Novo:

Ban Borić (1141.-1164.)

Prvi po imenu poznati bosanski ban Borić spominje  se u vremenu od 1141.-1164. Ali neki povijesničari predpostavljaju da je i prije bana Borića Bosnom vladala domaća vladajuća dinastija. Kao obrazloženje toj hipotezi koriste se činjenicom da je bana Borića postavila prougarska struja bosanskih velikaša, jer je njegovo porijeklo iz Bosanske Posavine koja je naročito u to doba bila pod utjecajem Kraljevine Ugarske i jer se njegov dolazak na čelo banovine Bosne, po povijesnim izvorima odigrao s blagoslovom ugarskog kralja Bele II Slijepog (1131.-1141.) u zadnjoj godini njegove vladavine. Banovina Bosna je u to doba bila u vazalnom odnosu prema Kraljevini Ugarskoj, jer ugarski kralj Bela II od 1137.  u svojoj tituli navodi da je on ujedno i „kralj Rame“, a Rama je jedna od najstarijih župa srednjovjekovne Bosne i ujedno sinonim za tadašnju cijelu zemlju Bosnu.

Ban Borić je vladao u doba kratkotrajne obnove bizantske moći za vrijeme vladavine cara Manojla Komnina (1143.-1180.). Obnovivši bizantsku vlast na većem dijelu Balkana, Komnin se neizbježno morao sukobiti s ugarskim svojatanjem istog prostora. Tako se ban Borić javlja u vrijeme ugarsko-bizantskih ratova, ali ne kao ugarski vazal, nego kao samostalni gospodar Bosne. U ugarsko-bizantskom ratu, ban Borić se, prema sačuvanim izvorima, „sa svojim četama pridružio ugarskoj vojsci“ prilikom opsade grada Braničeva (selo u sjeveroistočnoj Srbiji). Čim je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo, ugarska i bosanska vojska su digle opsadu. Ugarska je vojska pošla prema Beogradu, a ban Borić sa svojim četama vratio se uz rijeku Savu preko Drine u Bosnu. Kad je saznao da se Borić nalazio među saveznicima ugarskog kralja, car Manojlo Komnin odmah je odabrao „najhrabriji dio vojske“ da goni bana Borića. Ako je bizantski car uputio protiv Borića najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje da je ovaj bosanski vođa raspolagao s poštovanja dužnom silom.

O svemu tome opširno svjedoči suvremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam (Cinnamus). On bana Borića izričito naziva saveznikom ugarskoga kralja, a njegovu državu jasno razgraničava od okolnih zemalja. Kinam piše da je Borić skrenuo kod Save prema Drini, „koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od Srbije.“ Bosna nije, po Kinamu, „podčinjena velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.“

Ban Borić se kasnije upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Stjepan IV (mađarski: Ištvan), iskazao mu je zahvalnost tako što mu je 1163. darovao prostrane posjede u Slavoniji, koje je ban Borić napustio kad je Manojlo Komnin ponovno zaratio s Ugarskom. U tom ratu Komnin je 1166.-1167. zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Sremom i Bosnom, koja se tada prvi i jedini put javila u bizantskoj carskoj tituli od 1166.-1180.

Ipak, ban Borić je vodio samostalno unutrašnju politiku banovine Bosne, jer se ugarski kralj Geza II (1141.-1162.) nije stizao baviti Bosnom u tolikoj mjeri pošto je bio često zaokupljen očuvanjem svojih granica na istoku od Bizanta i na zapadu od Bambergovaca u Austriji koji su predhodili Habzburzima. Ban Borić nastojao je otrgnuti se iz ugarskog vazalnog odnosa pa je bosanska vojska čak i uspjela potući na bojnom polju ugarsku vojsku  pod komandom samog kralja Geze II. To je prva pobjeda Bošnjaka nad Ugarima. U borbama oko ugarskog prijestolja između ugarskih kraljeva Stjepana III (1161.-1162. i 1162.-1173.) i Stjepana IV (1163.-1165.), Stjepan III je svrgnuo bana Borića  zato što je ovaj podržavao njegovog protivnika.

Inače ban Borić je sin župana Borislava i njihovi obiteljski posjedi nalazili su se na prostoru Bosanskog Broda, pa se sve do XV stoljeća spominju njegovi potomci u tom kraju. Kao sina bana Borića neki povijesničari navode Kulina bana, koji je sljedeći bosanski ban. Postoji hipoteza da je ban Borić u srodstvu s bosanskom kraljevskom dinastijom Kotromanićima, ali to do sada nije naučno potvrđeno. Borić je pozdano imao dva sina: Bogdana i Dragišu, te kćerku (čije je ime nepoznato) ali je spomenuta u povijesnim izvorima 1199.  jer je bila udata za kneza Huma, Stefana Miroslava, brata srpskog velikog župana Stefana Nemanje (1166.-1196.), rodonačelnika srpske kraljevske dinastije Nemanjića. Uz kćerku bana Borića vezan je prvi dodir s tom dinastijom – i to još jednom: ta kćerka je imala sina Toljena, ovaj Petra, a Petar kneza Nikolu Humskog koji je oženio kćerku bosanskog bana Sjepana II Kotromanića – Katarinu. Inače, od bana Borića su potekli bosanski velikaši Berislavići.

About Zlatko Lukic (14 Articles)
Pisac i novinar. Autor 14 knjiga: romani, pripovijetke, poezija, drame, leksikografija, genealogija. Više puta nagrađivan za svoj literarni rad i zastupljen u BiH antologijama.