Tweet

Antonio Salieri je bio talijanski skladatelj i dirigent te kasnije i pedagog, koji je većinu svog zrelog života radio u Beču, gdje je i umro.

Salieri je rođen blizu Verone u Italiji, u obitelji imućnih trgovaca. Roditelji su mu omogućili glazbenu naobrazbu iz čembala i violine. Nakon smrti roditelja Salieri je odselio u Padovu te potom u Veneciju.

Venecija je u 18. stoljeću već bila izgubila dominaciju nad Sredozemljem. Likovna umjetnost je u Veneciji cvjetala u tom periodu. Političko je okruženje bilo pasivno. 1797. godine Venecija je iz ruku Napoleona predana Austriji – bez borbe.

1766. godine na poziv kolege skladatelja Gassmanna, Salieri se uputio u Beč, gdje je ostao do kraja svoga života. U Beču je nastavio svoje glazbeno obrazovanje – prvenstveno u vještinama skladanja.

U Beču je godinu dana prije Salierijevog dolaska u Beč, carica Marija Tereza predala prijestolje na vladanje svom sinu Jozefu. Marija Tereza započela je vladati već 1740. godine i to kao jedina žena na vlasti u šestostoljetnoj tradiciji vladavine Habsburgovaca.

U dobi od 24 godine Salieri je dobio posao dvorskoga skladatelja na dvoru cara Jozefa II u Beču. Te iste godine se i oženio. Njegova supruga bila je Therese von Helferstorfer, s kojom je stvorio 8 djece.

Četrnaest godina nakon preuzimanja posla dvorskog skladatelja, Salieri je bio imenovan i carskim direktorom za glazbu (Kapellmeister). Ta je pozicija bila vrlo visoka i Salierijev društveni, a vjerojatno i financijski status bio je u skladu s time – visok. Carski director za glazbu bio je do jedne godine prije smrti – 1824.

Salieri je najviše skladao opernu, te u puno manjem opsegu instrumentalnu, orkestralnu, komornu i crkvenu glazbu. Na amazon.com možete pronaći zvučne primjere Salierijeve orkestralne glazbe. Zanimljivo je čuti glazbu klasike, koja nije Mozartova, i nije slušanjem ili reprodukcijom ‘istrošena’.

Napisao je oko 40 opera. Jedna od njegovih opera je Europa riconosciuta, koja je bila premijerno izvedena na otvaranju milanske operne kuće La scala 1778. godine. Još zanimljivija je međutim činjenica da ta ista opera nije bila ponovno izvedena sve do 2004. godine, kada se milanska Scala ponovno svečano otvorila nakon temeljitog preuređenja. U originalnoj izvedbi pjevala su dva kastrato pjevača, jedan tenor i dvije sopranistice, dok su u suvremenoj izvedbi sve četiri uloge visokih glasova pjevale žene, premda su dvije uloge ženske, dvije muške.

Salieri je bio i predsjednik tadašnjeg Društva glazbenih umjetnika, te je posredno ili neposredno 30 godine imao kontrolu nad koncertima koje je organiziralo društvo.

Salierijev pedagoški rad dotaknuo je mnoge poznate skladatelje: Ludwiga van Beethovena, Carla Czernyja, Johanna Nepomuka Hummela, Ignaza Moschelesa, Franza Liszta, Franza Schuberta i druge. Među njegovim učnicima bio je i mlađi Mozartov sin, koji je s glazbenom podukom kod Salierija počeo nekoliko godina nakon očeve smrti.

U svoje je vrijeme Salieri je bio vrlo poznat i priznat glazbenik. U našoj suvremenosti Salieri je poznat isključivo kao zločesti i ljuti protivnik Mozarta – zaključak koji se prvenstveno temelji na filmu ‚Amadeus’. Taj zaključak stručnjaci smatraju potpuno pogrešnim. Čak i tvrdnja da je Salieri otrovao Mozarta nikada nije mogla biti dokazana, neki stručnjaci opovrgavaju postojanje motiva kod Salierija, dovoljnoga za ubojstvo. Sama nedokazivost nije naravno znak za tumačenje da to nije počinio, ali niti da jest.

Aleksandar Puškin, veliki ruski pjesnik, napisao je kratku poetsku dramu‚ Mozart i Salieri’, a na temelju te drame ruski skladatelj Nikolaj Rimski-Korsakov skladao je operu jednočinku ‚Mozart i Salieri’. U sadržaju drame i opere eksplicitno se opisuje Salierijeva ljubomora prema Mozartovom većem skladateljskom talentu i trovanje Mozarta.

Mozartova supruga Constanze odbacila je spekulacije o trovanju i Salierijevu krivnju. Salieri se navodno iskreno divio Mozartovom stvaralaštvu. U svjedočenju jednog od Salierijevih učenika – Moschelesa – već ostarjeli Salieri, puno godina nakon Mozartove smrti, pozvao ga je da ga posjeti u bolnici u kojoj je duže vremena već ležao, i zamolio ga da prenese svijetu da Salieri nije otrovao Mozarta.

Kod onih suvremenika Mozarta koji su u briljantnom i zaslijepljujuće blještavom Mozartovom glazbenom daru vidjeli uzrok za ljubomoru i zle spletke njegovih kolega i mogućnost da je Mozart ubijen, čak i kada bi Salierija oslobodili sumnje, nalazili su druge osumnjičene. Jedan od osumnjičenih bio je stanoviti Franz Hofdemel, masonski brat, čija je, kažu atraktivna, supruga pohađala satove klavira kod Mozarta i navodno ljubovala s Mozartom, što je Hofdemela razbjesnilo do te mjere da je nekoliko dana nakon Mozartove smrti napao svoju suprugu i ozlijedio je britvom, a sebe ubio. Supruga je bila u drugom stanju, a mnogi su od suvremenika nagađali da je dijete Mozartovo. No, nagađanja su nagađanja pa tako i nagađanje da je Hofdemel mogući trovač Mozarta.

Treća varijanta koju su suvremenici Mozarta ispleli je da je masonska loža osudila Mozarta na smrt jer je u operi Čarobna frula otkrio neke tajne masonstva. Međutim, umjesto osude, masonska je loža zadovoljna operom, kod Mozarta naručila još jednu skladbu, tako da je teško donijeti pravi ili istini odgovarajući zaključak.

Same okolnosti Mozartove smrti – njegova kronična premorenost zbog mnogih sati prekovremenog rada i neprospavanih noći kako bi napisao ili dovršio djela koja je mogao prodati za novac, uvijek u borbi s financijama, sigurno su utjecale na krah Mozartovog tijela i obrambenog sustava tijela. Ne treba zaboraviti niti mnoga putovanja koja je Mozart proveo u nehigijenskim – standardnim uvjetima. Oticanje, povraćanje i buncanje su bili simptomi opisani od suvremenika koji su nazočili Mozartovim posljednjim danima ili čuli od nekoga. Analiza suvremenih liječnika, temeljena na liječničkim zapisima Mozartovog liječnika, govori u prilog tome da se Mozart vrlo rano zarazio streptokokom. Takva zaraza može tijekom godina izazivati samo pojedine bolesti, ali u trenutku kraha cijeloga tijela ili neurednoga života može izazvati cijeli niz bolesti. Tako je analizom utvrđeno  – prenosim pojednostavljenu verziju – da je moguće da je aktivirana zaraza streptokokom dovela do otkazivanja bubrega, krvarenja u mozgu te pogoršanje kronične upale pluća. Otkazivanje rada bubrega dovodi i do psihičkih smetnji – pa je, kažu stručnjaci, lako objasniti buncanja. Zapisi o Mozartovim bolestima ranijih godina potvrđuju ovu moguću dijagnozu, pa čak i zarazu hepatitisom tipa A, koja uzrokuje reumatoidnu groznicu – simptome oticanje i povraćanje.

Beč je, premda nesumnjivo europsko središte umjetnosti i civilizacije, 1790. godine – godinu dana prije Mozartove smrti, imao ‚samo’ 200.000 stanovnika. Medicinska praksa u 18. stoljeću još uvijek je tapkala po mraku, bez pravoga znanja o ljudskom tijelu i uzrocima bolesti. Liječnici u 18. stoljeću nisu sterilizirali niti instrumente niti svoje ruke. Ipak, bilo je određenih poboljšanja u smislu opće higijene u životu, a i izumljena su cjepiva protiv nekih zaraznih bolesti.

Salieri je u dobi od 75 godina umro u Beču, gdje je i pokopan. Salierijeva glazba danas nije niti izbliza tako popularna niti poznata kao Mozartova. Izvedbe Salierijeve glazbe u suvremenom svijetu su vrlo rijetke, premda ih ima.

Jedna od poznatijih je ideja sopranistice Cecilie Bartoli da snimi CD isključivo sa Salierijevim opernim arijama.

Kao i kod svake ocjene rada nekog skladatelja, potrebno je odbaciti predrasude i uvriježena mišljenja. Salierijevi biografi, suvremeni muzikolozi, kažu da se stoljećima zanemarivao Salierijev glazbeni talent i njegova glazbena postignuća te da se pravi dojam o Salierijevoj glazbi može steći samo ako se ‚nepravedna’ usporedba s Mozartom izbjegne. Vjerojatno je prikladna usporedba sjaja sunca i sjaja zlatnog prstena. Da li zlatni prsten nije lijep, samo zato što ne sjaji poput sunca? Uspoređivati Mozartov genijalni glazbeni rad i glazbeni rad drugih skladatelja može biti neproduktivno.