Novo:

Aurora Mardiganian: armenska Ivana Orleanska

Arshaluys Mardikian rođena je 1901. godine kao treće od osmero djece bogatog zemljoposjednika i proizvođača svile u gradu Chmshkadzaga u Otomanskom carstvu, kojega su naseljavali pretežno Armenci. Grad je dobio ime po poznatom bizantskom caru Ivanu I Cimisku. Arshaluys je bila odlična učenica i talentirana violinistica. Njezina sestra bila je pred udajom, a jedan od njezine braće je već bio živio u Americi kada su se počela događati strašna zbivanja 1915. godine. Vidjela je kako joj ubijaju oca i brata, i bila je prisilno odvedena, zajedno sa svojom majkom, sestrama i ostalim armenkama u sirijsku pustinju. Preživjela je armenski genocid i svjedočila o grozotama koje je doživjela. Unatoč fizičkim i emotivnim ožiljcima, skupila je hrabrosti i snage da preživi usprkos svim okolnostima.

Promjenivši ime u Aurora Mardiganian kako bi sakrila svoj pravi identitet i izbjegla potencijalni turski progon, kasnije je svoju priču ispričala svijetu i dala je brojne intervjue. Američke novine pisale su o njezinoj bolnoj odiseji. Za razliku od mnogih drugih koji su preživjeli armenski genocid i koji su potisnuli sjećanja na njega, Aurora je bila među prvima koja je ispričala svoju priču. Knjiga Silovana Armenija: kršćanska djevojka koja je preživjela velike masakre, objavljena je 1918. godine. Knjiga je poslužila kao scenario za film Dražba duša koji je produciran 1919. godine i premijerno prikazan u New Yorku. Osim što je podijelila svoju priču sa svijetom, Aurora je hrabro preuzela na sebe ulogu u filmu, te se čak složila s time da promovira film, pod cijenu ponovnog proživljavanja grozota genocida.

U knjizi Silovana Armenija, daje detaljno svjedočanstvo užasnih iskustava pretrpljenih za vrijeme genocida. U dobi od četrnaest godina Arshaluys je bila žrtvom mučenja i mlaćenja u haremima turskih oficira i pripadnika kurdskih plemena. Najveću bol izazvala je činjenica da je izgubila svoje roditelje, sestre i braću koji su bili brutalno ubijeni pred njezinim očima. Nakon dvije godine ovih strahota, Arshaluys Mardiganian, ili armenska Ivana Orelanska, kako su ju nazvali u Americi, koja se uspjela oduprijeti vjerskoj konverzjii, pobjegla je iz harema Kemala Efendija, svog turskog gospodara kojemu je bila prodana za 85 američkih centi. Početkom svibnja 1917. godine, nakon dugotrajnog lutanja, došla je do Erzruma, koji je već bio pod okupacijom ruskih snaga. Ondje su Arshaluys dali utočište američki misionari. Kasnije se uz pomoć Armenske nacionalne unije[1] i Američkog povjerenstva za pomoć Armencima i Sirijcima[2] domogla ruskog Petrograda, a potom je došla u New York gdje se i nastanila.

Unatoč svim patnjama, Aurora nije se slomila. Zadala si je cilj ispričati svijetu o zločinima koji su počinjeni nad Armencima u Turskoj.

Kada je knjiga Silovana Armenija bila dovršena, Američko povjerenstvo za pomoć Armencima i Sirijcima predložilo je snimanje filma temeljenog na scenariju knjige. Dogovoreno je da će sva dobit od prikazivanja filma, koja je dosegla 30 milijuna dolara, poslužiti kako bi se pomoglo 60.000 armenske siročadi na Bliskom Istoku.

Posveta koju je Aurora Mardiganian napisala u svojoj knjizi, Izdavač: The Latham, New York City, prosinac 1918.

Posveta koju je Aurora Mardiganian napisala u svojoj knjizi, Izdavač: The Latham, New York City, prosinac 1918.

Godine 1918.  Oscar Apfel, redatelj Metro Goldwin Mayer kuće,  snimio je nijemi film Dražba duša koji je ujedno i bio prvi film genocidu koji je ikada snimljen.  Više od 10.000 Armenaca koji su živjeli u južnoj Kaliforniji, uključujući 200 deportirane djece, sudjelovalo je u scenama. Scenario za film imao je 3 verzije. Prva se sastojala od 675 okvira, a zadnja od 531. Okvire su pregledavali James Bryce, predsjednik Američkog povjerenstva za pomoć Armencima i Sirijcima, bivši američki ambasador Velike Britanije u Sjedinjenim Američkim Državama i Henry Morgenthau, američki ambasador u Turskoj od 1913. do 1916. godine.

Zapanjujuća je činjenica da je Arshaluys Mardiganian bila autorica scenarija i da je k tomu igrala i glavnu ulogu. Njezini savjeti u vezi autentičnosti kostima, likova i pozadina bili su nevjerojatni. Redatelj filma, Oscar Apfel, uzeo je u obzir političku važnost filma i odabrao Mardiganian za glavnu ulogu. Apfel je bio uvjeren da će njezino sudjelovanje ostaviti dojam koji će se duboko utisnuti u svijest cjelokupnog čovječanstva.

Premijera filma Dražba duša održana je u hotelu Plaza u New Yorku, dana 16. veljače 1919. godine, pod pokroviteljstvom Olivera Harrimana i Georgea Vanderbilta, članova Američkog povjerenstva za pomoć Armencima i Sirijcima.

Premijera filma Dražba duša održana je u hotelu Plaza u New Yorku, dana 16. veljače 1919. godine, pod pokroviteljstvom Olivera Harrimana i Georgea Vanderbilta, članova Američkog povjerenstva za pomoć Armencima i Sirijcima.

Apfel je održavao odnose s javnošću i govorio kako je ”Dražba duša” svjedočanstvo Armenaca američkom narodu, i svaki javni istup pažljivo je planirao. Također je priznao da je nekoliko scena eliminirano iz filma zbog brutalnosti kojima su obilovale.

Filmski plakat "Ravished Armenia"

Filmski plakat “Ravished Armenia”

Film je bio prikazan u velikim gradovima u 13 američkih saveznih država, te u nekoliko država Latinske Amerike. Posvuda je požnjeo uspjeh i bio je ocijenjen ”epohalnim filmom”.  Izdanje londonskog Bayoschop lista je u broju iz 1919-1920 godine,  pisalo o velikoj važnosti filma Dražba duša. Popularne novine poput  The Illustrated London News i The Morning Telegraph,  navodile su kako bi svatko trebao pogledati taj film.

Dražba duša je došla do Velike Britanije u prosincu 1919. godine, gdje je film bio cenzuriran. Nakon dugotrajnih pregovora, film je, uz dopuštenje Scotland Yarda,  prikazan u Royal Albert Hall, gdje je bio na programu tri tjedna. Nakon toga ponovno je cenzuriran, neki naslovi bili su promijenjeni, a četiri scene izbačene, nakon čega se film ponovno nastavio prikazivati. Početkom 1920-ih, film je cenzuriran i uklonjen iz britanskih i američkih knjižnica.

Više od osamdeset godina povjesničari diljem svijeta tražili su devet vrpci Silovane Armenije, ali nisu našli ni traga. Neki kažu da su navodno potonule zajedno s brodom na putu prema luci Batoum, drugi kažu da su ukradene. Dugometražna verzija filma koja traje 85 minuta, nažalost nije sačuvana. Zahvaljujući naporima Eduarda Gozanliana, Armenca iz Argentine, jedan segment filma pronađen je 1994. godine. Jedna kopija čuva se u fundusu Muzeja-Instituta genocida nad Armencima[3]. Film ima engleske, francuske i armenske titlove za svaku scenu. Popis originalnih titlova čuva se u The Selig Collection u Margaret Herrick Library of the Academy of Motion Picture Arts and Sciences. Također se nalaze u knjizi Anthonyja Slidea Silovana Armenija i priča Aurore Mardiganian.

Aurora Mardiganian stupila je u brak početkom 1920-ih i imala je jednog sina. Nikada nije pronašla brata koji je imigrirao u SAD prije armenskog genocida. Sin ju je napustio. Posljednje godine svojeg života provela je u napadima paranoje o turskim vojnicima koji ju progone. Povukla se u osamu i dozvoljavala je samo jednoj ženi da joj dostavi hranu kroz prozor. Kada je preminula u Los Angelesu 6. veljače 1994. godine, nije bilo nikoga da ju pokopa. Sahranjena je u masovnoj grobnici, zaboravljena od sviju i bez nadgrobnog spomenika.

Razapete armenske djevojke

Razapete armenske djevojke

Izvori

  1. Projekt 100 lives: https://100lives.com/en/stories/detail/regular/102/aurora-mardiganian
  2. Armenian Genocide. Armenian National Institute. http://www.armenian-genocide.org/genocide.html
  3. Rethinking the Armenian Genocide. History Today. http://www.historytoday.com/donald-bloxham/rethinking-armenian-genocide
  4. Remembering the Armenian Genocide. The New York Times. http://www.nytimes.com/interactive/2015/04/23/world/europe/armenia-readers-stories.html?_r=2
  5. Scholar Captures Tragedy, Miracle of Aurora Mardiganian’s Life Story. The Armenian Mirror Spectator. http://www.mirrorspectator.com/2014/03/24/scholar-captures-tragedy-miracle-of-aurora-mardiganians-life-story/

Bilješke

[1] Armenian National Union

[2] American Committee for Armenian and Syrian Relief

[3] Armenian Genocide Museum-Institute

Gabi Abramac
About Gabi Abramac (23 Articles)
Lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. U Jeruzalemu je pohađala međunarodni program Yad Vashem instituta. Radila je za organizacije UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je knjige ”Dos heylike yidish vort” i brojnih drugih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture, te gostuje u televizijskim i radijskim emisijama.
Contact: Website

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*