Novo:

Birobidžan – Биробиджан – ביראָבידזשאַן

Židovska autonomna oblast Birobidžan – ”Sovjetski Cion”

Skrivena duboko na istoku ruskog Sibira, na granici s Kinom, više od 5000 kilometara istočno od Moskve nalazi se židovska autonomna oblast Birobidžan. Zauzima površinu od 36.000 četvornih kilometara, odnosno veća je od židovske izraelske domovine. Birobidžan je utemeljen 1928. godine kao rezultat Lenjinove nacionalne politike prema kojoj se svakoj narodnosti koja je bila tvorbeni entitet u Sovjetskom Savezu jamčio teritorij na kojemu se mogla nastaviti njegovati kulturna autonomija unutar socijalističkog okvira. 

Politika Sovjetskog Saveza prema nacionalnim i etničkim manjinama

Još od Oktobarske revolucije Sovjeti su značajno ulagali u kulturni i nacionalni razvoj etničkih manjina Sovjetskog Saveza. Sovjetska politika definirala je nacionalnost prvenstveno na temelju jezika i teritorija s čime su se slagali mnogi istočnoeuropski intelektualci. Teoretski, nacionalizam je u marksističko-lenjinističkoj ideologiji smatran proizvodom prethodne faze povijesti koji je trebalo zamijeniti rastom proleterijata i prelaskom na socijalizam. No Lenjin i ostali boljševici shvatili su da su ljudi jednostavno ostali privrženi svojim naconalnim osjećajima. Zbog ovoga su Lenjin i njegovi sljedbenici pokušali osigurati određeni stupanj teritorijalno utemeljene autonomije različitim etničkim i nacionalnim skupinama, pretpostavljajući da će ovaj čitav sustav u konačnici odumirati kako se novo pansovjetsko društvo bude uzdizalo. Kako bi implementirali ovaj ideal, Sovjeti su razvili strategiju ”etno-teritorijalnog širenja” u kojoj je sustav nacionalnih jedinica bio proširen prema sve manjim i manjim teritorijima, koji su ponekada mogli predstavljati i samo jedno malo selo. Dok je većina narodnosti i etničkih grupa bila riješena na relativno lak način, Židovi su predstavljali veći problem.

Židovi istočne Europe govorili su jidiš te je tako židovski narod imao ”materinski” jezik, ali nije imao svoj teritorij što je predstavljalo problem koji su židovski aktivisti i sovjetska država pokušali riješiti. Rješenje problema bezdržavnosti bilo je stvaranje židovskog teritorija unutar Sovjetskog Saveza i preseljenje sovjetskih Židova.

Projekt Birobidžan

Projekt Birobižan najbolje se može razumjeti u kontekstu židovskog nacionalizma zvanog ”teritorijalizam” koji je zagovarao suverenu židovsku zajednicu koja bi živjela na prikladnom teritoriju bilo gdje na svijetu, odnosno ne nužno u zemlji Izrael.

Nakon godine 1881. kada su pogromi postali učestali, kada su Židove prisiljavali na služenje u vojsci i kada su se počele događati pobune unutar granica u kojima su Židovi smjeli živjeti u Rusiji, židovski teritorijalisti započeli su s kampanjama za dodjeljivanjem teritorija na kojemu bi se Židovi mogli naseliti. Područja koja su se spominjala uključivala su Argentinu, Australiju, Kanadu, SAD te Ugandu. Prijedlog da se Židovima dodijeli teritorij u Birobidžanu izazvao je veliki interes među onima koji su tražili rješenje za židovsku raseljenost i bezdržavnost. Ben Zion Goldberg, poznati novinar i urednik lista Der Tog proglasio je ideju Birobiždana važnijom od kolonizacije Argentine i Palestine. ”Herzl je skoro prihvatio Ugandu u divljinama Afrike”, naveo je. ”Što bi Herzl bio rekao da mu je car ponudio Birobidžan? I to pod takvim uvjetima!”

Položaj i grb

Položaj i grb

Krimski poluotok kao rješenje

Nekoliko godina ranije, godine 1926., Jišuv (židovsko stanovnišvo u Palestini) i cionistički pokret bili su suočeni s pravom alternativom za židovsko naseljavanje izvan granica zemlje Izrael. Na konferenciji OZET-a[1] održanoj 1926. godine objavljeno je da sovjetska vlada namjerava utemeljiti židovsku republiku na poluotoku Krimu na kojemu je već živio značajan broj Židova. Inicijalni šok pretvorio se u živu paniku kada je postalo jasno da su sovjetsku inicijativu podržale židovske zajednice diljem svijeta. Kada je nekoliko članova Gedud Ha-Avoda[2], na čelu s Menachemom Elkindom otputovalo za Krim, ovi strahovi samo su se pojačali.  Iako je stvoreno nekoliko židovskih kolhoza, veći plan nije nikada ostvaren. Vijesti o propasti krimskog projekta dočekane su s olakšanjem. Krimski plan bio je na kratko oživljen tijekom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega od strane židovskog antifašističkog komiteta.

Birobižan službeno postaje sovjetska židovska kolonija

U ožujku 1928. godine Centralni Izvršni Komitet Sovjetskog Saveza službeno je donio odluku da će Birobidžan biti najveća, ali ne i jedina židovska zemljoradnička kolonija nadajući se da će vrlo brzo Birobidžan postati i službena sovjetska židovska regija. U to vrijeme postojalo je 79 zemljoradničkih židovskih kolonija na sovjetskom teritoriju. Naseljavanje Židova u Birobižan koji je graničio s osjetijivom mandžurijskom granicom Židovima imalo je političkog smisla jer se smatralo da se lokalni koreanski uzgajivači riže i Kozaci neće previše buniti, a novi doseljenci također bi služili kao tampon zona kod japanskog imperijalnog širenja u toj regiji.

Područje u kojem se nalazi Birobiždan ima monsunsku klimu s vrućim, vlažnim ljetima i hladnim, vjetrovitim zimama. Većinu područja pokrivalo je močvarno tlo prepuno insekata.

2550991_com_00002423Prvi židovski doseljenici pristigli su već u svibnju 1928. godine, a sljedećih nekoliko godina počeli su pristizati u manjim valovima iz različitih dijelova Ukrajine, Bjelorusije i središnje Rusije. Kako bi potaknuli migraciju Židova, Sovjeti su pokrenuli masovnu propagandnu kampanju koja je uključivala postere i romane koji su opisivali socijalističku utopiju. Čak su i leci koji su promovirali Birobidžan bili izbacivani iz zrakoplova nad židovskim naseljima u Bjelorusiji. Vlada je producirala film zvan Tragači za srećom koja je govorio o židovskoj obitelji koja nakon Velike depresije u Americi stvara novi život u Birobidžanu. U ovoj romantičnoj melodrami pioniri stižu u nepripitomljen, ali idiličan raj u kojemu su potoci puni ribe, šume pune divljači, a zrakom se širi pjesma. Vrijeme nije nikada prehladno ili pretoplo, a svi socijalistički snovi se ostvaruju. Ironično je da su do objave filma 1936. godine Židovi već počeli napuštati regiju.

Godine 1934. Centralni Izvršni Komitet službeno unapređuje status Birobidžana u Židovsku Autonomnu Oblast, čime simbolično i politički određuje status koji će ovaj teritorij imati u budućoj sovjetskoj židovskoj politici. Tako godine 1934. Židovi na papiru postaju ”normalna” sovjetska nacionalnost iako većina Židova nije živjela na ”njihovom” teritoriju. Diljem svijeta socijalistički orijetnirani Židovi tada počinju prikupljati sredstva za Birobidžan. Oko 1500 Židova iz Sjedinjenih Američkih Država, Južne Amerike, Europe i Palestine pod britanskim mandatom, preselilo se na sovjetski daleki istok kako bi sudjelovali u ovom eksperimentu socijalističke židovske izgradnje.

Birobidžan kao alternativa cionizmu

Birobižan je odabran kao nova domovina sovjetskih Židova zbog geopolitičkih pitanja koja su prethodno navedena, ali i kako bi se spriječilo ono što se smatralo cionističkom prijetnjom. Osobito su se zabrinjavajućim smatrali pogledi socijalnih cionista poput Ber Borochova koji je vjerovao da se židovsko pitanje može riješiti samo stvaranjem židovskog teritorija u Palestini. Kako bi se izborili s ovom suparničkom ideologijom koja je bila popularna među ljevičarskim židovskim intelektualnim krugovima, Sovjeti su smislili židovsku autonomnu oblast kao alternativu cionizmu. U ovom novom ”Sovjetskom Cionu” trebala se navodno razviti  nova proleterska židovska kultura.

Jezična politika

Kontrast između projekta Birobidžan i cionizma odražavao se također i u jezičnim politikama. Sovjeti su odabrali jidiš kao nacionalni jezik Židova. Hebrejski se kao jezik koji se povezivao s vjerskim judaizmom i zemljom Izrael u kojoj je bio oživljen smatrao ”reakcionarnim” jezikom. Sovjetske vlasti zabranile su podučavanje hebrejskog u osnovnim i srednjim školama 1919. godine. Knjige i časopisi na hebrejskom prestali su se tiskati i bili su zapljenjeni iz knjižnica. Učitelji i učenici koji su pokušavali učiti hebrejski jezik bili su optuživani te čak i osuđivani zbog kontrarevolucionarnih ili antisovjetskih radnji. Škole na jidišu, novine, kazališta i ostale kulturne institucije uživale su državnu potporu. Moskovski državni židovski teatar koji je izvodio djela na jidišu održao se gotovo još trideset godina nakon svojeg osnutka. U židovskoj autonomnoj oblasti jidiš se koristio u školama, u medijima, na uličnim natpisima i na poštanskim markama. Godine 1934. utemeljene su novine Birobizhaner Shtern koje i danas izlaze. Ulicama su nadjevana imena po poznatim autorima koji su pisali na jidišu, kao što je to Sholom Aleichem.

Neuspjeh Birobidžana kao projekta židovske domovine

Sovjetski poster koji Židovima obećava raj u Birobidžanu

Sovjetski propagandni poster koji Židovima obećava raj u Birobidžanu

Birobidžan nije uspio kao centar sovjetskog židovskog života. Dva su glavna razloga. Prvi je taj što je život bio težak, a Birobidžan je bio daleko od svih gradova i područja u kojima su ostali Židovi živjeli. Drugo, SSSR nije ozbiljno investirao u Birobidžan kao židovski nacionalni projekt. Velika čistka koja se događala između 1936. i 1939. godine uništila je vodstvo Birobidžana i većinu njegovih kulturnih institucija čime je označila dramatični preokret sovjetske države protiv ovog projekta. Nakon Drugog svjetskog rata, Birobidžan je iskusio kratku demografsku i kulturnu obnovu, no antisemitizam i antikozmopolitske kampanje između 1948. i 1952. uništili su ostatke sovjetskog židovskog nacionalnog projekta.

Osim sovjetskog poretka kritičan je bio i stav Židova koji su se nevoljko selili na sovjetski daleki istok. Većina sovjetskih Židova bila je više zainteresirana za selidbu u Moskvu ili Lenjingrad nego u enklavu blizu Mandžurije. Na svojemu vrhuncu, kada je bio službeno proglašen nacionalnim domom sovjetskih Židova (1934.–1936.), Birobidžan je privukao više Židova, ali brojke su i dalje bile male. Godine 1928. oko 525 Židova je odselilo u Birobidžan, a 1934. godine broj novih useljenika se popeo na 5250. Međutim, otprilike 60% ovih doseljenika napustilo je Birobidžan te iste godine. Godine 1939. u Birobidžanu je bilo 13.291 Židova (18,57% ukupnog stanovništva), a od toga je 10.415 (35,13% ukupnog stanovništva) živjelo u glavnom gradu.

Kada su se 1936. godine oblaci nacizma nadvili nad Europom, Židovi su tražili utočište gdje god su ga mogli naći. Edward E. Grusd, urednik B’nai B’rith Magazine, izjavio je da oni Židovi ”koji još uvijek vjeruju u moć molitve trebaju zahvaliti Bogu da u današnjem ludom svijetu” postoji Birobidžan, ”velika zemlja koja ih poziva i očekuje njihovu energiju i talent.”  U takvim danima patnje židovskog naroda, zaključio je, Birobidžan ”će se pokazati njihovim sigurnim utočištem.”

Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do kratkog novog interesa za Birobidžan. Usred holokausta, godine 1943. Max Weber, američki umjetnik, porijeklom Židov iz Poljske, nadao se će Birobidžan nakon rata biti ”logična Palestina ove nesretne ere. U ovom novom potencijalnom utočištu, židovski narod bit će slobodan razviti svoje prirođene duhovne i intelektualne talente kao i svoje industrijske i agrikulturalne sposobnosti te će uživati u slobodi i sve većem izobilju.” Grusd i Weber bili su u krivu. Židovsko stanovnišvo smanjilo se između 1950. i 1980-ih. Mnogi Židovi napustili su Birobidžan između 1989. i 1991. godine.

Birobidžan danas

Nakon postsovjetske ere lokalni Židovi i nežidovi pokušali su oživjeti židovsku kulturu u Birobižanu putem knjižnica, židovskih programa i škola. Prema popisu stanovništva od 2010. godine, Birobidžan ima 75.000 stanovnika. Židova je otprilike 5000-6000, odnosno čine samo oko 1% Židovske autonomne oblasti. Oko 15.000 bivših stanovnika oblasti i njihovih potomaka danas živi u Izraelu u gradu Maalotu. Iako u Birobidžanu živi mali broj Židova, njihovo zanimanje za njihove židovske korijene raste. Članovi židovske zajednice drže Šabat, pjevaju pjesme na jidišu i okupljaju se kako bi učili o židovskoj povijesti, kuhinji i folkloru. Židovska škola i Birobidžansko židovsko nacionalno sveučilište organiziraju obrazovne programe za djecu i odrasle. Na središnjoj željezničkoj stanici  nalazi se petnaest metara visoka električna menora s nazivom ”Birobidžan” na ruskom i jidišu. Ekonomija počiva na rudarstvu, sječi drva, poljoprivredi i manjim oblicima proizvodnje.

Nedavno su se pojavili prijedlozi za ukidanjem Židovske autonomne oblasti. Neki pozivaju na spajanje oblasti sa susjednim administrativnim jedinicama. Židovske organizacije u oblasti protestiraju protiv takvih prijedloga tvrdeći da bi time bila eliminirana židovska nacionalna autonomija u tom kraju u kojemu još uvijek živi najveći postotak Židova u odnosu na druge ruske federalne subjekte.

Unatoč neprekidnom prisustvu Židova, Birobidžan nije nikada postao židovska domovina u Sovjetskom Savezu. Za razliku od Birobidžana, Cion nije nikada bio samo prazna zemlja. Izrael je imao simboličku i mitsku povijest povezanu s hebrejskim jezikom i sa židovskom kulturom. Birobidžan to nije imao. Općenito govoreći, sovjetski Židovi nisu željeli sudjelovati u sekularnoj židovskoj naciji koju su im sovjetski židovski aktivisti i sovjetska država ponudili. Većina sovjetskih Židova imala je više interesa postati modernim sovjetskim židovskim građanima nego što su bili spremni na stvaranje kulturnog i teritorijalnog eksperimenta koji bi stvorio socijalističku naciju koja govori jidiš – Sovjetski Cion.

Izvori

  1. Arhivska građa i video zapisi iz YIVO Centra za židovska istraživanja u New Yorku.
  2. Osobne bilješke s predavanja organiziranih u Yad Vashem Institutu za istraživanje Holokausta u Jeruzalemu i YIVO Centru za židovska istraživanja u New Yorku.
  3. Birobidzhan. The YIVO Encyclopedia of Jews in Eastern Europe. http://www.yivoencyclopedia.org/article.aspx/Birobidzhan
  4. Weinberg, Robert. 1998. Stalin’s Forgotten Zion: Birobidzhan and the Making of a Soviet Jewish Homeland : an Illustrated History, 1928-1996. University of California Press.
  5. Srebrnik, Henry. Birobidzhan: A Remnant of History. The Jewish Autonomous in the Russian Far East. Region. http://jewishcurrents.org/wp-content/uploads/2010/02/Birobidzhan.pdf
  6. Pereltsvaig, Asya. 2014. Birobidzhan: Frustrated Dreams of a Jewish Homeland. Portal Languages of the World. http://languagesoftheworld.info/russia-ukraine-and-the-caucasus/birobidzhan-frustrated-dreams-jewish-homeland.html#ixzz3NtInSLVK

Bilješke

[1] OZET (ruski: ОЗЕТ – Общество землеустройства еврейских трудящихся, na jidišu: GEZERD) je bila Udruga za zemljoradničko naseljavanje židovskih radnika u SSSR-u. Od svojeg utemeljenja OZET se proglasio nepolitičkim i nepartijskim tijelom, no poput mnogih takozvanih javnih organizacija, OZET-om su upravljale osobe bliske sovjetskim rukovodećim krugovima. OZET je pomagao samo novim poljoprivrenim zajednicama, ali ne i židovskim kolonijama i farmama koje su već postojale. Organizirao je preseljenje doseljenika na nova područja, gradio im domove i pribavljao im stoku i opremu. Osoblje OZET-a obavljalo je i još neke funkcije koje nisu bile navedene u njihovoj osnivačkoj povelji poput pomaganja židovskim zemljoradnicima pri ostvarvanju kredita te pisanja priziva upućenih vlastima koji su se odnosili na neprestane sukobe oko koje su doseljenici imali sa seljacima i lokalnim funkcionerima.

[2] Gedud Ha-Avoda (”radni bataljon”) bila je cionističko-socijalistička radna grupa utemeljena 8. kolovoza 1920 godine. Njezina tri cilja bila su rad, naseljavanje i obrana. Riječ ”obrana” je kasnije izostavljena iz imena zbog straha od gnjeva britanskih vlasti. Mnogi pripadnici grupe bili su pristaše Josepha Trumpeldora koji je poginuo u bitci kod Tel Haia. Od početnih 80 članova, grupa je tijekom vremena narasla na preko 650 pripadnika. Godine 1923. grupa se raspala zbog ideoloških razmimoilaženja.

Gabi Abramac
About Gabi Abramac (25 Articles)
Lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. U Jeruzalemu je pohađala međunarodni program Yad Vashem instituta. Radila je za organizacije UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je knjige ”Dos heylike yidish vort” i brojnih drugih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture, te gostuje u televizijskim i radijskim emisijama.
Contact: Website