Novo:

Armensko pitanje u kasnom Osmanskom Carstvu (5)

Posljednji nastavak kolumne

Balkanski ratovi Balkanski ratovi 1912.-1913. sveli su Osmansko Carstvo na njegov azijski dio i uzak prostor u Trakiji. Kako sam o njima već puno pisao na drugim mjestima, ovdje ću istaknuti samo osnovne fenomene koji imaju veze s temom.[1] Ti osnovni fenomeni su: 1. Propaganda uoči ratova bila je usmjerena na sveti rat protiv muslimana; 2. Propao je koncept osmanizma; 3. U ratovima je bilo puno zločina nad muslimanima; 4. Krajevi pridodani susjednim balkanskim državama bili su etnički čišćeni; 5. Masa izbjeglica je došla u azijski dio Carstva i tamo još usložnila dotadašnju situaciju. O svakom od tih detalja napisat ću nekoliko rečenica.

Bulgarian infantry assault successfully the Ottoman lines at Kirklareli during the first Balkan war (1912-1913)

Balkanski saveznici (Grčka, Bugarska, Crna Gora i Srbija) u manje od mjesec dana protjerali su Osmansko Carstvo do Çatalca linije udaljene 30 km od Istanbula i time izbacili Osmansko Carstvo iz Europe. Pripremanje terena za rat uslijed krize u Carstvu izazvane talijanskim napadom na Libiju i albanskim pobunama prepušteno je komitima iz redova VMORO-a. Oni su izveli terorističke napade u Štipu i Kočanima koji su za posljedicu izazvali pokolje egzarhijskog stanovništva Makedonije. Reakcija su bili brojni mitinzi po Bugarskoj, Srbiji i Grčkoj u kojima je stanovništvo zahtijevalo od svojih vlada rat protiv „strašnih Turaka“. U pozivima za mobilizaciju u svim savezničkim zemljama ističe se borba križa s polumjesecom i borba protiv vjekovnog inovjernog neprijatelja. Vjerojatno situaciju najbolje oslikava  dio manifesta bugarskog cara Ferdinanda kojim poziva stanovništvo u rat: „…To nije običan rat nego rat križa protiv polumjeseca. Naše djelo je ispravno, veliko i sveto. Sa smirenom vjerom u zaštitu i pomoć svevišnjeg obavještavam bugarski narod da je rat za ljudska prava kršćana u Turskoj objavljen.“[2] Ovakva priprema rezultirala je fantastičnim odazivom na mobilizaciju, kako naglašavaju balkanski autori, dotad neviđenim u povijesti ratovanja.

Propast osmanskog koncepta bio je očit. Mladoturska vlast željela je uvesti i nemuslimane u vojne redove no oni su se u Balkanskim ratovima ili borili na strani protivnika ili su samo gledali povoljan trenutak za bijeg s bojnog polja. Samo u bugarskoj vojsci borilo se preko 14 000 Makedonaca svrstanih ili u jedinice Jane Sandanskog ili u Makedonsko opolčenje. Armenci su bili spriječeni kao i ostatak osmanske vojske u prelasku iz Azije u Europu no nekoliko tisuća ih se borilo na strani Osmanskog Carstva. S druge strane je postojala armenska dobrovoljačka četa u redovima Makedonskog opolčenja predvođena generalima Antranikom Oznayanom i Karehinom Nzdehom koja je brojala 275 Armenaca[3] U turskoj historiografiji se do danas ističe izdaja nemuslimana Carstva, ali i albanskih muslimana koji su po njima jedva dočekali raspad Carstva da mogu proglasiti nezavisnu Albaniju.

O zločinima nad muslimanima pisano je puno u izvještajima Carnagijeve komisije.[4] Prema turskim povjesničarima, ubijeno je najmanje 500 000 civila, spaljeno je 80% muslimanskih sela, a najmanje 400 000 ljudi je napustilo Balkan tijekom ratnih operacija. Dobar primjer kako je do zločina dolazilo je situacija u Seru kada su ubijena dva bugarska vojnika. Prema izvještajima konzularnih predstavnika u gradu, navodno je bugarski zapovjednik izjavio sljedeće: „Sada je podne. Do sutra u isto vrijeme smijete s Turcima raditi što želite.“ Rezultat te njegove izjave bilo je između 1200 i 1900 ubijenih Turaka (ovisno o izvoru).[5] Uz te zločine, crnogorska i bugarska strana vršile su konverziju muslimana na pravoslavlje.

Sve to rezultiralo je stvaranjem etnički čistih krajeva. To se nije iscrpljivalo samo s muslimanima koji su krenuli u azijski dio Carstva, nego je dolazilo i do konverzije unutar pravoslavnih naroda pa je npr. prostor Egejske Makedonije u potpunosti promijenio svoju etničku sliku. Prilikom istrage Carnegijeve komisije 1913. Bugari su sa 330 000 stanovnika bili nemuslimanska većina (tu se misli na egzarhijsko stanovništvo među kojim je mnogo onih koji se danas nazivaju Makedoncima) u postotku od 45% kršćana dok je prema statistici Lige naroda iz 1928. njihov broj pao na 77 000 ili 5,1% od ukupnog stanovništva. Kako oni nisu sudjelovali u kasnijim razmjenama stanovništva očito je da je dobar dio slavenskih Makedonaca ili napustio Grčku ili asimiliran. U Vardarskoj Makedoniji situacija je bila drugačija isključivo zbog širenja Srba i na ostala jugoslavenska područja u novoj Kraljevini SHS. Prije njenog stvaranja veliki broj Srba preseljen je u Makedoniju na plodna područja.

Dolazak izbjeglica s ratnim traumama u azijski dio Carstva otežao je život svim nemuslimanima koji su preostali u Carstvu. Ionako mali zemljišni fond morao je još biti preraspoređen, a doseljenici nisu imali pretjerane simpatije za nemuslimane.

Reakcija mladoturaka na Balkanske ratove

Već tijekom Balkanskih ratova mladoturskom vodstvu postalo je jasno da ih koncept osmanizma kojeg su zagovarali čini slabijima od okolnih nacionalnih država. Kršćani Carstva nisu se pokazali lojalnim vojnicima te je u vodstvu pobijedio novi smjer, a to je smjer stvaranja turske nacije. Osim u vodstvu mladoturaka on počinje prevladavati i među intelektualcima. Vrlo zanimljiv primjer su žene intelektualci koje su tijekom ratova držale serije predavanja, sastanaka, pisanih radova. U tim aktivnostima isticale su slabost Osmanskog Carstva, potrebu za jačanjem turskog identiteta, patriotskim zanosom. Među njima su se isticale Nimet Muhtar, Nazime Sultan, Fatma Aliye, Halide Edip, Ihsan Raif.[6] U samom vodstvu stranke, nakon gubitka ogromnih prostranstava u Europi i dolaska velikog broja muslimanskih izbjeglica (dobrim djelom Turaka), kreću intelektualni napori da se osmisli koncept turske nacije. İsmail Naci, Cemal-paša, Ahmet İhsan, Ahmed Hilmi, Hüseyin Cahit, Fuat Köprülü, Ziya Gökalp natjecali su se u širenju prezira prema Zapadu koji je dopustio pokolj barem 500 000 muslimana na Balkanu, koji je funkcionirao po duplim standardima (jednim za kršćane, a drugim za muslimane). Širena je i mržnja prema neturskom stanovništvu Carstva koje se tijekom ratova nije ponašalo lojalno i stvaralo se jedno homogeno tursko društvo željno osvete.[7] Uz to, većina lidera Komiteta Jedinstvo i napredak bila je s Balkana. U njihovom pisanju nakon ratova vidljiva je i doza divljenja prema nacionalnim državama Balkana, njihovim vojskama i povezanosti s društvom koje je bilo ujedinjeno idejama nacionalizma. Sve to izazvalo je mlade ljude da se uključuju u Komitet i njegovo članstvo raslo je eksponencijalno. Glavni neprijatelji i moguća prijetnja bili su Rusi koji su se borili za autonomiju Armenije ili odvajanje dijelova Anadolije.[8] Radikalizacija u Komitetu dovodi do etničkog čišćenja Grka s obala Egejskog mora i Trakije. Tijekom proljeća i ljeta 1914. stotinjak tisuća Grka protjerano je s tih područja iz sigurnosnih razloga jer su doživljavani kao moguća peta kolona nakon što su otoci Chios i Lezbos došli u grčke ruke. [9] Tada je čak raspravljano s grčkim premijerom Venizelosom o razmjeni stanovništva, ali uslijed početka Prvoga svjetskog rata, razgovori su stali.

Prvi svjetski rat- armenska katastrofa

Tijekom Balkanskih ratova Armenci su pojačali zahtjeve za reformama u šest provincija koje su nastanjivali. Armenski patriarh Hovanes Arsharuni je uspostavio stalne kontakte s ruskim veleposlanikom Giersom. Tražio je od mladoturaka provođenje svih mjera odmah, a kako oni na to nisu odgovorili u svibnju 1913. odlučio se obratiti europskim silama i Rusiji. U isto vrijeme i Armenska nacionalna skupština je pozvala na internacionalizaciju armenskog pitanja. Ljudi iz Dashnaks stranke su počeli prikupljati sredstva i naoružavati stanovništvo. Rusi su pak, naoružavali i Kurde i Armence nadajući se što većim neredima i mogućnosti da krenu u intervenciju. Ruski ambasador Giers je u lipnju 1913. izašao s prijedlogom reformi koji je uključivao ujedinjenje šest provincija pod kršćanskim guvernerom. Taj prijedlog odbijen je i od Komiteta i od europskih sila. No, u veljači 1914. odlučeno je da će se u sedam provincija postaviti dva kršćanska generala inspektora (svaki u svom dijelu). Uz turski, armenski jezik se uvodi u službene dokumente. Taj prijedlog su odbila kurdska plemena koja su se odmetnula od vlade te dolazi do kurdske pobune u Bitlisu koja je ugušena uz pomoć Armenaca kojima je vlada dala oružje.[10]

U listopadu 1914., uoči ulaska Osmanskog Carstva u rat, zapovjedništvo treće armije obavijestilo je zapovijedništvo oružanih snaga Osmanskog Carstva o velikom broju armenskih naoružanih dobrovoljaca koji se spremaju za rat protiv Carstva. Tijekom zime su se dogodila prva ubojstva osmanskih dužnosnika, a i prve manje pobune. Guverner Vana javio je o masakrima koje je počinila armenska gerila u izoliranim selima. U travnju je izbila i armenska pobuna u Vanu.[11] Kako Osmansko Carstvo nije moglo ratovati s Armencima ako se oni svi naoružaju, Enver-paša je naredio da se Armenci uklone (privremeno deportiraju) s područja zahvaćenih pobunom.[12] Koliko je pobuna Armenaca jedva dočekana za ranije isplanirane akcije etničkog čišćenja terena, a koliko je ona stvarno uzrok, još uvijek nema konsenzusa u znanstvenoj zajednici. Nema sumnje da su u listopadu 1914. u Tbilisiju stvorene četiri armenske dobrovoljačke jedinice sastavljene uglavnom od osmanskih Armenaca koji su se pripremali za rat i borbu protiv Osmanskog Carstva. Iako su imali iskustva u borbama, te jedinice nisu bile dobro opremljene, uglavnom su imale naoružanje oteto Osmanlijama. Kasnije je broj jedinica porastao na šest. Njihovo sudjelovanje u ratu svodilo se na borbe protiv Kurda u vilajetima Van i Bitlis. Početkom 1916. Stavka je odlučila pomoći u opremanju i zapovjednom kadru pa su te jedinice pretvorene u lako naoružane pješačke bataljone. Rusi nisu obraćali previše pažnje na kavkasko bojište. Ipak, u prvoj polovici 1916. osvojili su Erzurum, Rize, Bitlis i Trabzon, a ofenzivu je zaustavila zima. Kasnije je revolucija u Rusiji zaustavila ratovanje.[13] Isto tako, u kurdskoj tradiciji postoji jedan tip narodnog pjesništva posvećen prevrtljivim Armencima. Ti napadi (a i to pjesništvo) se u lokalnoj kulturi zovu Ermeni Mezalimi (Armenska okrutna ubojstva). Tu su Armenci prikazani kao mirni susjedi s kojima su Kurdi razmjenjivali dobra, a onda odjednom postaju okrutni ubojice i sluge Rusije ili Zapada. Tu se ističe nelojalnost Osmanskom Carstvu.[14] Jesu li sva ta svjedočanstva dovoljna da opravdaju politiku deportacije? Tadašnji danski veleposlanik u Istanbulu Carl Elis Wandel koji je bio očevidac događaja, ističe da pitanje lojalnosti nije i ne može biti opravdanje za deportaciju jer je velika većina Armenaca bila lojalna Carstvu.[15]  U svibnju 1915. donesen je zakon o relokaciji Armenaca iz šest provincija na sigurno u unutrašnjost Carstva. Do rane zime Osmanskom Carstvu je uspjelo preseliti gotovo svo armensko stanovništvo. Krenuli su pješke u konvojima, a za njima su krenule neregularne jedinice i ubijale ih putem. Brojke su strašne. Najmanja na koju sam naišao je 700 000, a najveća 1.500 000 ubijenih ili pomrlih Armenaca. Za njima je ostala plodna zemlja koja je mogla biti naseljena bjeguncima s Balkana i već prisutnim narodima koji su tamo obitavali.

Zaključak

Na kraju ovog feljtona možemo zaključiti nekoliko stvari:

  1. Iako se termin genocid upotrebljava tek od 1946. broj stradalih i ubijenih Armenaca u deportacijama planiranim od samog vrha države dopušta da događaje iz 1915. nazovemo tim terminom. Bez obzira kako nazvali te događaje, teško da je ispravno sa 100 godina zakašnjenja tražiti isplatu ratne odštete kako se najavljuje u intervjuima značajnih armenskih povjesničara. Time je otežano prihvaćanje termina od strane turske historiografske zajednice, ali to otvara i druga pitanja. Kako daleko u prošlost možemo ići s isplatama ratne odštete? Nisu li i Balkanski ratovi ili Bugarski rat za neovisnost zaslužili ratnu odštetu?
  2. Pokolj Armenaca ne može se gledati izolirano. On je nastao u povijesnom kontinuitetu u kojem su netom prije toga muslimani Balkana doživjeli sličnu sudbinu. Turski povjesničari, ali i dio zapadnih koji su se bavili tom temom, pitaju se treba li i te događaje nazvati genocidom?
  3. Krivnje za događaje u Osmanskom Carstvu 1915. ne mogu biti oslobođene ni neke velike sile koje su poticale raspad i pobune u Carstvu. Tu posebno mislim na Rusiju, a nakon toga i na Veliku Britaniju.
  4. Armenci su svojim naoružavanjem i pobunama nastojali ubrzati raspad Carstva. Tijekom rata je Osmansko Carstvo moralo misliti na svoju sigurnost i akcija političke elite je bila isprovocirana iako je dio državnog vrha jedva dočekao povod za takvu akciju.
  5. Veliki dio Armenaca nije sudjelovao u pobunama, ali ih je snašla sudbina kao da jesu. To osporava tvrdnju da je sve to bilo potrebno za zaštitu Carstva te je zbog sveobuhvatnosti akcije protiv njih etničko čišćenje neupitno, a ako bismo današnjim metrom mjerili događaje, prema čemu uvijek zadržavam dozu rezerve, dogodio se i genocid.

Bilješke

[1] Igor DESPOT, Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj, Plejada, Zagreb, 2013.

[2] Isto, str 57.

[3] Илия ИЛИЕВ, Арменската доброволческа рота в Балканската война 1912-1913 г., София, 1989.

[4] Carnegie Endowment for Internacional Peace, Report of the International Commission To Incuire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars, Washington, 1914.

[5] DESPOT, 154.

[6] Serpil ATAMAZ, “Changing identities of the Turkish women intellectuals after the Balkan Wars”, The centenary of the Balkan Wars (1912-1913):Contested stances, volume 2, Ankara, 2014.

[7] Murat KAYA, “Western Interventions and the Formation of the Young Turks’ Siege Mentality”, Midlle east Critique, Vol 23, 2, 2014..

[8] Hakan YAVUZ, “Warfare and Natonalism: The Balkan Wars as a Catalyst for Homogenization”, War&Nationalism, The Balkan Wars, 1912-1913, and their socio-political implications, University of Utah, 2013.

[9] Mathias BJORNLUND, “ The 1914 cleansing of Aegean Greeks as a case of violent  Turkification”, Journal of Genocid research, 10,1, 2008, 42.

[10] Hakan YAVUZ, “Warfare and Natonalism: The Balkan Wars as a Catalyst for Homogenization”,

[11] Edward J. ERICKSON, “Template for Destruction: The Congress of Berlin and the Evolution of Ottoman Counterinsurgency Practices”, War& Diplomacy. The Russo-Turkish War of 1877-1878 and the treaty of Berlin, The University of Utah of Utah press, 2011, 373.

[12] Isto, 375.

[13] Ozan ARSLAN,”The”Bon Pour L’Orient” front:Analysis of Russia’s Anticipated Victory over the Ottoman Empire in the World War I”, Midlle east Critique, Vol 23, 2, 2014.

[14] Mustafa Kemal MIRZELER, “Narrating the Memories of Ermeni Mezalimi”, Middle East Critique, vol. 23, 2, 2014, 225-230.

[15] Mathias BJORNLUND, “”When the Cannons talk, the Diplomat must be silent”: a Danish Diplomat in Constantinople during the Armenian genocide”, Genocide studies and Prevention: An International Journal, Vol.1,2, 2006, 210.

Igor Despot
About Igor Despot (11 Articles)
<p>Završio je studij povijesti i filozofije u Zagrebu, potom magistrirao, a kasnije i doktorirao na svojoj omiljenoj povijesnoj temi – Balkanskim ratovima. Istraživanja o spomenutoj temi objedinio je u knjizi “Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj”.</p>