Novo:

Ardenska ofenziva

U jesen 1944., a pogotovo nakon slamanja operacije "Market-Garden" krajem rujna, Hitler je počeo često spominjati potrebu poduzimanja velike kontraofenzive koja će izmjeniti tijek rata. U prilog toj želji išli su i zaustavljanje Bradleyjevih armija pred Saarom i uspješne defenzivne borbe u Hürtgenwaldu. Krajem listopada Hitler nalaže feldmaršalu Gerdu von Rundstedtu (glavni zapovjednik Zapada) i feldmaršalu Waltheru Modelu (grupa armija "B") izradu dviju verzija plana napada na zapadu. Zašto baš na zapadu? Istočno je ratište zauzimalo prostranstva od Baltika do Beograda, a Nijemci više nisu raspolagali strateškom pričuvom koja bi posjedovala dubinu napada dovoljnu za ikakav uspjeh protiv sovjetskih masa. Nasuprot toj situaciji na Zapadu je bojište bilo kraće od 900 km, a trenutno zatišje na Istoku omogućavalu je prebacivanje trideseak divizija na zapad koje bi na danom području udara Nijemcima osigurale uništavajuću nadmoć.

Kao bojno polje izabrani su Ardeni, kroz koje su 1940. njemačke oklopne armije pobjedonosno napredovale protiv Francuske. Daljnji razlog izbora Ardena nalazio se u činjenici da su nakon krvave hürtgenwaldske kampanje Amerikanci prebacili iscrpljeni i prorijeđeni korpus, koji je snosio svu težinu te bitke, na odmor u Ardene. Na fronti od 200 km nalazilo se samo 5 divizija umjesto propisanih 16 i to je bila prilika za uspješan napad.

Kvaliteta njemačke vojske je u posljednjih godinu dana znatno pala, ali ipak su se za zimsku kampanju na Zapadu osigurale dokazane divizije pod odličnim zapovjednicima. Dva mjeseca unaprijed gomilane su zalihe benzina i streljiva, a divizije određene za napad popunjene su do 90% propisanog sastava. Nijemci su protiv sebe imali savezničku nadmoć u zraku, ali Hitler je odlučio napad izvesti u kasnu jesen kada su na tom području česte magle u trajanju od 2-3 tjedna. Budući su Nijemci imali zaliha za oko 30 dana borbe ofenziva je morala biti okončana u tom vremenskom roku. Iako je dao svojim zapovjednicima zadatak izrade dviju verzija plana napada Hitler je obojici čvrsto odredio glavni cilj – Antwerpen. Ponovnim zauzećem te važne luke Nijemci bi zabili oklopni klin između Montgomeryjeve 21. grupe armija u Nizozemskoj i Bradleyjeve 12. grupe armija u Ardenima i južno od njih. Tako bi se stvorio džep čijom bi eliminacijom Saveznici izgubili 20-30 divizija od 62 kojima su raspolagali na Zapadu. Takav bi gubitak značio potpuni preokret i vrlo mogući separatni mir sa zapadnim Saveznicima, računao je Hitler. Prema mišljenju mnogih njegovih generala to je bila velika kocka, ali kako Karl von Clausewitz kaže, kada se dođe do točke u kojoj su opcije veliki hazard ili sigurno uništenje, hazard zapravo prestaje biti takvim i postaje jedino razumno rješenje.

Njemačke pripreme

Plan koji je izradio feldmaršal Rundstedt nosio je kodni naziv “Martin”. Prema njemu glavni je napad trebalo izvesti na 40 km širokoj fronti koju su morale probiti dvije oklopne armije. Fronta s koje je ofenziva imala krenuti protezala se između Simmerhata i Bleifela (sjeveroistočno od Monschaua). Bokove bi na oba krila imala štitila po jedna armija. Trebalo se probiti do rijeke Maas, tako da bi druga navalna grupacija po zaobilaženju Roermonda morala svoje redove priključiti sjevernom krilu koje je bilo težište navale.
Fedmaršal Model je smislio plan za napad iz sektora Aachena, kodnog naziva “Herbstenebel” (jesenja magla). Prema njegovoj koncepciji dvije oklopne armije imale su probiti frontu širine 60 km između Hürtgenwalda i Lutzkampena, te nastaviti u smjeru rijeke Maas.

Potkraj listopada oba su se komandanta složila s Rundstedtovim planom. Konačno, napad je morao krenuti iz 2 zone – Eifela i Roermonda. Obojica su smatrala kako je Hitler pred njih postavio preambiciozan plan koji je sa postojećim odnosom snaga nemoguće ostvariti. Tako su predložili Hitleru “mali cilj”, koji bi bio ostvaren probojem do rijeke Maas i opkoljavanjem američkih divizija istočno od te rijeke. Po uništenju opkoljenih divizija definitivno bi odlučili  kako i što dalje. Studeni je protekao u svađama između Rundstedta i Hitlera koji je zahtjevao dostizanje “velikog cilja” – Antwerpena. Podržao ga je i general Jodl tako da je Rundstedt bio nadglasan.

Prvi studenoga 1944. Jodl je izdao zapovijed za ofenzivu pod kodnim nazivom “Wacht am Rhein” (Straža na Rajni), kako se zvala stara njemačka himna. Cilj ofenzive bio je uništenje neprijatelja sjeverno od linije Antwerpen-Bruxelles-Bastogne. Zadatak grupe armija B bio je proboj savezničke fronte trima armijama:

  • 6. SS oklopna armija (SS-general Joseph “Sepp” Dietrich) trebala je brzo osvojiti mostove preko Maasa s obje strane Liegea i na rijeci Wesder istočno od Liegea uspostaviti snažnu defenzivnu frontu prema sjeveru. Potom je trebalo osvojiti sektore između Maastrichta i Antwerpena na Albert-kanalu i prostor sjeverno od Antwerpena kako bi se osigurala dominacija ušćem Schelde;
  • 5. oklopna armija (general-pukovnik Hasso von Manteuffel) trebala je simultano s operacijama 6. SS oklopne armije osvojiti prijelaze preko Maasa između Fumaya i Namura te na liniji Antwerpen-Bruxelles-Namur-Dinant štititi lijevi bok 6. SS armije od mogućih protuudara savezničkih rezervi sa zapada.
  • 7. armija (general-bojnik Erich Brandenberger) dobila je zadatak zaštite južnog i jugozapadnog krila. Trebala je stići do rijeka Maas i Semois i u području istočno od Luxembourga izvršiti spajanje s “Moselskom frontom”.
  • Proboj grupe armija B morala je zaključiti 1. padobranska armija (general-pukovnik Luftwaffe Kurt Student) koja bi se, po potrebi, uključila u navalu između Ruhra i Maasa ili kod Albertovog kanala.
General-pukovnik Hasso von Manteufel s časnicima oklopne divizije Grossdeutschland

General-pukovnik Hasso von Manteufel s časnicima oklopne divizije Grossdeutschland

Pripreme za ofenzivu izvedene su u potpunoj tajnosti, tako da je batljunski kadar sa planovima bio upoznat tek tri dana prije početka ofenzive, a ljudstvo satnija i vodova svega dva dana prije. Dobra strana takvog postupka bila je potpuna zaštita tajnosti, tako da Saveznici nisu doznali ama baš ništa osim onoga što im je bilo “sevirano”, a to su bile prvo glasine o njemačkoj zimskoj ofenzivi, a zatim zamućene informacije o napadu izmišljene 25. armije kod Aachena. Nijemci su napravili i nekoliko umjetnih stožera koji su glumili tu armiju i odašiljali svoje pozivne znakove kao i fragmente “plana ofenzive”. Tako su Saveznici ostali u zabludi o vremenu, mjestu i intenzitetu napada. Loša strana takvog postupka bila je ta što udarne trupe nisu imale priliku izviditi svoje početne položaje i primarne ciljeve, što je moglo uzrokovati određene probleme u taktičkoj izvedbi napada.
Nijemci su predvidjeli i uporabu 150. SS oklopne brigade za sabotažu SS-pukovnika Otta Skorzenyja, zapovjednika SS komandosa. Šest komando grupa preobučenih u američke uniforme ubacilo se u predvečerje ofenzive iza američkih linija i tamo napravilo prometno-informativni kaos. Konačni cilj Skorzenyjevih ljudi bio je zauzimanje skladišta dragocjenog goriva kod Stavelota, te osvajanje barem jednog mosta preko Maasa na prijevaru. Iako zbog događaja koji će biti opisani nisu uspjeli ostvariti krajnji cilj svoje operacije, ipak su zadali Amerikancima muke i izazvali paniku.

Iznenadni udarac

Točno u 05:30 izjutra nešto više od 2,000 artiljerijskih oruđa otvorilo je vatru na američke postave između Monschaua i Echternachta, dok su rojevi V-1 raketa ispaljeni na Liege i Antwerpen. Četrnaest divizija njemačkog prvog ešalona krenulo je naprijed kroz mrak i gustu maglu prema podsnaženim američkim položajima. Njemački je napad najteže pogodio položaje 106, 4. i 28. divizije. Napad je Amerikance uhvatio toliko nespremne da su mnoge jedinice shvatile značenje teške artiljerijske pripreme tek kad su iz magle izronili njemački tenkovi i pješaci.

Njemački pješaci nastupaju pokraj zapaljenog oklopnog vozila

Njemački pješaci nastupaju pokraj zapaljenog oklopnog vozila

Napad na sjevernom dijelu bojišta koji je izvodila 6. SS oklopna armija nije dobro napredovao. Nijemci su jurišali na borbeno potpuno pripravni V. korpus generala Gerowa, koji se spremao napasti brane na rijeci Ruhr. Teške borbe na prednoj liniji trajale su cijeloga dana, a nastavile su se i kroz noć. Na čelu armije nastupalo je pješaštvo I. SS oklopnog korpusa jer je uputa za borbu nalagala tenkovima napredovanje tek kad bude ostvaren prodor prve linije. Nakon kratkog predaha Nijemci su obnovili napad oko 2 sata ujutro 17. prosinca i u noćnoj borbi porazili Amerikance. Put za njemački oklop bio je otvoren, a borbene grupe “Peiper” i “Hansen” jurnule su naprijed predstavljajući prethodnicu 6. SS oklopne armije.

U centru njemačke navale razvučena linija 28. divizije duž rijeke Our nije mogla zaustaviti pet njemačkih oklopnih divizija. Američki su postavi bili brzo pregaženi. Njemački napad iz Schnee Eifela pomeo je 106. diviziju. Tu je nadirala Manteuffelova 5. oklopna armija prema Clervauxu, St.Vithu, Houffalizeu i Bastogneu. Bastogne je za Nijemce bio vrlo važan. Taj se grad nalazio točno u centralnom dijelu njemačkog klina, a bio je važna raskrsnica sa 7 cesta koje ulaze u grad i isto toliko onih koje izlaze iz grada, u svim pravcima. Manteuffel je u centru prvog dana postigao izvrsne rezultate i osvojio dosta terena.

Time se nije mogao pohvaliti Brandenberger čija je 7. armija na jugu postigla prilično mršave rezultate protiv američkih postava oko Echternachta, ali u predvečerje prvog dana ofenzive uspio ih je zaobići na sjevernom boku, tako da su Amerikanci bili prisiljeni odstupiti na jug.

Kako se tijekom prvog dana nije ostvario njemački prodor Amerikanci su dobili nešto vremena za organizaciju obrane. Bradley nije to smatrao velikom ofenzivom već lokalnim napadom tako da je kao pojačanje poslao samo 7. i 10. oklopnu diviziju skinute sa fronte sjeverno, odnosno južno od područja napada. Eisenhower je bio zabrinut te je naredio stanje pripravnosti jedinoj trenutno dostupnoj strateškoj pričuvi. Tu su pričuvu predstavljale američke zračno-desantne divizije: 82. i 101. Već idućeg dana te su postrojbe dobile naređenje za pokret u Ardene, gdje je situacija iz sata u sat postajala sve težom.

Shematski prikaz njemačke navale u Ardenima u periodu 16.-25. prosinca 1945.

Shematski prikaz njemačke navale u Ardenima u periodu 16.-25. prosinca 1945.

Trećeg dana ofenzive 6. SS oklopna armija je napokon počela napredovati brže, ali je uništenje važnog mosta na rijeci Amblevi prisililo Peipera na skretanje ka jugu, dok se Hansenova borbena grupa zaplela u tešku borbu za St. Vith. Tamo je situacija bila toliko komplicirana da su Nijemci ubacili u borbu i Führer Begleit Brigade.

Brandenbergerova 7. armija potisnula je američke postave na jugu izbočine prema Luxembourgu, tako da su u liniju Amerikanci ubacili dvijepukovnije iz 10. okl. div., dok je treća poslana u Bastogne. Ulazak tenkova u američku liniju na jugu uskoro je zaustavio Brandenbergerovu armiju.

Manteuffelova 5. oklopna armija je u centru prodora nastavila siloviti prodor prema Bastogneu. Tenkovi Panzer Lehr divizije pod generalom Fritzom Bayerleinom pregazili su nekoliko američkih bataljuna, ali kad su se približili Bastogneu na samo 4 km Bayerlein je doznao da američki tenkovi pristižu u grad, izgubio živce i zaustavio diviziju kako bi ju pregrupirao. Nekoliko sati kasnije Nijemci su morali voditi borbu za svaki pedalj, umjesto da zauzmu grad na prepad. Sjeverno i južno od Bastognea Manteuffelovi tenkovi su napredovali brže te su zauzeli Houffalize, Ourtheville i Martelange. Proboj fronta je napokon bio ostvaren!

Vorwärts!

Njemački dočasnik daje znak za napad

Njemački dočasnik daje znak za napad

Feldmaršal Rundstedt koji je očekivao proboj prvog ili drugog dana bio je uvjeren da je ofenziva propala, te da bi se morali izvući iz borbe i vratiti na Zapadni zid. Zapovjednik grupe armija “B”, feldmaršal Model, dijelio je Rundstedtovo mišljenje, ali ipak je smatrao kako ima šanse bar za ograničeni uspjeh ukoliko Bastogne bude zauzet unutar idućih 24 sata. Nakon što su upoznali Hitlera sa svojim gledištima obojica su proglašeni izdajicama i defetistima i tko zna što bi se s njima dogodilo da se feldmaršal Jodl i načelnik OKH, general-pukovnik Heinz Guderian, nisu zauzeli za njih. Naposljetku je Hitler odlučio ostaviti ovu dvojicu na bojištu, ali im je naredio da nastave napad, istovremeno opozivajući diverzioni napad kod Aachena te šaljući tri divizije iz tog sektora u Ardene.

Mehanizirane postrojbe 6.SS okl. armije

Mehanizirane postrojbe 6.SS okl. armije

Model je odmah naredio Manteuffelu da zauzme Bastogne po svaku cijenu. Hasso von Manteuffel bio je jedan od najsposobnijih oklopnih zapovjednika uopće, ali mu napad na Bastogne nikako nije uspijevao. Pokušao je još dvaput zauzeti grad, ali je oba puta bio odbačen. Potom je odlučio zaobići američki položaj i prepustiti ga korpusu Volksgrenadiera koji je dolazio iz pozadine. Neosvajanje Bastogne imalo je za Nijemce teške posljedice jer su umjesto širokim prvorazrednim cestama morali voziti drugorazrednim putovima široko zaobilazeć glavnu raskrsnicu. Samo nekoliko sati prije nego što je 116. oklopna divizija odsjekla prilaze Bastogneu, u grad je sa zapada ušla američka 101. zračno-desantna divizija sa naređenjem da ga obrani po svaku cijenu.

Tiger tenk prolazi pored kolone zarobljenih Amerikanaca

Tiger tenk prolazi pored kolone zarobljenih Amerikanaca

Na sjeveru je napad 6. SS oklopne armije doveo u tešku poziciju branitelje St.Vitha. Nijemci su grad stisnuli kliještima koja samo što se nisu zatvorila oko 20,000 branitelja. Amerikanci su reagirali ubacivanjem 7. oklopne divizije u borbu, ali je ova pobjegla nakon teških gubitaka. Obruč je bio zatvoren. Amerikanci su se odmah bacili u proboj prema zapadu, u čemu su uspjeli uz prilične gubitke.
Sedma je armija na jugu obustavila napredovanje i počela graditi obranu južnog krila na liniji Martelange-Diekirch-Echternacht. Brandenberger je zahtjevao pojačanja tako da mu je upućena jedna divizija Volksgrenadiera. Po njenom ulasku u liniju Brandenberger je imao čvrstu i kompaktnu frontu spremnu za američku protunavalu.

Savezničke protumjere

Nastavak napredovanja 5. oklopne armije donio je Amerikancima i administrativne probleme. Njemački je napad rascijepio Bradleyjevu 12. grupu armija te jedinice na jugu nisu imale nikakvu vezu sa onima na sjevernom dijelu izbočine. Kako bi riješio tu zavrzlamu i osigurao uredni zapovjedni lanac, Eisenhower je stavio sve postrojbe sjeverno od izbočine pod Montgomeryjevo zapovjedništvo. Ovaj je odmah prišao rješavanju problema na fronti, te je na nekoliko mjesta koja su se mogla pretvoriti u klopku naredio povlačenje. Amerikanci su povlačenje smatrali nepotrebnim i nisu htjeli poslušati Montgomeryja, kojeg i nisu pretjerano cijenili. Morao je reagirati osobno Eisenhower, kako bi razriješio proturječnosti u svojem zapovjedništvu i osigurao potrebnu razinu subordinacije.

Osim što je bio prisiljen baviti se politikom, Eisenhower je morao iznaći i pojačanja za Ardene. Sjeverni dio fronte bio je riješen postavljanjem Montgomeryja za zapovjednika, tako da su u Ardene ušle i britanske jedinice koje su raporedile zapadno od Liegea duž rijeke Maas. To su bile postrojbe veteranskog XXX. korpusa. Unište li Nijemci američku obranu, zaustavit će ih Britanci. Amerikanci su to komentirali: ”Vrlo je utješno saznanje sa se vi momci nalazite tamo straga!”
Što se južnog dijela fronte tiče, Ike  (general Eisenhower) je naredio Pattonu da izvuče svoje oklopne divizije sa fronte prema Saaru i napadne Nijemce u sektoru Bastogne s juga. Sjeverno i južno krilo valjalo je sustavno ojačavati, a njemački napad kanalizirati južno od Liegea u sve uži i uži lijevak, potom ih odsjeći, opkoljene uništiti, ostatak potisnuti natrag na Siegfriedovu liniju.

Nijemci gube dah

Nakon rata, njemački korpusni zapovjednik u 5. oklopnoj armiji, general Luttwitz, izjavio je: ”Da američka 101. nije pretekla našu 2. Panzer diviziju pri ulasku u Bastogne mi bi do 22. prosinca bili na sjevernoj obali Maasa.” To nije bilo prazno hvalisanje, jer u to vrijeme su Amerikanci između Bastognea i Maasa raspolagali sa samo nekoliko raštrkanih pozadinskih i inženjerskih jedinica. Tvrdoglava obrana 101. divizije ukrala je Nijemcima dva dragocjena dana tijekom kojih su mogli ostvariti značajne rezultate. Čak i u ovakvim uvjetima Manteuffelovi su tenkovi u predvečerje 23. prosinca bili na samo 10-ak km od Namura i Dinanta!

Dietrichova 6. SS oklopna armija je 21.-23. prosinca pokušala još jednom forsirati proboj između Monschaua i Malmedyja, ali nisu uspjeli ostvariti ništa osim podužeg spiska žrtava na obje strane. Više su uspjeha Nijemci imali protiv 82. zračno-desantne divizije na rijeci Salmu. Druga i 9. SS oklopna divizija nanijele su američkim padobrancima ozbiljne gubitke i odbacili ih na zapad. Nakon posljednjeg neuspjeha između Monshaua i Malmedyja počeo je i Jodl nagovarati Hitlera da prekine s ofenzivom, stavši na Guderianovu stranu koji je i u samom startu bio protiv te “nevjerojatne gluposti”. Hitler je još uvijek bio nepopustljiv.

Američki protunapad

Američki protunapad

Pattonov napad za deblokadu Bastogne otpočeo je 21. prosinca, ali nije tekao glatko. Nijemci su mu pripremili topao doček. Jedna oklopna i dvije pješačke divizije uletjele su u njemačku obranu i povuke se nakon što su pretrpjele osjetne gubitke. Patton je bio nepopustljiv i zahtjevao je da se napad nastavi kroz noć. Tijekom duge zimske noći Amerikanci su osvojili nešto terena, ali su to platili velikim gubicima. Nijemci su odgovorili novim divljačkim napadima na Bastogne i uspjeli su osvojiti istočno predgrađe. Ohrabren tim uspjehom Luttwitz šalje emisara zapovjedniku američke 101. divizije generalu McAuliffeu sa prijedlogom za predaju. McAuliffe odgovara: “NUTS! We will kill every goddamn German who tries to enter the town!” (Glupost! Ubit ćemo svakog porkletog Nijemca koji pokuša ući u grad!). Unatoč hrabrosti Amerikanaca situacija je samo dva dana kasnije postala kritičnom. Prijetio je potpuni kolaps divizije izrešetane njemačkim bombardiranjem, prorijeđene bolešću, a povrh svega dovedene na rub izdržljivosti nedostatkom hrane i streljiva. Divizijsko je topništvo raspolagalo sa svega 10 granata po cijevi a pješaci su, u najboljem slučaju, imali 50% streljiva od propisane količine. Pala je zapovijed da se vatra ne otvara dok se “ne vide bjeloočnice na neprijateljevim očima”.

Ipak ratna je sreća samo nekoliko sati kasnije pomogla Amerikancima – magla se nad sektorom udara 5. oklopne armije neočekivano raščistila. Savezničko je zrakoplovstvo tijekom dva dana sunčanog vremena uspjelo opskrbiti branitelje Bastogne, a Manteuffelovi su tenkovi ispred Dinanta proživljavali teške trenutke. Snijeg koji je par dana ranije pao samo je pomogao savezničkim pilotima u otkrivanju njemačkog oklopa. Uništeno je 77 tenkova, a gotovo su svi dnevni pokreti trupa tijekom 23. i 24. prosinca bili onemogućeni.

Bastogne

Model i Manteuffel su konačno uvjerili Hitlera kako se neće moći probiti do Antwerpena. Model je predložio Hitleru novi plan. Pozicije pred Dinantom će se pretvoriti u snažni obrambeni zid, dok će Manteuffel između Maasa i Ourthe te Dietrich između Maasa i Salma napasti snažno prema sjeveru. Kad bi se skopčano s tim napadima pokrenula i ofenziva iz Ruhra bilo bi moguće osvojiti Aachen i uništiti američke snage u tom sektoru. Hitler se složio s prijedlogom, ali je za uspješno izvođenje tog napada valjalo napokon osvojiti Bastogne.
Manteuffel je za taj zadatak doveo još svježu i neiskorištenu 15. oklopno-grenadirsku diviziju na sjeverozapadni odsjek okruženja. Napad je počeo u tri ujutro 26. prosinca bez pripremnog bombardiranja kako bi se iskoristio faktor iznenađenja. Njemačko je pješaštvo pregazilo prvu liniju, a zatim je u napad krenuo i jedan oklopni bataljun. Do svitanja su napravili znatnu brešu u liniji. Za dnevnih je sati napad nastavljen i Amerikanci su i dalje ginuli pokušavajući ih zaustaviti. Tek je oko podneva general McAuliffe uspio prebaciti nekoliko topova u ugroženo područje, a tada se situacija promijenila. Uz gubitak 3 topa Amerikanci su uništili 18 njemačkih tenkova. Do večeri su Nijemci bili odbačeni skoro pa na početne pozicije, a prodor zatvoren. Bastogne je još jednom izdržao.

Istog je jutra američka 2. oklopna divizija odsjekla klin 5. oklopne armije kod Dinanta. Taj je klin sačinjavala 2. oklopna divizija, koja se odjednom našla opkoljenom. Narednih su dva dana trajale ogorčene borbe za oslobađanje opkoljenih Nijemaca. Sa istoka su napadale 9. oklopna i Panzerlehr divizija. Veći dio ljudstva 2. oklopne je spašen, ali je divizija izgubila većinu svojih tenkova i gotovo cijelo topništvo. Predvečer 27. prosinca Nijemci su se iz Dinanta povukli u Rochefort te tako definitivno napustili Maas.

Patton je obnovio napad na južni dio okruženja Bastogne. Ovaj su put Amerikanci imali više sreće. Put su zatvarali zloglasni 88 mm topovi s kojima su Amerikanci teško, ali uspješno, izišli na kraj. Nakon 12 sati neprekidne borbe, u 10 minuta do 17:00 prvi su Pattonovi tenkovi stupili u kontakt s padobrancima na južnom rubu perimetra. Opsada Bastognea je završila! Već se idućeg dana Patton hvalio kako je spasio 101. diviziju, što je razbjesnilo generala McAuliffea (i njegove padobrance) koji je izjavio da njima nije bilo potrebno nikakvo spašavanje, a ponajmanje Pattonovo.

Natrag na Zapadni bedem

Nakon 25. prosinca, Rundstedt je opet zatražio od Hitlera prekid ofenzive, ali ovaj je bio nepopustljiv. Zaključio je da još uvijek postoje znatne šanse za uspjeh. Svaki bi mu linijski zapovjednik mogao reći suprotno! Već 28. prosinca Rundstedt opet upozorava na neuspjeh ofenzive i potrebu povlačenja, istaknuvši da ako OKH želi nastavak ofenzivnog ratovanja mora poslati još barem “pet oklopnih i sedam pješačkih divizija”. Njemački ratni stroj jedva da je osigurao i postojeće snage, a o većim pojačanjima nije moglo biti ni govora. Tada se u priču upleo i general Guderian, načelnik stožera kopnene vojske. Tražio je pojačanja u Mađarskoj zbog teške situacije u blizini Budimpešte. Dobivši negativan odgovor počeo je maltretirati svoje pretpostavljene zahtjevima za obustavljanje ardenske ofenzive. Izjavio je da ako trenutno ne dobije tražena pojačanja neće biti u stanju napraviti ništa što bi spriječilo Sovjete u prodoru do Berlina.

Unatoč svim pozivima na prestanak akcije Hitler krajem prosinca naređuje generalu Johannesu Blaskowitzu da sa grupom armija G pokreme operaciju “Nordwind” u Alzasu. Ni taj napad nije polučio veći uspjeh. Do 4.1.1945. Saveznici su u Ardenima prešli u sveopću kontraofenzivu na zapadu i jugu. Dok su se njemačke jedinice od Dinanta povlačile u smjeru Bastogne, Nijemci su još uvijek pokušavali zauzeti tu važnu raskrsnicu. Tu su grupirali 10 divizija. Borbe tijekom 3. i 4. siječnja bile su toliko žestoke i s tako teškim gubicima za Saveznike da je zapanjeni Patton u svom dnevniku zapisao: ”…mi još uvijek možemo izgubiti ovaj rat…” . Unatoč svemu njemački je pritisak od 5.1.1945. nadalje konstantno opadao.

Tijekom 7. siječnja počelo je povlačenje 7 njemačkih oklopnih divizija koje su se nalazile zapadno od linije Liege-Houffalize-Bastogne. Saveznici su ih, u sumnji, polako slijedili ne pokušavajući im odrezati put. Posljednja njemačka strategijska ofenziva je završila, a koštala ih je posljednjih ljudskih i materijalnih pričuva, olakšavajući Saveznicima posao lomljenja posljednje obrane Reicha. U Velikoj Hitlerovoj kocki na zapadu, Wehrmacht je izgubio osamdesetak tisuća ljudi, oko 700 tenkova/jurišnih topova, te oko 800 aviona, dok su Saveznici izgubili oko 180,000 ljudi, oko 800 tenkova, te oko 650 aviona.

Dinko Odak
About Dinko Odak (45 Articles)
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.

Ostavite komentar. HPP ne odgovara za izreceno misljenje komentatora. Zabranjeno je vrijedanje, psovanje i klevetanje.

Your email address will not be published.


*