Novo:

Antun Vakanović – namjesnik banske časti

Do danas ne postoji detaljniji povijesni pregled života i djela Antuna Vakanovića osim u nekoliko djela gdje je Vakanović u marginalnoj ulozi fragmentarno opisan. To su: HOLJEVAC,Ž.:Hrvatsko - mađarski odnosi : 1860.-1873. i GROSS,M.: Vjek i djelovanje Franje Račkog. Pomoću neobjavljene građe koja se temelji na pismima (koja se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu) koja je primao Antun Vakanović u razdoblju između 10. veljače 1872. i 29. rujna 1873. te dnevnog tiska Obzora i Naroda pokušati ću napraviti sažet i jednostavan pregled koji bi rasvijetlio probleme tog vremena i njegov život. Mladost je obilježena uzoritim ilirskom ideologijom, a stare dane i drugo umirovljenje je dočekao u dijametralnoj ulozi unionista i to njihove radikalne-starounističke frakcije.

Podrijetlo

Antun Vakanović je rođen 21. siječnja 1808. u 17 sati poslije podne u Kostajnici. U obiteljskom stablu njegove obitelji piše da se zvao „Anton“, ali je u svim službenim dokumentima označen kao „Antun“ pa će ga i autor ovoga teksta tako navoditi. Njegov otac zvao se Pavao te je bio uspješan vojnik koje je služio i samog Napoleona Bonapartea. Prezime Vakanović je imalo pretke sve do 1688. kada je početna točka bio Ivan Vakanović. Antunova majka se zvala Antonija Berkić. (1) Zbog ratnih uspijeha njegova oca preselili su se u Zagreb 1815. Tamo su kupili kuću u vrijednosti od 4.000 forinti. U Peštu se se preselili 1822. Tamo je rođen Antunov brat Paul David. Njegov brat je nažalost preminuo iste godine. Tako je Antun Vakanović ostao jedinac. (2)

Vakanovićev doprinos Ilirskom pokretu

Kao vježbenik je počćeo raditi već 1826. u Zagrebačkoj županiji. Nakon tri godine postaje začastni županijski podbilježnik. On je bio među sedmoricom najvažnijih Iliraca koji su stvorili temelje ilirskom pokretu. Taj glasoviti sastanak je bio održan 19. siječnja 1932. Na sastanku se odredilo ime i program pokreta. Među tom sedmoricom osim Vakanovića bili su: Ljudevit Gaj, Fran Kurelac, Nikola Maraković, Dragutin Rakovac, Matija Smodek i Ljudevit Farkaš Vukotinović. Na tom sastnku Vakanović je sa Matijom predložio da se pokret zove „Društvo Južnih Slavena“ dok je Gaj prihvatio naziv „Ilirsko društvo. Kao pravi ilirac Vakanović je prihvatio novi pravopis što se vidi iz njegove korespondencije sa ostalim Ilircima 1832. (3)

Antun Vakanović

Antun Vakanović

Prva njegova javna publikacija je „Sollen wir Magyaren werden?“. Uz navedeno djelo se kao mogući autor spominje i Jan Kollar. To djelo je napisano pod pseudonimom „Domoljub Horvatović“ pa ga nije moguće konkretno i jednoznačno povezati s Vakanovićem. S obzirom na sadržaj djela i Vakanovićevo djelovanje u tom razdoblju vrlo je vjerojatno da je on autor tog djela. Navedena brošura je izazvala burne reakcije kada je objavlojena 1833. u Karlovcu. Brošura govori o prisilnoj mađarizaciji na području cijele Ugarske. U istom razdoblju je napisao i „Glogovkinje“.(4)

Osim političke, kulturne i društvene djelatnosti radi prosperiteta ilirizma daje još jedan doprinos. Nudi svoje odvjetničke usluge prilikom pokretanja Gajevih „Novina horvatskih“. Gaj je u tom procesu bila važna karika jer je on dao 3.000 forinti za pokretanje novina.Vakanović je bio nositelj aktivnosti koje su podrazumijevale administrativne poslove te je „izradio prvu preporuku karlovačkog magistrata, a i izravno mu putove za preporuku zagrebačke županije“. To pokazuje kako je vrlo mlad imao dovoljno znanja, iskustva i poznanstva kako bi ubrzao proces, koji je trajao nekoliko godina, te konačno ugledao svjetlo dana početkom 1835.

Nakon tih intenzivnih aktivnosti u samom procesu stvaranja ilirizma nastavlja svoj rad, ali u društvenom segmentu. Njegovo ime se pojavljuje pojavljuje desetak puta u Gajevim novinama (1838./46.). Spominje ga se kao osnivača (Matica ilirska) ili donatora institucija (Narodni muzej) i društava (čitaonica u Karlovcu) koje podržavaju ilirsku djelatnost. Razdoblje između 1835. i 1848. također posvećuje napredovanju u karijeri. Nije poznato je li mu u tom pomogla njegova aktivnost među ilircima ili ne, ali je napredak bio znatan. Dužnost redovitog županijskog podbilježnika je vršio sve do 1842. kada je postao prisjednik sudbenog stola županije. Seli se iz Karlovca u Rijeku te postaje pomorsko-komorski odvjetnik 1845. sve do 1854. Za taj posao je dobivao godišnju plaću od 600 forinti. Postao je jedan od utemeljitelja Matice ilirske darujući 50 forinti. Zbog usporedbe trivijalni profesor je 1852. imao 240 forinti godišnje.(5)

Djelovanje između bana Josipa Jelačića i Kolomana Bedekovića

Koncem 1853. je bio je bio uvršten u imenik svih odvjetnika u tadašnjoj Hrvatskoj. U razdoblju Bachovog apsolutizma je svoje interese prebacio sa odvjetničkog djelovanja na financsijsku struku. Tako je je koncem 1854. postao adjunkt kod centralnog fiskalata u Zagrebu. Imenovanje u financijskoj prokuraturi je dobio 1857. Umirovljen je 1862. Mirovina mu je iznosila pola dotadašnje plaće. Zbog političke cenzure njegovo ime se više ne pojavljuje u periodici. Slobodno vrijeme provodi u kavanama, igrajući domino te posjećujući kazalište. Doživio je veliku tragediju u osobnom životu 1854. kada je ostao bez supruge sam sa 4 djece. Najstariji sin Jaroslav je u to vrijeme bio student. Zdravstvene tegobe je imao još od 1853. te je nekoliko puta bio duže vrijeme na bolovanju. Često se žalio na bolove u stomaku. Prilikom putovanja posjetio je gotovo cijeli mediteran (Veneciju, Siciliju, Toskanu, Modenu, Parmu, Korziku, Maltu). (6)

Političko djelovanje mu postaje zapaženo kada je 1861. postao član Hrvatskog sabora kao zastupnik grada Bakra. U drugom sazivu sabora (1865./67.) bio je „narodni zastupnik na vladinoj strani“. U tom radu je glasovao o određenim prijedlozima. Mađu bitnijim stvarima bila je „Adresa Franje Račkog“. On je glasovao protiv te adrese. Nakon toga je došla na glasanja puno blaža verzija adrese u kojoj se ništa ne traži nego samo očekuje. Vakanović je glasao za tu drugu adresu. Bez obzira na pristajanje blaže adrese glasovao je pozitivno za legendarni „članak 42“. Upravo u drugom sazivu sabora je vrlo internzivno napredovao u političkom, a time i ekonomskom smislu. Slučajno ili ne bio je upravo on izabran za predsjednika regnikolarne deputacije (predstavništvo Hrvatskog sabora) koje je izravno pregovaralo sa Mađarima oko Hrvatsko-Ugarske nagodbe početkom 1868. Godinu dana prije toga, tj. 1867. bio je izabran za financijskog zemaljskog upravitelja. Ministarski savjetnik postaje gotovo istovremeno kada je postao i predsjenik regnikolarne deputacije. (7) Teško je reći je li u tom trenutku to bio određeni kompromis. S jedne strane je dobio poziicju ministarskog savjetnika, a s druge strane je prema uputama sa „viših distanci“ morao provesti nagodbu. Korelacija i sumnja za takve pretpostavke je opravdana.

Vrhunac karijere-najmesnik banske časti

Antun Vakanović je postao namjesnik banske časti 17. veljače 1872. Imenovanjem cara Franje Josipa. Njegovo imenovanje je u Obzoru (časopis Narodno-liberalne stranke, tj. narodnjaka) okarakterizirano kao nastavak Rauchovih instrumenata za dobivanje predstojećih parlamentarnih izbora. Obzor je najviše pažnje u tim danima posvećivao njegovima prihodima. Naime, on je u tom trenutku imao plaću koja je iznosila 21.000 forinti na godišnjoj razini! U Narod-u (časopis Narodno-ustavne stranke, tj. unionista) su ga istovremeno branili i opravdavali. Naime, 12.000 forinti je dobivao za funkciju bana, 4.000 je dobivao za stanoviti doplatak, kao predstojnik vladinog odjela za unutarnje poslove je dobivao još 4.000 forinti te još 1.000 forinti kao doplatak na to. (8) Radi približne usporedbe plaća učitelja početnika (bez dodataka) 1876. u seoskoj školi na godišnjoj razini je iznosila 384 forinte.

Upute za vladanje Mirka Bogovića Vakanoviću (18.2.1872.)

Upute za vladanje Mirka Bogovića Vakanoviću (18.2.1872.)

Njegove smjernice i način vladanja je bio okarakterriziran u Obzorovom članku „Vakanovićev program“. (9) U njemu je istaknuto da je prilikom sastanka sa županima istaknuo da će svaki otpor završiti otkazom bez mirovine. Iz tog je bila jasna njegova karakterizacija kao radikalnog i dosljednog predstavnika unionističkih stavova kao pripremu za izbore. Vakanović se za tu dužnost pripremao već nekoliko mjeseci. Određene savjete mu je počeo davati još tijekom 1871. Mirko Bogović koji je u tom trenutku bio desna ruka jednog od ministara u Budimpešti. S vremenom mu je Mirko Bogović sve više pisama i šifriranih telegrafa slao na njegovu kućnu adresu. Intenzitet korespondencije je u skladu sa Vakanovićevim političkim angažmanom. Odlaskom Vakanovića sa najutjecajnijeg mjesta u zemlji prestaju stizati i pisma od Mirka Bogovića. Od njega je i dobio upute za vođenje izborne kampanje u pismu koje je stiglo gotovo isti dan kada i nova dužnost, 18. veljače 1872. Bogović mu savjetuje „Prije svega činim te pozorna na to kako bi dobro bilo, da si sve troškove, koje god u ime naše stvari, osobito agihaciah, imao budeš, točno bilježiš i u tu sverhu novce od onih, kojim ih davao budeš, kvitirati dadeš,(…), tako čini, dobro će biti, jer su danas ljudi kojekakve čudi. (…) Glede nekojih, osobito oporunih činovnikah, ako ime se iole može doći kake glave, dosta je 1-2 primera…svojski i kako treba.“ (10) Time je Bogović jasno dao do znanja Vakanoviću da će dobiti novac za izbornu kampanju, ali da sve troškove evidentira. Neposlušnike je trebao kazniti i time bi oni postali primjerom za ostale koji se eventualno nebi slagali sa Vakanovićevim vođenjem države.

Ironična karukatura o slobodi iz njemačkih novina iz vremena Vakanovića

Ironična karukatura o slobodi iz njemačkih novina iz vremena Vakanovića

Nakon izbora koji su se odigrali u svibnju 1872. Vakanović je krenuo u sastavljanje regnikolarne deputacije koja je trebala dogovoriti reviziju nagodbe. U to vrijeme je Vakanović otišao na dopust. Umjesto njega je bansku stolicu privremenuo preuzeo Makso Prica. Slobodno vrijeme provodi trošeći proračunski novac na uređivanje svog ureda. Na njega je potrošio više od 1.000 forinti. Kupio je bilijar, 5 setova čaša i razne umjetničke sitnice koje su upotpunile njegov radni stol. (11) Nakon dekoriranja posvetio se aktivnostima u masonskoj loži. Bio je član masonske lolže „Vaterlandsliebe“ u Sisku. On je potvrdio statut lože, pa ga možemo smatrati jednim od odgovornih za njen osnutak u Sisku. Vakanović se vraća s dopusta tek u studenom (a otišao je u srpnju) 1872. i to nakon što je postignut nacrt dogovora (barem je tako bilo prikazivano u tiskovinama) oko revizije nagodbe. Krajem 1872. dolazi do velike afere. Nju je u javnost lansirao Antun Sinković, bivši tajnik Antuna Vakanovića. On je napisao knjigu „Kroatien auf der Marterbank“. Knjiga je detaljno opisala „četiri promemorije“. Ta knjiga je uzdrmala obje vodeće stranke jer je prema Sinkoviću za te promemorije bila zaslužna hrvatsko-mađarska vlada. Sam Sinković je za svoje djelo rekao da je od „dvostruke zanimljivosti“. (12)

Mirko Bogović i Antun Vakanović više nisu toliko optimistični i blizu Budimpešti. Vakanović je početkom 1873., prema pismima Bogovića, već otvoreno ljut na neke stvari i ne želi više izvršavati bez pogovora naredbe (vjerojatno mađarskog ministra predsjednika). To mijenja cijelu atmosferu u svim sektorima koji su povezani sa unionistima. Vrhunac takvih uvjeta dokazuje Bogovićevo upozorenje Vakanoviću u pismu „nu nemoj nipošto m.p.S.Z. (inicijali tadašnjeg ministra predsjednika u Budimpešti) izazivati, jer bi mogo naopako proći.“ (13) To jasno pokazuje da Vakanović u tom razdoblju sve više samostalno vlada i sve manje traži savjete iz Budimpešte. To je dovelo do niske razine komunikacije i tolerancije u različitim svjetonazorima. Kvaliteta odnosa se nije poboljšavala te je Vakanović planirao sa Bogovićem lansirati neke aktivnosti koje su se provodile sa proračunskim novcima na nezakonit način. Točan opis afera nije poznat nego se spominju samo imena (vjerojatno sudionika) 7 „afera“ sa nosiocima tih aktivnosti.

Vakanović je smijenjen sa banske stolice nakon što je u potpunosti usvojena revizija nagodbe. Njega je naslijedio 29. rujna 1873. Ivan Mažuranić. Svome nasljedniku je ostavio početne upute za što normalniji prelazak vlasti. Većina njih se odnosila ne tešku svjetsku financijsku krizu koja se odigravala u svijetu, a time prenijela i u Hrvatsku. Vakanović je pokušao sanirati postojeće stanje uzrokovano krizom i slabom gospodarskom aktivnosti tako što je posudio 300.000 forinti novčanim zadrugama, bankama i štedionicama. Upozoravao je Mažuranića da provjeri mogućnost povrata duga istih financijskih tijela državi. (14)

Ivan Mažuranić moli Vakanovića za posao svoga poznanika (20.6.1873.)

Ivan Mažuranić moli Vakanovića za posao svoga poznanika (20.6.1873.)

Drugi odlazak u mirovinu

Drugi put odlazi u mirovinu. Ovaj put je to bilo za stalno. Odlaskom sa banske stolice Antun Vakanović se sa svojih 65. godina starosti u potpunosti povukao iz javnog života. Dobio je godišnju mirovinu u iznosu od 5.000 forinti. Nju je dobivao u kvartalnim razmacima. Nije se više bavio kulturnim, političkim ili nekim drugim javnim radom. Slobodno vrrijeme je posvetio redovitom vođenju financija. Tako je svake godine imao godišnji račun za troškove svoje obitelji. O njegovom financijskom stanju više se saznalo iz opruke koju je napravio 1891. U njoj je stojalo da je iza sebe ostavio dvije kuće u tadašnjoj Demetrovoj ulici u Zagrebu. Kuće su vrijedile 28.000 forinti. U vrijednosnim papririma (Prva Hrvatska štedionica, obveznice, mađarske papirne zlatne rente, državne srećke) je imao još 50.000 forinti. To znači da je iza sebe svojoj djeci i unucima ostavio 78.000 forinti. (15) U tom trenutku (1873.) je zagrebački godišnji proračun iznosio oko 380.000 forinti. To znači da je imao oko 20 % godišnjeg zagrebačkog proračuna. Danas (2011.) zagrebački proračun iznosi oko 6.000.000.000 kuna. To znači da je oko 20% oko 1.200.000.000 kuna. U mirovini sa obitelji živio je luksuznim životom. Uzmimo samo jednu godinu za primjer. 1885. je imao troškove svoje obitelji u visini od 8.368 forinti. Iste godine je uprihodovao čak 9.844 forinte. Iz toga slijedi da je uz takve velike troškove uspio uštediti oko 1.458 forinti. Visoke prihode je ostvarivao zbog iznajmljivanja kuća koje je imao. Sve do dovodi do zaključka da je bio jako dobar financijski stručnjak koji je u svakom trenutku pazio na svoj novac. Preminuo je u 86. godini 23. ožujka 1894.

Zaključak

Pravo je pitanje kako je Antun Vakanović kao sin jedinac čiji je otac bio vojnik, a majka mu nije radila uspio (u financijskom i političkom smislu). U mladosti je imao prihode koji su zadovoljavali osnovnu egzistenciju. U tom je razdoblju bio pravi ideolog i borio se i branio je Ilirizam. Kada prelazi na drugu stranu, tj. stranu unionista (nakon Bachovog apsolutizma) onda mu se paralelno povećavaju godišnji prihodi, radi na boljim podsovima te doživljava i politički vrhunac. Kada govorimo o njegovim osobnim karakteristikama nesmijemo smetnuti s uma da je bio poliglot (govrio je latinski i njemački te je poznavao mađarski). Obrazovanje mu je dalo stručnost i ugled odvjetnika, a usput se usavršio u financijama. Uz satus poliglota i političara uspješno i pravovremeno je koristio sposobnosti i informacije koje je imao na raspolaganju.

Bilješke

1. Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), obitelj Vakanović Simić (dalje 777), kut. IV.
2. Buczynski, A.: Bojnik Vakanović u vrijeme koalicijskih ratova protiv Francuske, Petrinjski zbornik br 1 (1998), str. 127
3. Šurmin, Đ.: Hrvatski preporod, Zagreb, 1903.
4. Šurmin, Đ.: Isto
5. www.matica.hr/Vijenac/vij175.nsf/AllWebDocs/Imalibuducnosti
6. HDA, 777, kut. V.
7. HDA, 777, kut. III.
8. Narod i Obzor tijekom veljače 1872.
9. Obzor, 18.2.1872.
10. HDA, 777, kut.I., pismo Mirka Bogovića 18.2.1872.
11. HDA, 777, kut. III., 23.7.1872.
12. Sinković, A.: Kroatien auf der Marterbank, Pest
13. HDA, 777, kut. I. pismo Mirka Bogovića 19.2.1873.
14. HDA, 777, kut. III.
15. HDA, 777, kut. I.

Krešimir Škuljević
About Krešimir Škuljević (5 Articles)
Diplomirao povijest na Hrvatskim studijima. Radi kao nastavnik povijesti u Osnovnoj školi Ivan Mažuranić u Sibinju.