafte pa je u svrhu zaštite naftnih polja, koje je Velika Britanija posjedovala u današnjem Iranu, i zbog već spomenutih razloga, bio jedan od najglasnih zagovaratelja napada na Bospor i Dardanele.

Nakon niza razgovora između članova britanskog vojnog i političkog vrha popraćenih ruskim molbama da se konačno nešto učini po pitanju Turske, odlučeno je da se na Dardanele pokrene kombinirani napad kopnenom vojskom i mornaricom. O akciji su obavješteni Francuzi koji su odmah prihvatili britanski plan, a o svemu je obavještena i Rusija koja će se, prema planu, u bitku uključiti u posljednjoj fazi.(1) Napad je predviđao da britanska i francuska ratna mornarica pod vodstvom viceadmirala Sackvillea Cardena odrade lavovski dio posla postupnim bombardiranjem turskih obalnih utvrđenja te se tako probiju do Istanbula, a zatim da kopnene snage pod vodstvom sir Iana Hamiltona krenu u akciju i zauzmu grad. Problem je bio što je britanski ratni kabinet u tako složenu vojnu akciju većinom poslao stare brodove koji su uglavnom odradili svoje te što nije osiguran dovoljan broj kopnenih snaga. U operaciju je uključena samo jedna britanska divizija kojoj su se trebale priključiti grčke snage, ali je Grčka odbila sudjelovati u akciji u koju Velika Britanija šalje samo jednu diviziju. Grčko odbijanje nije pokolebalo Churchila pa je on nastavio s pripremama za napad. Zatim se predomislio britanski ministar rata lord Horatio Kitchener i odbio poslati kopnene snage u akciju zbog straha od njemačke brojačane premoći na zapadnom bojištu. No, Churchil se nije dao pokolebati i siguran u pobjedu nastavio je s pripremama vjerujući kako će početni uspjeh akcije natjerati sve zainteresirane da se predomisle. Sreća mu se osmjehnula kada su britanske službe presrele njemački telegram u kojem je stajalo da su turske utvrde opremljene minimalnim brojem topovske municije. Kitchener je sada postao jako zainteresiran za akciju, a dodatno ga je ohrabrilo uspješno početno granatiranje turskih utvrda pa je dozvolio da se mornarici priključi određeni broj kopnenih snaga. Isto su postupili i Francuzi koji su za bitku angažirali jedan korpus.

Osmanski je vojni i državni vrh bio svjestan da će saveznici prije ili kasnije pokušati napasti područje Dardanela pa su stoga već u početnim tjednima rata započeli pripremu obrane tjesnaca. Kvalitetnu obranu obalnih utvrđenja i u konačnici osmanske prjestolnice otežavalo je katastrofalno stanje osmanske artiljerije koje se nije moglo popraviti ni snabdjevanjem iz Njemačke, pošto je Bugarska, jedina država preko koje se mogao dopremiti ratni materijal, u tom trenutku još uvijek bila neutralna. No, osmanski je vojni vrh, uz pomoć njemačkih vojnih savjetnika, pronalazio razne načine kako da ojača obranu tjesnaca, a jedna od mjera je bila skidanje topova sa starih brodova kako bi se ojačala obalna utvrđenja. Utvrde su bile smještene s obje strane tjesnaca i činile su tri linije – vanjsku, srednju i unutarnju od kojih je unutarnja linija bila najmoćnija, ali su joj topovi bili loše opremljeni municijom.(2) Zapovjednik obrane bio je general Cevat-paša uz asistenciju njemačkih vojnih stručnjaka od kojih je admiral Guido von Usedom bio specijalist za obalnu obranu.

Bitka je započela 19. veljače 1915. godine granatiranjem utvrda na vrhu Galipolja te utvrda na azijskoj strani ulaza u Dardanele.(2) Britanska i francuska mornarica ključnu su ulogu namjenile svojim topovima koji su imali veći domet od osmanskih pa su tako mogle sa sigurne udaljenosti bombardirati obalna utvrđenja. No, Turci su imali još jedno oružje koje će se u ovoj fazi bitke pokazati kao ključno. Naime, morski tjesnac je bio vrlo dobro protkan minskim poljima koja su savezničkoj mornarici oduzela mnogo vremena i energije kako bi pročistile put za slobodno kretanje brodova. Čišćenje mina odvijalo se danju i noću, ali je sputavano konstantnom neprijateljskom paljbom pa je postalo očito da će proboj kroz Dardanele trajati znatno dulje od planiranog. To je postalo jasno kada su saveznički zapovjednici uvidjeli da topovska paljba s udaljenosti od desetak kilometara ne nanosi dovoljnu štetu turskim utvrdama pa je odlučeno da se minska polja položena uz obalu moraju očistiti kako bi brodovi mogli prići bliže. Carden je zatim naredio da se brodovi približe obali na oko pet kilometara, ali ni s te udaljenosti nisu bili u stanju nanijeti veću štetu dobro utvrđenim Turcima.(3) Slijedećih sedam dana bitka je zbog lošeg vremena mirovala što je osmanskim snagama i njihovim njemačkim savjetnicima dalo dovoljno vremena da se priberu i pripreme za slijedeći napad. Dana 25. veljače saveznici su ponovno počeli s bombardiranjem koje je potrajalo gotovo osam sati, ali ništa se znatnije nije promjenilo.(4) U idućim su danima saveznički brodovi svakodnevno bombardirali obalu, ali bez većeg uspjeha. London je tražio da se cijela stvar ubrza stvarajući sve veći pritisak na Cardena koji je zbog požurivanja i činjenice da mora sa zastarjelim brodovima na brzinu provesti kompliciran napad, doživio živčani slom. Komandu je 15. ožujka preuzeo viceadmiral John De Robbeck.(5)

John de Robbeck (u sredini) i Ian Hamilton (desno)

John de Robbeck (u sredini) i Ian Hamilton (desno)

Odlučujući napad započeo je 18. ožujka 1915. godine. Vremenske su prilike bile stabilne, a more mirno i pogodno za manevre savezničkih brodova. Prema planu viceadmirala De Robbecka trebalo je istovremeno uništiti i turska obalna utvrđenja i topovska gnjezda koja su čuvala minska polja, a napad će se provesti s četiri najmodernija broda u pratnji s brodovima zaduženim za čišćenje mina.(6) U napad je uključeno još šest brodova, od čega su četiri bila francuska, a na čelu flote bio je britanski najmoderniji brod Queen Elizabeth. Saveznici su 35 minuta bombardirali osmanska utvrđenja koja nisu uzvraćala paljbu jer su brodovi bili izvan dometa turskih topova.(7) Bombardiranje je nanijelo veliku štetu utvrdama, pogodivši u par navrata i skladišta streljiva kojeg su Turci ionako imali premalo. U tim se trenutcima činilo kao da će bitka za Turke biti izgubljena. Svakih deset minuta u Istanbul je slan izvještaj o trenutnom stanju, a vlada je bila spremna na bijeg ako se saveznički brodovi uspiju probiti.

Najmoderniji i najmoćniji brod savezničke flote – Queen Elizabeth

Najmoderniji i najmoćniji brod savezničke flote – Queen Elizabeth

De Robbeck je, vidjeviši da sve ide po planu, naredio brodovima da krenu naprijed u vode za koje je mislio da su očišćene od mina. No, onda se dogodilo nešto neočekivano. Saveznicima je 8. ožujka promakao mali osmanski brod Nusret koji se u noćnim satima prikrao i postavio 26 mina paralelno s obalom, što nije bila uobičajena taktika postavljanja minskog polja.(8) Iako su saveznički tragači 16. ožujka otkrili tri mine iz tog lanca, vodeći se uobičajenom logikom postavljanja mina, prestali su traganje i zaključili kako je područje čisto.(9) Ubrzo je francuski brod Bouvet naletio na minu i potonuo za manje od tri minute, a za sobom je povukao i gotovo kompletnu posadu od 600 mornara. Saveznici su mislili da je potonuo zbog mogućeg oštećenja uzrokovanog turskom topovskom paljbom jer su u međuvremenu francuski brodovi ušli u domet turskih topova. Uvjeren da je područje čisto, francuski je admiral naredio brodovima Gaulois i Charlemagne da krenu u spašavanje preživjelih s broda Bouvet.(10) Vrlo brzo su i ta dva broda postali žrtve minskog polja i turske topovske paljbe.

Osmanski postavljač mina i heroj bitke za Dardanelle – Nusret

Osmanski postavljač mina i heroj bitke za Dardanelle – Nusret

Francuski ratni brod – Bouvet

Francuski ratni brod – Bouvet

Nakon francuskih na red su došli britanski brodovi. Inflexible i Irresistible također su stradali od neotkrivenih mina koje je postavio Nusret. De Robeck je, također smatrajući da je područje čisto od mina, naredio brodovima Ocean i Swiftsure da pokušaju spasiti Irresistible tegljenjem u sigurno područje. Ocean se uspio probiti i započeti tegljenje, ali je morao odustati zbog jakih morskih struja. Odmah potom i on je naletio na minu, a zatim je pogođen topovskom granatom što je natjeralo posadu da napusti brod i sa sigurne udaljenosti promatra njegovo potonuće.(11) Ista je sudbina zadesila i Irresistible.

Britanski ratni brod Irresistible neposredno pred potapljanje

Britanski ratni brod Irresistible neposredno pred potapljanje

U samo nekoliko sati šest je savezničkih brodova postalo žrtvom minskog polja pa nestašica municije u turskim utvrdama više nije bila uopće bitna. U takvoj situacji De Robbeck je naredio povlačenje i prekid borbe sve dok područje ne bude sigurno od mina. Kasnija su istarživanja pokazala da mu je pobjeda bila nadomak ruke. Turski su najjači topovi imale municije za još samo dva do tri napada, a mine koje je postavio Nusret bile su posljednje koje su imali.(12) De Robeck je zajedno sa zapovjednikom kopnenih snaga Ianom Hamiltonom donio odluku i javio u London da mornarica neće dalje napadati sve dok barem jedna strana morskog tjesnaca ne bude osigurana od topovske paljbe. Da bi se to postiglo na područje Dardanela moraju se iskrcati kopnene snage u puno većem broju nego ih je Hamilton u tom trenutku imao. Churchill je bio zgrožen De Robbeckovom odlukom i odmah je naredio da se napad obnovi, ali je šef kraljevske mornarice, lord John „Jacky“ Fisher, odbio poslati telegram.

Britanski ratni brod - Inflexible

Britanski ratni brod – Inflexible

Prošlo je mjesec dana prije nego su britanske i francuske trupe bile spremne za iskrcavanje na Galipolje, odnosno azijsku obalu Dardanela. Bilo je to dovoljno vremena da osmanski ratni stožer, na čelu s ministrom rata Enverom-pašom i uz pomoć njemačkih savjetnika, osmisli kvalitetan plan za obranu tjesnaca i galipoljskog poluotoka. Za zapovjednika obrane imenovan je njemački general Otto Liman von Sanders, a na poluotok i na azijsku obalu dopremljeno je nekoliko desetaka tisuća osmanskih vojnika. Propustivši priliku da rat protiv Osmanskog Carstva dobiju već u ožujku 1915., saveznici su se odlučili upustiti u potpuni kombinirani morsko-kopneni napad u kojem bi najveći posao odradila kopnena vojska koje je ovaj puta osiguran dovoljan broj. Za ovu drugu fazu bitke saveznici su također smatrali da neće potrajati dugo, ali nakon početnih silovitih napada i s jedne i s druge strane bitka će se pretvoriti u krvoproliće i rovovski rat za centimetre neprijateljskog teritorija.

dardanele-2-01

Nakon neuspjeha savezničke flote da se postupnim granatiranjem osmanskih obalnih utvrđenja smještenih uz Dardanele probije kroz morski tjesnac i u konačnici zaprijeti Istanbulu, saveznički je zapovjedni stožer donio odluku da se proboj nastavi tek kada kopnene snage osiguraju barem jednu stranu tjesnaca. U Londonu (i Parizu) svi su glavni akteri rata prihvatili takvu odluku sir Iana Hamiltona i viceadmirala Johna De Robbecka, osim Winstona Churchilla koji je zahtjevao da se obnovi pomorski napad, ali je ipak na kraju morao prihvatiti izmjenu plana. Proći će čitavih mjesec dana prije nego saveznici uspiju organizirati invaziju na osmansko tlo, a za to će vrijeme osmanski vojni vrh pripremiti dovoljno dobru obranu.

Ian Hamilton je dobio na raspolaganje snagu od 75 tisuća vojnika sastavljenu od britanske 29. divizije, Kraljevske pomorske divizije i Australskog i Novozelandskog armijskog korpusa (Australian and New Zealand Army Corps – ANZAC).(1) Francuski je Istočni ekspedicijski korpus (Corps Expeditionare d’Orient) brojio 16 tisuća vojnika pod zapovjedništvom generala Alberta d’Amadea.(2) S druge strane osmanske su snage, organizirane u Petu armiju, na vrhuncu bitke brojile oko 93 tisuće ljudi, uključujući i topničke jedinice smještene u obalna utvrđenja.(3) Na čelu obrane stajao je njemački general Otto Liman von Sanders kojeg je Enver-paša, osmanski ministar rata, imenovao za zapovjednika obrane.

Saveznički je plan predviđao da britanske kopnene snage zauzmu galipoljski poluotok nakon čega bi se ta strana tjesnaca mogla nesmetano očistiti od minskih polja čime bi se brodovima omogućio prolaz kroz Dardanele u Mramorno more i do Istanbula.(4) Operacija će se provesti iskrcavanjem britanske vojske na nekoliko lokacija na poluotoku odakle će brzim napredovanjem prema unutrašnjosti uništiti osmanske obrambene jedinice raštrkane po Galipolju. Francuski će korpus izvršiti invaziju na azijsku stranu Dardanela i time natjerati von Sandersa da dio snaga, prijeko potrebnih za obranu Galipolja, razmjesti po azijskoj obali. Prvotni je problem bio što je plan napada osmišljen prilično neprofesionalno. Naime, Hamiltonov je stožer bio sastavljen na brzinu, od ljudi koji se većinom prije nisu poznavali i koju su dobili vrlo siromašne infomacije o galipoljskom poluotoku, a karte koje su koristili za planiranje bile su zastarjele i neprecizne.(5) Vladala je pretpostavka da će osmanska vojska, jednom kad vidi silu koja je napada, baciti oružje i krenuti u bijeg jer mišljenje koje su saveznici imali o osmanskoj vojsci bilo je na rubu potcjenjivanja. Činjenica je da je osmanska vojska bila u daleko lošijem stanju nego britanska, ali čini se da su Hamilton i njegovi ljudi u potpunosti zanemarili borbeni moral vojnika koji brane svoju domovinu. Bilo kako bilo, saveznički je stožer odredio 23. travnja 1915. godine kao dan za iskrcavanje međutim nevrijeme je invaziju odgodilo za dva dana.

Problem koji je mučio von Sandersa i njegov stožer bilo je potpuno neznanje gdje će se saveznici iskrcati. Njemački je general mogao samo pretpostavljati koje su lokacije saveznici odabrali. Pošto je smatrao nemogućim postavljanje obrane duž cijelog poluotoka i azijske obale Dardanela obrambenu je liniju smjestio dublje u unutrašnjost.(6) Obalu su čuvale manje, dobro ukopane, osmanske jedinice dok se glavnina snaga nalazila nekih pet kilometara u unutrašnjosti gdje su čekale iskrcavanje saveznika spremne za protunapad čim bude poznato gdje se nalazi neprijatelj.(7)

Savezničko je iskrcavanje započelo u jutarnjim satima 25. travnja 1915. godine praćeno snažnim bombardiranjem turskih utvrda od strane britanske i francuske ratne mornarice. Na južni dio poluotoka iskrcano je oko 9 tisuća vojnika dok je sjevernije, na zapadnoj strani, iskrcano nekih 20 tisuća sa zadaćom da odsjeku poluotok i spriječe dolazak osmanskih pojačanja.(8) Nedovoljno isplanirano i prilično isforsirano, iskrcavanje se pretvorilo u pravu katastrofu. Takav rezultat ne iznenađuje kada se zna da je operacija koju je Hamilton trebao provesti bila bez presedana i uistinu pionirska. Nikada prije nijedna vojska nije iskrcala svoje snage na neprijateljsku obalu pod konstantnom rafalnom paljbom iz brojnih neprijateljskih rovova smještenih na uzvisini pa nije bilo pozitivnog ili negativnog primjera za kojim se Hamilton mogao voditi.

Položaji

Položaji

Kraljevska 29. divizija iskrcavala se kod Rta Helles, na južnom dijelu poluotoka. Iskrcavanje je praćeno jakim morskim strujama i konstantnom rafalnom paljbom s uzvisina pa je vrlo brzo operacija poprimila kaotičan izgled. Neki su britanski vojnici uspjeli iskočiti iz čamaca i dosegnuti obalu, ali većina je bila smrtno pogođena dok su još sjedili u čamcima. Desantni brod koji je prevozio oko 2 tisuće vojnika, i koji je bio čista improvizacija, nije uspio prići obali dovoljno blizu da bi se iz njega moglo izaći na obalu pa je iskrcavanje zapelo uz velike ljudske gubitke.(9) Udaljen od središta događaja i bez znanja o stanju operacije, britanski je general Aylmer Hunter-Weston naredio da se još ljudi pošalje na iskrcavanje.(10) Uskoro se kod Rta Helles nagomilao velik broj britanskih vojnika, a usporedo s tim rastao je i broj žrtava pa su brodovi preuređeni u bolnice uskoro postali pretrpani ranjenicima. Broj ranjenih se konstantno povećavao pa su saveznici morali i brodove namjenjene za prijevoz konja prenamjeniti u bolničke. One vojnike koji su uspjeli dosegnuti obalu čekalo je iznenađenje. Umjesto ravne plaže po kojoj bi mogli brzo napredovati i organizirati napade dočekala ih je strma i kršovita obala. No, unatoč tome, britanske su se jedinice na brzinu organizirale i krenule u napad.

Britanske snage neposredno nakon iskrcavanja

Britanske snage neposredno nakon iskrcavanja

Drugo veliko iskrcavanje odvijalo se sjevernije od Rta Helles, na zapadnoj strani poluotoka, gdje se korpus ANZAC oko 4.00 sata ujutro približio obali. Kada su čamci dotakli kopno zapovjednici su shvatili da su za skoro dva kilometra promašili planirano mjesto iskrcavanja. Kao i britanci kod Rta Helles i ANZAC su se iskrcali na strmu i kršovitu plažu, a ne na ravnu kao što je bilo planirano. Pošto nije bilo vremena i mogućnosti za promjenu smjera, trupe su se na brzinu organizirale i počele napredovati prema unutrašnjosti. Unatoč početnim problemima i konfuziji ANZAC su napredovali vrlo brzo i to ponajviše zahvaljujući činjenici da osmanski zapovjedni stožer uopće nije predvidio da bi se neprijatelj mogao iskrcati na tom dijelu poluotoka.(10) Na uzvisinama se nalazilo samo 160 osmanskih vojnika koji nisu imali šanse protiv daleko brojnijeg neprijatelja, a nisu se mogli nadati ni pojačanjima iz unutrašnjosti.(12) Iako su se junački borili, nisu mogli izdržati nalete Australaca i Novozelanđana kojih je s vremenom pristizalo sve više i više. Nakon nekog vremena osmanski su vojnici počeli napuštati rovove i bježati te su tako omogućili neprijatelju da zauzme brda iznad obale. U tom se trenutku bitka za Turke činila izgubljenom. No, onda je stvar u svoje ruke uzeo pukovnik Mustafa Kemal, zapovjednik osmanskih rezervnih snaga. Obavješten o iskrcavanju ANZAC-a tek oko 6.30 sati odmah je svojim vojnicima naredio da krenu u protunapad.(13) Iako nije dobio nikakve naredbe iz zapovjednog stožera, znao je da se nešto odlučno mora učiniti kako bi se saveznike spriječilo da osvoje uzvisine. Sa svojim je vojnicima propješačio s jedne strane poluotoka na drugu i stigao u ključnom trenutku na pravo mjesto. Osmanske su se rovovske jedinice zbog nedostatka municije masovno povlačile pred neprijateljem, ali im je Mustafa Kemal naredio da namjeste bajunete i legnu na zamlju. Odmah zatim su i ANZAC legli na zemlju i počeli pucati svim raspoloživim sredstvima, ali je uskoro Kemalu stiglo pojačanje i napredovanje ANZAC-a je zaustavljeno krvavim masakrom u kojem zarobljavanje neprijatelja i sjedne i s druge strane nije dolazilo u obzir.(14)

Mustafa Kemal i Otto Liman von Sanders

Mustafa Kemal i Otto Liman von Sanders

Istovremeno kod Rta Helles također se odvijala krvava borba za uzvisine. Hamiltonovim snagama pridružili su se Francuzi koji su odmah izveli nekoliko uzastopnih napada, ali bez većeg učinka. Osmanska je vojska silovito uzvraćala pokušavajući saveznike gurnuti natrag u more. S obzirom da nikako nisu mogli slomiti osmanske napade i kontranapadima osvojiti uzvisine Hamilton je svojim vojnicima naredio ukopavanje kako bi se zadražalo kakve-takve pozicije. Bojišnica se nakon toga počela pretvarati u rovovski rat, sličan onome u Francuskoj, gdje je za par stotina metara „ničije zemlje“ ginulo na tisuće vojnika. Monotonija je prekinuta 7. svibnja kada se sukobilo pedesetak tisuća savezničkih vojnika i tridesetak tisuća osmanskih u bitci u kojoj su saveznici izgubili oko 19 tisuća vojnika osvojivši tek neznatan dio osmanskog teritorija.(15)

Na sjevernom dijelu poluotoka, u uvali koju su saveznici prozvali uvala Anzac također se ništa znatnije nije mijenjalo. Turci su odolijevali napadima Australaca i Novozelađana koji nikako nisu uspjevali osvojiti uzvisine i poraziti, kako su vjerovali, slabiju vojsku. Njihovi konstatni pokušaji da osvoje uzvisine uvijek su završavali jednako. Jednom kad bi osvojili neko brdo stigla bi osmanska pojačanja i potisnula ih ponovno uz more. Neka su brda mijenjala vlasnika i po pet puta uz ogroman broj žrtava i s jedne i s druge strane.

Vojnici ANZAC-a u jednom od brojnih napada na osmanske rovove

Vojnici ANZAC-a u jednom od brojnih napada na osmanske rovove

Dana 19. svibnja 1915. godine počeo je krvavi obračun u uvali Anzac. Osmanska je vojska izvršila odlučan napad na snage ANZAC-a s namjerom da ih jednom zauvijek istjera iz uvale. Napadom je zapovjedao Mustafa Kemal kojeg je von Sanders imanovao za zapovjednika obrane tog dijela poluotoka. U ranim jutarnjim satima, dok još nije svanulo, Mustafa Kemal je s 42 tisuće vojnika napao oko 17 tisuća ukopanih Australaca i Novozelanđana.(16) S obzirom na to da su na vrijeme opazili osmanske pripreme za napad, ANZAC su organizirali dobru obranu što je rezultiralo katastrofalno za osmansku vojsku. Australci i Novozelanđani su izdržali sve nalete osmanske vojske u šestosatnoj bitci koja je Turke koštala desetak tisuća vojnika od kojih je oko tri tisuće ostalo ležati mrtvo na „ničijoj zemlji“ dok su ANZAC izgubili samo 528 vojnika.(17) Sutradan su počeli pregovori o privremnom primirju, koje je zakazano za 25. svibnja, kako bi se mrtva i raspadnuta tijela moglo ukloniti s bojišnica i dostojno zakopati. Primirje je osim predaha donijelo i određenu psihološku prekretnicu. Naime, bilo je to prvi puta da se sukobljene strane nenaoružane susreću na bojištu pa su vojnici obiju strana uvidjeli da se na suprotnoj strani nalaze obični ljudi poput njih samih, a ne neka krvoločna čudovišta. Mnogi su se rukovali s neprijateljem, a razmjenjeni su i brojni darovi. No, to nije značilo da je bitka završena i da je borbeni moral splasnuo.

Turski rov iznad uvale Anzac

Turski rov iznad uvale Anzac

Dolaskom ljeta bojišnica se stabilizirala i pretvorila u pravi rovovski rat prepun iznenadnih napada i kontranapada. Obje su strane pomno iskopale rovove diljem poluotoka, a ponegdje su suprostavljeni rovovi bili udaljeni tek nekoliko metara. Takva je situacija pridonijela razvoju nove vrste odnosa između savezničkih i osmanskih vojnika jer su jedni drugima u rovove, osim improviziranih eksplozivnih naprava, počeli bacati i brojne darove, najčešće hranu, kavu i cigarete. Uskoro su bolesti postale najveći neprijatelj i jednoj i drugoj strani. Zaraze su se rapidno počele širiti, a tome je pogodovala stalna nestašica pitke vode i kvalitetne prehrane te loši sanitarni uvjeti u rovovima. To je bilo najvidljivije na osmanskoj strani gdje je vladala konstantna nestašica čak i najosnovnijeg ratnog materijala, hrane i medicinskih potrepština. U rovovima i jedne i druge strane zavladala je dizenterija, koju su prenosile muhe privučene brojnim raspadajućim truplima pa je ta bolest postala veći ubojica od puški i topova. Unatoč svemu navedenom, brobeni moral vojnika, pogotovo osmanskih, ni u jednom trenutku nije bio upitan.

Saveznička improvizirana rovovska bolnica

Saveznička improvizirana rovovska bolnica

Tijekom mjeseca lipnja i srpnja bojišnica se nije znatnije mijenjala iako su saveznici na otok dopremili još četiri divizije, a Turci čak deset. Borbe su se odvijale diljem poluotoka, ali i dalje je glavni dio bitke bio koncentriran oko Rta Helles i uvale Anzac. Kratkotrajni iznenadni napadi bili su najčešća pojava, ali nisu davali nikakvog znatnijeg rezultata. Većinu vremena vojnici su proveli u rovovima čekajući neprijateljski napad ili pak gradeći nove rovove i popravljajući postojeće. Monotoniju su odlučili prekinuti saveznici lansirajući 6. kolovoza napad na osmanske rovove. Hamilton je tražio način kako da unese određenu novost u strategiju i pojača napad pa je dvije divizije iskrcao kod zaljeva Suvla, sjeverno od uvale Anzac, sa zadaćom da zaokruže tursku liniju.(18.) Istovremeno su u napad krenule i savezničke snage kod Rta Helles i u uvali Anzac praćene snažnom artiljerijskom vatrom, ali su divizije iskrcane kod zaljeva Suvla presporo napredovale pa su ih Turci preduhitrili i zauzeli uzvisine.(19) Zatim je von Sanders na uzvisine iznad zaljeva Suvla rasporedio sve moguće turske snage pa je daljni proboj saveznika postao gotovo nemoguć. Uslijedila je krvava borba koja je potrajala danima i u kojoj je živote izgubilo na tisuće vojnika. Saveznici su konstantno obnavljali napade i dovlačili na bojišnicu sve veći broj vojnika, ali nije im uspjevalo poraziti dobro ukopane i brojčano podjednake Turke. Nakon dva dana krvavih obračuna oružje je utihnulo pa se Galipolje vratilo u svakodnevnu rutinu.

Dana 21. kolovoza Hamilton je naredio da se napad obnovi unatoč brutalnoj vrućini i uz tek neznatne preinake strategije.(20) Ovaj puta je odlučio masivnim sveopćim napadom razbiti osmansku obranu. Osmanska je vojska držala sve ključne strateške pozicije i stoga pružala žestok otpor savezničkim masivnim naletima pa je i ovaj pokušaj Hamiltona da probije tursku obranu nepovratno propao. Bitka je trajala cijeli dan i dio noći, neki su rovovi mijenjali vlasnika i po nekoliko puta, a život je izgubilo 45 tisuća ljudi.(21) Hamilton je od Londona tražio da mu se pošalje još vojnika kako bi ponovio napad, ali je britanska vlada odbila poslati ljude u nemoguću misiju. Umjesto pojačanja Hamilton je dobio premještenje, a za zapovjednika galipoljske ekspedicije imenovan je sir Charles Monro koji je odmah nakon inspekcije bojišta zatražio prekid operacija i evakuaciju s Galipolja.(22)

Britanska je vlada s nevjericom dočekala Monroovu sugestiju. U galipoljsku je ekspediciju uloženo mnogo sredstava i energije te se stoga očekivao i povoljan ishod bitke. Da bi se i sam uvjerio u sve teže stanje na Galipolju, britanski je ministar rata lord Kitchener obišao poluotok u studenom 1915. godine i uvjerio se da je evakuacija najbolje rješenje. Saveznički je očaj dodatno pojačala i nadolazeća zima koja je bila jedna od najhladnijih posljednjih godina pa je daljnja borba bez znatnijih pojačanja postala uzaludna. Odlučeno je da će se povlačenje odvijati po noći, u strogoj tajnosti, dok će po danu vojnici i artiljerija obavljati uobičajene zadaće i poslove kako bi se ostavio dojam da se ništa posebno ne događa.(23) Povlačenje je bila jedina uistinu uspješna operacija koju su saveznici proveli na Galipolju. Dugo vremena Turci nisu ni sumnjali da se nešto neobično događa pa je bitka do kraja godine stagnirala i svela se na rovovska nadmudrivanja. Između 13. i 18. prosinca iz uvale Anzac evakuirano je 40 tisuća ljudi dok je 21. prosinca uspješno provedena evakuacija Rta Helles i zaljeva Suvla.(25) Kod Rta Helles ostalo je samo 19 tisuća britanskih vojnika koji su 7. siječnja 1916. godine odradili posljednju bitku na Galipolju. Toga je dana von Sanders naredio žestoki pješadijski napad na britanske rovove praćen jakom artiljerijskom paljbom. Britanci su uspjeli izdržati turske nalete pa je bojišnica vrlo brzo ponovno utihnula. Povlačenje je nastavljeno u tišini i u iduća dva dana evakuirani su svi preostali vojnici, životinje i prateća mašinerija. Tijekom evakuacije nijedan britanski vojnik nije izgubio život niti je bio ranjen.

Propao je pokušaj Velike Britanije da samo jednom bitkom izbaci Osmansko Carstvo iz rata. Ono što je trebalo biti kratkotrajan pothvat pretvorilo se u agoniju koja je potrajala 259 dana i nije dala nikakvog pozitivnog rezultata. Neuspjeh bitke uzdrmao je vladu u Londonu koja je zbog zastoja na francuskom bojištu i lošeg vođenja galipoljske ekspedicije izgubila povjerenje i doživjela određene promjene na ključnim pozicijama. Lord Fisher je podnio ostavku, a Churchill je u potpunosti marginaliziran i maknut s pozicija odlučivanja.

Pripreme za evakuaciju s Rta Helles, 7. siječnja 1916.

Pripreme za evakuaciju s Rta Helles, 7. siječnja 1916.

U Istanbulu je pobjeda dočekana velikim ovacijama i olakšanjem, a slavila se nekoliko dana. Iako dobivena uz veliku žrtvu, pobjeda je donijela novu klimu na osmanski dvor, ali je uzdrmala državni društveni i politički poredak jer je pokazala da su neturski narodi sve manje lojalni svojim turskim gospodarima. Sve češća dezertiranja s galipoljske bojišnice vojnika drugih nacionalnosti ukazivala su na promjene koje su se počele događati diljem Carstva. Prvi je to shvatio Mustafa Kemal koji će kasnije velik dio svoje politike bazirati na iskustvima koje je stekao vodeći osmansku vojsku kroz bitke na Galipolju. No, Carstvo je pobjedom na Galipolju dobilo novu šansu za život jer je Bugarska, koja se dugo vremena kolebala na čiju će stranu ući u rat, u rujnu 1915., između ostalog potaknuta i savezničkim neuspjehom u Dardanelima, potpisala sporazum sa Centralnim silama. Bio je to spas za Osmansko Carstvo koje je sada moglo preko Bugarske primati neograničenu vojnu pomoć od Njemačke i Austro-Ugarske. Podrugljivo nazivano „Bolesnik na Bosporu“, Osmansko će Carstvo, unatoč brojnim udarima sa svih mogućih strana, ipak nadživjeti svoje stoljetne monarhijske takmace – Rusiju i Austro-Ugarsku te svojeg glavnog pokrovitelja, Njemačku.

Bilješke

  1. L. Kardum, Suton stare Europe: europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Zagreb, 2009., str. 123.
  2. Gallipoli: Part I: Opening Shots and the Victory of 18 March, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/campaigns/gallipoli1.htm (15.10.2010.)
  3. M. M. Evans, Bitke Prvog svjetskog rata, Split, 2005., str. 103.
  4. Gallipoli: Part I: Opening Shots and the Victory of 18 March, n. dj.
  5. Isto.
  6. M. M. Evans, n. dj., str. 103.
  7. L. Kardum, n. dj., 127.
  8. Gallipoli: Part I: Opening Shots and the Victory of 18 March, n. dj.
  9. Isto.
  10. L. Kardum, n. dj., str. 127.
  11. Gallipoli: Part I: Opening Shots and the Victory of 18 March, n. dj.
  12. Isto.
  13. L. Kardum, n. dj., str. 128.
  14. M. M. Evans, Bitke Prvog svjetskog rata, Split, 2005., str. 106.
  15. Isto., str. 107.
  16. Gallipoli: Part II: The First Day on the Peninsula, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/campaigns/gallipoli2.htm (19.10.2010.)
  17. L. Kardum, Suton stare Europe: europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Zagreb, 2009., str. 127.
  18. M. M. Evans, n. dj., str. 106. ; L. Kardum, n. dj., str. 127.
  19. Gallipoli: Part II: The First Day on the Peninsula, n. dj.
  20. Isto.
  21. L. Kardum, n. dj., str. 129.
  22. M. M. Evans, n. dj., str. 109.
  23. Isto., str. 109.
  24. Isto., str. 111.
  25. GallipoliPart II: The First Day on the Peninsula, n. dj.
  26. M. M. Evans, n. dj., str. 112.
  27. L. Kardum, n. dj., str. 129. ; M. M. Evans, n. dj., str. 112.
  28. L. Kardum, n. dj., str. 129.
  29. The Turkish Attack at Anzac Cove, 1915, dostupno na: http://www.firstworldwar.com/battles/anzaccove_may.htm (22.10.2010.)
  30. Isto.
  31. K. Hickman, World War I: Battle of Gallipoli, dostupno na: http://militaryhistory.about.com/od/worldwari/p/gallipoli.htm (22.10.2010.)
  32. Isto.
  33. Isto.
  34. L. Kardum, n. dj., 130. ; Gallipoli: Part IV: Defending the Heights, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/campaigns/gallipoli4.htm (22.10.2010.)
  35. K. Hickman, n. dj.
  36. Gallipoli: Part IV: Defending the Heights, n. dj.
  37. M. M. Evans, n. dj., str. 117.
Mato Bosnjak
About Mato Bosnjak (17 Articles)
Rođen sam 1983. godine u Tešnju, u Bosni i Hercegovini. 2010. godine diplomirao jednopredmetni studij povijesti na Hrvatskim studijima. Od siječnja 2008. godine honorarno radim u izdavačkoj kući Europapress holding, a nadam se skorom zaposlenju u nekoj od prosvjetnih djelatnosti. Marljivo i uporno skupljam knjige, fotografije, znanstvene i novinske članke s povijesnom tematikom, ali i s temama iz drugih humanističkih i društvenih znanosti (politologija, antropologija, sociologija itd.).

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*