Novo:

Besmrtni Bonaparte

Napoleon Bonaparte jedna je od ličnosti koje su obilježile povijest čovječanstva, te predmet brojnih rasprava. Zahvaljujući promidžbi u svoju korist, svojedobno je postao jako popularan među svojim vojnicima i širokim masama. Memoari „Besmrtnog Bonapartea“(2), kako su ga nazivale tadašnje novine, nastali kasnije na Svetoj Heleni bili su početak mita o Napoleonu koji će kasnije postati inspiracija brojnim autorima, od starijih književnika poput Tolstoja, Stendhala ili Balzaca do suvremenih autora čija su djela u novije vrijeme mnogo puta prilagođena za velike i male ekrane.

Popularnost generala u usponu

Bonaparteova popularnost dok je bio general koji se uspinjao ljestvama svoje vojničke karijere, rasla je zahvaljujući različitim sredstvima promidžbe kojima je upravljao i koja su dokaz njegove diktatorske vlasti. U ta sredstva možemo ubrojiti različite časopise, novine, izvještaje, umjetnost, “pasivnu promidžbu”, ali i cenzuru kojom se ograničavala dostupnost informacija javnosti.(3)

Časopisi i novine

Napoleonova slava najviše je rasla za vrijeme pohoda na Italiju. Messager du Soir je u ožujku 1796., prije nego što je pohod počeo, objavio članak o ambicioznom generalu.(4) Desno orijentirane novine poput La Censure optuživale su ga da se postavlja iznad Direktorija.
Rojalistički L’Invariable pisao je o njemu kao o diktatoru koji zloupotrebljava svoj položaj, dok su urednici časopisa L’Historien postavljali pitanje: “Bonaparte, je li on general Republike ili novi Omar?“(5)

Le Courrier de l'Armée d'Italie, 7. kolovoza 1797.

Le Courrier de l'Armée d'Italie, 7. kolovoza 1797.

Nakon državnog udara Napoleon je takve novine zabranio, onemogućavajući im bilo kakav oblik podrške i pomoći. Nakon toga, osnovao je šest novina i časopisa kojima je on upravljao.
Journal de général Bonaparte et des hommes vertueux, Courrier de l’Armée d’Italie,  La France vue de l’Armée d’Italie, Journal de Malte, Courier de l’Égypte bili su časopisi i novine koji su hvalili njegove vojničke uspjehe, pisali o njemu kao besmrtnom Bonaparteu, velikom, novom Hanibalu, mladom heroju Republike, talijanskom osvajaču, nepobjedivom, sretniku Bonaparteu…(6)

Journal de général Bonaparte et des hommes vertueux, 14. veljače 1797.

Journal de général Bonaparte et des hommes vertueux, 14. veljače 1797.

Uspoređivali su ga s antičkim junacima, čak ga stavljajući i iznad njih. Preko svojih novina on se obračunavao sa svojim političkim protivnicima, davao javnosti informacije koje su mu odgovarale i općenito, promovirao sebe kao ličnost. Courrier de l’Armée d’Italie služio je i za podizanje morala njegovim vojnicima.
Poznatije novine, poput Le Moniteur universel ili La Décade Philosophique također su izvještavali o njegovim djelima. Svaki Bonaparteov korak bila je vijest.

Izvještaji, proglasi, korespondencija

Svoja postignuća Napoleon je preuveličavao, pa čak i kad je bila riječ o nekim manjim uspjesima. Njegovi blistavi izvještaji probudili su sumnju članova Direktorija, ali on je riskirao čak i svoj odlazak s vlasti kako bi stvorio mit o sebi i nepobjedivosti svoje vojske.
Njegova samopromidžba bili su njegovi izvještaji proglasi i korespondencija koji su bili važni čimbenici za njegovu daljnju karijeru.

Stil koji je on rabio u svojim izvješćima bio je više literaran, nego služben. Njegova jednostavnost, snaga i dramatičnost privukle su pažnju francuske javnosti. Dobar primjer za to je i izvještaj iz 14. travnja 1796. u kojem stoji “General Masséna se pojavio i pobijedio smrt i uništenje.“(7)
Čak i kad sve nije išlo glatko, kao primjerice, kod Mantove, Napoleon je u izvještajima skretao pozornost na općenitu situaciju ili na neke manje uspjehe. Istina, njegova vojska je postizala uspjehe, ali izvještavajući, uvijek je koristio osobnu zamjenicu ja, tj. izvještaje je uvijek pisao u prvom licu što je stvaralo sliku da je bio posvuda i da njemu pripadaju najveće zasluge za uspjehe njegove vojske.

Umjetnost

Jedan od oblika promidžbe lika i djela Napoleona bila je i umjetnost, posebno slikarstvo. Najpoznatiji umjetnik toga vremena bio je Jacques Louis David koji se s Napoleonom prvi put susreo na službenom primanju 1797. i kojega je Napoleon pozvao u Egipatski pohod. David je taj poziv odbio.

Jacques Louis David (1748.- 1825.), autoportret

Jacques Louis David (1748.- 1825.), autoportret

Poslije toga naslikao je Napoleonovu pobjedu na Rivoliju. Njegov portret nije dovršio jer Bonaparte nije imao strpljenja ni vremena dolaziti na sesije gdje je trebao sjediti dva do tri sata. Jedno od njegovih najpoznatijih djela je Napoleonov prijelaz preko St. Bernarda. U doba Carstva, Napoleon ga je imenovao Prvim slikarom Carstva.

Napoleonov prijelaz preko St. Bernarda, djelo Jacques Louis Davida

Napoleonov prijelaz preko St. Bernarda, djelo Jacques Louis Davida

Jacques Louis David napravio je seriju od četiri slike Napoleonove krunidbe, od kojih je najpoznatija Krunidba Napoleona I.

Cenzura

Cenzura je bila vrlo učinkovito sredstvo kojim se Napoleon služio kako bi ograničio i spriječio rojalistički utjecaj, podigao moral svojim vojnicima, te učvrstio svoju moć.
14. srpnja 1797. naredio je generalu Alexandreu Berthieru da “spriječi svako pojavljivanje novina koje bi u vojsku unijele obeshrabrujuće raspoloženje i koje bi ih natjeralo na dezertiranje.“(8)
On je smatrao da njegovi vojnici trebaju biti informirani, ali da do njih trebaju doći pravi podaci. U novinama se mnogo raspravljalo o problemu rojalista, pa su nerijetki bili slučajevi da se mnoge državne službenike optuživalo da simpatiziraju Bourbone.

Učinak Napoleonove promidžbe

Promidžba lika Napoleona Bonapartea imala je velikog utjecaja na sve one koji su na bilo koji način bili dio društvenog života. Oni koji nisu baš mnogo važnosti pridavali tome, nisu osjećali njezin veliki utjecaj. Zahvaljujući posebno stvorenom političkom, kulturnom i gospodarskom ozračju stvorenom upravo putem takve promižbe, Napolen je započeo svoju karijeru.

Napoleon u očima običnih ljudi

Obični ljudi, tj. niži društveni slojevi, Bonapartea su doživljavali kao božanstvo. Tako je Gougelat, seoski poštar, jedne večeri, pričajući svoju priču o njemu skupini francuskih seljaka, rekao: “Napoleon vam je, ljudi moji, kao što znate, rođen na Korzici. To je francuski otok, grijan talijanskim suncem, vruć kao da je u vatri. To vam je mjesto, gdje ljudi ubijaju jedni druge i to se prenosi s oca na sina, s koljena na koljeno. Sve se to radi zbog ničega, to su vam njihovi običaji!“(9)

Gougelat dalje govori kako je “Napoleon sklopio ugovor s Bogom koji mu je namijenio misiju oca francuske vojske.“(10)
Svoju tvrdnju on dokazuje time “što su njegovi ljudi Duroc, Bessieres i Lannes bili jaki kao čelične šipke.“, te da je on bio “Božje dijete jer nije bio ni poručnik ni pukovnik nego je odmah postao general i u Toulonu pokazao onima koji nisu znali ni topove držati.“(11)

Još jedna činjenica koja govori u prilog Napoleonovoj velikoj popularnosti među širokim masama i njegovom statusu nadnaravnog bića njegov nadimak Kebir Bonaberdis što znači vatreni sultan. Tako su ga zvali stanovnici krajeva kojima je prolazio, smatrajući ga također demonom koji je nepobjediv jer je otporan na svako oružje.

Constant, njegov biograf nije toliko dramatičan: “U dugim satima rada i meditacije Car je stalno nervozno podizao desno rame. Drugi su to tumačili kao nervozu kojom je on pokazivao neslaganje. On sam nikad o tome nije razmišljao, pa je stalno radio te pokrete, a da ih uopće nije bio svjestan.”(12)
Ovo Constantovo zapažanje pokazuje kako su i njegovi najbliži suradnici osjećali prema njemu veliko strahopoštovanje bojeći ga se čak i upozoriti na takve sitne stvari. Da je njegov Car imao veliku radnu energiju i da je često sam sebi nametao mnogo posla, Constant je to opisao zapažajući čak i najsitnije detalje: “Često je grizao nokte što je bio znak nestrpljivosti i preopterećenosti.”(13)
Vrlo važna karakteristika ovog vremena jest porast pismenosti. Oko 1680. godine službeni su dokumenti bilježili oko 21% pismenog stanovništva, da bi se stotinu godina poslije ta brojka popela na oko 37%.
Ovo razdoblje također karakterizira i porast broja ljudi koji imaju pristup novinama, ali to ne valja izjednačavati s porastom pismenosti, jer u vrijeme kad je dnevna zarada radnika bila 3 livre, pretplata od oko 42 livre bila je luksuz koji si je samo mogao priuštiti viši građanski i plemićki sloj, pa tako njihova naklada nije prelazila pet tisuća primjeraka.(14)

Uloga žena

Iako nisu imale pravo glasa i iako je stupanj pismenosti među ženskom populacijom bio znatno manji nego među muškom, žene su također imale ulogu u tom društvu s početka devetnaestog stoljeća. Ta je uloga pripadala uglavnom ženama iz viših društvenih slojeva, u prvom redu suprugama maršala, generala i raznih visokih činovnika. One su imale svoje salone koje su posjećivali vrlo učeni govornici, umjetnici, znanstvenici, te prekrasne dame koje su pile, plesale i spletkarile.(15) Osim što su bili središta umjetnosti, na tim mjestima umjetnost užitka bila je razvijena do savršenstva, a ono što je na tim mjestima najviše vladalo bili su veličanstveni luksuz i libertinizam. Između tih salona mogu se izdvojiti četiri najvažnija, a to su saloni Madame Tallien, Madame de Staël, Madame Récamier i Josephine Bonaparte. Ti se saloni mogu smatrati još jednim sredstvom Napoleonove promidžbe, kako pozitivne, tako i negativne. On je u njima bio glavna tema svih razgovora i svaki njegov korak se pomno analizirao.

Josephine Bonaparte

Josephine Bonaparte (1763.- 1814.), djelo François Gerarda

Josephine Bonaparte (1763.- 1814.), djelo François Gerarda

U vrijeme Napoleonova prvog uspjeha imala je trideset i pet godina, pa je tako imala iskustvo s kojim se mogla natjecati s ljepotom svojih konkurentica. O njezinom smislu za uljepšavanje, govori sljedeći opis: “Josephine, tamnog tena, koji je posvjetljivala puderom, na mala usta koja su zaokruživala njezine loše zube nanosila je ruž, graziozno se kretala svojom elegantnom figurom, profinjeno se izražavala nježnim i dostojanstvenim glasom koji ju je činio neodoljivom.” (16) Najcjenjeniji umjetnici, književnici, govornici i glazbenici su se okupljali u njezinom salonu. David, Lebrun i Lesueur bili su samo neki od mnogobrojnih. Obitelj Bonaparte nije ju voljela jer je imala preveliki utjecaj na Napoleona, ali ono što je njemu pomagalo bila je njezina diplomatska vještina. Nikad nije ulazila u sukobe, pa je tako stjecala različite prijatelje i osobe od povjerenja. Napoleon je sam izjavio da je ona bila “oružje za neprijatelje, a šarm za prijatelje.” (17) Njezina veličina nije bila u tome što je bila žena velikog čovjeka, nego što se znala prilagoditi situaciji u koju je bila uvučena.

Madame Tallien

Thérése Tallien (1773.- 1835.)

Thérése Tallien (1773.- 1835.)

Rođena u Madridu kao Juana María Ignazia Teresa Cabarrús, udala se 1788. za markiza de Fontenaya i predstavljena je na dvoru Luja XVI. Nakon izbijanja Frnacuske Revolucije zatražila je razvod. U Bordeauxu je uhićena kao supruga aristokrata. Ondje je upoznala Jean Lamberta Talliena za kojega se udala u 26. godini. Kao Thérése Tallien bila je kraljica ljepote tadašnjeg društva, ali i božica poroka i vulgarnosti(18), pa je bilo razumljivo da je njezin pomodni  salon bio najpoznatiji. Ona i njezin miljenik Paul Barras pripremali su luksuzne večere na koje su pozivali svoje odabrane goste. Ti su se gosti, kao i u ostalim salonima zvali la bonne compagnie (19), ali to je bilo daleko od dobrog društva, jer spletke i netolerancija su bili jedino što su ti ljudi poznavali.
Nemoral Madame Tallien bio je prešao svaku mjeru tako da ju je Josephine, kad je stvorila svoj društveni krug, iz njega isključila.

Madame De Staël

Anne Louise Germaine de Staël (1766.- 1817.)

Anne Louise Germaine de Staël (1766.- 1817.)

Salon Germaine de Staël bio je politički u kojemu su se kovale urote, ali i provodilo različite kulturne večeri sastavljene od glazbenih i književnih izvedbi, te uz čaj, limunadu i kekse vodilo različite rasprave.
Zbog političkih i oosbnih razloga bila je protiv Bonapartea zbog čega je došla s njim u sukob zbog čega je bila prisiljena otići u egzil. Za to vrijeme nastalo je njezino poznato djelo Dix annees d’exil. Njezina poznatija djela su Delphine, Corinne i De l’Allemagne kojima je utjecala na literarni ukus tadašnje publike.

Madame Récamier

Madame Récamier (1777.- 1849.), djelo François Gerarda

Madame Récamier (1777.- 1849.), djelo François Gerarda

Madame Récamier, punim imenom  Jeanne Françoise Julie Adélaïde Récamier,  opisana kao “gipka i elegantna žena, sjajnog tena, malih ružičastih usana, bisernih zubi, crne kovrčave kose, očiju blagog pogleda, punih ponosa” (20) bila je glavna konkurentica Madame Tallien.

Smisao za društveni život i zabavu donio joj je široki krug prijatelja i poznanika, ali za razliku od svoje suparnice, nikad nije dopuštala da je društvo zavede. U društvu se prvi put pojavila u otmjenoj pariškoj crkvi Saint- Roche gdje ju je primijetio Paul Barras koji ju je uskoro počeo pozivati na sve balove i slavlja. Napoleon se strašno naljutio kad je odbila njegov poziv da bude dvorska dama. Umrla je od kolere u 72. godini.

Napoleon Bonaparte- stvarnost i mit

Napoleon Bonaparte jedna je od ličnosti koje izazivaju mnoge rasprave, pa čak ponekad i kontroverze. Ocjene povjesničara su često kontradiktorne, ali ne može se poreći da je on osoba koja je imala veliki utjecaj na razvoj moderne Europe, građanskog društva i civilizacije. Povjesničari, književnici i umjetnici od njegova vremena pa do danas imaju raličita mišljenja.

Jedni ga smatraju genijem, novim Karlom Velikim, junakom, nadmoćnim sapasiteljem, dok drugi drže da je on neman, tigar, vuk, čudovište s Korzike, jahač Apokalipse te Sotona osobno.(21)

Uzevši s rezervom te kritike, u Napoleonu se vide karakteristike i prosvijećenog vladara i diktatora. On je nasljednik Francuske revolucije, ali i onaj koji ju je ugušio svojim djelima. Pokorio je Europu, ali nagla pojava nacionalne svijesti uzrokovana time bila je jako oružje protiv ancien régimea.
Iako su novine, časopisi i različita druga sredstva obavještavanja imala značajnu ulogu u stvaranju određene slike o njemu, najveću je ipak imao on koji je svim tim upravljao. Svojim memoarima, u kojima uzdiže i veliča sve ono što je napravio i žali za onim što nije, današnjem svijetu ostavio je mit o osvajaču čija se veličina mjeri s onom Aleksandra Velikoga ili Julija Cezara.

Bilješke

  1. Nadimak kojim su Napoleona nazvale tadašnje novine. Koliko mu je godila ta slava i pozornost, svjedoče njegove riječi: “Smrt je ništa. Živjeti bez slave znači umirati svaki dan.” (za više Napoleonovih poznatih rečenica pogledati:http://www.napoleonguide.com/maxmind.htm)
  2. Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www.gutenberg-e.org/haw01/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.)
  3. Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www.gutenberg-e.org/haw01/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.)
  4. Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www.gutenberg-e.org/haw03/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.)
  5. Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www.gutenberg-e.org/haw03/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.)
  6. Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www.gutenberg-e.org/haw03/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.)
  7. Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www.gutenberg-e.org/haw02/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.)
  8. Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www.gutenberg-e.org/haw06/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.)
  9. De Balzac, Honoré and Amphiteatrof, Alexander: Folk-Tales of Napoleon;The Napoleon of the People, poglavlje The Napoleon of the People, dostupno na http://www.gutenberg.net
  10. De Balzac, Honoré and Amphiteatrof, Alexander: Folk-Tales of Napoleon;The Napoleon of the People, poglavlje The Napoleon of the People dostupno na http://www.gutenberg.net
  11. De Balzac, Honoré and Amphiteatrof, Alexander: Folk-Tales of Napoleon;The Napoleon of the People, poglavlje The Napoleon of the People, dostupno na http://www.gutenberg.net
  12. Wairy, Louis Constant: Memoirs Of Constant (Private life of Napoleon), vol.1, chapter XXI. dostupno na http://onlinebooks.library.upenn.edu/webbin/book/lookupid?key=olbp14761
  13. Wairy, Louis Constant: Memoirs Of Constant (Private life of Napoleon), vol.1, chapter XXI. dostupno na http://onlinebooks.library.upenn.edu/webbin/book/lookupid?key=olbp14761
  14. Hobsbawm, Eric J.: Doba revolucije: Evropa 1789.- 1848., Zagreb 1987.
  15. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg.net
  16. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg.net
  17. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg.net
  18. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg.net
  19. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg.net
  20. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg.net
  21. Povijest 13: Napoleon, restauracija i revolucionarna kretanja (1800.- 1848.), Zagreb 2007., str. 200- 201.

Literatura

  • Povijest 13: Napoleon, restauracija i revolucionarna kretanja (1800.- 1848.), Zagreb 2007.
  • Hobsbawm, Eric J.: Doba revolucije: Evropa 1789.- 1848., Zagreb 1987

Internet

  • Genesis Of The Napoleonic Propaganda. http://www.gutenberg-e.org/haw01/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.)
  • De Balzac, Honoré and Amphiteatrof, Alexander: Folk-Tales of Napoleon;The Napoleon of the People, dostupno na http://www.gutenberg.net
  • Wairy, Louis Constant: Memoirs Of Constant (Private life of Napoleon), dostupno na http://onlinebooks.library.upenn.edu/webbin/book/lookupid?key=olbp14761
  • Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, dostupno na http://www.gutenberg.net
  • http://www.napoleon.org

Preporuke za čitanje

Detaljan popis literature, stručnih knjiga i beletristike na temu Napoleona može se naći na web- stranici http://www.napoleonic-literature.com, a za pitanje odnosa Napoleona i važnih umjetnika tog vremena pogledati još članak Beethowen, Byron and Bonaparte na stranici www.napoleon.org

Napoleon na carskom tronu, djelo slikara Jean Auguste Dominique Ingresa (1780.- 1867.)

Napoleon na carskom tronu, djelo slikara Jean Auguste Dominique Ingresa (1780.- 1867.)

Ivana Tucak
About Ivana Tucak (7 Articles)
Diplomirala je povijest i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu, nastavnički smjer. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem. 2010. godine izdala je roman prvijenac "Grofova tajna".

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*