Novo:

Armensko pitanje u kasnom Osmanskom Carstvu (2)

Drugi nastavak feljtona

Berlinski kongres i njegove posljedice

U Anadoliji se u drugoj polovici 19. stoljeća uz suživot stanovništva u gradovima, događaju i brojni plemenski sukobi. Državna vlast nije bila u stanju kontrolirati teritorij što dovodi do čestih upada polunomadskih stočarskih plemena u poljoprivredna područja nastanjena ljudima s boljim životnim standardom  (miješano Armenci i Turci). Sve su češći upadi naoružanih kurdskih odreda na područje nastanjeno Armencima, sve je više ubojstava, paleža i pljački. U pismu armenskog pravoslavnog svećenika iz 1872. godine armenskom patrijarhu, opisujući situaciju u području Muşa, on kaže da su se kurdska plemena međusobno borila za teritorij i u svakoj toj borbi bi upadala u armenska sela gdje bi onda bili zabilježeni brojni zločini.[1] Prva armenska pobuna dogodila se 1850. godine u okrugu Zeytun kada su vođe pobune protjerane u Pariz.[2] Prva revolucionarna organizacija Miyutyun Ee Pergutyun (Unija spasa) stvorena je u Vanu 1872. godine.[3]

Stvaranje nacija u europskom dijelu Osmanskog Carstva napreduje velikim koracima u drugoj polovici 19. stoljeća. Većina turskih povjesničara ističe da je taj proces izazvan djelovanjem stranaca za što postoji djelomično opravdanje. Ako gledamo samo razdoblje 19. stoljeća vidimo da su u mnogim pobunama značajne uloge igrali stranci. Zabilježeno je sudjelovanje lorda Byrona u grčkom ratu za neovisnost, Garibaldijevih jedinica u Velikoj istočnoj krizi u kojoj je jedan od vođa pobune u Bosni i Hercegovini bio Slovenac Hubmajer, a bili su prisutni i brojni drugi dobrovoljci iz Srbije i ostalih južnoslavenskih zemalja.[4] Hrvat Dragutin Karl Valter koji je pobjegao iz Hrvatske zbog optužbe za  zlouporabu novaca kao poštanski činovnik, bio je jedan od vođa Kresenskog ustanka 1881. godine.[5] Ono što se takvom argumentacijom često zanemaruje je pitanje zašto bi stanovnici kojima je dobro krenuli u ustanke i slijedili te uvezene stvaratelje nacija.

Shvaćanje o posebnosti Slavena Carstva dovodi do težnje za odvajanjem iz Rum-mileta te do sultanovog dekreta o stvaranju bugarske egzarhije 1870. godine. U egzarhijskim školama nakon toga provodi se nacionalna propaganda koja sve više širi ideju o posebnosti i želju za izlaskom iz Carstva.[6]

Loš položaj seljaka kao i vanjska propaganda dovode do ustanka u Bosni, Hercegovini, Makedoniji i Bugarskoj te uključenja Srbije, Crne Gore i Rusije u rat s Osmanskim Carstvom.

Poraz od Rusije je doveo do početka katastrofe Osmanskog Carstva. Osim gubitka teritorija došlo je i do gubitka autoriteta središnje vlasti  u udaljenim područjima Carstva  i daljnjeg, sve upornijeg, miješanja velikih i malih država u unutarnja pitanja Carstva. Kako bi iskoristila taj osmanski poraz, Velika Britanija je zahtijevala od Osmanskog Carstva predaju Cipra kao britanske kolonije u istočnoj Anadoliji, a za to je nudila zastupanje u Berlinu. Potpisana je Ciparska konvencija prema kojoj je Velika Britanija dobila pravo privremene okupacije Cipra, a za uzvrat je ponudila obranu od Rusije ako ona krene s uvećavanjem svojih želja izvan područja Batuma, Karsa i Ardahana u osmanskoj Aziji. U isto vrijeme Velika Britanija je na sebe preuzela obavezu nadgledanja reformi u krajevima gdje živi kršćansko stanovništvo u osmanskoj Aziji (Armenci).[7] Ugovorom iz Berlina Osmansko Carstvo izgubilo je dvije petine svojega teritorija i petinu stanovništva, prihode od te petine stanovništva koje su djelomično morali nadoknaditi oni koji su u Carstvu ostali te ugled kod svojega stanovništva.[8] U Velikoj Britaniji pojavljuju se snage, još uvijek ne na vlasti, koje u javni prostor uvode diskurs „strašnog Turčina“, kako se u svom govoru izrazio vođa vigovaca William Gladstone.[9] Te snage kasnije pritišću javno mnijenje u inzistiranju na reformama ili odvajanju pokrajina nastanjenih kršćanima iz Carstva.

Uz gubitak Bosne i Hercegovine i onih krajeva koji su na kraju pripali Kneževini Bugarskoj i Istočnoj Rumeliji te nekih krajeva nastanjenih Armencima koje je prisvojila Rusija u Aziji (Kars, Ardahan i Batum), Osmansko Carstvo je bilo prisiljeno obećati reforme u europskim krajevima koji su im vraćeni, a naseljeni su miješano muslimanima i kršćanima (Makedonija) te u Anadoliji (područje nastanjeno Armencima).

Osmanskom Carstvu su bile određene obaveze plaćanja ratne odštete Rusiji te je stvorena financijska komisija koja je trebala odrediti način kako će Carstvo plaćati narastajuće dugove europskim zemljama.[10]

Abdülhamit II. (1867.)

Abdülhamit II. (1867.)

Odredbe ugovora izazvale su veliku bojazan i trajnu nestabilnost unutar Carstva. Sultan Abdülhamit II. morao se suočiti s nezadovoljstvom narastujuće nacionalističke elite u Bugarskoj zbog neostvarenja sanstefanskog sna, ruskim pritiskom za ujedinjenje dviju bugarskih država, gubitkom porezne baze u Bosni i Hercegovini i bugarskim državama, pritiskom kršćana u Makedoniji, Trakiji i armenskim krajevima za ispunjenjem reformi, smanjenjem povjerenja dotad lojalnih naroda u snagu središnje države i ozbiljnim nedostatkom sredstava kojima bi uopće mogao provesti reforme.

Na kongresu je bila prisutna i armenska delegacija. Predvodio ju je bivši patrijarh Megerditch Khrimian. Obećane su reforme koje je trebalo provesti Carstvo, a nadgledati Europa. Armensko pitanje u Carstvu i bdijenje nad reformama preuzeli su Britanci, ne pazeći pritom ima li Osmansko Carstvo dovoljno sredstava za provedbu reformi.[11]

Kakav je bio stav velikih sila prema stvaranju granica na prostorima koje je dotad kontroliralo Osmansko Carstvo, možemo vidjeti iz etničke slike Balkana uoči i poslije Istočne krize. Kršćana je uoči krize u Carstvu bilo više od muslimana. Svaka etnička grupa bila je nastanjena u raznim krajevima Carstva i nemoguće je bilo nacrtati ispravne granice i odvojiti pojedine krajeve Carstva bez postojanja značajnih manjina. No, izgleda da velikim silama to nije bilo ni bitno. Justin McCarthy u svom radu čak ističe da su granice napravljene kao da se netko trudio da budu što nepravednije po etničkom kriteriju. Navodi i primjere. Niško područje bilo je naseljeno muslimanima, a veliki dio Bosne Srbima. Srbija je dobila Niš, a čeznula za Bosnom. Crna Gora je dobila područja gdje gotovo nije bilo Crnogoraca, u Dobruji je bilo više muslimana nego Rumunja ili Bugara. Varna je bila u potpunosti turska pa je pripala Bugarskoj, dok je Ohrid bio nastanjen egzarhijskim stanovništvom, a on je vraćen Osmanskom Carstvu. Bugari su prevladavali u istočnoj Rumeliji za razliku od Kneževine Bugarske gdje je većina bila muslimanska.[12] Sve to je izazvalo velik broj migracija po novim državama. Stanovnici Makedonije napuštali su svoje domove i kretali za Bugarsku ili Istočnu Rumeliju, isto se događalo sa egzarhijskim stanovništvom Drinopoljske Trakije. U Bosnu i Hercegovinu su došli brojni stručnjaci iz cijele Monarhije, Crnogorci su počeli naseljavati novo priključene teritorije… Sve je to izazvalo veliki val migracije muhađirskog stanovništva u Makedoniju te dijelom u Anadoliju. Zaštita manjina, iako je predviđena berlinskim ugovorom, nije provođena. Brojke su neumoljive. U Dobruji je prije krize bilo 56 % muslimana. Nakon nje, u sedam godina od 184 000 muslimana ostalo je samo 32 000. U okolici Niša broj muslimana je sa 131 000 pao na 12 000. U Tesaliji, koja je pripala Grčkoj, broj muslimana pao je sa 40 000 na 3000 1911. godine. U obje novostvorene bugarske države broj muslimana je pao s 1 480 000 na 676 000.[13] Neke potvrde ovih brojki možemo pronaći i u izvorima ostalih država gdje citirani patrijarh Kiril navodi da su se Bugari koji su došli iz Makedonije nastanili u oko 100 000 praznih muslimanskih kuća. Koliko je od ovih koji su nestali bilo ubijenih, Justin McCarthy navodi samo za bugarski slučaj gdje se i vodio rat. Tu tvrdi da je bilo 289 000 civila ubijenih uglavnom od ruskih Kozaka.[14] Iz Anadolije je stotinjak tisuća Armenaca otišlo u Rusiju, dok je sličan broj ljudi doselio iz Rusije u Osmansko Carstvo zahvaljujući promjenama granica.[15]

Ove strašne brojke, koje su vjerojatno poprilično točne obzirom na broj muslimana danas u tim krajevima, jedan su od argumenata onih koji pobijaju genocid nad Armencima u Prvom svjetskom ratu. Kako su brojke iz Balkanskih ratova još strašnije, argument je sljedeći: Zašto masakr i protjerivanje muslimana (Turaka) jugoistočne Europe nije genocid, a ono što se dogodilo kršćanima (Armencima) u Prvome svjetskom ratu jest?

Bilješke

[1] Brad DENNIS, “Patterns of Conflict and Violence in Eastern Anatolija”, War&Diplomacy, 281.

[2] Garabet K. MOUMDIJAN, “From Millet-i Sadika to Millet-i Asiya, Abdülhamid II and Armenians; 1878-1909”, War&Diplomacy, 303, 304.

[3] Isto, 307.

[4] Milorad EKMEČIĆ, Ustanak u Bosni 1875-78., Sarajevo, 1973.

[5] КИРИЛ, патриарх български, Бъллгарската екзархия в Одринско и Македония след освободителната война (1877-1878), София, 1969, том първи, книга първа (KIRIL, patriarh bugarski, Balgarskata ekzarhija v odrinsko i Makedonija sled osvoboditelnata vojna (1877-1878), Sofija, 1969., tom prvi, kniga prva)

[6] Igor DESPOT, Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj, Zagreb, 2013.

[7] Hakan YAVUZ, “The Transformation of “Empire” trough Wars and Reforms” War&Diplomacy,25

[8] Isto, 18.

[9] Hakan YAVUZ, “Orientalism, The ‘Terrible Turk’ and Genocide”, Middle East Critique, 2014.

[10] Feroze A.K. YASAMME, “European Equilibrium of Asiatic Balance of Power? The Ottoman Search for Security in the Aftermath of the Congress of Berlin”, War&Diplomacy, 57,58.

[11] Garabet K. MOUMDIJAN, “From Millet-i Sadika to Millet-i Asiya, Abdülhamid II and Armenians; 1878-1909”, War&Diplomacy, 306.

[12] Justin McCARTHY, “Ignoring the people; The Effects of the Congress of Berlin”, War&Diplomacy, 433.

[13] Isto, 434-438.

[14] Isto, 438.

[15]Isto, 441.

Igor Despot
About Igor Despot (11 Articles)
Završio je studij povijesti i filozofije u Zagrebu, potom magistrirao, a kasnije i doktorirao na svojoj omiljenoj povijesnoj temi - Balkanskim ratovima. Istraživanja o spomenutoj temi objedinio je u knjizi "Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj".