Novo:

Arhiv Oyneg Shabbes i Emanuel Ringelblum

Arhiv Oyneg Shabbes otkriven je u iskopinama ispod Varšavskog geta. Arhiv je bio potajno vođen između 1940. i 1943. godine pod vodstvom povjesničara Emanuela Ringelbuma. Članovi tajne organizacije Oyneg Shabbes prikupili su tisuće svjedočanstava od židovskih žitelja Varšave i izbjeglica iz okolnih mjesta, te su tako stvorili dokumentarni zapis o ratnoj sudbini poljskog židovstva. Arhiv se danas nalazi u Židovskom povijesnom muzeju u Varšavi i sastoji se od oko 35.000 stranica, dokumenata i materijala koje je tiskao pokret otpora, fotografija, memoara i beletristike.

”Tko će pisati našu povijest?”

U proljeće 1943. godine, u koncentracijskom logoru Majdanek, Isaac Schiper rekao je jednom drugom logorašu kako sve ovisi o tome tko će prenijeti svjedočanstvo židovske povijesti budućim generacijama i o tome tko će pisati povijest toga razdoblja. Povijest obično pišu pobjednici. Ono što znamo o žrtvama je ono što njihove ubojice kažu o njima. Ukoliko naše ubojice trijumfiraju, oni će pisati povijest ovoga rata, a naše uništenje bit će predstavljeno kao jedna od najljepših stranica u povijesti svijeta, a buduće generacije odavat će im priznanje. Svaka njihova riječ uzimat će se kao evanđelje. Ili će nas možda izbrisati iz sjećanja zauvijek, kao da nismo nikada ni postojali, kao da nikada nije bilo poljskog židovstva, geta u Varšavi, Majdaneka. Neće biti niti psa koji bi zavijao za nama. No, ako mi zapišemo ovo razdoblje krvi i suza, a ja sam čvrsto uvjeren da hoćemo, tko će nam vjerovati? Nitko nam neće htjeti vjerovati jer naša katastrofa je katastrofa civiliziranog svijeta, a na nama je nezahvalan zadatak da dokažemo svijetu koji će nam oklijevati vjerovati da smo mi Abel, umoreni brat.

Emanuel Ringelblum

Emanuel Ringelblum

Ljeta iste godine, židovski povjesničar Emanuel Ringelblum uspio je pobjeći iz logora Trawniki, koji se nalazio u blizini logora Majdanek  i vratiti se u Varšavu. U Varšavi se priključio tridesetsedmorici drugih Židova koji su se skrivali u podzemnom skrovištu u južnom dijelu Varšave. Ondje je nastavio svoju misiju kojoj se posvetio od početka rata: dokumentirati život i borbu poljskih Židova tijekom njemačke okupacije. U studenom 1940. godine, Ringelblum je organizirao podzemni arhiv u Varšavskom getu. Kako bi projekt ostao tajan, Ringelblum mu je nadjenuo kodno ime Oyneg Shabbes (radost Šabata), najvjerojatnije zbog toga što se arhivsko osoblje sastajalo subotom poslijepodne. Arhiv je bio prilično dobro organiziran. Postojao je izvršni odbor koji je prikupljao novac i donosio opće odredbe, dva izvršna tajnika, Hersh Wasser i Eliyahu Gutkowski, pomagli su Ringelblumu u dnevnim zadacima oko vođenja arhiva, arhiv je imao pisce i osobe koje su provodile intervjue, osobe zadužene za umnožavanje materijala, a postojala i ”tehnička grupa” koju je vodio učitelj Israel Lichtenstein i koja je bila u fizičkom posjedu materijala koji je arhiv prikupljao.

Od 60 pripadnika Oyneg Shabbes arhiva, samo ih je troje preživjelo: Hersh Wasser, njegova supruga Bluma, te novinarka i spisateljica Rachel Auerbach. Svi ostali bili su ubijeni.  Ringelblum, njegova supruga Judyta i sin Uri ubijeni su kada su Nijemci otkrili njihovo skrovište u ožujku 1944. godine. Nakon rata, Wasser i Auerbach, molili su židovsko vodstvo da odu u Poljsku i počnu tragati za zakopanim arhivom. Znali su da je arhiv zakopan ispod bivše Borochov škole u ulici Nowolipki, na kućnom broju 68. No, tamo nije bilo ničega, ni preostalih Židova, ni geta, samo gomile ostataka od srušenih građevina. Uzevši ostatak konstrukcije vrha crkvenog tornja kao orijentir, geometri i inžinjeri usmjerili su tragače prema mjestu na kojemu je u rujnu 1946. godine, tim iz Židovskog povijesnog muzeja pronašao prvi dio arhiva u kojemu su bile tisuće dokumenata zapakiranih u deset metalnih kutija. Obitelj Wasser i Rachel Auerbach bili su istodobno ushićeni i razočarani. Deset metalnih kutija nije bilo hermetički zatvoreno i voda koja je ušla u kutije uništila je mnogo dokumenata i fotografija. Također su bili sigurni da je deset kutija predstavljalo samo mali dio arhiva. Iskopavanja su se nastavila, no tragači nisu našli ništa drugo. U prosincu 1950. godine, poljski građevinski radnici koji su radili na istoj lokaciji, pronašli su drugi dio skrivene dokumentacije zakopane u dvije kante za mlijeko. Ovi dokumenti koji su pokrivali razdoblje od kolovoza 1942. do kasnog siječnja 1943. godine, bili su u mnogo boljem stanju. Postojao je i treći spremnik u kojemu su bili važni materijali o židovskim obrambenim organizacijama. Taj spremnik bio je zakopan na adresi Swietojerska 34, na kojemu se danas nalazi kineska ambasada u Varšavi. Taj spremnik nije nikada pronađen. Sve u svemu, svjetlo dana ugledalo je oko 25.000 dokumenata. Pretpostavlja se da je barem još toliko toga izgubljeno. Unatoč tomu, kako je rekla Rachel Auerbach, Oyneg Shabbes imao je više sreće u spašavanju dokumenata nego u spašavanju svojih vlastitih ljudi.

Ono što je između 1946. i 1950. godine pronađeno u kanisterima za mlijeko i metalnim kutijama, bio je zapis o izuzetnom kulturološkom otporu i požrtvovnosti. Tri godine je mala grupa, požrtvovno bratstvo, kako je Ringelblum nazivao ovu skupinu mušaraca i žena, rabina i marksista, prominentnih vođa i obskurnih volontera, sustavno dokumentirala uz pomoć upitnika, intervjua i natječaja za pisanje eseja, cjelokupnu društvenu povijest Varšavskog geta. Ringelblumov plan bio je ambiciozan: prikupljani su artefakti i dokumenti, istraživanja o židovskom društvu, pojedinačna svjedočanstva, zapisi o njemačkim zločinima, i alarmiranje vanjskog svijeta o masovnim ubojstvima koja su Nijemci činili. Ovi ciljevi nisu bili uzajamno isključivi i arhiv je na njima radio istodobno.

Arhiv Oyneg Shabbes  prikupio je ogromnu količinu materijala: tisak pokreta otpora, dokumente, crteže, omote slatkiša, tramvajske karte, kupone za sljedovanja hrane i kazališne plakate. Arhiv je pohranio pozivnice za koncerte i predavanja, te napravio kopije šifri za zvonca na ulaznim vratima u stanovima u kojima su se nalazile desetine stanara. Pronađeni su i jelovnici iz restorana koji su nudili pečenu gusku i fina vina, ali i zapisi o majci koja je od izgladnjelosti pojela svoje mrtvo dijete. Pažljivo su pohranjene stotine razglednica koja su poslali Židovi iz provincija, pojedinci koji su deportirani na ”neznana odredišta”. Sačuvan je cjelokupni scenario popularne komedije iz geta zvane ”Ljubav traži stan” i dugi eseji o kazalištima i kavanama u getu. Prvopronađeni dio arhiva sadržavao je i mnogo fotografija od kojih je u relativno dobrom stanju sačuvano sedamdest i šest.

Oyneg Shabbes je sačuvao i čitanke koje su umnožavane na matrici i koje su se koristile u školama u getu, kao i izvještaje koje su medicinske sestre pisale o sirotištima u getu. Nakon srpnja 1942. godine, arhiv je prikupio njemačke postere koji su najavljivali Veliku Deportaciju i one koje su obećavali svima koji se dobrovoljno prijave za deportaciju tri kilograma kruha i kilogram marmelade. U kanisterima za mlijeko nalazile su se bilješke pisane olovkom čiji je drhtavi rukopis odavao očaj njihovih autora. Ovi komadići papira, prokrijumčareni s Umschlagplatza, bili su frantični pozivi u pomoć i izbavljenje od vlakova smrti koji su već čekali. Jedan od takvih apela napisao je pjesnik Joseph Kirman. Jedni od posljednjih dokumenata bili su plakati koji su pozivali na oružani otpor.

Predanost Oyneg Shabbesa sveobuhvatnom dokumentiranju išla je ruku pod ruku s drugim važnim određenjem: poslijeratnoj pravdi. Bio je to pothvat za prikupljanjem dokaza koji objašnjava zašto je arhiv prikupio ogromne količine materijala o zbivanjima na velikom broju različitih lokacija. Na prvi pogled izgleda da se veliki broj materijala ponavlja. No, putem ovih materijala rekonstruirano je što su Nijemci napravili u svakom pojedinom gradu i selu, kada su to uradili, tko je izdao zapovijedi, tko im je pomogao. Da Oyneg Shabbes nije prikupio ove podatke, oni ne bi postojali. Kako je vrijeme odmicalo, Oyneg Shabbes je za razliku od drugih arhiva, također preuzeo novu ulogu centra za ”civilni otpor”. Kada je njemački plan za istrebljenjem Židova postao jasan, Oyneg Shabbes počeo je izdavati svoj vlastiti bilten i usko je surađivao sa Židovskom obrambenom organizacijom iz Varšavskog geta.

Oyneg Shabbes nije zapostavio ni svoje pisce ni pjesnike, poput vatrenog Yitzhaka Katzenelson, ili Josepha Kirmana, barda predratnih varšavskih otrcanih kvartova,  Kalmana Lisa, čiji su lirski opisi židovskog seoskog života u Volynhiji zadobivali pažnju predratne publike.

U svojim memoarima o Varšavskom getu, Rachel Auerbach naglasila je koliko je važno što je Oyneg Shabbes poticao pisce i pjesnike da nastave pisati. Ringelblum i njegovi suradnici radili su to na nekoliko načina. Ponekada bi arhiv izravno pristupio predratnom piscu i zamolio ga za doprinos arhivu tako što bi mu dodijelio određenu temu ili tako što bi ga zamolio da preda svoj vlastiti rad.

Peretz Opoczynski je osim svojih proznih i pjesničkih doprinosa, postao najplodniji reporter iz geta. Arhiv je zamolio Gustawa Jarecka koji je pisao na poljskom i jidiškog pisca Shie Perlea da opišu svoje dojmove Velike Deportacije – masovnog ubojstva varšavskog židovstva koje je započelo 22. srpnja 1942. Ringelblum je zamolio Auerbach da i sama napiše dugačak esej o književnosti u getu.

Budući da je tajnovitost bila od presudne važnosti, Oyneg Shabbes je bio iznimno oprezan komu pristupiti izravno. Čak se i osobama s besprijekornom reputacijom, kao što je to bio povjesničar Yitzhak Schiper ili veliki pjesnik Yitzhak Katzenelson, koji je pisao na hebrejskom i na jidišu, pristupalo s oprezom, čak i kada su samo usputno bili povezane s osobama koje je Oyneg Shabbes gledao sumnjičavo. U takvim slučajevima pribjegavalo se drugim metodama prikupljanja fikcije i poezije. Jedan od načina bio je da članovi Oyneg Shabbesa nabave materijal tako da se ne primjeti da ga planiraju arhivirati. U slučaju Yitzhaka Katzenelsona vrlo je vjerojatno da je arhiv pribavio mnoge od njegovih važnih pjesama putem Eliyahua Gutkowskog, koji je bio  Katzenelsonov prijatelj. Drugi način prikupljanja materijala bili su natječaji za pisce, naravno pod nekim drugim imenom.

Jedan od razloga zbog kojih je Oyneg Shabbes bio uspješan u prikupljanju materijala, bio je zbog toga što su vodeći članovi bili aktivni u ključnoj instituciji života u getu zvanoj Aleynhilf (‘Samopomoć’). Temeljen na stotinama kućnih komiteta, Aleynhilf je postao najveća židovska organizacija za samopomoć u okupiranoj Europi. Imala je razgranatu mrežu javnih kuhinja, dječjih vrtića i izbjegličkih punktova. Isti ljudi koji su vodili Oyneg Shabbes vodili su i Aleynhilf, tako da je arhiv tim putem mogao doći do židovskih masa u getu. Dok Amerika nije ušla u rat u prosincu 1941. godine, Nijemci su donekle dozvoljavali djelatnost JDC-a (Joint Distribution Committee). Vodeći ljudi JDC-a u Varšavskom getu bili su također u izvršnom odboru Oyneg Shabbesa. Ovo je značilo da se izvršni odbor Oyneg Shabbesa našao u poziciji relativne ”moći” koja je značila da su mogli zapošljavati ljude, distribuirati kupone za hranu, izdavati bonove za javnu kuhinju. U svojim zapisima iz rata, Ringelblum je otvoreno priznao da su Oyneg Shabbes i Aleynhilf radili zajednički na pomaganju židovskoj inteligenciji u getu: piscima, pjesnicima i učiteljima. Pomoći, naravno, nikada nije bilo dovoljno.

Postojao je još jedan kanal putem kojega je Oyneg Shabbes dolazio do pisaca i pjesnika. Bio je to IKOR – jidiško kulturno društvo u getu. Većina vodstva IKOR-a bila je također aktivna u Oyneg Shabbesu. IKOR je organizirao čitanje literature na jidišu, sponzorirao kazališne predstave u dvorištima u getu u kojima su se Židovi mogli kretati nakon policijskog sata, te su pomagali u organizaciji večeri za židovske pisce na kojima su slušali o radovima svojih kolega i tom prilikom bi dobili nešto hrane. Pod vodstvom IKOR-a, mnogi kućni komiteti izglasali su da jidiš bude glavni jezik sastanaka. U suradnji sa CENTOS-om, IKRO je organizirao jidiš aktivnosti za djecu iz geta – lutkarske predstave i jutarnja čitanja književnosti pisane na jidišu. IKOR je također organizirao pučko učilište na jidišu na kojemu su predavanja držali

Ringelblum, Isaac Schiper i Yitzhak Giterman. Tiskane su knjige na jidišu za škole u getu i institucije u getu su se poticale na isticanje natpisa na kojima je pisalo ”Govorimo jidiš”. Ringelblum je zabilježio u svojem dnevniku dana 15., 17. i 20. prosinca da geto možda doživljava početke ”povratka jidiškom pokretu”. Dana 23. ožujka 1941. godine zapisao je: ”Interes za jidiš kulturom raste. Jidiš je u porastu i postaje jezik kazališnih predstava u getu”.

Židovski intelektualci u getu obilježavali su godišnjice smrti poznatih jidiških pisaca i tom prilikom čitali su poeziju i govorili o knjiženim temama kako bi održali vezu sa predratnim vrijednostima i normama. Sjećanje na Peretza, Mendela, Sholem Aleichema, bilo je sjećanje na bolje vrijeme, na vrijeme nade i optimizma, na vrijeme  kada su se Židovi radovali životu koji bi uključivao uvažavanje u istočnoj Europi, na vrijeme kada su cvale nade da jidiš, taj prezreni jezik puka, može početi uživati poštovanje. U rujnu 1941. godine, u govoru kojim se obilježavala godišnjica smrti jidiškog pisca I.M. Weissenberga, učitelj, pisac i djelatnik Abraham Lewin naglasio je da premda životom u getu dominiraju smrt i očaj, ”mi želimo živjeti kao slobodni i kreativni ljudi. Ovo je naš ispit. Ako ispod debelog sloja pepela naš život ne bude ugašen, to će dokazati pobjedu ljudskog nad neljudskim i to će pokazati da je naša volja za životom moćnija od volje za uništenjem; da smo spremni nadvladati sve zle zile koje nas okružuju.”

Poezija koja je skrivena u Oyneg Shabbes arhivu sastoji se od dva osnovna tipa pjesama: od onih napisanih prije rata i od onih napisanih u getu. Znamo da je Rachel Auerbach, koja je bila udana za Itzika Mangera prije rata, sačuvala njegove rukopise i predala ih arhivu nakon što su Mangera poljske vlasti kao rumunjskog državljanina prisilile da napusti zemlju. Znamo i da su židovski učitelji prikupljali poeziju kako bi napravili priručne udžbenike za škole u getu. Jedan od tih učitelja bio je  Israel Lichtenstein, koji je zakopao prvopronađene kutije arhiva. Pjesme dvaju pjesnika iz Lodža, Miriam Ulinover i Simche Bunem Shayevich također se nalaze u ovoj kolekciji, možda stoga jer je netko od izbjeglica iz Lodža donio pjesme sa sobom kad su došli u Varšavski geto. Posebno su zanimljive pjesme napisane u Varšavskom getu koje govore o boli i patnji u getu, kao i o odlučnosti da se ljudsko dostojanstvo održi netaknutim.

Cjelokupni Ringelblum arhiv, uključen u UNESCO-ov popis svjetske baštine, dostupan je u digitalnom formatu u arhivima Američkog muzeja sjećanja na Holokaust i u Židovskom povijesnom institutu iz Varšave.

”Ono što nismo bili u mogućnosti zavapiti i zaplakati pred svijetom, zakopali smo u zemlju… Volio bih da mogu vidjeti trenutak kada će ovo veliko bogatstvo biti iskopano i kada će vrisnuti istinu svijetu u oči. Tako da svijet zna… Mi bismo bili očevi, učitelji i edukatori budućnosti… Neka ovo bogatstvo padne u dobre ruke, neka potraje do boljih vremena, neka uzbuni i upozori svijet na to što se dogodilo… u dvadesetom stoljeću… Neka povijest svjedoči u naše ime” –

—Dawid Graber, 19 godina, dana 2. kolovoza 1942., Varšavski geto

Gabi Abramac
About Gabi Abramac (25 Articles)
<p>Lingvistica i stručnjakinja za međunarodne odnose. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja sociolingvistike, radom o jeziku i identitetu hasidskih zajednica u Brooklynu. Stručna usavršavanja iz područja međunarodnih odnosa završila je u New Yorku i Washingtonu. U Jeruzalemu je pohađala međunarodni program Yad Vashem instituta. Radila je za organizacije UN, OSCE i World Learning. U Zagrebu vodi školu stranih jezika Sokrat i osnivač je jedinog centra za učenje jidiša u ovom dijelu Europe. Autorica je knjige ”Dos heylike yidish vort” i brojnih drugih članaka o židovskim zajednicama i jezicima u dijaspori. Redovito organizira predavanja iz područja židovske povijesti, jezika i kulture, te gostuje u televizijskim i radijskim emisijama.</p>
Contact: Website