Novo:

Bitka u Koraljnom moru

Kao posljedica brojnih munjevitih pobjeda u Japanu je, prema riječima kontraadmirala Tadaichi Hare, zavladala “pobjednička bolest”. Smatralo se da nema teškog zadatka za japansku vojsku. Takvo je ozračje vladalo i u Carskom generalštabu gdje su se ozbiljno bavili mišlju invazije Australije. Gubitkom tog kontinenta (ili njegovog sjevernog dijela), Amerikanci bi izgubili odskočnu dasku za napad na jugoistočnu Aziju. Ipak, prevagnulo je mišljenje kopnene vojske koja je tvrdila da nema dovoljno efektiva za tu operaciju, a ni brodskog prostora za prebacivanje trupa i njihovu opskrbu. Zbog toga je odlučeno da će se napad na Australiju “privremeno” odgoditi. Novi zadaci bili su širenje i jačanje obrambenog japanskog obruča zauzimanjem otočja Fiji, Samoe i Nove Kaledonije.

Japansko iskrcavanje na otok Netun Japansko iskrcavanje na otok Netun

Prije no što se te operacije izvedu treba završiti osvajanje Nove Gvineje. Sjeverna obala (baze Lae i Salamua) bili su u japanskim rukama, dok su Saveznici držali jug N. Gvineje – bazu Port Moresby. Sredinom otoka proteže se planinski lanac Owen Stanley, visine 3000 m, tako da je mogućnost kopnenog napada otpala. Odlučeno je da će se luka zauzeti amfibijskim napadom, koji će zračno podržati 2. divizija flotnih nosača sastavljena od jedinica Shokaku i Zuikaku sa odgovarajućom pratnjom krstarica i razarača (zapovjednik kontraadmiral T. Hara). Grupi za iskrcavanje (11 transportnih brodova) je kao neposredna zračna podrška dodijeljen laki nosač Shoho s pratećim brodovima.

Obrušavajući bombarderi SBD Dauntless nad Koraljnim morem

Obrušavajući bombarderi SBD Dauntless nad Koraljnim morem

Usporedo s operacijom u zapadnom dijelu Koraljnog mora trebala je biti izvršena još jedna u njegovom istočnom dijelu, Solomonovom otočju. U južnom dijelu tog otočnog lanca trebalo je zauzeti otočić Tulagi i otok Guadalcanal i na njima izgraditi zrakoplovne baze. Nekoliko je transportera bilo grupirano oko nosača hidroaviona Kamikawa Maru koji je solomonskoj grupi pružao neposrednu zračnu podršku. Druga divizija flotnih nosača operirala je samostalno, a njezin je zadatak bio otkrivanje i uništenje neprijateljskih nosača aviona.

Punom parom

Amerikanci su otkrili japanske namjere, ali samo djelomično. Znali su za napad na Port Moresby dok su im operacije u Solomonima bile nepoznate. Budući su Amerikanci u to doba raspolagali sa samo 6 flotnih nosača na Pacifiku problem su predstavljale obrambene snage. Jezgra američkih snaga bili su nosači Yorktown i Lexington te nekoliko pratećih krstarica i razarača. Te su se jedinice sastale 1. svibnja 1942. 250 nautičkih milja zapadno od otoka Espiritu Santo u Novim Hebridima i počele puniti naftu iz tankera. Uvečer 3. svibnja američki zapovjednik, viceadmiral Fletcher, dobiva obavijest o japanskom iskrcavanju na Tulagi i uništenju tamošnjeg australskog garnizona. Odmah pokreće američke brodove prema sjeveru kako bi ih doveo unutar granica doleta njihovih aviona. Napad počinje ujutro 4. svibnja. U zračnim napadima japanci su izgubili 1 razarač, 3 minolovca, 4 desantna čamca i 6 hidroaviona. Ta je akcija uzbunila sve japanske flotne sastave, ali Shokaku i Zuikaku bili su predaleko za lansiranje aviona te su nastavili punom parom prema jugu, a isto su učinile i grupa Port Moresby te njezina zaštita grupa oko nosača Shoho.

Dvije posljednje formacije su otkrivene 7. svibnja kod istočnog rta N. Gvineje. Izviđač je pogrešno kodirao te izvjestio o 2 nosača i 2 krstarice, a zapravo je vidio 2 krstarice i 2 razarača. Fletcher je zaključio da je to glavna japanska eskadra i poslao 93 aviona sa svojih nosača u napad. Napadači nisu otkrili tu nepostojeću grupu, ali su pronašli laki nosač Shoho i zasuli ga bombama i torpedima. Shoho je bio toliko izrešetan da je potonuo u samo 10 minuta! Shokaku i Zuikaku su za to vrijeme tražili američke nosače, ali su otkrili samo tanker Neoshu u pratnji jednog razarača i raznijeli ih s površine. Popodne su udarne eskadrile opet poslane za izviđačkim avionima, ali nisu pronašle Amerikance.

Laki nosač Shoho pod američkim zračnim napadom

Laki nosač Shoho pod američkim zračnim napadom

Razmjena udaraca

Ujutro 8. svibnja Amerikanci pronalaze Shokaku i Zuikaku i šalju u napad sve osim lovaca iz zračne zaštite flote. Amerikanci oko 11:00 pronalaze Shokaku, dok se Zuikaku uspio sakriti ispod kišnog oblaka. Shokaku je žestoko napadnut, ali je izbjegao svim torpedima. Ipak primio je 3 direktna pogotka bombama tako da je poletno-sletna pista bila neupotebljiva. Brod je odmah poslan na otok Truk radi popravka, gdje je 3 dana kasnije uplovio bez ikakvih dodatnih problema. Istovremeno s američkim napadom grupa od 17 japanskih aviona napada američki flotni sastav probivši se kroz obrambeni kišobran i protuzračnu vatru sa samo 2 izgubljena aviona. Yorkotown je pogođen samo jednom bombom, dok je Lexington pogodilo 2 torpeda i nekoliko bombi. Naređena je evakuacija broda svima koji nisu bili u protupožarnim, spasilačkim i sanitetskim ekipama. Nakon polusatne borbe s vatrom izgledalo je da će brod biti spašem, ali tada je došlo do eksplozije benzinskih para u potpalublju. Naređeno je napuštanje broda koji je dotučen torpedom razarača Phelps.

CV Lexington u trenutku primanja coup de grace pogotka s razarača Phelps

CV Lexington u trenutku primanja coup de grace pogotka s razarača Phelps

Epilog

Bitka u Koraljnom moru bila je prva bitka koja se vodila “iza horizonta” i u kojoj su se nosači aviona sukobili kao glavni brodovi flota. Avioni su zamijenili dalekometnu artiljeriju, a radari artiljerijske promatrače. Amerikanci su izgubili 1 tanker, 1 razarač i 1 flotni nosač, dok su Japanci izgubili 1 laki nosač, 1 razarač i nekoliko manjih brodova. Taktički bila je to japanska pobjeda, ali strateški gledano bio je to za Japance poraz. Ne samo da nisu zauzeli Port Moresby već Zuikaku i Shokaku nisu mogli sudjelovati u napadu na Midway koji se imao dogoditi za manje od mjesec dana, prvi zbog gubitaka u avionima, a drugi zbog oštećenja. Kod Midwaya bi prisustvo tih dviju jedinica bilo presudno.

Dinko Odak
About Dinko Odak (42 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*